Montaža Index
NA pitanje zbog čega Srbija godinama postiže vrhunske rezultate, čak i onda kad nema najnadareniju generaciju, dok se Hrvatska unatoč vrhunskim pojedincima puna dva desetljeća koprca u košarkaškoj prosječnosti, odgovor nam je pokušao dati Indexov stručni komentator Zoran Slavnić, legendarni igrač zlatne generacije jugoslavenske košarke iz sedamdesetih te čovjek koji je kao trener prvi kao klince u vatru bacio Dražena Petrovića, Dina Rađu i Tonija Kukoča. Slavnić tijekom Eurobasketa piše samo za Index Sport.
Italija je pobijedila Španjolsku, Belgija Litvu, Finska odvela Francuze u produžetke, a Rusi su izgubili sve što su mogli izgubiti. Istina, turnir je očito zanimljiv, neke reprezentacije nisu više ono što su bile, dok se neke iz takozvanog donjeg doma, koje donedavno nisu ni postojale na košarkaškoj mapi svijeta, polako dižu.
Međutim, postoji tu jedna optička varka. Nekad zaista ti slabiji zagorčaju život favoritu, nerijetko ih i dobiju u ranoj fazi turnira i onda novinari krenu s onom floskulom ''svi igraju košarku''. Budalaštine!
Svi ti najveći favoriti, a oni su realno, Francuska, Srbija i Španjolska, a i još neke momčadi, poput Hrvatske ili Grčke, uglavnom sporije ulaze u ritam jer kalkuliraju, štede se, odmaraju najbolje igrače od kojih velika većina igra napornu NBA sezonu. Tek u nastavku, u drugom dijelu, kad se igra na jednu utakmicu, ti ''veliki'' konačno ulaze u ''fazon'' i redovito oni najbolji uvijek su na pobjedničkom postolju.
Početak svakog turnira za velike je zajebancija, kad dođu prave stvari ulovit će oni ''fazon''
Francuzi su igrali produžetak s Finskom. Svaka čast Fincima, ali dajte, budite ozbiljni, sve je to jedan veliki cirkus, poluzajebancija.
Srbija je rezultatski odlično otvorila turnir, no i to je sve relativno. Protiv Španjolske je bilo deset razlike, no bilo je to sve na guzove, a protiv Njemačke smo trebali i izgubiti. Što reći, krš.
No, usprkos tome, uvjeren sam da će se najbolje reprezentacije uozbiljiti, da će oni najbolji zaigrati onako kako znaju te da će na kraju isplivati zaista najkvalitetnije ekipe. Po meni su to sigurno, kako sam već rekao, Francuska, Španjolska, unatoč tome što imaju već dva poraza i Srbija. No, krug od pet najboljih reprezentacija bih zatvorio još i s Hrvatskom i Grčkom. Ti Grci, šibicari veliki, imaju onog Spanoulisa, nezgodni su.
Hrvatska od smrti mog Dražena nema vođu, ni na terenu, ali ni na klupi
Što se Hrvatske tiče, imali ste uvijek velike igrače, imate i sad super momčad, ali još od mog pokojnog sina Dražena, nemate vođu. Nemate vođu ni na terenu, ali ni na klupi i zato godinama i nemate nikakve rezultate. Ljudi božji, pa jeste li vi svjesni kakve igrače imate, kakve pojedince, koliki je tu koncentrat talenta? No, što vrijedi kad nemate muda, ni na parketu, a ni u odijelu.
U Hrvatskoj postoji samo jedan ozbiljan trener, a to je Jasmin Repeša.
Repeša i Aco su vam jedini pravi stručnjaci, sve ostalo samo su blijede replike
Sve ostalo samo su njegove blijede replike. U redu, dodao bih još i jednog čovjeka koji svojim odnosom prema meni nije zaslužio da ga ovdje spomenem u ovom kontekstu, ali baš me briga kakav je čovjek, dobar je stručnjak. To je Aco Petrović. Međutim, vidim da je Aco umjesto da radi ono što najbolje zna, obukao odijelo, slizao se s politikom i sad kao hoće biti neka faca u Savezu. Hajde, neka mu bude.
Možda bih još u tu cijelu priču dodao i Spahiju i boli me kad čujem priče da je postao trener samo jer ga se guralo jer je bio Draženov najbolji prijatelj. To nije istina.
Međutim, vi samo vrtite, rotirate, mijenjate, nemate strpljenja. Nemate kontinuitet. A bez strpljenja, kontinuiteta i sustavnog rada nema ni rezultata. Kako će neki trener stvoriti momčad i rezultat, ako mu ne želite dati pravu priliku i vrijeme za stvoriti momčad i kemiju u njoj?
