Čitajte s nama: 28. poglavlje "Prave propasti"

Foto: Fokus, Ilustracija Index

Dvadeset i osmo poglavlje

Gospodin i gospođa


Abby je stajala na rubu pločnika i držala me za jedina
dva slobodna prsta. Ostalima sam držao vrećice i pokuša-
vao nazvati Americu.
Dva dana ranije odvezli smo se Hondom na aerodrom, pa
je Shepley morao odbaciti svoju curu do njezinog automobi-
la. America je zahtijevala da sad dođe osobno po nas i svi su
znali zašto. Kad je zaustavila auto uz rub pločnika, gledala
je ravno ispred sebe. Nije nam pomogla ni oko torbi.
Abby je otišla do suvozačkog mjesta i pazila stranu na
kojoj je upravo tetovirala moje prezime.
Ja sam ubacio prtljagu i zatim otvorio vrata stražnjeg
sjedišta. „Ovaj...“, rekao sam i ponovo povukao. „Otvori,
Mare.“
„Mislim da neću“, rekla je i okrenula glavu kako bi me
prostrijelila pogledom.
Malo je pomaknula automobil, a Abby se ukočila. „Mare,
stani.“
America je nagazila kočnicu i podigla obrvu. „Zbog tebe
je moja najbolja prijateljica gotovo stradala u  jednoj od tvo-
jih glupih borbi, a osim toga, odveo si je u Vegas i oženio se
njome dok sam ja bila izvan grada, tako da joj nisam mogla
biti kuma, niti sam mogla biti tamo.“
Ponovo sam uhvatio za kvaku. „Daj, Mare. Volio bih da
ti mogu reći da mi je žao, ali oženio sam se ljubavlju svog
života.“
„Ljubav tvog života je Harley“, procijedila je America.
Zatim je ponovo krenula.
„Ne više!“ preklinjao sam.
„America Mason...“, počela je Abby. Pokušala je zvučati
bijesno, ali America ju je pogledala na takav način da se
Abby šćućurila uz vrata.
Automobili iza nas su trubili, ali America je bila previše
bijesna da bi na to obraćala pozornost.
„U redu“, rekao sam i podignuo ruku. „U redu. Što ako...
hm, priredimo još jedno vjenčanje ovoga ljeta? Haljina,
pozivnice, cvijeće, sve to. Možeš joj pomoći sve isplanirati.
Možeš stajati pored nje, prirediti joj djevojačku večer, što
god želiš.“
„To nije isto!“ režala je America, a potom joj se lice malo
opustilo. „Ali je dobar početak.“ Posegnula je rukom iza
sebe i otključala bravu.
Povukao sam kvaku i uvukao se na sjedalo, pazeći da ne
progovorim dok ne stignemo do stana.
Kad smo se zaustavili na parkiralištu, Shepley je polirao
svoj auto.
„Hej!“ Nasmijao se, zagrlivši prvo mene pa Abby. „Česti-
tam vam.“
„Hvala“, rekla je Abby, iako je i dalje osjećala nelagodu
zbog Americinog bijesnog ispada.
„Mislim da je dobro što smo America i ja razgovarali o
tome da pronađemo svoj stan.“
„O, jeste li?“ rekla je Abby i nakrivila glavu prema prija-
teljici. „Izgleda da nismo samo nas dvoje donosili odluke.“
„Namjeravali smo o tome razgovarati s vama“, rekla je
America kao da se brani.
„Nema žurbe“, rekao sam. „Ali, trebala bi mi pomoć oko
prenošenja nekih Abbynih stvari ovamo.“
„Da, naravno. Brazil se upravo vratio. Reći ću mu da
nam treba njegov kombi.“
Abby nas je uznemireno pogledala. „Hoćemo li mu
reći?“
America nije mogla suzbiti zločesti osmijeh. „Bilo bi ti
teško poricati s tom kamenčugom na prstu.“
Namrštio sam se. „Ne želiš da drugi znaju?“
