Foto: Fokus, Ilustracija Index
Devetnaesto poglavlje
Stigao je tatica
Petak. Dan zabave za parove, tri dana nakon što se Abby
Dok su djevojke obavljale sve ono što djevojke inače rade
prije ovakvih zabava, sjedio sam na stepenicama ispred
stana i čekao da se Toto pokaka. Nemam pojma zašto, ali
bio sam strašno napet. Već sam popio nekoliko gutljaja
viskija da se smirim, ali nije bilo neke koristi. Proučavao
sam si ruke u nadi kako je loš predosjećaj koji me muči,
samo lažna uzbuna. Naredio sam Totu da požuri jer je vani
bilo jebeno hladno i pas je brzinski obavio svoje.
„Bilo je i vrijeme, mali“, rekao sam i uzeo ga u ruke.
„Upravo sam nazvao cvjećarnicu. Zapravo, cvjećarnice.
Jedna nije imala dovoljno.“
Nasmiješio sam se. „Cure će se upiškiti. Jesi se pobrinuo
da isporuka stigne prije nego što se vrate?“
„Jesam.“
„Što ako se vrate ranije?“
„Neće one tako skoro.“
Složio sam se.
„Hej“, nasmijao mi se Shepley. „Jesi ti to nervozan zbog
ovoga večeras?“
„Ne“, odgovorio sam, mršteći se.
„Jesi, jesi, pičko! Nervozan si zbog zabave!“
„Ne budi glup“, odbrusio sam mu i povukao se u sobu.
Crna košulja već je bila ispeglana i čekala je na vješalici.
sam imao.
Zapravo, bio je u pravu. Ta je zabava bila za parove, i
bila mi je prva uopće, a prvi put sam išao na takvo druženje
sa svojom curom, no želudac mi je bio svezan u čvor zbog
nečega drugog. Nečega što nisam mogao točno definirati.
Kao da je nešto strašno vrebalo iz bliske budućnosti.
I dalje napet, vratio sam se u kuhinju i nalio još jednu
čašu viskija. Oglasilo se zvono na vratima. Podignuo sam
pogled sa šanka i vidio Shepleya kako istrčava iz svoje sobe
s ručnikom oko struka. „Mogao sam i ja.“
„Da, ali onda bi morao prestati buljiti u svoj Jim Beam“,
promrmljao je i otvorio vrata. Niski čovjek držao je dva
buketa koji su bili veći i od njega samog.
„Hm, da... Ovuda, druškane“, rekao je Shepley i sasvim
otvorio vrata.
Deset minuta kasnije stan je počeo nalikovati na ono što
sam zamislio. Palo mi je na pamet kupiti Abby cvijeće prije
zabave, ali jedan buket nije bio dovoljan.
Baš kad je otišao jedan dostavljač, došao je drugi. Tek
kad je svaku površinu u stanu ponosno prekrivalo nekoliko
raskošnih buketa crvenih, ružičastih, žutih i bijelih ruža,
Na brzinu sam se istuširao i obrijao i baš sam navlačio
traperice, kad se na parkiralištu začuo motor Honde. Neko-
liko trenutaka nakon što je ušutio, America je uletjela kroz
vrata, a za njom i Abby. Odmah su reagirale na cvijeće, a
Shepley i ja smo se cerekali kao dvije budale dok su one
cičale od oduševljenja.
Shepley se ponosno osvrnuo po sobi. „Otišli smo vam
kupiti dva cvijeta, a onda smo obojica pomislili da vam po
jedan buket neće biti dovoljan.“
Abby mi je obavila ruke oko vrata. „Vas dvojica ste...
Nevjerojatni. Hvala.“
Lupio sam je po guzi i zadržao dlan na blagoj oblini
iznad bedra. „Još pola sata do zabave, Golube.“
Cure su se odijevale u Shepleyevoj sobi dok smo ih mi
čekali. Trebalo mi je dobrih pet minuta da zakopčam košu-
lju, pronađem remen i navučem čarape i cipele, ali curama
je trebala čitava prokleta vječnost.
