Foto: Instagram, Promo
AKO ste voljeli Sluškinjinu priču, ovu knjigu morate pročitati.
Budući da je distopija među najpopularnijim književnim žanrovima današnjice, ne treba previše ponavljati što ona predstavlja. Najkraće rečeno, distopija je svijet u kojem sve djeluje mnogo gore od našega. Međutim, umjesto da nas to ispuni prividnim mirom na račun vlastite stvarnosti, cilj distopije jest upravo nas iščupati iz uljuljkanog stanja i natjerati nas da osvijestimo stvari koje nikako ne valjaju u našem svijetu.
Čudesni svijet mračne budućnosti
A ono što distopije čini toliko zastrašujućima jest činjenica da su njihovi mučni i jezivi svjetovi tek na korak od našega. Svaka je distopija u svom korijenu utopija, koja nastaje prikazivanjem izmišljene stvarnosti kojom dominira određeni ideal, a njegova apsolutnost dovedena do apsurda ono je što prestravljuje.
U vrijeme kada žene naizgled relativno uspješno održavaju glavu nad dubokim muljem rodne i spolne neravnopravnosti, najpoželjniji ideal bio bi obrnuti višestoljetni društveni poredak i moć preseliti u ženske ruke. Autorica Moći Naomi Alderman učinila je to doslovno, podarivši ženama diljem svijeta sposobnost da iz dlanova ispaljuju struju i tako se zaštite, ali i naude.
Fizička snaga mijenja ljude u srži
Zaboravite na suzavce, hladno i vatreno oružje, izbjegavanje mračnih pothodnika i podzemnih garaža te ubrzavanje koraka pošto u noći na pustoj ulici za leđima začujete muške glasove. Sve što je jednoj ženi potrebno za samoobranu jest pucnuti prstima i napadača ošinuti strujom.
Kako? Aldermanino tumačenje vrlo je jednostavno i istovremeno podobno. Čak ni slabijim ljubiteljima znanstvene fantastike neće biti teško prihvatiti objašnjenje o tome kako je došlo do razvoja moći. U konačnici, ne bismo bili jedina živa bića sposobna za strujni udar:
„Izraelski antropolog sugerira da je razvoj tog organa u ljudi dokaz u prilog hipotezi o vodenom majmunu; da smo bezdlaki jer potječemo iz oceana, a ne iz džungle, gdje smo nekoć ubijali dupine poput električne jegulje, mramorne drhtulje. … [D]ugi vretenasti mišić duž djevojačkih ključnih kostiju koji nazivaju strujnim organom ili pređom, zbog isprepletenih niti. Na vrhovima ključne kosti nalaze se električni receptori koji omogućuju, kako teoretiziraju, vrstu električne eholokacije.“
Priču vode vrlo zanimljivi likovi
U središtu toga novog, ženama podređenog svijeta nalaze se četiri glavna lika: najmlađa članica londonske gangsterske obitelji Roxy, nigerijski mladi fotonovinar Tunde te dvije Amerikanke, ambiciozna političarka i majka dviju djevojčica Margot te buntovna štićenica vjerskih fanatika Allie koja postaje proročicom Majkom Evom, zaštitnim licem ženske revolucije.
Njihove inherentno raznolike perspektive i još različitija iskustva s moći savršeno se isprepliću i nadopunjavaju, pružajući nam beskrajno zanimljiv, provokativan i razoran uvid u dinamiku koncepata obitelji, vjerskog fanatizma i terorizma.
Da nije riječ ni o kakvom sanjivom, idealnom svijetu u kojem nježniji spol konačno dolazi na svoje i ispravlja nepravdu svjedoče šokantno nasilni prizori koje Alderman dočarava bolnom preciznošću:
„Muškarac pokušava ukloniti njezinu ruku, vrišteći, i poseže prema gomili oko njih kako bi mu pomogli, nerazgovjetno preklinjući na jeziku koji Roxy ne poznaje, samo što riječi „Pomozite mi, o Bože, pomozite mi“ zvuče jednako na svim jezicima.“
Malo drugačiji roman, koji se čita kao bestseler
Osim sadržajem, roman se u originalne književne pothvate ubraja i samom formom. Naime, u narativ su uklopljeni različiti mediji: forumske rasprave, isječci arhivskih dokumenata i dokumentarnih filmova o bojnom oružju iz Drugog svjetskog rata, prikazi povijesnih nalaza i sprava za mučenje, letci sa sredstvima za (mušku) samoobranu i slično.
No daleko najvažnija formalna okosnica Moći jest narativni okvir koji tvori prepiska fiktivnih autora Naomi i Neila Adama Armona (zvuči poznato?) i koja, na samom kraju, sadrži ideje na prvi pogled toliko strane da ćete pomisliti kako ste nešto sigurno pogrešno pročitali, a potom će vas zaprepastiti brutalnost kojom zadiru u srž problema i otkrivaju nam pravo stanje društvene stvarnosti.
I premda Moć, kao svaka prava distopija, po završetku čitanja ostavlja gorak okus u ustima, u njoj nećete pronaći jednoznačan odgovor. Moć je tek u manjoj mjeri prikaz muško-ženskih odnosa, a u većoj pomno promišljanje ljudskih odnosa općenito te stava prema moći.
„Zašto su to učinili?“
„Zato što su mogli.“
To je jedini odgovor na sve.
Feminizam da, ali rukovati vrlo pažljivo s time
Je li apsolutna moć žena umjesto dosadašnje muške prevlasti lijek za višestoljetne užase i nepravde? Je li problem u muškarcima, ženama ili pak nečem sasvim trećem? Kakvom se riziku izlažemo ako dođe do promjene, a kakvom ako stvari ostanu kakve jesu?
Alderman svojim maštovitim i nemilosrdnim pripovijedanjem otvara ta i još mnoga druga pitanja relevantna za vrijeme u kojem živimo, i time i više nego opravdava naziv „Sluškinjine priče za 21. stoljeće“, stoga ne bi čudilo da se Moć uskoro nađe na popisu obveznoga akademskog štiva. A ono što sigurno znamo jest da će je slojevitost i raznolikost tema u vezi s kojima progovara i potiče na razmišljanje nesumnjivo učiniti knjigom o kojoj će se još dugo raspravljati.
P.S. Upozorenje – možda nakon ove knjige svoj iPad i njegov logo više ne budete promatrali na jednak način!