Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
DANAS je predivan dan u Zagrebu. Sunce je tu, nema niti jednog oblačka, temperatura ide do 24 stupnja a to je predivna temperatura jer je dovoljno toplo da ti baš paše sladoled, a dovoljno netoplo (neću pisat hladno jer nije hladno) da ti se taj sladoled ne rastopi čim izađeš s njim na ulicu. Ljudi sjede u gradu i piju kavu na suncu. Plac je pun jagoda koje više ne koštaju 40 kuna po kili. Japanske trešnje su zarozile cijeli grad. Prekrasno je. Predivno je. I full sam ljuta jutros.
Jučer sam se našla tamo, na mjestu nesreće, sasvim slučajno - bilo je oko 22h i već su došli policija i hitna. Jezivo. Četiri auta - onaj glavni, najvažniji, “zvijezda” večeri, zgužvan i slupan, iz njega viri stup koji je pokupio i blejiš u taj auto i misliš si da je grozno a onda vidiš ljude koji leže pored na pločniku i druge ljude koji ih dragaju i smiruju i ne znaš nemaš pojma kaj im je i želudac ti se uvuče u sebe, ko da si pojeo neku čudnu juhu od nelagode i metala.
Hodam tamo vrlo često. Moja mama isto, moj brat. Prijatelji. Hodamo tamo prazne glave, razmišljamo o glupostima tipa kaj ću jest večeras kaj ću, moram oprat veš sad dok je toplo kažu da stiže zahlađenje, sladoledi, računi, režije, lijepo je vrijeme za laganu jaknu prijelazno razdoblje tenks Vakula, mogla bi na povratku do pekare po kruh topli kruh fini kruh majoneza i BUM. Nema majoneze ni kruha ni lagane jakne ni Vakule, nema Vakule više za tebe jer govno govno govno u Audimobilu ide dvjesto po Maksimirskoj jer “ja ti super vozim, nikad mi se NIŠ nije desilo” evo DESILO ti se pička ti materina desilo ti se na grupici pješaka, na nečijoj mami i na nečijoj prijateljici ti se desilo, oduzeo si nekom majonezu i sladolede i proljeća i Vakulu jer se tebi nikad nije desilo.
Hodam tamo vrlo često, vozim tamo vrlo često, po Maksimirskoj, po noći i po danu, i znaš kak jure? Jure full, jure stalno, jure kroz zeleno, kroz žuto, jure kroz crveno, kroz crveno, ono crveno za koje u jebenom vrtiću učiš da je ne, da se ne ide, nemoj, crveno, stani, ne idi, kroz to crveno jure jer misle da su veći od semafora, veći od prometa, veći od sila jednako masa puta akceleracija pa jebemti život Einsteine nije ovo Need for speed da možeš sejvat i loadat po potrebi, idiote! Neki dan sam stajala jednom križanju niže od ovog gdje je audimobil ukrao majonezu ženi. Ja u Šulekovoj, ON u Mašićevoj, svatko čeka svoj zeleni semafor koji će nam reć da sad smijemo presjeć Maksimirsku, Maksimirsku po kojoj se juri po kojoj se divlja po kojoj se kradu majoneze. Bilo je tipa 2 ujutro. Crveno meni, crveno njemu, zeleno svima na Maksimirskoj ali neće dugo, neće dugo jer čekamo već neko vrijeme i sad ćemo mi, sad ćemo. I on, u crvenom autu, ne sjećam se više kojem ali sjećam se da je isto mlađi muškarac, on u crvenom autu mrtav hladan odluči da je čekanje zelenog za pičke i krene, krene kroz crveno preko Maksimirske, ide on u svojem autu jer sila jednako masa puta akceleracija su gluposti ko i crveno žuto zeleno, ide on jer su semafori samo prijedlog a njemu se nikad ništa nije desilo hihi hoho. I prođe. Pored mene i mog auta koji i dalje čekamo zeleno jer mi mama nije pušila crack u trudnoći. Petnaest sekundi kasnije, pali se moje zeleno. Uvijek kroz Maksimirsku prolazim oprezno jer znam da majmuni jure, majmuni kojima su semafori kao meni tiramisu - ne po mom ukusu pa ignoriram. Petnaest sekundi razlike. Njega je mogao pokupit auto, s punim pravom, kroz savršeno zeleno, pokupit i zakeljit u izlog ljekarne, kroz staklo do police s ljekovima za smirenje koje će njegova mama morat pit kad ju nazovu i kažu da je Ante imao saobraćajku JAO Ante moj divni Ante sunce moje Ante uzoran dečko pristojan dečko koji uvijek stavi zastavu preko profilne kad teroristi polude suosjećajni Ante jebo te Ante!
