Foto: Josipa Uzelac
U JEDNOJ od mnogobrojnih zagrebačkih ulica, svega 10 minuta hoda od samog centra, smjestila se slastičarnica "Mak na konac".
A za nevjerojatne kolačiće i torte, koje ćete naći u njezinoj ponudi, zaslužna je gospođa Petra Jelenić i njezin pomno biran tim slastičara, koji se svakodnevno trude goste razveseliti svojim umijećem pripremanja slastica bogatog okusa, koji nećete tek tako zaboraviti.
Sa simpatičnom slastičarkom porazgovarale smo upravo na mjestu gdje nastaju njezine slatke čarolije, pokušavši doznati nešto više o slastičarni, ali i njezinoj ljubavi prema kolačima.
1. Kako ste došli na ideju da se bavite slasticama?
Petra: Ja nemam neku romantičnu priču o tome, jer ja zapravo nisam znala čime bi se bavila. Ja nikada nisam pekla kolače niti me interesirala kuhinja, već me je interesirala hrana. Krajem osnovne škole, moj tata je bio taj koji je vidjeo da sam više za rad rukama, jer sam neprestano nešto radila s njima: od odjeće za lutke do kućica za ptice. Nakon razgovora s jednom gospođom, koja je netom tada došla iz Francuske i postala opsjednuta idejama koje su se vezale uz izradu slastica, tati se svidjela njezina priča pa me pitao bi li se voljela baviti tako nečime. U početku su me zezali da ću raditi kremšnite i šampite, ali eto, ja sam ipak krenula u nekom drugom smjeru.
2. Kako je nastao "Mak na konac" i kako ste došli na ideju za ime?
Petra: Sve je počelo s restoranom, koji je prethodno bio na ovom mjestu. Njegov vlasnik i ja jednog smo se dana slučajno sreli, iako smo se poznavali godinama prije te je on bio taj koji je predložio da se u jednom malom djelu restorana napravi slastičarna, koja bi odlično funkcionirala uz sam restoran, koji bi tako svojim gostima mogao nuditi i slastice. I tako smo pokrenuli temu imena, a kako ja baš nikad nisam s ničim zadovoljna, u jednom trenutku mi je rekao: "Ti non stop tjeraš mak na konac". Tako je ime ostalo iz neke ljutnje i postalo zanimljivo ljudima.
3. Koliko treba da nastane jedna vaša slastica?
Petra: Moje slastice nikada nisu gotove. Jedan dan napravim jedna kolač i on mi je super taj dan, ali drugi mi više nije tako super. Danas imamo 4 kolača koje nikada ne mijenjamo, a ostalo stalno mijenjamo, a ideje mi dolaze svaki dan iz raznih izvora.
4. Kako izgleda donošenje odluke o tome što ćete uvrstiti na menu? Donosite li je samostalno ili prvo kolač prezentirate prijateljima da vidite kako će proći?
Petra: Jedno vrijeme su mi prijatelji bili pokusni kunići, ali to kada sam bila dosta doma pa nisam imala koga drugoga maltretirati. Danas tu ulogu imaju moji kolege. Kad nešto napravim, hodam po kuhinji s vilicom i govorim: "Daj sad ti probaj, a daj sad ti..."
5. Postoji li razlika između kolača koje ovdje radite i koje vi volite najviše jesti?
Petra: Da, definitivno. Doma radim domaće kolače, kao što je npr. štrudla, koja čim se ohladi, više to nije to, i zato je nemamo ovdje u ponudi. No, volim gnjecave stvari, npr. knedle. Sada kada smo se proširili, postoji šansa da i tako nešto radimo, no plan je prvo preživjeti ovu godinu, zatim otići na godišnji odmor par dana, a tek onda krenuti u nove avanture.
6. Tko su vaši kulinarski uzori?
Petra: Imam uzore generalno u ljudima. Ima ljudi kojima se divim zbog njihove pameti, spretnosti i dobrote. U Hrvatskoj ima puno ljudi koji se bavi ovim poslom, no za nikoga ne mogu reći da mi je uzor, jer jednostavno ne razmišljam o tome. No, svakako ima ljudi koje poštujem. Jedino što bih izdvojila je francusko slastičarstvo, koje je na puno drugačijem nivou nego ovdje - od namirnica do pristupa. Kod nas se neke stvari tek danas polako pojavljuju, a problem su naravno i financije. Tako još uvijek postoje neke stvari koje bih ja voljela raditi, ali ne mogu, upravo iz tih razloga.