Shepley je nestrpljivo pokucao na vrata. Zabava je počela
prije petnaest minuta.
„Vrijeme je, dame“, najavio im je. America je izašla u
haljini pripijenoj poput druge kože i Shepley je zafućkao, a
potom se ozareno nasmiješio.
„Abby ima malih problema sa štiklama. Izaći će za
sekundu“, objasnila je America.
„Neizvjesnost me ubija, Golube!“ viknuo sam.
Vrata su zacviljela i Abby je izašla, meškoljeći se u krat-
koj bijeloj haljini. Kosa joj je bila počešljana na stranu, a nje-
zine grudi, iako pažljivo skrivene, bile su naglašene tijesno
pripijenom tkaninom.
America me gurnula laktom, a ja sam trepnuo. „Jebote.“
„Jesi li spreman poludjeti?“ pitala me America.
„Nisam poludio. Izgleda fantastično.“
Abby se nestašno nasmijala, a zatim se lagano okrenula i
pokazala mi dubok izrez na leđima.
„Dobro, sad ću poludjeti“, rekao sam i prišao joj, poku-
šavajući je sakriti od Shepleyevog pogleda.
„Ne sviđa ti se?“ pitala je.
„Treba ti neka jakna.“ Otrčao sam do vješalice i žurno joj
prekrio ramena kaputom.
„Ne može to nositi cijelu noć, Trav“, zahihotala je Ame-
rica.
„Izgledaš divno, Abby“, rekao je Shepley, kao da se ispri-
čava zbog mojih komentara.
„Da, izgledaš fantastično“, rekao sam, u očajničkom
pokušaju da shvati što sam mislio, a da se ne posvađamo
oko toga. „Izgledaš nevjerojatno... Ali, ne možeš to nositi.
to je samo pola haljine! Čak nema ni leđa!“
„Takav je kroj, Travis.“ Abby se smiješila. Barem se nije
ljutila.
„Vas dvoje živite da biste mučili jedno drugo“, mrštio se
Shepley.
„Imaš li neku dulju haljinu?“ pitao sam.
Abby je spustila pogled. „Zapravo, vrlo je čedna s pred-
nje strane. Samo su leđa potpuno otvorena.“
„Golubice“, rekao sam, ustuknuvši, „ne želim da sad
podivljaš, ali ne mogu te takvu odvesti u kuću bratstva.
Upast ću u tuču prvih pet minuta.“
Nagnula se i poljubila mi usne. „Vjerujem u tebe.“
„Ovo će biti grozna noć“, zastenjao sam.
„Ovo će biti fantastična noć“, ispravila me uvrijeđeno
America.
„Samo zamišljaj kako ćeš je poslije lako skinuti“, rekla je
Abby. Podignula se na prste da bi me poljubila u vrat.
Gledao sam u strop i potrudio se ostati pribran od tog
poljupca i njezinih usana, ljepljivih od sjajila.
„U tome i jest problem. Svaki će frajer tamo također
misliti na to.“
„Ali samo ćeš ti to učiniti“, zacvrkutala je. Kad joj nisam
odgovorio, pomaknula se kako bi me pogledala u oči.
Pogledao sam je u lice, a onda u sve ostale dijelove tijela
i uzdahnuo. „Što god odjenula, sjajno izgledaš. Trebao sam
se dosad već naviknuti na to, zar ne?“ Slegnula je rameni-
ma, a ja sam odmahnuo glavom. „U redu, ionako kasnimo.
Idemo.“
Grlio sam Abby dok smo prelazili preko tratine, idući
prema kući bratstva. Abby je drhtala od hladnoće pa sam
je pokušao ugrijati hodajući uz nju brzo i nespretno, koliko
god su nam to dopuštale njezine visoke potpetice. Čim smo
prošli kroz teška drvena vrata, stavio sam cigaretu u usta
da bih se što bolje uklopio u dimnu zavjesu kakva je obično
vladala na tulumima bratstva. Bas iz zvučnika u prizemlju
udarao je pod našim nogama u ritmu lupanja srca.
