Foto: Karmen Poznić
SRETAN utorak svima, osim ženama koje ružno odmjeravaju druge žene kad vide da su se isto obukle. SVE se oblačimo u istim zarama, Klaritea, prestani bit neugodna. Čini mi se da je Klaritea super ime za tip cure koja to radi.
Ja sam se počela javljat curama koje su isto obučene kao ja ako prolaze pored mene na cesti ili u klubu. Kažem im “super haljina”, jer mislim da je vrijeme da se žene prestanu hejtat zbog takvih stvari.
Em se hejtaju ako su preslične, em se hejtaju ako su previše različite.
Neki dan sam vidjela sam jedan super citat na Twitteru, autorica je @85naopaka:
“Kad devojke shvate da nisu sve žene nesrećne u braku niti da svi varaju, a udate shvate da postoje devojke kojima udaja i deca nisu najvažnija stvar u životu, možda ćete prestati da se međusobno olajavate.”
Ispričavam se što je na srpskom, razumjet ću ako odlučite demonstrativno napustiti prostoriju.
Dobar citat. Može se proširit na puno drugih životnih područja, čak i iste haljine iz istih zara.
Žene se toliko često znaju olajavat zbog najglupljih stvari.
Dovoljno je da dvije dođu u istoj haljini na RNB confusion i poklat će se pogledima.
Još će ih frendice bodrit sa strane.
Ne znam kad su nas to naučili i zašto, ali glupo je.
Trebalo bi postojat pravilo da, ako vidiš isto obučenu curu u klubu, obje imate pravo na gratis cugu ako dođete zajedno na šank. Zamisli koliko bi se novih prijateljstava dogodilo. Minimalno sedam.
Ali to je tema za neki drugi put, danas se bavim muškarcima, onima zbog kojih je lijepo biti žena. I onima zbog kojih nije.
Vidjela sam još jedan citat o Danu žena koji sam zaboravila screenshotat i više ga ne znam pronać, pa ga znam samo loše prepričat sa svojim primjerima:
1. ožujak: Vidi ovu sponzorušu!
2. ožujak: Dobro malo ju je našamarao, tko zna što je napravila.
3. ožujak: Ova je neka nadrkana, treba ju netko dobro izjebat pa će bit ok.
4. ožujak: Nije htjela ništa popit, glupača neka.
5. ožujak: Disi pičićuuu! (uz trubljenje iz auta)
6. ožujak: Gle celulitnjaču!
7. ožujak: Šta je imala na sebi da su baš nju silovali?
8. ožujak: Drage moje predivne dame, sretan vam Dan žena!
9. ožujak: Ovako se može samo ŽENA sparkirat…
Tekst muškarca koji je ovo napisao je bio bolji, ali poanta je ista.
Postoje muškarci koji Dan žena interpretiraju točno tako kako se piše - kao DAN.
Ne svi - nisu svi koji na Dan žena pišu lijepe statuse ostala 364 dana u godini seljačine prema ženskom rodu, ali svejedno ih ima previše.
Otiđi na bilo koji članak o nekoj ženi ovdje na Indexu, bilo kojoj. Može bit Lidija Bačić, može bit Julia Roberts. Ispod oba ćeš cijelu kolekciju ljutih sestričnojeba koji će napisat nešto gnjusno. Jel sestričnojeb ružna riječ? Ovisi kakva je sestrična.
Nakon toga klikni na ime tog mušlarca i doći ćeš mu na Facebook. Pogledaj objavu od 8.3. Vjerojatno ima sliku buketa ruža sa Shutterstockovim watermarkom i neku nježnu poruku o divnim damama, uz zahvalu što činimo svijet nježnijim mjestom.
Ja sam ih se nagledala puno, pogotovo u inboxu u kojem mi se zna manifestirat slika penisa koju nisam tražila. Ili samo riječ “kurvo”, nakon koje uvijek provjerim tko je iza te predivne poezije pa često pronađem oženjenog gospodina koji je od života dobio čast da odgaja dvije curice. I u slobodno vrijeme piše “kurvo” po inboxima.
Ili “glupaćo.”
Naravno, i takvi obavezno imaju “topla ljucka prića” status o ljepoti ženskog bića na osmi mart.
Znam i jednog lika za kojeg je poznato da si tu i tamo zna temeljito našamarat curu ali “samo” kad je stvarno bila bezobrazna.