Čitam da se vi u Hrvatskoj sad kunete u Perasovića. Ne znam, Perasa znam jako dobro, trenirao sam ga, no nisam siguran da je on taj koji vas može prodrmati. Znam kakav je on mentalitet. Vama treba trener, lider, frontmen, koji će ako treba na sav glas reći: ''Idemo po medalju'', makar možda to i nije realno. Koga briga što je realno, najvažnije je da trener svoje igrače uvjeri u to. Umjesto jednog takvog na klupi vi imate pičkice, spavače u odijelima, koji se boje svoje sjene.
Kakvu Hrvatska momčad ima, kakvi su to igrači, kakve klase, a nikad ništa. Imate jednog Tomića, koji je godinama najbolji centar u Europi, imate Simona, koji košarku ima u malom prstu, pa imate nekoliko NBA igrača. Istina, boli me neka stvar za tu NBA, ne cijenim je previše, ali ipak je to NBA. Pa onda mlada garda, Šarić, pa Hezonja, pa svi ti mladi koji tek trebaju doći. No, ako nešto ozbiljno ne promijenite, i kad ti mladi dođu vi ćete se i dalje zajebavati s Makedoncima dok će drugi između sebe dijeliti medalje. Pustite više tu ruku s gasa i napravite nešto.
Imate krasne dečke, fine i mirne, no nemate kurvinog sina, a takav nosi medalje
Mnogi su lani uoči Svjetskog prvenstva u Španjolskoj govorili kako je Hrvatska kvalitetnija od Srbije, kako ima bolje igrače, jače pojedince. I nisu bili daleko od istine. No, što se na kraju dogodilo? Hrvatska se blamirala protiv Filipina i Senegala, a Srbija je gazila sve do finala. Zbog čega? E pa zato jer vi imate Ukića i brojne ''Ukiće'', koji su mirni, fini i dobri igrači, krasni dečki, ali nisu kurvini sinovi, u onom pozitivnom smislu.
Nedostaje vam taj bezobrazluk, ta drskost, taj mentalitet, a bez njega nema ni trofeja. Znate tko je bio kurvin sin? Dražen. A takav je nama Teodosić, koji je svoj karakter poslije prenio i na ostale suigrače. A na klupi nam sjedi Sale Đorđević, još veći kurvin sin i rođeni vođa.
Zašto ni Hezonja ni Bender nikad nisu igrali u Hrvatskoj?
Hrvatskoj godinama nedostaje taj vođa, a nemate ga jer nemate sustav, ne radite s mladima, ne znate kako od talenta stvoriti igrača, usaditi mu pobjednički gen. Recimo taj Hezonja. Pa gdje je on igrao u Hrvatskoj? Tko je s njim radio u Hrvatskoj? Momak je kao dijete otišao vani, a da nitko u Hrvatskoj i ne zna kakav je igrač, premda sad odlazi u NBA. Ili onaj mali Bender. Kažu da je najbolji na svijetu u svojem godištu, a budite iskreni, koliko ga je ljudi u Hrvatskoj vidjelo kako igra?
Pustite talentirane klince da igraju, istrpite ih, isplatit će vam se
Ne znate raditi s mladima, ne znate brusiti dragulje koje nedvojbeno imate. Svi vam bježe vani. Evo, mali Šarić. Čim ga vidiš znaš da je igrač, ali imam dojam da i njemu fale muda. Daj bože da griješim, pa da se ispostavi da je uz talent naslijedio taj zajeban karakter od staroga. Uporno forsirate starije igrače, a ne želite dati priliku mladima. Popović je na primjer meni drag igrač, kao i još neki, ali oni su vam godinama igrali, a mladima niste željeli dati šansu.
Pa kad će igrač postati igrač nego kad ga baciš u vatru kao klinca? Na Eurobasketu 2007., dakle prije osam godina, u momčad sam ubacio tri tinejdžera - Teodosića, Ercega, Markovića - i dao im sve ovlasti. Tada smo doživjeli debakl, a ja sam platio glavom. Međutim, nije me briga kad vidim da su sva trojica i danas u reprezentaciji i da su nositelji. Tako se to radi.
Pustite talentirane klince da igraju, da stasaju, istrpite ih, makar i na uštrb rezultata, vjerujte mi, mladi igrač bit će vam na tome zahvalan i vratit će vam sve u kamatama.