Shepley i ja smo se pobrinuli za kapute naših cura, a
onda sam ja poveo Abby u kuhinju. America i Shepley
bili su iza nas. Stajali smo s pivom u rukama i slušali Jaya
Grubera i Brada Piercea kako razgovaraju o mojoj zadnjoj
borbi. Lexie se držala za Bradovu košulju i očito joj je bilo
dosadno.
„Čovječe, istetovirao si ime cure na zglobu? Koji te vrag
na to natjerao?“ upitao je Brad.
za njom“, odgovorio sam i pogledao u Abby.
„Jedva je i poznaješ“, podsmjehnula se Lexie.
„Poznajem ja nju.“
Krajičkom oka, primijetio sam da Shepley vodi Americu
prema stepenicama, pa sam uhvatio Abby za ruku i krenuo
za njima. Nažalost, i Brad i Lexie su također pošli. Sišli smo
zajedno stepenicama u podrum, a glazba je svakim kora-
kom postajala sve glasnija.
Čim sam stao na zadnju stepenicu, DJ je pustio neku
laganu pjesmu. Bez oklijevanja sam povukao Abby na
betonski podij, okružen namještajem koji je zbog zabave bio
naguran u stranu.
Abbyna glava savršeno se namjestila uz moj vrat.
„Drago mi je da nikad dosad nisam išao na ovakve tulu-
me“, rekao sam joj u uho. „Ovo ima smisla samo s tobom.“
Naslonila mi je obraz na prsa i prstima mi stegnula
ramena.
„Svi gledaju u tebe i tvoju haljinu“, primijetio sam.
„Mislim da je to zapravo kul. Biti s curom koju svi žele.“
Abby se odmaknula kako bi namjerno zakolutala očima.
„Ne žele me. Zanima ih zašto me ti želiš. U svakom slu-
čaju, žao mi je svakoga tko misli da ima ikakvu šansu. Ja
Kako se uopće i mogla pitati zašto je želim? „Znaš li
zašto te želim? Nisam ni znao da sam izgubljen, sve dok me
ti nisi pronašla. Nisam znao da sam sâm, sve do one prve
noći koju sam proveo bez tebe u krevetu. Ti si ona prava. Ti
si ono što sam čekao, Golube.“
Podignula je ruke i obuhvatila mi lice, a ja sam obavio
svoje oko nje i podigao je s poda. Usne su nam se nježno
spojile, a dok smo se ljubili, svojim sam joj poljupcem nije-
mo dao do znanja koliko je volim, jer riječima to nikad ne
bih znao izgovoriti kako treba.
Nakon nekoliko pjesama i jednog neprijateljskog, ali
zabavnog trenutka između Lexie i Americe, odlučio sam
kako je vrijeme da krenemo gore. „Idemo, Golubice. Treba
mi cigareta.“
Abby me slijedila uza stepenice. Dohvatio sam njezin
kaput prije nego što smo krenuli prema balkonu. Čim smo
izašli van, zastao sam, baš kao što su zastali i Abby i Par-
ker, kao i pretjerano napirlitana cura koju je zadovoljavao
prstima.
Prvi korak napravio je Parker koji je izvukao ruku ispod
djevojčine suknje. „Abby“, rekao je, iznenađen i zadihan.
smijeh.
„Kako... ovaj, kako si?“
Pristojno se nasmijala. „Super sam. A ti?“
„Oh.“ Pogledao je u svoju curu. „Abby, ovo je Amber.
Amber, Abby.“
„Abby Abby?“
Parker je kimnuo, kratko i s nelagodom. Amber se ruko-
vala s njom s izrazom gađenja, a zatim je odmjerila i mene,
kao da se upravo susrela s neprijateljem.
„Drago mi je što smo se upoznali... valjda.“
„Amber“, upozorio ju je Parker.
Kratko sam se nasmijao, a onda otvorio vrata kako
bismo mogli ući u kuću. Parker je zgrabio Amber za ruku i
ušao unutra.
„To je bilo... čudno“, rekla je Abby, odmahujući glavom i
obgrlivši se rukama.
