Foto: Mioljub Jelesijević i Milan Rakočević
Odgovor je: malo.
Nakon 30 godina od Ekspedicije Zastava 101 - Kragujevac Kilimandžaro, javnost je u potpunosti zaboravila na ovu, u svoje vrijeme, nevjerojatnu avanturu. Sve je počelo 2004. godine kada je jednostavnim ukucavanjem: ''Ekspedicija Kragujevac – Kilimandžaro'' na internet pretraživačima, rezultat bio negativan. Novica Marković, jedan od osnivača Zastava 101 Kluba je i pored suzdržanosti službenika tvornice Zastava automobili, pokrenuo opširno istraživanje o KK ekspediciji.
Prvi tragovi da je ekspedicija zaista postojala su bili reklamna značka i blokić, a nakon nekoliko godina istraživanja, 2006. zahvaljujući tadašnjem uredniku Zastava Info, gospodinu Radojeviću utvrđen je točan naziv knjige: "Džambo Afriko'' Bogdana Šeklera. Prvi članak Novice Markovića je potpuno osvojio internet forume i uključen je u monografiju "Zastava - Priča o jednom brandu’" Danijela Kadarjana. Konačne informacije o KK ekspediciji su osigurali ljudi koji su odigrali ključne uloge na KK ekspediciji na osnovu čijih je svjedočenja nastao ovaj članak, prof. Dr. Milan Rakočević - idejni tvorac ekspedicije, Branko Baletić - redatelj filma ''Kragujevac - Kilimandžaro'' i Miodrag Barlov - mehaničar Zastave.
Prof. Dr. Milan Rakočević je u svojoj mladosti bio veliki automobilist. Više je volio biti suvozač nego vozač u rally sportu. Bio je stalni suvozač asa jugoslavenskog auto-moto sporta Bate Nađa. Te 1975. odlučio je da Crvenoj Zastavi predloži maestralan pothvat: Ekspediciju Kragujevac – Kilimandžaro koju je osmislio dok je pješačio pustinjama Afrike, a u tehničkoj pripremi mu je pomogao Branimir Perić - Džo, srpski prvak rally sporta. Kada je Zastava prihvatila izazov, pravi posao je bio pronaći sponzore. Međutim poziv su odmah prihvatili ''Modriča'', ''Tigar'', tvornica konzervirane hrane iz Sombora i mnoge druge male tvornice.
Dragan Drakulić, tadašnji direktor Komercijale Crvene Zastave uvidio je da je prijedlog o ekspediciji idealna prilika za promociju najboljeg modela jugoslavenske auto-industrije, ali i šansu da se Stojadin isproba u eksploataciji pod nenormalnim uvjetima. Ekspediciju je podržao i tadašnji direktor Zavoda Crvena Zastava, gvozdeni Prvoslav Raković.
Nakon prigodne svečanosti, ekspedicija je 14. veljače 1975. krenula na put od Kragujevca do Kilimandžara, dužine preko 11.000 kilometara i to kroz bespuća Nubijske pustinje, savana, kamenjara, trnovitih predjela i močvara.
Sudionici:
- pet novih, crvenih ZASTAVA 101, četiri s ukrasnim naljepnicama, bez zadnjih sjedišta i jedna u punom tvorničkom sjaju - s nadimkom "Salonac", kako su ga članovi ekspedicije nazvali. U motorima se nalazilo ulje OPTIMA MODRIČA, GUME TIGAR Pirot;
- Ginka Milinković - pomoćnik organizatora
- Milan Rakočevic - organizator ekspedicije
- Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov - automehaničari iz Zastave
- Joža Vlahović - novinar Vjesnika iz Zagreba
- Bratislav Grbić - kamerman
- Branko Baletić - televizijski redatelj
- Dušan Sekulić - novinar Ilustrovane politike
- Mioljub Jelesijević - fotoreporter
- BOGDAN ŠEKLER - pisac knjige o ekspediciji Kragujevac-Kilimandžaro, "DŽAMBO AFRIKO", službeni liječnik ekspedicije, novinar Večernjih novosti i Borbe
Maršruta:
Ekspedicija je prošla i kroz zemlje NESVRSTANIH:
- Grčka
- Egipat
- Sudan
- Kenija
- Uganda
- Tanzanija
Kako bi čitatelji mogli provjeriti kuda je ekspedicija morala proći, evo popisa bitnijih mjesta kroz koja su prošli:
- Kragujevac
- Skoplje
- Gevgelija
- Atena
- Pirej
- Patras
- Aleksandrija
- Kairo
- Helwan
- Jezero Naser
- Wadi Halfa
- Abu Hamad
- Sharm el-Sheikh
- Atbara
- Khartoum
- Malakal
- Kongor
- Malek
- Džuba
- Torit
- Kapeta
- Lodwar
- Kitale
- Eldoret i Nakuru (Na samom Ekvatoru)
- Nairobi
- Namanga Arusha
- Mosi-oa-Tunya
- Marangu
- Mombasa
- Kilimandžaro - osvojen je vrh Gillman's Point s odmorištima Mandara hut, Orombo hut i Kibu hut. Na vrhu Kilimandžara se tada zavijorila zastava samouprave.
Kada KK ekspediciju promatramo iz ugla povijesnog pothvata, zaključak je da je to bio pothvat koji je nemoguće ponoviti jer je 1975. godina bila jedina godina relativno stabilne političke i sigurnosne situacije na afričkom kontinentu. Osnovni adut koji je članove ekspedicije izvukao iz različitih nezgodnih situacija je bio postojanje saveza Nesvrstanih, a jugoslovenska putovnica otvarala je različita vrata i omekšavala stavove lokalnih vlasti, pa su sudionici ispraćani uz pozdrave Titu.