I on je objavio ruže ruže ružice za naše predivne kraljice.
On je taj lik. Prošli tjedan našamara. Ovaj tjedan kupi ruže. Sljedeći tjedan tko zna. Tako vam je to u braku.
Puno je tih likova koji misle da je dovoljno biti dobar prema ženama samo na Dan žena, čak i ako ne znaju da to rade.
Jednom sam imala šefa koji me plaćao točno POLA iznosa koji je plaćao mom muškom kolegi za ISTI posao. Došli smo u isto vrijeme, na isto radno mjesto. Znalo se da ne preferira žene i da one uvijek kod njega imaju puno manju plaću, o tome se otvoreno pričalo. Kao i o tome da je svatko kome situacija ne paše slobodan otić ako želi. Ili bolje rečeno, ako može. Ali na Dan žena bi se uvijek pojavio s ružicom za svaku ženu u uredu. Ponosno ih dijelio kao džentlmen i cijeli dan imao onaj “ja sam anđeo” pogled koji je govorio “vidiš kako ja njegujem žene koje me okružuju.”
“Evo izvolite ružu od 15 kuna, sad je praktički kao da vas pošteno plaćam, jel da, drage moje dame?”
JASNO, gospodine, ja-sno.
Puno ih je.
Koji potplaćuju.
Koji vrijeđaju jer imaš celulit, jer imaš premale sise ili prevelike sise ili prerazmaknute sise i sve ostale stvari koje komentiraju ljudi koji sise vide samo u porniću.
Koji ti kažu da si kurva jer ne želiš popit nešto.
Koji, kad dođeš s mužem kupit kuhinju koju si sama nacrtala, projektirala i znaš ju u zadnji šaraf kao moja frendica Iris, na svako tvoje pitanje odgovaraju gledajući tvog muža jer ti sigurno ne razumiješ riječ “panti” i “silgranit”.
Koji te udare jer si zaslužila.
Koji ti zvižde dok prolaziš po ulici jer su hrabri.
I šalju slike mekanih penisa u inbox.
Koji misle da si sama kriva ako te netko siluje.
I da si drolja ako se usudiš ostavit njihovog frenda s kojim ti više nije lijepo.
Koji te drže na ledu i ignoriraju taman dok ne osjete da si sretna bez njih, pa te pecaju nazad mrvicama koje uvijek pojedeš jer ih voliš.
Koji se samo odjednom više nikad ne jave.
Koji te uvjeravaju da nisi zaslužila bolje i da budeš sretna s njihovim minimumom.
Koji ti nakon svega samo čestitaju Dan žena i očekuju da budeš počašćena.
Puno ih je.
U uredu.
Na cesti.
U tramvaju.
U klubu.
U inboxu.
Koji Dan žena shvaćaju točno tako - kao DAN.
Izolirani incident u godini.
Nisu to samo muškarci, ima i žena koje posluju po istoj šabloni.
One koje ti kažu EEEEEEEJ DRAGAAAAAA i dok to izgovaraju ti se najebu familije do sedamnaestog koljena.
Koje ti zabiju ne nož, nego žlicu u leđa pa na Instagramu objave: “Real queens fix each other’s crowns.”
Koje šapću da se sigurno jebeš sa šefom jer si dobila posao.
I da si loša majka jer tu i tamo odeš na manikuru iako bi trebala bit doma s djetetom.
Koje pišu “evo opet ove s ovim zubima”, kao što je jedna gospođa nedavno napisala ispod nekog glupog članka o meni. Čije zube da ponesem sljedeći put, gospođo?
Koje ne plješću kad ti ide dobro i trljaju ruke kad ispadneš loše na slici.
Koje te tračaju kad ti kuća nije čista.
I govore da si plitka jer si se našminkala.
Ili da si zapuštena jer se nisi.
“Normalno da ju je prevario, pogle ju kak se opustila.”
Ima ih.
Žena koje ne vole žene.
Muškaraca koji ne vole žene.
Ponekad se čini da ih je puno više, jer su glasniji.
Glasnije je uvijek lakše uočit.
Lakše je uočit agresivnu ženu koja pljuje žuč po drugoj ženi, ona iskače u komentarima.