Bacila je pogled preko ruba terase na nekoliko parova
kojima nije smetao zimski vjetar.
„Bar je prestao s glupostima da te vrati natrag“, rekao
sam uz osmijeh.
„Mislim da me nije toliko pokušavao vratiti, koliko me
želio maknuti od tebe.“
„Jednom je odvezao jednu curu od mene. Sad se pona-
ša kao da mu je običaj spašavati svaku brucošicu koju
maznem.“
Abby me zabrinuto pogledala krajičkom oka. „Jesam li ti
ikad rekla koliko prezirem tu riječ?“
cigaretu i duboko udahnuo, okrećući je u ruci. Gledao sam
svoju novu tetovažu. Lijepe, ali guste linije tinte oblikovale
su riječ Golubica.
„Čudna je ova nova tetovaža - ne samo da mi je najdraža,
nego se zbog nje osjećam puno bolje.“
„Da, to je prilično čudno“, rekla je Abby. Pogledao sam
je, a ona se nasmijala. „Šalim se. Ne mogu reći da razumi-
jem, ali nekako je slatko... na način Travisa Maddoxa.“
„Ako se ovako dobro osjećam zato što imam tetovažu na
ruci, ne mogu ni zamisliti kako će biti kad ti stavim prsten.“
„Travis...“
„Za četiri godine, možda pet“, nastavio sam, prigovara-
jući samome sebi što sam otišao tako daleko.
Uzdahnula je. „Moramo usporiti, i to dosta.“
„Ne počinji s tim, Golubice.“
„Ako nastavimo ovim tempom, bit ću sirota i trudna
prije negoli diplomiram. Nisam još spremna doseliti se kod264
tebe, nisam spremna za prsten, i savim sigurno nisam spre-
mna skrasiti se.“
Nježno sam je uhvatio za ramena. „Ovo nije govor ‘želim
viđati i druge ljude’, zar ne? Jer ja te neću dijeliti. Nema
jebene šanse.“
Smirio sam se i pustio njezina ramena, pa se okrenuo da
se uhvatim za ogradu. „O čemu onda govoriš?“ pitao sam,
strepeći od odgovora.
„Kažem samo da moramo usporiti. To je sve što želim
reći.“
Kimnuo sam, očito nesretan.
Abby me uhvatila za ruku. „Nemoj se ljutiti.“
„Čini mi se da svaki put, kad napravimo jedan korak
naprijed, napravimo i dva natrag, Golubice. Svaki put kad
pomislim da razmišljamo jednako, ti podižeš zid. Ne razu-
mijem... Većina djevojaka želi da njihovi dečki budu ozbilj-
ni, da im pričaju o svojim osjećajima, da budu spremni na
novi korak...“
„Mislila sam da smo već utvrdili da ja nisam kao druge
djevojke!“
Nezadovoljno sam spustio glavu. „Umoran sam od
pogađanja. Kamo nas to vodi, Abby?“
Naslonila je usne na moju košulju. „Kad razmišljam o
budućnosti, u njoj vidim tebe.“ Zagrlio sam je, a svaki mišić
u tijelu istog mi se trenutka opustio od tih riječi. Promatrali
smo kako se noćni oblaci pomiču preko mračnog neba bez
zvijezda. Smijeh i žamor ispod nas izmamili su joj osmijeh.
Gledali smo parove koji stižu na zabavu, ulazeći hitro, pri-
Prvi put tog dana, loš predosjećaj koji me pratio, počeo
je blijedjeti.
„Abby! Tu si! Svugdje sam te tražila“, America je banula
kroz vrata, držeći mobitel u ruci. „Upravo sam se čula s
tatom. Sinoć ih je nazvao Mick.“
Abby se namrštila. „Mick? Zašto bi ih on nazvao?“
America je podignula obrve. „Tvoja majka mu je stalno
spuštala slušalicu.“
„I? Što je htio?“
America je stisnula usne. „Doznati gdje si.“
„Nisu mu rekli, zar ne?“
Americino se lice snuždilo. „On ti je otac, Abby. Moj tata
je mislio kako ima pravo znati.“
„Doći će ovamo“, rekla je Abby, a u glasu joj se osjetila
panika. „Doći će ovamo, Mare!“
„Znam! Žao mi je“, rekla je America, pokušavajući utješi-
ti prijateljicu. Abby se odmaknula od nje i pokrila lice ruka-
ma. Nisam bio siguran što se, k vragu, događa, ali dodirnuo
sam joj ramena.