Također, Energoprojekt i druge jugoslovenske tvrtke izvodile su radove širom Afrike, tako da se ekspedicija mogla obratiti za pomoć i jugoslavenskim državljanima stacioniranim u Africi. Promatranjem cjelokupne ekspedicije s aspekta modernog vremena, slobodno možemo zaključiti da sve činjenice podsjećaju više na bajku nego na realan povijesni događaj.
Ako KK ekspediciju promatramo iz ugla medija, ovaj događaj je bio izuzetno važan i široko zastupljen. Jugoslovenske novine koje su imale ekskluzivno pravo objavljivanja članaka i fotografija su bili: Ilustrovana Politika, Novosti, Borba, Vjesnik. Mnogi drugi su to pravo otkupljivali, a glavni medij je bio Tanjug. To je bilo vrijeme kada su se informacije prenosile telefonskim putem ili faksom, a fotografije su se slale zrakoplovom.
KK ekspediciju su pratili i strani europski mediji, a posebnu pažnju su posvetili mediji zemalja kroz koje je ekspedicija prolazila. Naslovi koji su bili zanimljivi su bili: "Avantura 11 Jugoslavena", "Kroz pustinju i prašumu".
Ako KK ekspediciju promatramo iz ugla književne, fotografske i filmske umjetnosti, KK ekspedicija je izuzetno značajan pothvat jer su napisane dvije knjige: "Džambo Afriko" Bogdana Šeklera i "Putokaz za jug" Dušana Sekulića.
U režiji Branka Baletića, kroz kameru Bratislava Grbića, uz scenarij Ginke Milinković i glazbu Zorana Simjanovića, nastao je dokumentarni film "Ekspedicija Kragujevac - Kilimandžaro", koji je bio nepovratno izgubljen dugi niz godina, ali upornost Novice Markovića, uz suradnju Zorana Simjanovića i Branka Baletića, ali i brižljivo čuvanje od strane Milana Rakočevića rezultiralo je da se kopija ovog filma nalazi pod zaštitom jugoslavenske kinoteke, kao i kinoteke Crne Gore.
U Tanzaniji je organizirano fotografiranje automobila uz poziranje manekenki, što je i za današnje pojmove svojevrstan primjer umjetničke fotografije. Fotografije Mioljuba Jelesijevića su predstavljene u jubilarnim izdanjima Ilustrovane Politike kao fotografije koje su obilježile 1975. godinu. Također, za malo koji europski automobil može se reći da je zagazio u siromašne, zabačene dijelove Afrike gdje su ljudi 1975. još uvijek hodali nagi i da nikada nisu vidjeli putnički automobil.
Iz ugla automobilizma, KK ekspedicija je otvorila vrata tržišta sjeverne Afrike za Zastavu 101, ali i za Fiat 128. Naročita histerija za kupovinu Fiata 128 nastala je u Egiptu gdje se ovaj model sklapao od dijelova iz Kragujevca do 2009., a i danas je taj automobil među omiljenima u Kairu.
Zanimljivost je da je KK ekspedicija u pojedinim mastima dočekana kao natjecateljska ekipa ’’East African rally’’ jer je ruta ekspedicija zahvatila dio rute ovog natjecanja.
Za samu Zastavu 101, ova ekspedicija je dokaz i svjedočenje o kvalitetu i izdržljivosti jugoslavenskog automobila - preko 11.000 kilometara je prevaljeno, kroz bespuća uz minimum kvarova: zbog skokova s pješčanih dina u pustinji pukao je jedan gibanj i dvije viljuške stražnje osovine, zbog prelijetanja suhih riječnih korita sa šiljatim kamenjem na obalama, ali nijedan kvar nije ozbiljno zaustavio ekspediciju. Visoke temperature nisu bile problem za Stojadina, ali kasetofoni "Ei Niš - Tesla" su se gotovo istopili.
Zastave 101 koje su krenule na ekspediciju bile su potpuno nove, s linije za francusko tržište, što znači da su višestruko provjereni prije silaska s proizvodne trake. Sjedišta su bila specijalno obložena kako bi se umanjile nelagodnosti vrelih sjedišta na visokim, pustinjskim temperaturama. Primijenjeni su eksperimentalni dijelovi kao što su uljni pred-filter zraka i utezi prednje osovine.
Vješti automehaničari Zastave Nikolić i Barlov su tijekom cijele ekspedicije vodili računa o dobrom stanju Stojadina uz krajnji zaključak da je Zastava 101 zaista, za svoje vrijeme, bio izdržljiv i pouzdan automobil.
Preventiva koja je urađena na motoru, kada su temperature prešle 50 stupnjeva na pustinjskom suncu ventilatori hladnjaka stavljeni u neprestani rad, što se pokazalo korisnim jer se ni jedan Stojadin nije pregrijao bez obzira na visoku turažu pod kojom su voženi po pijesku (ako brzina padne ispod 120 km/h, Zastave 101 su se znale ukopati u pijesak). Eksperimentalno su testirane posebne "pustinjske gume" iz Tigra - vrsta gume s povećanom izdržljivošću na jake udare i visoke temperature.
Cjelokupna ekipa ekspedicije imala je veliko iskustvo za volanom, ali veliki napor je bio potreban kako bi se pobijedila pustinja. Kada su automobili propadali u pijesak, svi su morali složno otkopavati i gurati Stojadine. Pustinjska oluja bila je stalna prijetnja koju su sudionici pobijedili odlučnom vožnjom.
Ekspedicija je uspješno završena planinarenjem i osvajanjem vrha Kilimandžara, Gillman's Pointa.
Tekst smo uz dopuštenje autora prenijeli s portala Autoblog.rs.