Lakše je uočit seljačinu koja ti viče “di si pičkoooo?” iz auta nego mirnog lika koji s druge strane ulice hoda s buketom.
Moj brat često hoda s buketom.
Nekad za mene, nekad za mamu.
Nekad zato što je meni rođendan, nekad zato što je Majčin dan, nekad zato što je četvrtak i odlučio je da jednoj od nas danas treba cvijeće.
Nije to čak nužno ni manje upadljivo od ovog koji viče, muškarci koji nose cvijeće nekako uvijek upadnu u oko, ali sigurno je manje zanimljivo za prepričat.
Manje atraktivno za podijelit.
Manje glasno.
Lijepe stvari su često manje glasne.
Kad pišem status o Danu žena, uvijek ga čestitam svim ženama i muškarcima zbog kojih je lijepo biti žena.
Onima o kojima se premalo piše.
Onima čije se lijepe stvari utope u vijestima tipa: “HDZ-ov župan prebio ženu!”
Ili “Tako vam je to u braku.”
Ženama koje NE mrze druge žene i muškarcima koji ih cijene izvan statusa o Danu žena.
Premalo ih je, ili barem nisu dovoljno glasni pa se dogodi da pomisliš da ih možda ni nema.
A ima.
I žena i muškaraca.
O ženama koje vole druge žene ću neki drugi put, upoznala sam ih jako puno i ako krenem u tom smjeru, ovo će trajat do nedjelje.
Ovaj put sam za priču odabrala dva muškarca zbog kojih je lijepo biti žena.
U eri Donalda Trumpa i Istanbulske konvencije, ovakve su priče potrebnije nego ikad.
Prva priča je o random Ivanu, nju sam se sjetila screenshotat.
Ivan je onaj lik za kojeg misliš da postoji samo u filmovima s Tomom Hanksom.
Napravio bi to i za muškarca, sigurna sam, ali to nije poanta. Poanta je da se ovo nije šeralo do Vatikana i nazad i nije izašlo ni u jednim novinama. Što manje čujemo o ovakvim likovima, to smo sklonije vjerovati da su ovi koji rade ružne stvari uobičajenija pojava.
Što više priča čujemo o frajerima koji tu i tamo “malo” našamaraju ženu, sklonije smo ostati u lošoj vezi jer “barem me ne tuče.”
Kad stalno čuješ samo ružne stvari, misliš da je ružno novo normalno.
Ružne stvari se atraktivnije čuju.
Od frendica češće čujemo o svađama s dečkom nego o lijepim stvarima, u novinama češće čitamo o razvodima nego o dobrim brakovima, sve što je loše je uvijek atraktivnije za prepričat od onoga što je obično, dosadno, “samo” dobro. Nitko ne želi gledat seriju o skladnoj obitelji, želimo gledat seriju u kojoj se bogate kućanice seksaju s čistačem bazena dok je muž na poslu i onda netko nekog ubije štapnim mikserom.
Nitko u zgradi ne priča o susjedu koji je miran i pristojan.
Svi pričaju o gospođi iz Osijeka koja subotom u 7 ujutro usisava i maltretira cijelu zgradu.
Nitko ne priča o političaru koji ne krade.
Ni o svećeniku koji stvarno živi skromno.
Svi uvijek vole ispričat nešto na što ćeš reagirat sa: “Katastrofa.”
“Znaš. Kaj. Sam. Saznala.”
Ono što se dogodilo sljedeće će vas šokirati.
Moja druga priča isto nije takva.
Nije šokantna, nije katastrofalna, nije nešto što screenshotaš i šalješ frendici.
Ovo je samo još jedna o muškarcu zbog kojeg je lijepo biti žena.
Pogotovo ako si moja mama.
Često me, kad kažem “mamin dečko”, dočeka začuđeno pitanje:
“Mama ti ima dečka?”
Ima.
Nekima je to malo smiješno.
“Kak misliš dečko, kaj ti nije čudno reć dečko?”
Kak da kažem, oćeš da kažem “partner?”
Onda ćeš me pitat kakav partner.
“Poslovni?”
NE.
Onda ćemo morat uć u cijelu jednu domenu otkrivanja prirode partnerstva koja će u najboljem slučaju završit sa “životni”, u malo nepovoljnijem slučaju sa “tjelesni”, a nakon toga samo idemo u smjeru u kojem ne želimo ić pa je DEČKO vrlo konkretan termin koji opisuje situaciju.
