Kovač je do sada pokazao kako je samo sposoban kopirati

Foto: Index

NIKO KOVAČ preuzeo je Hrvatsku u listopadu 2013. i na klupi reprezentacije odradio deset susreta. Na stranu s rezultatima pa čak i prezentacijama, rezime njegova mandata je naizgled besciljno lutanje. Naime, u dosadašnjih 11 mjeseci koristio je nevjerojatnih 29 igrača, redom Plete, Pranjić, Šimunić, Ćorluka, Srna, Perišić, Modrić, Rakitić, Iličević, Eduardo, Mandža, Benko, Olić, Rebić, Kovačić, Lovren, Jelavić, Maleš, Subašić, Schifo, Vukojević, Milić, Vida, Sammir, Vrsaljko, Brozović, Kramarić i Halilović. Na početku novog ciklusa, godinu dana od odlaska Štimca, sve je po starom. Kovač nema standardiziranu momčad, a uz kadrovske, impresivne su i njegove taktičke vratolomije.

Za usporedbu, u posljednjih deset susreta jedna Nizozemska je koristila 24 igrača, isto koliko i Wilmots s najtalentiranijom belgijskom generacijom u posljednjih 30 godina, dok je primjerice Safet Sušić priliku na travnjaku dao svega 23-ojici. Slična je situacija i u ostalim europskim reprezentacijama, neovisno radilo se o velikanima poput Španjolske, Italije, Portugala ili onim ponešto skromnijim nogometnim nacijama poput Švicarske i Grčke. Samo dvije reprezentacije odudaraju od prosjeka - Hrvatska (29) i Njemačka (29), a upravo na tom mjestu započinjemo priču o gotovo blasfemičnom kopiranju čovjeka koji na sve načine pokušava maskirati svoju neinventivnost.

Svaka kopija lošija je od originala

Svi smo kao djeca oponašali svoje idole, a identično u ovom trenutku radi  i hrvatski izbornik. Niko Kovač trenerski je tinejdžer i kao takav bezidejan i nevješt za razradu vlastitih strategija. Što je najinteresantnije, Niko to ne krije, dapače u svakoj svojoj izjavi ponavlja kako je preduvjet uspjeha ugledati se na Elf. Problem je što je u pravilu svaka kopija lošija od originala, da ne govorimo da dvije zemlje nemaju ni približno jednake financijske mogućnosti, infrastrukturu te uvjete za rad i razvoj mladih igrača, a kamoli da za razliku od onog njemačkog, hrvatski izbornik živi u Salzburgu, potpuno nezainteresiran za ovdašnju nogometnu stvarnost.

"Dojadila mi je priča o Luki i Raketi. Pogledajte Njemačku i tko je njima igrao zadnjeg veznog - Schweinsteiger. Recite mi jel on isti tip igrača kao Raketa. ""Tko želi uspjeh, mora trčati 110-120 km po utakmici. Hrvatska u prosjeku trči oko 105, a Nijemci su u polufinalu SP-a protiv Brazila imali 119 kilometara." "Mi u Hrvatskoj mislimo da imamo kvalitetne igrače, slažem se, ali nažalost ne za svih 90. minuta. Pogledajte Nijemce, oni u 120. minuti igraju kao da je tek prošlo poluvrijeme", samo su neke od izjava kojima nas je izbornik filovao posljednjih mjeseci, kao da je Njemačka zaista al-pari uzorak, a ne 90-milijunska zemlja i višestruki svjetski prvak.

Kovaču treba vjerovati kako nikad nije improvizirao jer isto podrazumijeva kreativnost

"Najveći problem Štimčeve reprezentacije bio je što su igrači napadali pojedinačno i imali velikih problema s organizacijom. Na terenu nije bilo discipline, taktička disciplina nije postojala. Na to ću paziti, kod mene stoper neće završiti na mjestu napadača, to je sigurno. Naša Hrvatska bit će organizirana. Organizacija i planiranje su više od pola posla. Tako sam školovan i odgojen, nikada nisam improvizirao", vrlo su indikativne riječi Nike Kovača. Iako njegovi potezi mnogima izgledaju kao čista improvizacija, na njegovu žalost ne radi se o tome. Ista podrazumijeva kreativnost, a Niko je do sada pokazao kako je samo sposoban kopirati.