U svijetu u kojem se svi zgražamo nad teroristima koji nenadano oduzimaju živote i kradu majonezu nevinim, neslutećim divnim dušama koje su samo majndale their business na cesti, u restoranu, na aerodromu, znamo se često zaigrat i zaboravit da je i Ante terorist. Nema bombu al ima auto i zračni jastuk umjesto mozga. Nema religijski generiran usklik kao ovi što detoniraju prsluke ali ima doskočicu “ma ja ti super vozim” i “meni se nikad ništa nije dogodilo.” Ante je hodajuća bomba a najčešće ga nitko ni ne kazni, nego samo prođe uz opasku: “Ma, kreten.” Kreten. Seljačina. Dok jedne večeri ne pokupi ljude koji su imali planove. Al onda je kasno.
Već sam pisala o Anti ali vrijeme je da ponovim - znam da moja kolumna o brzoj vožnji neće imat puno efekta na praznoglavu seljačinu koja se vozi sa spuštenim prozorom ne zato jer mu je vruće, nego zato da ima gdje naslonit triceps s tetovažom glagoljice i naravno, da se čuje novi Saša Matić ili što već ovih dana sluša gluha omladina. Ali ako jedan jureći debil nakon ovog shvati da nije pametan, i to je nešto.
Jednog Antu sam vidjela prije 3 dana, na Zelenom valu. Subota navečer, u gradu nije gužva ali prometno je. Ovaj konkretni Ante ima crnoga bemveja i glavu koja se sjaji kao svježe ispolirana jabučica u supermarketu. Ima sunčane naočale iako je mrak ali nek se vidi da je pravi Gusse, iz nabrijanih zvučnika mu trešti audio herpes s melosom koji vjerojatno uzrokuje rak pužnice, i što je najgore od svega - juri. Na Zelenom valu. Na mjestu gdje te roditelji još u vrtiću nauče da je nepametno jurit. Ušao je kod Džamije, isto kad i ja, ali ne vozimo na isti način. Ante je prvi na svakom semaforu. Njih 22, ako sam dobro brojala. Kreće na žuto, juri do sljedećeg crvenog i staje. Onda opet ispočetka. WROOM WROOM! Brzina. Testisi. Arnoldšvarceneger. Svaki put kad se svojim autom dovučem do semafora na kojem je Ante bio PRVI!!!, gleda me pun ponosa, pogledom koji govori: "Ja sam frajer, prvi sam na semaforu, uživaj u mojoj muževnoj bikoidnosti!" Nisi frajer, Ante, ti si idiot.
Odlučila sam napisat otvoreno pismo Anti, u nadi da će ga pročitat (u nadi da zna čitat) i promijenit svoje načine. Vjerojatno neće jer sam ja žena i ko mi je dao da pričam, ali tko zna… ljudi se mijenjaju, ljudi rastu. Uglavnom, pismo Anti iz desne trake.