„Ne, nije to. Ali, pobjegli smo, dušo. Ljudi će poludjeti.“
„Sad si gospođa Travisa Maddoxa. Tko ih jebe“, odbru-
sio sam bez oklijevanja.
Abby mi se nasmiješila i zatim pogledala svoj prsten.
„Jesam. Pretpostavljam da trebam dostojno predstavljati
obitelj.“
„O, sranje“, rekao sam. „Moramo reći tati.“
Abby je problijedjela. „Da?“
America se nasmijala. „Stvarno puno toga očekuješ od
nje. Koračić po koračić, Travis, Isuse!“
Abby je čekala odgovor. Slegnuo sam ramenima. „Ne
moramo to napraviti danas, ali možemo uskoro, u redu? Ne
želim da to čuje od nekoga drugog.“
Složila se. „Razumijem. Idemo ovog vikenda uživati kao
mladenci i nećemo nikoga obavijestiti o vjenčanju.“
Nasmiješio sam se i izvadio naše kofere iz prtljažnika
Honde.
„Dogovoreno. Osim jedne stvari.“
 „Koje?“
„Možemo li ovih dana potražiti auto? Dosta sam siguran
da sam ti to obećao.“
„Stvarno?“ Nasmiješila se.
„Izaberi boju, dušo.“
Abby je ponovo skočila na mene, obuhvatila me rukama
i nogama i prekrila mi lice poljupcima.
„O, prestanite vas dvoje“, rekla je America.
Abby je skočila na noge, a America ju je povukla za ruku.
„Idemo unutra. Želim vidjeti tu tvoju tetovažu!“
Požurile su stepenicama, ostavivši prtljagu meni i She-
pleyu. Pomogao sam mu nositi Americine teške torbe,
usput pokupivši svoju i Abbynu. Nosili smo ih uz stepeni-
ce, sretni što su vrata ostala otvorena.
Abby je ležala na kauču, otkopčanih i spuštenih traperi-
ca, gledajući u pod, dok je America proučavala zakrivljene
crne linije na njezinoj koži.
America je pogledala Shepleya, koji je bio rumen i ozno-
jen. „Baš mi je drago što nas dvoje nismo ludi, dušo.“
„I meni“, rekao je Shepley. „Nadam se da si željela da
ove kofere donesem ovamo, jer ih neću ponovo tegliti u
auto.“
„Jesam, hvala ti.“ Slatko se nasmijala i vratila proučava-
nju Abbyne tetovaže.
Shepley je otpuhnuo i nestao u svojoj sobi, no učas se
vratio noseći u svakoj ruci bocu vina.
„Što je to?“ pitala je Abby.
„Za vašu dobrodošlicu“, rekao je Shepley široko se
osmjehujući.
Abby je polako stala na prazno parking mjesto, pažljivo
gledajući na obje strane. Dan ranije izabrala je posve novu,
srebrnu Toyotu Camry i tih nekoliko puta koliko sam je uspio
natjerati da sjedne za volan, vozila je kao da je krišom posu-
dila nečiji Lamborghini.
Nakon dva pokušaja, konačno je izbacila mjenjač iz brzi-
ne i isključila motor.
„Morat ćemo nabaviti naljepnicu za parkiranje“, rekla je
i ponovo pogledala prostor sa svoje strane.
„Da, Golubice. Pobrinut ću se za to“, rekao sam po četvr-
ti put.
Pitao sam se jesam li trebao pričekati bar tjedan dana
prije nego što sam joj priredio dodatni stres s novim auto-
mobilom. Oboje smo znali da će se do kraja dana Easternom
proširiti vijest o našem vjenčanju, uz poneku izmišljenu393
priču. Abby je namjerno navukla tijesne traperice i uski
džemper, kako bi izbjegla neizbježna pitanja o trudnoći.
Možda se jesmo naglo oženili, ali djeca su bila nešto posve
drugo i oboje smo bili mišljenja da treba pričekati s tim.
Nekoliko je kapi palo sa sivog proljetnog neba dok smo
