Foto: Getty Images / Guliver image
OSTALO je još samo 97 dana do početka najiščekivanijeg događaja godine, do početka Svjetskog prvenstva u zemlji u kojoj je ova igra puno više i od samog života, u Brazilu.
Index s vama odbrojava dan po dan, sve do spektaklularnog otvaranja u Sao Paolu, kada će cijeli svijet gledati Brazil i Hrvatsku.
Prisjećamo se s vama najljepših pogodaka u povijesti svjetskih prvenstava. Odbrojavanje je počelo!
97. Roger Milla: Kamerun - Kolumbija 2:1, osmina finala SP u Italiji 1990.
Rotacijom domaćinstava između dvaju nogometno dominantnih kontinenata, Europe i Južne Amerike (kojoj za ovu prigodu pribrajamo i Meksiko iz nogometno-pragmatičnih razloga), Četrnaesto svjetsko prvenstvo se nakon 56 godina vratilo u Italiju, zemlju koja je osam godina ranije u Španjolskoj na krilima Paola Rossija osvojila naslov i uz Brazil se mogla pohvaliti kao jedini trostruki prvak svijeta.
Svjetsko prvenstvo u Italiji održalo se u godini presudnih političkih promjena na europskoj i svjetskoj političkoj karti. Komunistički sustav u Istočnoj Europi polako se, ali sigurno, urušavao. Nestajao je Varšavski blok, a nekadašnje velike i moćne države su se raspadale. Neke zemlje, poput SSSR, Čehoslovačke i Jugoslavije odigrale su svoje posljednje utakmice na svjetskim prvenstvima.
Nikad igrom i golovima siromašnije SP
Inače, svjetsko prvenstvo u Italiji nogometna povijest je zabilježila kao jedno od najsiromašnijih i najnezanimljivijih Mundijala do tada. Igralo se tvrdo i momčadi su uglavnom bile okrenute čuvanju vlastite mreže što je rezultiralo s najmanje postignutih golova na jednom svjetskom prvenstvu.
Ipak, u poplavi dosadnih utakmica i u oskudici „joge bonito“, nekoliko stvari su ipak obilježile ovaj turnir. Naravno, u prvom redu je to reprezentacija Njemačke koja je od prve utakmice s Jugoslavijom do posljednje, finalne s Argentinom dominirala turnirom i na krilima fantastičnih Matthausa, Klinsmanna i Brehmea zasluženo osvojila naslov.
Zatim, tu je i Argentina. Maradona nije bio ni sjena onog čarobnjaka četiri godine ranije u Meksiku, ali ipak, puno sreće i jedan potez za anale čarobnog Diega (asistencija Caniggi za pobjedonosni gol protiv Brazila u osmini finala) bili su dovoljni za finale.
Kamerun i Milla, simboli turnira
Međutim, svim pravim ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu ovo prvenstvo je ostalo najviše u sjećanju zahvaljujući reprezentaciji Kameruna. Simpatični afrički „Lavovi“ bili su senzacija i pravo osvježenje turnira. Dok su gotovo sve reprezentacije igrale užasno dosadan i negledljiv nogomet konstantno vraćajući loptu svojem vrataru u ruke (srećom, to idiotsko pravilo je baš radi loše kvalitete igre na ovom SP sljedeće godine promijenjeno), Kamerunci u svojim kričavo zelenim dresovima su se igrali nogometa. Težili su atrakciji i agenda im nije bila ne primiti gol, nego ga zabiti. Već prva utakmica u Italiji, otvaranje prvenstva je svima onima koji su tada to gledali posebno ostala urezana u pamćenje. Prvak svijeta, snažna Argentina predvođena velikim „malim zelenim“ na otvaranju turnira gubi od afričkih anonimusa golom Omana Biyika. To je tada bila senzacija, no tijek turnira će pokazati da taj rezultat nimalo nije bio slučajnost.
Afričke reprezentacije do SP 1982., bile su nogometna egzotika, reprezentacije na kojima se popravljala gol razlika (Zair na SP u Njemačkoj 1974.).
Tek tada, u Španjolskoj, Alžir i Kamerun su pokazali svijetu da se i na crnom kontinentu igra dobar nogomet. Alžir je pokraden i izbačen iz drugog kruga sramotnom kuhinjom Austrijanaca i Nijemaca koji su se dogovorili oko rezultata koji im je potreban (nakon te utakmice uvedeno je pravilo da se sve utakmice posljednjeg kola po grupama igraju u isto vrijeme), a Kamerun je samo manji broj postignutih pogodaka od kasnijeg prvaka Italije izbacio iz drugog dijela turnira. Iako je i Maroko 1986. odigrao sjajan turnir te se kao prvak skupine u kojoj su bile Engleska, Poljska i Portugal plasirao u osminu finala kojem je tek u finišu utakmice izgubio od kasnijeg finalista Njemačke, nogometni svijet je i dalje s podcjenjivanjem gledao na pojavljivanje afričkih ekipa. Tek nakon SP u Italiji, baš zahvaljujući Kamerunu, taj diskurs se iz temelja promijenio i danas kao sasvim ravnopravne europskim i južnoameričkim momčadima pratimo nastupe Nigerije, Gane ili Obale bjelokosti.
Gol Higuiti za povijest
A taj Kamerun je imao i svoju zvijezdu. Starog majstora Rogera Millu. Njegovi golovi, njegove proslave golova i ples uz korner zastavicu, njegovo uživanje u igri, postale su najupečatljivija razglednica s tog svjetskog prvenstva. Nakon što su sredili i Rumunjsku baš golovima Mille, u osmini finala ždrijeb ih je spojio s Kolumbijom "bijelog Gulitta“ Carlosa Valderrame. Regularnih 90 minuta proteklo je u jako lošoj igri, bez sadržaja, boje, mirisa i okusa. No, produžetak je donio spektakl.
U 106. minuti opet Milla zabija za Kamerun, a u 109. se napisala povijest. Negdje na centru terena loptu je u nogama imao ekscentrični golman Kolumbije Rene Higuita. Higuita je običavao izlaziti duboko van svog gola i stari lisac Milla ga je samo čekao. Zaletjevši se prema njemu otima mu loptu i od centra se sam sjuruje prema praznim vratima i zabija za senzacionalno četvrtfinale, a sebe lansira u povijest SP kao najstariji igrač koji se ikada upisao u liste strijelaca sa 38 godina i 26 dana (četiri godine poslije, na SP u SAD-u Milla je bio ujedno i najstariji igrač koji je ikad nastupio na SP, a nakon što je zabio Rusima u porazu 1:6, samo je podebljao svoj rekord).
Nakon što su prošli Kolumbiju, Kamerunci u četvrtfinalu odlaze na Engleze, igraju fantastično, vode 2:1 sve do 83. minute, a onda, sudac svira dva penala za Engleze, Lineker je neumoljiv te ponosni Kamerunci ipak moraju doma.
Ipak, unatoč svemu, svojom hrabrošću, spretnošću, željom za igrom i nadigravanjem, reprezentacija Kameruna ispisala je možda najljepše poglavlje čitavog svjetskog prvenstva u Italiji.