Dragi Ante,
Bok. Znam da je ovo čudan način da ti se obratim, ali viđam te na semaforima Zelenog vala već godinama i nikako da te uhvatim na dulje od 2 sekunde. Ti ne znaš ko sam ja, ja tebe znam, i prije nego što ovo stvarno postane romantična pjesma od TBF-a, moram se vratit na pravu temu ovog pisma. Želim popričat s tobom, o tvojoj vožnji. Znam da te ljudi često percipiraju samo kao tipa koji brzo vozi, ali ti si toliko više od toga. Ti nisi samo brz, ti si logistički šampion! Neki dan si projurio pored mene i zapeo mi za oko... kad si se uključio na Zeleni val kod Džamije u isto vrijeme kad i ja, znala sam da me čeka posebno iskustvo. Sjećam se kako si maestralno krenuo - iz desne trake u srednju, pa u lijevu, pa si se naguzio na auto jedne gospođe do te mjere da su vam vozila skoro imala mini-snošaj, pa si opet otišao u srednju traku jer nisi bio zadovoljan, pa u desnu, pa opet srednja pa desna - rekao bi čovjek da ne znaš što radiš ali ja znam da bi taj čovjek pogriješio jer ti itekako znaš - ti OPTIMIZIRAŠ! U toj desnoj je stajao čovjek sa sva 4 pa si zapeo i kad smo došli na sljedeći semafor, opet si bio iza mene iako si obavio slalom na kakvom bi ti čestitala i sama Janica Kostelić. Ljudi bi rekli da si mogao samo ostat u svojoj traci i da bi ti došlo na isto, ali ljudi su glupi i ne znaju ono što ti znaš, a ti znaš kako se hendla cesta. Kad smo već kod komplimenata, skoro sam zaboravila koliko si prekrasno kod Džamije skoro pokupio pješake na zebri jer KURACPIČKADINAMO! I nema veze, nemoj slušat čovjeka koji ti govori da pješaci na zebri imaju prednost, TI imaš prednost, ti i tvoj Bemve jer se TEBI žuri u kladionicu u kojoj će te, statistički gledano, sjebat jedan par - ne moraš se meni opravdavat. Kad se situacija malo raščistila, tamo negdje nakon Zrinjevca, više nije bilo potrebe za slalomizacijom pa si mogao demonstrirati svoj uber-muževni stil vožnje, i tu si me osvojio kao što me nitko nikad nije osvojio. Sjećam se, srce mi je treperilo kao hladetina na vjetru dok sam promatrala koliko dobro barataš asfaltom. Ajmo sad ozbiljno, Ante, jer se bojim da je nemoguće da znaš i čitat i da uz to shvaćaš sarkazam. Ti si idiot, Ante. Znam, nije lijepo čut, al nije lijepo čut ni Kaktus od Lidije Bačić, ni reklamu za Ledolinu na Youtubeu kad znaš da je više nema (Pedolina by J-Kat #prestaniandrea) - život je pun stvari koje nije lijepo čut a ovo je jedna od tih stvari. Glup si, Ante, i nitko na Zelenom valu te ne voli. Ne zato što si brži od nas, ne zato što imaš sub-woofere koji su brutališkica (prestani govorit brutališkica, btw), nego zato što si intelektualno nedonošče kojem je netko dao vozačku a možda nije trebao. Kad te žena gleda kak stojiš na semaforu i naslanjaš lakat na prozor, ne gleda te s divljenjem jer si pastuh i pokoritelj ceste - gleda te jer razmišlja na koji tečaj samoranjavanja da se upiše. Ne znam u kojem azilu za napuštene testise su te učili vozit, ali ti si najgori vozač, Ante. Znam da ti se čini nelogično jer misliš da su sve žene gore od tebe, ali istina je. Najgori si. Misliš da si seksi dok siluješ po gasu, ali nisi. Samo si glup. Prva stvar, to što si prvi na semaforu nije dostignuće. Ak je crveno, crveno je i tebi u desnoj traci, i meni koja ću doć malo poslije tebe u srednju, crveno je i gospođi u lijevoj koja ide 35 jer ima 72 godine i sve iznad 20 joj je Gardaland. Ak nagrada