Foto: Index
NAKON što je u drugom kolu SP u košarci Hrvatska u sjajnoj utakmici pobijedila jaku i moćnu Argentinu, gotovo svi ljubitelji košarke u Hrvatskoj u trenutku su zaboravili na pravu Golgotu koju su proživljavali samo dan ranije, kada su izabranici Jasmina Repeše tek u produžetku uspjeli slomiti žilave Filipince. Iskreno, o Filipinima i njihovoj košarci znamo jako malo.
Ne poznajemo njihove igrače, ne poznajemo njihovu ligu, znali smo samo to da čim za njih ne znamo, automatski su autsajderi, koji su zalutali na Svjetsko prvenstvo. I naravno da smo svi doživjeli kolektivni šok. Kako ekipa koja tvrdi da na SP ide po medalju može visjeti na ivici ponora protiv nekih totalnih košarkaških anonimusa?
Ipak, da malo razjasnimo pravo stanje stvari, da barem na neki način pobliže upoznamo filipinsku košarku, nazvali smo Brunu Šundova, vjerojatno najveću pticu selicu u svijetu profesionalne košarke. Šundov je u svojoj karijeri koja još traje promijenio čak 25 klubova iz čak 14 država, a jednu godinu, 2013., proveo je baš na Filipinima igrajući za Rain or Shine Elasto Painters.
Dakle, zahvalnijeg sugovornika nismo mogli naći.
Kako ste vi doživjeli utakmicu s Filipinima? Je li i za vas onakav rasplet bio veliko iznenađenje ili ste nešto slično očekivali?
"Iskreno, mene onakva utakmica i nije baš nešto previše iznenadila. Na Filipinima je košarka nacionalni sport broj 1. Oni nevjerojatno mnogo ulažu u košarku, koja tamo svakim danom sve više jača. Pazite, to je zemlja od skoro 100 milijuna ljudi, dakle, imaju ogromnu bazu i tu neku košarkašku zaluđenost. Rezultati takvog sustavnog rada i ulaganja morali su kad-tad doći. Njima su na svakoj utakmici dvorane pune, po 15, 20 tisuća ljudi. To vam je dovoljan dokaz koliko se to tamo prati.
I iz mog iskustva, kažem vam da je nivo košarke koji se tamo igra jako dobar. Njima je Amerika uzor. I košarka koja se igra na američkim sveučilištima i u NBA. Načini treniranja, postavke igre, stil… Sve je to gotovo prekopirano s američkih parketa i preneseno tamo.
Ponavljam, mene onakav rezultat ne čudi jer Filipini postaju jedna ozbiljna košarkaška nacija i svatko tko njih podcijeni, taj se ne razumije u košarku.
Naravno, Hrvatska je daleko kvalitetnija, samo jedno je papir, a drugo je teren. Na terenu trebaš to dokazati. Mada, mi imamo prejako reprezentaciju i svaka čast Filipinima, ali onako nešto se nije smjelo dogoditi. Ali, u redu, bila je to prva utakmica, dobili smo je i to je to."
U utakmicu smo krenuli jako dobro. Poveli smo 13, 14 razlike, trebalo je samo utakmicu privesti kraju, ali u drugoj četvrtini je krenuo nagli pad, koji nas je umalo koštao zlata vrijednih bodova. Je li možda došlo do prevelikog opuštanja, pa čak i podcjenjivanja Filipinaca?
"Teško je to reći. Koliko god to bio klišej, danas zaista svi igraju košarku i teško se može bilo koga razmontirati. Naravno, ako nisi Amerika. Oni su na Svjetskom prvenstvu. Nisu oni tu došli bez veze. Do nedavno je Kina bila jedna košarkaška sila, a danas su Filipini u Aziji bolji od njih.
Ali, ponavljam, kod nas ima previše kvalitete u momčadi i smatram da su neki igrači to trebali puno jednostavnije to sve skupa odraditi."
Filipini su iza nas. No, s njima će morati igrati naši konkurenti u grupi. Mislite li da Filipini mogu nekome otkinuti koji bod i tako nama eventualno pomoći zatreba li?
"Ja čak mislim i da hoće. Mada, ne znači to ništa. Sve se utakmice igraju u jako kratkom vremenu i klupa će odlučiti. Kvalitetu imaju čak i za proći grupu, ali zaista ne znam koliko su došli spremni na ovo prvenstvo, tako da ne mogu ništa prognozirati s sigurnošću. Premda, partija protiv nas je pokazala da su itekako opasni i da će se sve ekipe itekako morati oznojiti misle li ih pobijediti."
O košarci na Filipinima jako malo znamo. Čitao sam da u tamošnjoj ligi igra po nekim čudnim pravilima, koja su neka vrsta mješavine europskih i američkih, da postoji visinski limit za igrače te da u jednoj sezonu čak tri kluba mogu postati prvaci. Je li to istina?
"Ta njihova čudna pravila se iz godine u godinu mijenjaju i baš taj visinski limit je jedini razlog zašto ja više tamo ne igram. I dalje sam u kontaktu sa svojim bivšim klubom, ali zbog tih pravila o visini, koje su i ove sezone promijenili, meni od 221 cm više nije dopušteno igrati tamo. Plan je bio da za Novu godinu ponovo idem tamo, ali su baš tada uveli pravilo da u ovoj konferenciji u kojoj sam ja igrao, mogu samo igrati igrači do nekih 212, 213 cm. Taj visinski limit je najveća glupost za košarku, ali oni su tako odlučili i tu ne možeš ništa.
