ČINI SE da se nogomet pokvario. Ne sam sport, u kojem lopta skakuće i smiješ je kontrolirati samo nogama - on je moćan i popularan kao i uvijek. Ljudi ga i dalje igraju posvuda, dok god mogu pronaći komadić prostora i nešto za šutanje. Njegova arhitektura - institucija sporta - je ta koja je na rubu raspadanja, piše američki ESPN u svom prijedlogu restrukturiranja svjetskog nogometnog ustroja.
Da su stvari zdrave i stabilne, nikad ne bi došlo do pokušaja Superlige i najveći svjetski klubovi ne bi pokušali pokrenuti vlastito natjecanje. Igrači i treneri ne bi nam stalno govorili kako ih se tjera da igraju previše utakmica, kako se izmišlja sve više natjecanja, a postojeća se šire. U najpopularnijoj ligi svijeta svakog vikenda glavne teme ne bi bili protokoli sudačke tehnologije.
Da su stvari zdrave i stabilne, onda bi tri najbogatije lige svijeta - Bundesliga, Premier liga i La Liga - imale više od ukupno šest različitih prvaka u posljednjih 18 sezona. Onda Kylian Mbappe ne bi godišnje zarađivao više od svih igrača bilo koje druge momčadi Ligue 1. Onda igrači iz klubova Lige prvaka ne bi prelazili u osrednje premierligaške momčadi. Onda Newcastleov najrealniji put do Lige prvaka ne bi bio da ga "kupi investicijski fond Kraljevine Saudijske Arabije". Mora postojati bolji način, zar ne?
Dok je nešto zaista posebno skriveno u odskoku te lopte - opijajuća esencija same igre, koju svi volimo - nema ništa posebno u profesionalnoj strukturi ovog sporta. Raspored i ljestvice stvoreni su davnih vremena, u znatno drukčijem svijetu, prije avionskih putovanja i televizije, a struktura natjecanja zapravo se nije promijenila. Ako bejzbol - možda jedini sport opterećeniji tradicijom od nogometa - može pronaći način da se popravi, zašto ne može nogomet?
Drugim riječima, što ako zadržimo samu igru onakvom kakva jest, ali stvorimo natjecateljsku strukturu od temelja? Nažalost, i dalje bi sve izgledalo slično kao sada.
Nogomet je prevelik
Osnovni problem ovog sporta je to što je prevelik. Previše je liga, previše operativaca, previše navijača, previše igrača. Ako bismo napravili novu strukturu od temelja, kome bismo zapravo pokušavali udovoljiti?
"Gomila je različitih dioničara", za ESPN je rekao Omar Chaudhuri, glavni obavještajac u konzultantskoj tvrtki Twenty First Group. "Imate navijače koji u konačnici sve financiraju, i očito su velika skupina. Ali navijači se dijele na lokalne i međunarodne.
Zatim imate klubove i momčadi i ulagače, okupljene u jednu skupinu. Zatim imate igrače. Zatim imate organizatore natjecanja, pa sponzore i nositelje prava na prijenose. Gomila je različitih ljudi koji na neki način doprinose globalnom nogometu. Vrlo je teško pronaći odgovor koji bi sve njih zadovoljio."
Uzmimo za primjer igrače. Recimo da želimo da nam je prioritet ono što oni žele. Bi li bilo moguće dati svim igračima ono što traže?
"Što igrači žele?" rekao je Chaudhuri. "Znamo da se trenutačno bune zbog količine utakmica koje igraju i da je to ozbiljna briga. Ali moramo razgovarati o broju profesionalnih igrača. Koliko profesionalaca želimo da sport uzdržava?"
Prema FIFA-inim procjenama, na svijetu ima otprilike 100.000 profesionalnih nogometaša. To je otprilike 4000 klubova s po 25 igrača u rosteru. Usporedite to s najunosnijim sportskim natjecanjem na svijetu, NFL-om, u kojem su 32 momčadi s po 52 igrača, što daje 1664 profesionalna igrača footballa.
Čak i da zaokružimo na 2000, i dalje je 50 puta više profesionalnih nogometaša nego igrača footballa. Povrh toga, još je otprilike toliko članova osoblja koji rade u tim klubovima, pa recimo da profesionalni nogometni klubovi zapošljavaju 200.000 ljudi diljem svijeta.
S obzirom na financijski uspjeh i strukturalnu stabilnost NFL-a i NBA lige, ako biste gradili nogomet od temelja, vjerojatno biste tražili inspiraciju u takvim puno, puno manjim natjecanjima.