„Neće te povrijediti, Golubice“, rekao sam. „Neću mu
dopustiti.“
„Pronaći će on neki način“, rekla je America, žalosno
gledajući u Abby. „Uvijek ga pronađe.“
„Moram otići odavde.“
Abby je čvrsto zgrabila kaput, a zatim uhvatila kvake na
dvostrukim francuskim vratima. Bila je previše uzrujana da
slijevale niz obraze, uhvatio sam je za ruke. Nakon što sam
joj pomogao otvoriti vrata, pogledala me. Nisam bio sigu-
ran jesu li joj se obrazi zarumenjeli od straha ili hladnoće, ali
samo sam je želio odvesti odavde.
Uzeo sam je za ruku i zajedno smo prošli kroz kuću,
preko stepenica i kroz gomilu prema izlazu. Abby se brzo
kretala, u očajničkoj želji da se domogne sigurnosti stana.
O Micku Abernathyju slušao sam samo hvalospjeve na
račun njegovog pokeraškog umijeća, i to od svog oca. Gle-
dao sam Abby kako trči kao preplašena curica, i zamrzio
svaki trenutak koji je moja obitelj provela diveći mu se.
Usred jurnjave, America je podigla ruku i zgrabila Abby
za kaput. „Abby!“ prošaptala je i pokazala na grupicu ljudi.
Okupili su se oko starijeg, neurednog čovjeka, neobri-
janog i prljavog, do te mjere da je izgledao onako kako je i
mirisao. Pokazivao je na kuću, sa sličicom u ruci. Parovi su
kimali glavama i raspravljali o fotografiji.
Abby je krenula prema njemu i istrgnula mu sliku iz
ruke. „Kog vraga ti radiš ovdje?“
Pogledao sam sliku u njenoj ruci. Nije mogla imati više
tužnim očima. Bila je nesretna. Nije ni čudo što je željela
pobjeći.
Tri para oko njega su se odmaknula. Pogledao sam nji-
hova zapanjena lica, a zatim pričekao da čovjek odgovori.
Bio je to jebeni Mick Abernathy. Prepoznao sam ga po tim
nepogrešivim očima koje su bile usađene u prljavo lice.
Mick je pogledao Abbynu haljinu i nezadovoljno coknuo
jezikom. „O, da, da, Kolačiću. Možeš curu odvesti iz Vega-
sa...“
„Začepi. Začepi, Mick. Samo se okreni“, pokazala je iza
njega, „i vrati se tamo otkuda si došao, gdje god to bilo. Ne
želim te ovdje.“
„Ne mogu, Kolačiću. Trebam tvoju pomoć.“
„Oh. Ima nešto novo?“ podsmjehnula se America.
Mick ju je pogledao stisnutim očima, a zatim ponovo
usmjerio pozornost na kćer. „Super izgledaš. Odrasla si. Ne
bih te prepoznao na ulici.“
Uzdahnula je. „Što hoćeš?“
Podignuo je ruke i slegnuo ramenima. „Čini se da sam
se uvalio u neka sranja, mala. Starom tatici treba love.“ Čita-
vo tijelo joj se ukočilo. „Koliko?“
„Išlo mi je dobro, stvarno, a onda sam morao posuditi
nešto novca kako bih krenuo dalje i... Znaš...“
„Dvadeset pet.“
„O sranje, Mick, dvije i pol tisuće? Ako obećaš da ćeš otići
odavde, odmah ćeš ih dobiti“, rekao sam, vadeći novčanik.
„Mislio je na dvadeset pet tisuća“, rekla je Abby ledenim
glasom.