Oni u godinu dana igraju tri prvenstva. Jedno je samo za domaće igrače. U drugom mogu igrati stranci, ali do visine od 205, a u ovom trećem, u kojem sam igrao ja, nije bilo limita. Eto, sve do nedavno. Ma čudno totalno, ali najviše me muči to što ti igrači tamo nisu uopće niski. Nisu to samo mali Filipinci, tamo je sve to izmiješano, ima tamo puno rasa i nejasno mi je što im treba to glupo pravilo. Kako sam rekao, tamo je košarka više od sporta, tamo su košarkaši Bogovi, i sve se više dijele državljanstva strancima, posebice Amerikancima, koji imaju i najmanju vezu s Filipinima. Ali, eto."
Protiv Hrvatske su posebno briljirali baš taj jedan ''američki'' Filipinac Blatche i Chan. Dok za Blatchea znamo da je jako dobar igrač i na koncu, član je Netsa, taj Chan je bio prava senzacija. Znate li ga iz vaše filipinske avanture?
"Kako ne. On i danas igra u klubu u kojem sam i ja igrao. Sjajan igrač, nevjerojatnog šuta i igrač koji bez problema može igrati u nekom jačem europskom klubu. Također, iz ove filipinske reprezentacije mi je bio suigrač i Norwood. Isto tako jedan vrlo dobar igrač. Ma stvarno su dobra ekipa. Oni grizu, lete, bore se, ponekad možda i malo srljaju, ali ne možeš ti njih dobiti tek tako."
S obzirom na visinsku razliku između naših igrača i Filipinaca, pomalo čudi njihov prevelik broj ofenzivnih skokova.
"Ma skok i obrana su samo srce i volja. Ništa drugo. Treba na skok u obrani ići barem četiri igrača, a ne samo centra ostavljati pod košem, pa neka se on snađe. Ako ti protivnik, pa makar i bio niži, krene u skok s dva, tri igrača i dolazi iz trka, iz pokreta, em si u deficitu pod košem, em su oni u naletu i lakše im je doći do lopte."
Nakon muke po Filipinima, protiv Argentine jedno sasvim drugo lice. Lepršavo, nadahnuto, efikasno, posebno u napadačkom dijelu. Čak i kad bi se Argentinci i približili, bilo je vidljivo da ovu utakmicu nećemo izgubiti. Ni traga panici, nesigurnosti, srljanju. Jako dobro je to izgledalo.
"Znate kako je kad igraš s Argentinom: ako uđeš mlitavo, s strahom, dobit ćeš po ušima. Očito je bilo da smo se dobro pripremili za tu utakmicu, da smo ih dobro proučili, da smo znali sve njihove mane i točno njih napadali i u tome smo uspjeli. Nije to mala stvar na svjetskom prvenstvu pobijediti Argentinu. Momcima kapa do poda."
Mnogi su ovu reprezentaciju Hrvatske svrstavali u najuži krug reprezentacija, kandidata za medalju. Slažete li se?
"Tako nešto tvrditi je nezahvalno i pogrešno. Ovo malo nešto što pratim, pa i izjave od samih igrača, kao, ide se na prvo mjesto u skupini, favoriti smo, idemo po medalju… Ne možeš to tako. Pa nije ni krenulo prvenstvo. Neozbiljno je to. Tako samo daješ dodatni motiv suparnicima i to je po meni najveća greška što su do sada napravili. Evo, koliko je nedostajalo da se izgubi od Filipina. I što bi onda bilo? Uvjeren sam da ih je ona utakmica s Filipinima ''otrijeznila'', spustila ih na zemlju te da se neće više davati takve izjave."
Vi ste sigurno svjetski rekorder po broju promijenjenih klubova. Gdje ste sad, koji su vam planovi i opišite mi kakvo je iskustvo igrati u čak 25 klubova i 14 različitih država? Živjeli ste u toliko različitih zemalja, upoznali ste toliko različitih kultura, običaja, ljudi. To je sigurno jedno dragocjeno iskustvo?
"Bio sam u Mađarskoj, no kako je tamo prvenstvo završilo, a nisam produžio s njima, sad sam trenutno u Dubaiju, nemam angažman i tražim klub. A što se tiče tih pustih klubova i država, da vam budem iskren, ni sam ne znam više gdje sam sve igrao i živio. I naravno da je to jedno divno iskustvo, tu nema dvojbe, no malo je to drugačije kad nisi sam, kad imaš obitelj. Kad si solo, briga te, uzmeš kofere i odeš. A kad je obitelj u pitanju, a oni su uvijek bili sa mnom, to zna biti i malo naporno.
Premda, da ne ispadne da se žalim, ima i to svojih prednosti i za djecu. Njima se sada lako prilagoditi, upoznati nove ljude, družiti se s njima, a da o bogatstvu poznavanja jezika da i ne pričam. Mala mi ima sedam godina. Engleski priča perfektno, jako dobro govori i arapski, a kako su školi učili i francuski, čak i s njime barata. To su te prednosti."