"U NFL-u ili NBA-u imate model od 20 ili 30 klubova", rekao je Chaudhuri. "Imate najbolje momčadi na svijetu, u kojima su koncentrirani najbolji igrači. I to je superatraktivan proizvod jer zaista igraju najbolji protiv najboljih. Svakog tjedna stvorite neki interes pa se uvijek veselite idućoj utakmici.
Ali što se tiče novca koji bi generirao - a donio bi tonu novca, vjerojatno ne predaleko od onoga što sada generira u svijetu - taj novac ne bi se raspodijelio među svim onim ljudima koji bi ostali bez posla uslijed promjene modela."
Povrh toga, imate sve te navijače lokalnih klubova čiji igrači i osoblje čine tu masivnu radnu snagu. A povrh TOGA, nije jasno bi li takav model uopće bio zabavniji od ovog postojećeg.
"Američki sportovi izvrsni su u promoviranju opasnosti", kaže Chaudhuri. "Postoji nepredvidljivost pobjednika, ali može se gledati i s druge strane. Ulozi nisu tako visoki jer u europskom nogometu imate relegaciju, koja zaista povećava tu vrstu egzistencijalne prijetnje.
Ali to može dovesti do ogromnih gubitaka i neodrživosti u europskom sportu, što nas vraća na glavno pitanje: Je li cilj zapravo financijska održivost klubova? To vodi prema zatvorenim ligama i modelima redistribucije."
Nogomet više nije samo ono što je bio u osnovi
Američki profesionalni sportovi od starta su znali što žele biti. Prvo i osnovno: sredstva za bogaćenje vlasnika klubova, rast prihoda i povećavanje vrijednosti njihove imovine. Europski nogomet je pak počeo znatno drukčije od onoga što je sad.
"Nogomet je izmišljen da bi služio lokalnoj bazi navijača iznad svega", rekao je Chaudhuri. "To je bila subotnja zabava za radnike nakon što bi završili s poslom. Europski nogomet - a posebno engleski - hrvao se s tim protiv onoga što je postao jer su ljudi shvatili da bi potencijal tog lokalnog proizvoda mogao imati globalnu privlačnost."
A kad se te lokalne i globalne snage ujedine, dobijete najveće engleske klubove koji se pokušavaju odvojiti i stvoriti vlastite lige u NFL ili NBA stilu - samo da bi njihova lokalna baza navijača prosvjedovala tako agresivno da samim klubovima nije preostalo ništa drugo nego da se pokunjeno povuku.
"Na mnoge načine", kaže Chaudhuri, "europski nogomet ni sam ne zna što želi biti".
Želi li biti globalni proizvod, kompetitivan od vrha do dna ljestvice, koji konkurira NFL-u i NBA-u? Želi li ostati lokalni, ujedinjujući kulturalni objekt koji je bio u počecima? Želi li maksimizirati prihode? Želi li uzdržavati radnu snagu od preko 100.000 ljudi? Želi li promovirati superzvijezde? Želi li biti pošten? Želi li favorizirati najveće klubove?
Problem je u tome što je odgovor na sva ta pitanja "da".
Koja su rješenja?
Gabriele Marcotti iz ESPN-a nedavno je iznio činjenice o nejednakosti u europskom nogometu i napisao: "Biste li uživali u NBA ligi da jedna momčad izvede startnu petorku s Lukom Dončićem, Stephom Curryjem, LeBronom Jamesom, Giannisom Antetokounmpom i Nikolom Jokićem, s recimo Joelom Embiidom, Kevinom Durantom, Jimmyjem Butlerom, Rudyjem Gobertom, Damianom Lillardom, Devinom Bookerom i Jaom Morantom koji ulaze s klupe? Bi li bilo zabavno gledati ih protiv momčadi u čijoj su petorci Tyrese Haliburton, Austin Reeves, Caleb Martin, Harrison Barnes i Nic Claxton, s gomilom anonimaca na klupi?"
Možemo pretpostaviti da, nakon što prođe osjećaj novotarije - ne biste. Ali tako bi NBA mogla izgledati ako bi se preslikali odnosi između momčadi u Premier ligi s najvećom i najmanjom platežnom moći.
Nikad se nisu postavile prepreke koje bi promovirale ikakvu financijsku jednakost u europskom nogometu. Sva ulaganja su dobrodošla. I dok je jedna velika promjena, financijski fair-play, drastično povećala financijsku stabilnost klubova diljem kontinenta, također je prikrila nejednakost vezujući potrošačku razinu svakoga kluba za njegove prihode.