Ne mogu reć ni mamin “dragi” jer onda imam osjećaj da mi je mama s Dragim iz Connecta a to mi nije atraktivno jer ne želim da mi je mama s reperom.
“Mhm, a gdje ti je tata?”
Pet minuta od Franje Tuđmana pa lijevo.
Ljudi uvijek detaljno vole ispitat situaciju u ovakvim slučajevima.
Uglavnom, mamin neposlovni partner. (Probat ću s ovim sljedeći put da vidim gdje će nas odvest).
Neki dan su mi u stanu mijenjali prozore jer sam htjela uklonit stare, s kojih sam prije mahala jednom lijepom dečku kad bi mi sletio u dvorište.
Sad imam nove prozore koji ga se ne sjećaju, što je zdraviji potez nego da si na primjer odem napravit šiške i provedem sljedećih godinu dana u kliničkoj depresiji jer su šiške zov Sotone.
Kad je sve bilo gotovo, stan je bio u kaosu.
Sitna prašina.
Komadi zida.
PAUCI.
Mama i njen neposlovni partner su došli vidjeti rezultat, a dok im ja u kuhinji radila kavu, on je uzeo partviš i čistio. (Partviš je najgluplja riječ). Onako usput, u lijepim cipelama, da mi pomogne.
Čak sam ga molila da prestane jer mi je bilo neugodno, ali nije me slušao.
Ali to nije priča koju imam, ovo je samo jedan usputni moment.
Priča koju imam je priča o rukavici.
Dogodila se u 11. mjesecu prošle godine, kad još nije bilo snijega, ali bilo je jako hladno. I mokro i tmurno, onako kako uvijek bude u 11. mjesecu.
Vozio je moju mamu s treninga salse na zbor, jer moja mama ne može u jednoj večeri imat samo jednu obavezu.
Negdje na pola puta, skužila je da više nema rukavicu koju je imala kad je izašla s treninga. Vjerojatno joj je ispala kad je ulazila u auto. Nasred Savske.
Jebi ga, gotovo, nema više rukavicu.
Nisu bile neke posebne rukavice pa nije bila pretjerano tužna, ali uvijek ti nekako bude žao kad izgubiš rukavicu.
Osjećaš se malo nesposobno za život jer očito nisi puno napredovao od onog djeteta koje ih je stalno gubilo u parku.
Odbacio ju je na zbor i otišao.
Vratio se po nju kad je proba završila, da ne čeka tramvaj po hladnoći, pogotovo sad kad ima samo jednu rukavicu.
Ušli su u stan, on s dvije svoje rukavice, ona s jednom svojom, koju čeka život u ladici s rasparenim čarapama i drugim razvedenim rukavicama.
Kad je ušla u dnevnu sobu, izgubljena rukavica ju je čekala na radijatoru.
Nakon što ju je ostavio na zboru, mamin neposlovni partner se vratio na Savsku i pola sata tražio rukavicu na mjestima na kojima ju je mogla izgubiti. Bio je mrak pa je sve išlo sporo.
Našao ju je na cesti, mokru i prestrašenu.
Odnio ju doma i prao rukama dok iz nje nisu izašle sve nevolje koje su ju snašle dok je čekala na podu.
Pizdarija, ta jedna rukavica.
Nešto što izgubiš i otpišeš jer to radiš s rukavicama - nestajanje je rukavicama u opisu posla.
One nisu nešto za čim trčiš kao za izgubljenim novčanikom.
One su u kategoriji “jebi ga.”
Ali on ju je išao tražit.
Nije bila skupa.
Nije bila ni nešto osobito lijepa.
Nije bila važna.
Nije bila neka posebna prigoda, samo neki običan četvrtak.
Ali on je na taj običan četvrtak odlučio da ju moja mama zaslužuje dobit natrag.
O takvim se muškarcima treba pričati češće.
Onima koji žene tretiraju kao kraljice na najobičniji četvrtak.
To su muškarci zbog kojih je lijepo biti žena.
A često se za njih ni ne čuje jer je atraktivnije slušat o ovima zbog kojih nije.
Koji misle da je Dan žena samo dan za status.
I da je ruža lijek za sva usputna sranja.
Nije.
Kao što nije ni muško sve što piša stoječki.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!