Mick me odmjerio, od glave do pete. „Tko ti je ovaj
klaun?“
Obrve su mi se podigle s novčanika i nagonski sam se
nagnuo prema svom plijenu. U tome me sprečavala jedino
Abby koja je stajala između nas, kao i spoznaja da je taj
odurni tip njezin otac. „Sad mi je puno jasnije kako genij
poput tebe može spasti na to da traži novac od kćeri tinej-
džerice.“
Prije nego što je Mick mogao progovoriti, Abby je izvu-
kla mobitel. „Kome sad duguješ, Mick?“
Mick se počešao po masnoj, prosijedoj kosi. „Pa čudna je
to priča, Kolačiću...“
„Kome?“ viknula je Abby.
„Bennyju.“ Abby se naslonila ne mene. „Bennyju? Dugu-
ješ lovu Bennyju? Mislim, koji si kurac...“ Zastala je.
„Nemam toliko novca, Mick.“
Nasmiješio se. „Nešto mi kaže da imaš.“
„Pa nemam! Stvarno si ovaj put pretjerao, zar ne? Znala
sam da nećeš prestati sve dok te ne ubiju!“
Promeškoljio se; arogantni osmijeh nestao mu je s lica.
„Jedanaest. Štedjela sam za auto.“
America je pogledala prema meni. „Otkud ti jedanaest
tisuća dolara, Abby?“
„Od Travisovih borbi.“
Drmao sam je za ramena dok me nije pogledala. „Zara-
dila si jedanaest tisuća dolara na mojim borbama? Kad si se
to kladila?“
„Adam i ja smo imali dogovor“, rekla je ležerno.
Mickove oči odjednom su oživjele. „To možeš udvostru-
čiti za jedan vikend, Kolačiću. Možeš mi zaraditi dvadeset
pet tisuća do nedjelje i Benny neće poslati svoje ljude po
mene.“
„Ostat ću bez ičega, Mick. Moram platiti školarinu“,
rekla je Abby, s prizvukom tuge u glasu.
„Ma, ti to možeš nadoknaditi u trenu“, rekao je i nehajno
odmahnuo rukom.
„Kad ti je rok?“ pitala je Abby.
„Ponedjeljak. U ponoć“, odgovorio je bezobzirno.
„Ne moraš mu dati ni jedan jebeni cent, Golubice“, rekao
sam.
Mick je zgrabio Abby za ruku. „To je najmanje što
možeš učiniti! Ne bih bio u ovom sranju da nije bilo tebe.“
America ga je udarila po ruci i odgurnula ga. „Da se nisi
usudio opet početi sa svojim sranjima, Mick! Nije te ona
natjerala da posudiš novac od Bennyja!“
Bljesak mržnje u njegovim očima jasno je pokazivao da
je uništena bilo kakva veza koju je imao s njom kao s kćeri.
„Da nije bilo nje, imao bih svoj novac. Ti si mi sve uzela,
Abby. Sad nemam ništa!“
Abby je zatomila jecaj. „Do nedjelje ću ti dati novac za
Bennyja. Ali, kad to napravim, hoću da me jednom zauvijek
pustiš na miru. Neću to više nikada napraviti, Mick. Odsad
si sam, razumiješ li me? Drži se dalje od mene.“
Stisnuo je usne i kimnuo. „Neka bude po tvome, Kola-
čiću.“
Abby se okrenula i požurila prema autu.
America je uzdahnula. „Pakirajte se, dečki. Idemo u
Vegas.“
Krenula je prema autu, a ja i Shepley smo i dalje stajali
u mjestu.
„Čekaj, što je to?“ Pogledao me. „Vegas kao Las Vegas?
Kao Nevada?“
„Čini se“, rekao sam i gurnuo ruke u džepove.
„Sad ćemo rezervirati let za Vegas?“ pitao je Shepley, i
dalje pokušavajući shvatiti situaciju.
„Aha.“
Shepley je došao do Americe kako bi otvorio vrata njoj i
Abby, a zatim ih je zatvorio, praznog izraza na licu. „Nikad
nisam bio u Vegasu.“
Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!