išli na predavanje. Nabio sam svoju crvenu kapu, a Abby je
otvorila kišobran. Oboje smo gledali u Keaton Hall dok smo
prolazili, primjećujući žutu vrpcu i pocrnjelu ciglu iznad
svakog prozora. Abby me zgrabila za kaput, a ja sam je
držao, pokušavajući ne razmišljati o onome što se dogodilo.
Shepley je čuo da je Adam uhićen. Nisam to rekao Abby
jer sam se plašio da bih mogao biti idući i da će se ona zbog
toga brinuti.
Dio mene mislio je kako će vijesti o požaru držati po
strani neželjenu pozornost oko Abbynog prstena, ali znao
sam da će vijesti o našem vjenčanju biti dobrodošao odmak
od sive stvarnosti gubitka kolega na tako strašan način. Kao
što sam i očekivao, čim smo stigli u kantinu, prijatelji iz
bratstva i nogometna momčad čestitali su mi na vjenčanju i
sinu kojeg ćemo dobiti.
„Nisam trudna“, rekla je Abby, odmahujući glavom.
„Ali... oženili ste se, zar ne?“ pitala je Lexie u čudu.
„Da“, rekla je Abby jednostavno.
Lexie je podigla obrvu. „Pretpostavljam da ćemo uskoro
saznati istinu.“
Nakrivio sam glavu. „Odjebi, Lex.“
Ignorirala me. „Pretpostavljam da ste oboje čuli za
požar?“
„Ponešto“, rekla je Abby. Očito joj je bilo nelagodno.
„Čula sam da su neki studenti tamo imali zabavu. Uvla-
čili su se potajno u podrum tijekom cijele godine.“
„Stvarno?“ pitao sam. Krajičkom oka vidio sam da me
Abby gleda, ali pokušavao sam ne izgledati previše opušte-
no. Ako je ovo istina, možda se uspijem izvući.394
Ostatak dana studenti su ili buljili u nas ili nam čestita-
li. Prvi put me između predavanja nisu zaustavljale razne
cure koje su željele znati moje planove za vikend. Samo su
me gledale kako prolazim; nisu baš olako prilazile nečijem
suprugu. I to je zapravo bilo lijepo.
Dan mi je prolazio prilično dobro i pitao sam se je li
tako i s Abby. Čak mi se i profesorica iz psihologije lagano
nasmiješila i kimnula kad je čula moj odgovor na pitanje je
li trač istinit.
Nakon posljednjeg predavanja susreo sam Abby pored
našeg auta i ubacio torbe na stražnje sjedište.
„Je li bilo onako grozno kao što si mislila?“
„Je.“ Uzdahnula je.
„Pretpostavljam da danas nije pravi dan da odemo reći
vijesti mom ocu, ha?“
„Nije, ali bolje da odemo. U pravu si, ne bi bilo dobro da
ih čuje od nekoga drugog.“ Njezin me odgovor iznenadio,
ali ga nisam preispitivao. Abby me pokušala nagovoriti da
vozim, ali odbio sam, inzistirajući na tome da se ona osjeća
ugodno za volanom.
Put od studentskog naselja do tate nije trajao dugo, ali
bilo je dulje nego da sam ja vozio. Abby je poštovala sva
prometna pravila, uglavnom zato jer je bila u strahu da je
ne zaustavi policija i da slučajno ne pruži policajcu svoju
lažnu osobnu.
Naš mali grad djelovao je drugačije dok smo prolazili
kroza nj, ili se možda samo meni tako činilo. Nisam bio
siguran jesam li sad kao oženjen čovjek opušteniji, čak
posve relaksiran, ili sam konačno bio na svome. Bio sam u
situaciji u kojoj se više nisam morao dokazivati, jer je jedina
osoba koja me u potpunosti prihvaćala, moja najbolja prija-
teljica, sada bila nešto stalno u mom životu.