Prema podacima iz newslettera Swiss Ramblea za sezonu 2021./22., ovakvi su troškovi na plaće u usporedbi najbogatijih i najsiromašnijih klubova iz svake od pet najvećih europskih liga:
Ligue 1: PSG 41 x više od Clermonta
La Liga: Real Madrid 18.5 x više od Rayo Vallecana
Bundesliga: Bayern München 15.5 x više od Greuther Fürtha
Serie A: Juventus 9.5 x više od Spezije
Premier liga: Manchester United 5.7 x više od Brentforda
Tijekom posljednjih desetak godina Premier liga bila je daleko najkompetitivnija od tih pet liga, a opet su samo četiri kluba osvojila titulu u posljednjih 10 sezona. Manchester City osvojio je šest od tih 10 naslova, trošeći otprilike istu količinu novca kao Manchester United i Chelsea zajedno u tom razdoblju. Barem koliko znamo, dok istraga o mogućim prekršajima još traje.
"Premier liga raspoređuje novac od prijenosa jednakije nego bilo tko na svijetu", rekao je Chaudhari. "Rade vrlo dobar posao s tim i tako održavaju razinu kompetitivnosti. Ali ima i druga strana. U ugovoru s klubovima je da klubovi zadržavaju vlastita sponzorska prava. I to nas dovodi do brojnih problema oko transakcija među povezanim klubovima kao na primjeru Cityja."
Jednakijom raspodjelom prihoda Premier liga stvorila je puno kompetitivnije natjecanje u kojem su se svi obogatili. Čak i s jednakijom distribucijom, zahtjevi navijača su takvi da je vrijednost TV ugovora toliko visoka da je čak šest premierligaških klubova među prvih 10 na svijetu po visini prihoda u sezoni 2021./22.
Ali to je vrlo osjetljiv tip mira. Engleski klubovi i dalje se moraju natjecati s drugim europskim klubovima za dovođenje najboljih igrača na svijetu kako bi se s njima mogli boriti u Ligi prvaka. Svaki pokušaj ujednačavanja financija naštetio bi većim klubovima, koji bi se zasigurno protivili.
Bi li pomoglo doigravanje?
Isti problem postoji i u ostalim ligama petice. Kad bi televizijski prihodi bili jednakiji, najboljim klubovima iz tih liga odjednom bi se postalo teže nositi s najboljim engleskim momčadima. Iako bi te lige mogle ostvariti slične uspjehe kao Premier liga - postale bi kompetitivnije, više navijača bi ih pratilo i svi bi zaradili više novca - to nije izgledno jer Premier liga već postoji. Kako uvjeriti površne navijače da gledaju tu ligu ako Premier liga već postoji i njena je bolja verzija?
Još jedna opcija za Bundesligu ili ostale lige petice bila bi promjena natjecateljske strukture. S obzirom na to koliko je sustav domaćih i gostujućih utakmica pošten u pronalaženju najbolje momčadi, ogroman budžet za plaće čini Bayern München izrazitim favoritom za naslov svake godine. Otud deset titula zaredom. Promjene strukture natjecanja fokusiraju se na posljedicu, a ne na uzrok, ali najbogatiji klubovi toliko su privilegirani da nam samo to preostaje.
Recimo da Bundesliga uvede doigravanje da odluči prvaka: običnom bi navijaču bilo lakše znati kad obraćati pozornost na ligu, jer bi bilo jednostavnije pratiti nekoliko klubova nego sve, a utakmice bi imale veće uloge od bilo čega što smo vidjeli u ligi posljednjih deset godina.
Naravno, njemački bi se navijači gnušali te ideje. Dok bi to moglo pomoći ligi da poveća globalne TV prihode, to bi se lako moglo vratiti padom interesa u samoj zemlji. Osim toga, nije da dobivamo mnoštvo neočekivanih pobjednika u postojećim kup-natjecanjima u ligama petice.
A salary cap?
Posljednja mjera za izjednačavanje bio bi salary cap. Veliki klubovi koji nisu u vlasništvu investicijskih fondova vjerojatno bi pozdravili naputak da moraju trošiti manje novca da budu kompetitivni. U tom smislu, u svakoj bi ligi takva ideja mogla dobiti većinsku potporu.