7. Ima li "hejtera" i u ovom poslu?
Petra: Naravno da ima, ali nemam se vremena obazirati na takve stvari. Naši kolači nekima su skupi, no ja radim sa skupim namirnicama i često znam pretjerati. Tu su i svi ostali troškovi koje imamo, i odnekud se to sve mora platiti. Ja nisam tip, koji će pisati loše komentare, ako mi se nešto ne sviđa, nego jednostavno više tamo neću doći. I znam da će uvijek biti takvih ljudi i da se ne bi trebala živcirati, ali se redovito živciram. A što se tiče kolega... Ljudi su me počeli prepoznavati pa ni ne odlazim u druge slastičarnice, jer ne želim da misle da ih "špijuniram". Imam nekoliko kolegica iz struke, s kojima se redovito čujem te si pomažemo kako god znamo i to je to. Zagreb ima veliku ponudu pa ostavljam ljudima da sami izaberu što im se najviše sviđa.
8. Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan?
Nakon što nam je pokazala alarm na mobitelu, namješten na 4 ujutro, sve nam je bilo jasno, a Petra je nastavila: Ja sam tu u 7 ujutro, a ponekad spavam u dnevnoj sobi, kako ne bi probudila svog muža, koji odlazi na posao u normalno doba. A doma se ide u 19, 19.30, 21.30... I u pravilu cijeli dan ne izlazim iz slastičarne. Čak i kad idem frizeru, nosim laptop sa sobom i tipkam recepte. No, i ja sam specifična po tom pitanju pa me često moji špotaju da samo radim, no dok to sve funkcionira, sve je u redu. Kada više neće tako ići, smislit ću nešto drugo.
9. Koji je vaš glavni savjet za sve one koji se žele baviti ovim poslom?
Petra: Prekvalifikacije, jer nitko neće zaposliti osobu, koja nema iskustva, a s druge strane u našoj struci nije dozvoljeno volontiranje. Zato svim ljudima kažem da ako ih to doista interesira, krenite s prekvalifikacijom, jer će vam trebati praksa, a zatim puno ljubavi, strpljenja i jako dobre cipele za rad. To su dugi stajaći sati...
10. Koliko je vama trebalo da vas ljudi počnu prepoznavati?
Petra: Ja nemam svoj put i to stalno objašnjavam ljudima. Ja sam šljaker, koji je počeo raditi sa 17 godina. Ja nisam celebrity, ja radim. Kada se ljudi žele slikati sa mnom, drago mi je, ali i smiješno istovremeno, jer se ne smatram poznatom osobom. Ja sam 17 godina radila u hotelima, među time i u 4 svjetski poznata lanca hotela, no to nije značilo ništa, dok nisam došla na Masterchef i iznijela van Croquembouche, kojeg sam sama naučila raditi. I onda sam ja postala celebrity, haha. Meni je to bio trenutak, koji mi je trebao, da bi se sve ove stvari počele događati pa shvaćam da su neki ljudi frustrirani, jer se pitaju otkud sam ja sad došla, a oni također naporno rade cijeli život. Ja znam da će rijetko tko doći sa životopisom, kao što je moj, ali ja to ne volim isticati. No, svjesna sam toga koliko sam naporno radila, a ljudi ne vide žuljeve i umor, već misle da doma sjedim na novcima i ništa ne radim. To je ono što me najviše živcira. Ja sam samo iskoristila ponuđenu priliku.
11. Za koju bi slavnu osobu voljeli pripremiti desert i koji bi to bio?
Petra: Nemam pojma, stvarno. Ali, mogu vam reći da mi je drago kada moje slastice isprobaju slavniji ljudi i kad vidim da se vraćaju, jer im je bilo dobro. Možda za Bardema, haha, nemam pojma.
12. Imate li ideju za božićne kolače s kojima ne možemo pogriješiti?
Petra: S vanili kiflicama i ostalim sitnim stvarima, bez kojih za mene nema Božića. I kranclima, suhim blagdanskim kolačima od prhkog tijesta s pekmezom. No, ne smijem zaboraviti ni orehnjaču i makovnjaču. To ovdje ne radimo, jer ne mogu napraviti veliku svježu količinu za Božić, ali doma je druga priča.
13. Koji su planovi za budućnost?
Petra: Uskoro svi idemo na kratki godišnji odmor, a zatim kreće jedan vrlo zanimljiv televizijski projekt, pod nazivom "Slatka kuharica". U svakoj epizodi, ja posjećujem jedan dio Hrvatske, poznat po određenoj slastici, pronalazim majstore tog recepta i otkrivam kako se oni izrađuju. Zatim tu istu slasticu u svojoj kuhinji pripremam u novoj varijanti, s uglavnom istim sastojcima, ali na način na koji sam ju ja doživjela na svom putovanju.