Činilo mi se kao da sam završio nekakvu misiju ili svla-
dao određenu prepreku. Razmišljao sam o svojoj majci i
riječima koje mi je tako davno uputila. Tad sam shvatio: nije
tražila da se smirim, već da se borim za osobu koju volim i
prvi put napravio sam ono što je očekivala od mene. Konač-
no sam postao ono što je željela. Duboko sam udahnuo i
pročistio pluća, pa stavio ruku na Abbyno koljeno.
„Što je to?“ pitala je.
„Što je što?“
„Taj izraz na tvome licu.“
Gledala je u mene, pa u cestu, izuzetno znatiželjna. Valj­
da je i vidjela neki novi izraz na mom licu, ali nisam sad
mogao objašnjavati što se krije iza njega.
„Samo sam sretan, dušo.“
Abby je napola mrmljala, a napola se smijala. „I ja.“
Priznajem da sam bio malo nervozan, ali zbog toga što
smo trebali reći tati za bijeg u Vegas, a ne zbog toga što će
se on ljutiti. Nisam mogao točno reći o čemu se radilo, ali
leptirići u mom trbuhu letjeli su sve brže i sve snažnije, sa
svakom ulicom kojom smo se približavali mojoj kući.
Abby se uvezla na šljunčani prilaz, raskvašen od kiše, i
zastala ispred kuće.
„Što misliš da će reći?“ pitala je.
„Ne znam. Bit će sretan, to sigurno.“
„Misliš?“ pitala je Abby i uhvatila me za ruku.
Stisnuo sam joj prste svojima. „Znam.“ Prije nego što
smo došli do vrata, tata je izašao na trijem.
„O, zdravo, djeco“, rekao je, nasmijan. Oči su mu se
raširile dok su mu obrazi gurali natekle podočnjake prema
gore. „Nisam bio siguran tko je. Jesi li ti to nabavila novi
auto, Abby? Dobar je.“
„Hej, Jim“, nasmijala se Abby. „Travis ga je kupio.“
„Naš je“, rekao sam skidajući kapu. „Mislili smo malo
svratiti do tebe.“
„Drago mi je da ste došli... Baš lijepo. Padat će kiša, čini
mi se.“
„Čini se“, rekao sam, a živci su mi bili napeti, onemo-
gućivši svaku sposobnost neobveznog razgovora. Ono zašto sam mislio da su živci, zapravo je bilo uzbuđenje zbog
vijesti koje ću podijeliti s ocem.
Tata je shvatio da se nešto događa. „Jeste li se dobro pro-
veli za praznike?“
„Bilo je... zanimljivo“, rekla je Abby i naslonila se na
mene.
„Oh?“
„Išli smo na put, tata. Pobjegli smo u Vegas na neko-
liko dana. Odlučili smo se... Odlučili smo se oženiti.“
Tata je nekoliko sekundi šutio, a onda je brzo pogledao
Abbynu lijevu ruku. Kad je dobio potvrdu koju je tražio,
pogledao je Abby, a onda mene.
„Tata?“ rekao sam, iznenađen praznim izrazom njegova
lica.
Oči su mu polako zasjale, a usne se izvile u osmijeh.
Ispružio je ruke te zagrlio i Abby i mene u isto vrijeme.
Smijući se, Abby je provirila prema meni. Namignuo
sam joj.
„Pitam se što bi mama rekla da je tu“, rekao sam.
Tata se odmaknuo, a oči su mu bile pune suza radosni-
ca. „Rekla bi da si dobro učinio, sine.“ Pogledao je Abby.
„A tebi bi zahvalila što si njezinom sinu vratila ono što je
nestalo kad je umrla.“
„To ne znam“, rekla je Abby, brišući suze. Bilo je očito da
je dirnuta tatinim osjećajima.
Ponovo nas je zagrlio, smijući se i stišćući nas istovreme-
no. „Hoćeš se kladiti?“

 

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!

 

 

 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.