To naposljetku ne bi utjecalo na visinu prihoda za vlasnike ni na procijenjenu vrijednost njihovih momčadi, ali uzelo bi novac od samih igrača. Ipak, prema Chaudhuriju, plaće profesionalnih igrača čine oko 70% troškova nogometnih klubova.
To je znatno više od otprilike 50% udjela u NBA-u i NFL-u, u kojima su ti postoci, za razliku od nogometa, ugovoreni kolektivnim sporazumima. A možda zabavna vrijednost još kompetitivnije lige dovede do povećanja prihoda koji onda zapravo povećaju plaće igrača, čak i ako one čine manji udio ukupnih prihoda.
Naravno, i ovdje se pojavljuju isti problemi. Ako liga samu sebe ograniči, istog bi trena najjačim klubovima postalo teže natjecati se s najjačima iz drugih zemalja. Ali još je veći problem to što sad imamo i Saudijsku Pro ligu. A ona ne mora igrati po istim pravilima kao velike europske lige.
Ako u europskom sportu dođe do ograničenja plaća, gotovo neograničena zarada u Saudijskoj Arabiji postala bi puno atraktivnija brojnim zvijezdama u najboljim godinama koje Saudijci još nisu uspjeli regrutirati.
Tako nam ostaje ovaj nestabilan balans u kojem najveći klubovi ostaju vezani za sve ostale, a igra i dalje može uzdržavati radnu snagu od 200.000 ljudi. A sve najveće lige - u smislu pokušaja čiste kompetitivnosti - redom su lošije verzije najveće među njima.
"Premier liga jako dobro se brinula o natjecateljskim interesima klubova posljednjih 30 godina, unatoč par štucaja sa Superligom", rekao je Chaudhuri. "Dok god to čini, u osnovi može biti najdominantnija nogometna liga, a jedino je može omesti Saudijska Arabija.
Ako se ta liga pokuša direktno natjecati s Premier ligom, postoji dovoljno igrača da to bude moguće. Tada bi postalo zanimljivo. Ali čak i tada, Premier liga ima toliko već stečenih prednosti da možemo govoriti o multigeneracijskoj dominaciji te lige."
Ženski nogomet kao poligon za eksperimente
Mjesta za eksperimente bi zato moglo biti u rastućem ženskom nogometu. S puno manje klubova diljem svijeta, nakon što je u ne tako davnoj prošlosti ženska igra u nekim zemljama bila proglašena ilegalnom, igrački bazen daleko je manji nego kod muškaraca. U tom je smislu puno bliži muškoj košarci ili footballu nego muškom nogometu.
"Jedan od najvećih problema ženskog nogometa je to što se uspoređuje s muškim nogometom, umjesto s NFL-om, NBA-om ili nečim sličnim", rekao je Chaudhuri. "Muški nogomet je pregolem, tu nema usporedbe."
Ne samo da struktura ženskog nogometa ne mora pokušavati uzdržavati tako veliku radnu snagu, nego možda ne mora ni udovoljavati istoj navijačkoj bazi, onoj koja ima određena očekivanja o tome kako profesionalni nogomet mora funkcionirati.
"Jesu li publika fanovi muškog nogometa koje je privukao i ženski? Ili se radi o potpuno novoj publici?" rekao je Chaudhuri. "Mislim da su ženskom nogometu veća prilika fanovi koji nisu navijači muških klubova. Ukorijenjeni kulturalni osjećaj fanova o tome što je ispravno i što bi trebalo učiniti u nogometu nije toliko izražen u ženskoj igri ako nisu toliko vezani za nju."
Jesu li promocije i ispadanja potrebni? Mogu li se prihodi dijeliti? Bi li salary cap funkcionirao? Bi li doigravanje bilo uzbudljivo? Mogu li europske lige i američki ženski NWSL imati neki legitimni interkontinentalni turnir? Može li se eksperimentirati s promjenama pravila? Je li kvarni sustav VAR-a potreban? Mora li postojati tržište transfera? Mogu li se raditi razmjene igrača?
Ženska igra nudi mogućnost zadržavanja osnova sporta koji svi volimo, ali i stvaranja potpuno nove strukture. Za muški nogomet će, međutim, odgovori na sva ta pitanja ostati razočaravajući.
"Možete istraživati različite modele, ali svi će imati vrlo značajne mane", rekao je Chaudhuri. "Koliko god su mnogi ljudi nezadovoljni današnjim ustrojem nogometa, to je i dalje vjerojatno najbolja od svih ponuđenih opcija."