Uz neosporne uspjehe na klupi Njemačke, izbornička karijera Joachima Loewa obilježena je brojnim kritikama nogometnih stručnjaka, medija, ali i javnosti. Njegova bizarna taktička rješenja trademark su kojeg se ne može niti želi otarasiti, a najsvježiji primjer postavljanje je desnog bočnog Phillipa Lahma, nakon 110 utakmica u reprezentaciji na mjesto defenzivnog veznog. Naravno Lahm na toj poziciji može odigrati, ali onda bekovi Elfa postaju Boateng i Howedes, dva troma i potpuno neopasna igrača. Nakon što je javnost gotovo organizirala prosvjed, Loew je pred četvrtfinalni susret SP-a s Francuskom vratio Lahma na prirodno mjesto.

Loewove vratolomije na hrvatski način

Ali nisu to jedini nogometni arhetipovi s kojima se Loew poigrava. Omaleni veznjak Mario Goetze, polušpica Borussije i lijevo krilo Bayerna, trenutno slovi kao jedini napadač Njemačke. Marco Reus s lijevog krila prebačen je na mjesto polušpice, dok originalni trequartista Thomas Mueller posljednje susrete provodi na desnom krilu. Oezil je zadnjih godina promijenio toliko pozicija da više ne zna gdje će početi utakmicu. Kroos u zahtjevnijim susretima igra kao polušpica umjesto zadnji vezni, dok je Schweini dugo vremena grijao klupu, a njegovo mjesto ugrabio mladi Kramer.

Ovaj bogati nogometni pejzaž Kovač neuspješno pokušava staviti u hrvatski okvir pa je tako u Brazilu Perišić prebačen na desnu stranu, a napadač Olić na lijevu. Kovačić je još od Islanda bio polušpica, da bi nakon SP-a postao kao lijevo krilo. Brozović je isprva zamišljen kao defenzivni veznjak da bi protiv Malte zaigrao odmah iza leđa Mandžukiću.  Posebno je interesantan primjer odlučujućeg dvoboja SP-a protiv Meksika u kojem je Kovač baš poput svog njemačkog idola premjestio lijevog beka Pranjića(Lahm) u sredinu terena. Rakitića (Kovačev Schweinsteiger) je ostavio na mjestu zadnjeg veznog, a Modrića (Kovačev Toni Kroos) gurnuo na mjesto polušpice.

Tvrdoglav i potpuno neosjetljiv

Radi se o preslici poznatog taktičkog rješenja Joachima Loewa za sve jače provjere - četvrtfinale, polufinale i finale SP-a. Ništa manje bitan i neuspješan nije pokušaj preslikavanja sustava s kojim igraju Nijemci. Unatoč brojnim kadrovskim manjkavostima, Kovač ni u jednom trenutku nije pokazao namjeru odustati od famozno modernog sustava 4-2-3-1, iako je potpuno jasno kako hrvatski ofenzivni veznjaci nisu ni približno ubojiti kao Reus, Muller, Kroos ili Schweinsteiger. Naravno, nije tu samo riječ o taktici. Kovač želi stvoriti onaj iskonski njemački mentalitet pa se i na treninzima često koristi tim jezikom.

Da rezimiramo. Uz to što je odabrao potpuno krivi način, Niko je za razliku od Loewa potpuno neosjetljiv i jako tvrdoglav. Kako imitacije prolaze samo na kazališnim daskama, preslika Joachima Loewa puno će lakše postati ako počne kopati nos uz rub nogometnih travnjaka. U međuvremenu možemo se samo nadati da će dječje bolesti proći, a novi hrvatski izbornik, ma koliko smiješna ta stvarnost bila, napokon ispeći zanat na klupi nacionalne momčadi. Privilegija, ali i teret koji ga je i uputio pogrešnim smjerom.