za prvo mjesto na crvenom svjetlu nije pršut s potpisom gradonačelnika, bit prvi na crvenom nije dostignuće, ni cilj kojem treba težit. Samo dulje čekaš. Drugo, svatko tko ima IQ veći od teglice krastavaca zna da se na Zelenom valu ne juri iz nekoliko razloga - ubaci tu sad priče o pješacima, djeci koja idu iz škole i zbunjenim mladim vozačima koji će se usrat kad vide da prema njima juri užareni bemvej iz kojeg krešti zvuk Đavoljeg anusa - ali glavni razlog zbog kojeg se na Zelenom valu ne juri je taj da je Zeleni val konfiguriran i optimiziran za vožnju od 50 na sat (možda i 60, nisam sigurna jer sam loš učenik i još gori čovjek, ali shvaćaš kaj ti želim reć). To ti u prijevodu znači da ćeš, ako kreneš na zeleno i voziš 50 (60), proć kroz svaki semafor bez da moraš stajat i vraćat se u prvu. Kad stalno krećeš iz prve, trošiš više benzina, što je glupo jer je benzin skup. Treće, Ante, a možda i najvažnije u tvom svijetu - postoji teorija da muškarci koji voze brzo i nasilno na taj način pokušavaju kompenzirat nedostatak vlastite muževnosti. U pimpekoidnom smislu. Ti misliš da jureći kroz Zeleni val ostavljaš dojam mladog pastuha s velikom kitom, a zapravo je sasvim obrnuto. Sa svakim semaforom na koji se zaletiš iako je crveno, sa svakim autom na koji se naguziš, sa svakim nasilnim kretanjem zbog kojeg ti auto zaplače kao finalni vapaj tuberkulozne pacijentice, u očima svih nas koji smo iza tebe imaš sve manju kitu. Jedan semafor, jedan centimetar. Znam da ti matematika vjerojatno ne ide, Ante, jer ti je domet "Uno, dos, tres, quatro!" koji ponekad čuješ od svog latino uzora Pit Bulla, ali kad zbrojiš ove stvari, to ti je otprilike ovak: Ako si na Džamiji ušao s 21 centimetrom (što je sasvim neizgledno ali ajmo ti poklonit benefit of the doubt), na Zrinjevcu si već pao na 16. Na Klaićevoj si taman takav da te mogu primit na dječji odjel (ifyouknowwhatimean), a kad si došao do skretanja za ulicu Republike Austrije, već si u minusu. Ušao si u Zeleni val kao muškarac, izašao si bez pimpeka, što znači da si žena, Ante, a znam da nisi fan žena za volanom, vidjela sam ti u očima kad si na sekundu skinuo naočale. Ne samo da si žena, nego si siromašna žena jer trošiš previše benzina. I uz sve to, čak nemaš ni pršut s potpisom gradonačelnika. To je tvoja priča, Ante. Eto, drago mi je da smo malo proćaskali. Znam da me nećeš poslušat i da ćeš i dalje stiskat gas ko Žak zadnje kapi iz vrećice majoneze, ali htjela sam da znaš da dok to radiš, dok divljaš cestom i misliš da si rvacki Vin Diesel, svi znamo da imaš toliko mali pimpek da bi ga J-Ped vjerojatno zabunom sejvao na komp. Smanji gas. Smanji i zvučnike malo.
A sad sarkazam i ostalo na stranu - ljudi, aj prestanite jurit po cesti ko manijaci i prolazit kroz crveno i hodat kroz život uz krilaticu “meni ti se nikad niš nije dogodilo.” I pomahnitalo preticat autoškole i luđački trubit kad netko ispred vas stane na sva 4 na sekundu, samo da mama izađe iz auta pa idemo dalje (pozdrav seljačini koja mi je to napravila u subotu na Trešnjevci jer nije mogla čekat da osoba brzinski izađe iz auta). I zalijetat se u pješake jer VAMA JE CRVENO I JA SAM U PRAVU - jesi, al svejedno ne smiješ pokupit ljude. I nabijat se na guzicu autima jer bi ti išao brže. I ponašat se kao da je cijeli promet podređen tebi i da je ovo TVOJA cesta!
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!