HRVATSKA gimnastičarka Ana Đerek u nedjelju ujutro, u 3:30 po hrvatskom vremenu, nastupa u kvalifikacijama grede i partera. Istaknula je da bi bila zadovoljna kada bi ponovila obje vježbe iz lipnja, sa Svjetskog kupa u Osijeku.
Govoreći o pripremama za Tokio, Ana Đerek je rekla: "Zadnjih nekoliko tjedana ne treniram baš kako sam očekivala trenirati pred OI. Muči me noga. Ali, nije mi ni prvi ni zadnji put da neke stvari radim na iskustvo, pa ću tako i sada. S obzirom na to da sam u lipnju Svjetski kup u Osijeku odradila dobro, voljela bih ponoviti obje vježbe iz Osijeka i ovdje. Nakon nedjelje bit ću sretna i mirna ako odradim parter i gredu bez većih pogrešaka, sa smiješkom, bez puno nervoze. I da uspijem malo uživati u svemu tome."
Za nju su ovo druge olimpijske igre, a u travnju 2018. Ana je teško pala na glavu prilikom treninga preskoka u Splitu.
"Svaki olimpijski ciklus nosi nešto svoje. Ta 2019., kada sam izborila Tokio, bila je iznimno uspješna godina. Imala sam jako puno natjecanja i svako je bilo zaseban cilj koji sam ispunila. Sve je išlo tijekom koji sam planirala. Nije bilo nikakvih kriza, iznenađenja, velikih ozljeda, ali sam trebala vratiti taj preskok koji je priča za sebe. Godinu dana prije kvalifikacija bila sam 99% sigurna da ja to više nikada neću skočiti na standard, a pogotovo ne skočiti i ostati neozlijeđena. Stvarno nije postojala vizija u mojoj glavi da ja radim taj skok, a da se pritom ne ozlijedim."
Ni put do Rija 2016. nije bio ništa manje dramatičan.
“Prije kvalifikacija za Rio bila sam u najvećoj krizi ikada. Bila sam svjesna da sam trebala biti u formi života, a bila sam fizički i psihički u najgoroj formi. Izborila sam ipak te Igre zato što su mi se taj dan kockice posložile. Probudila sam se odlučna, samopouzdana, smirena. A tri mjeseca prije, kad bih krenula napraviti jedan element, napravila bih drugi. Kad bih krenula lakši, napravila bih teži. Ali, tog kvalifikacijskog dana kockice su se posložile i bila sam stara ja."
Đerek ističe da je imala veliku podršku sa svih strana:
"Osobe koje su najzaslužnije što sam otišla u Rio i što sam danas ovdje, u Tokiju, su moji najbliži, moja obitelj, bez kojih svakodnevne obveze ili ne bih stigla ili bi mi bile preveliki stres. Tu je i ekipa u dvorani, prvenstveno moj trener Miroslav Končarević, koji 'hendla' sve moje promjene raspoloženja, sve moje želje, stavove, sve tako da se uspijemo dogovoriti i naći zajednički cilj te to ostvariti. Također, moje prijateljice bez kojih zdravog razuma ne bi bilo. Pogotovo cure na fakultetu koje mi pomažu oko svih stvari kad me dugo nema. Moje cure iz djetinjstva koje su tu za svaku moju krizu, bez njih ne bi bilo mnogih natjecanja. Hvala svima što su tu za mene."