U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Njemački rukometaš Stefan Kretzschmar bio je jedan od najboljih na svijetu s prijelaza devedesetih u 2000-e, no osim što je bio izvrstan igrač, bio je prva i jedina prava rukometna zvijezda. Svojim neobičnim izgledom, stilom, stavom i ljubavnim životom, učinio je za popularizaciju ovog sporta vjerojatno puno više od nekih igrača koji su bili objektivno bolji od njega. Ovo je priča o najkontroverznijem rukometašu u povijesti.
Ni dan danas se ne zna tko je izmislio rukomet. Danci tvrde da su oni očevi tog sporta, Nijemci pak tvrde da su oni prvi počeli. Nijemci su u reprezentativnom rukometu u prošlosti bili puno uspješniji, dok su Danci posljednjih 20-ak godina uz Francuze i Španjolce najmoćnija ekipa svijeta. Opet, Nijemci se mogu pohvaliti s najjačom i najkompetitivnijom ligom na svijetu, dok je danska liga daleko slabija.
Od 1938., kad se odigrao prvi SP u rukometu, Njemačka je osvojila tri naslova prvaka svijeta. Prvi je bio na inicijalnom turniru 1938. kad je zlato osvojila reprezentacija Trećeg Reicha. Drugo je Zapadna Njemačka uzela 1978., kad je reprezentaciju s klupe vodio legendarni hrvatski rukometni genij Vlado Stenzel, a do idućeg, zasad posljednjeg zlata, morali su čekati 29 godina. Na domaćem parketu 2007. Njemačka je u finalu pobijedila Poljake.
Od te 1978. do 2007. njemački reprezentativni rukomet bio je u velikoj krizi. Neke druge ekipe su preuzele primat i zlata su osvajali Sovjeti, Jugoslavija, Švedska, a onda su se raspadom komunizma u prvi plan ugurali Rusi i Hrvati. Jedno zlato, ono 2005., uzeli su i Španjolci, a na Islandu 1995. stasala je i reprezentacija Francuske, koja će ubrzo postati najdominantnija sila u povijesti tog sporta.
Stefan Kretzschmar je trebao vratiti Njemačku na sam vrh
Nijemaca u tom periodu praktički nije bilo nigdje. Bundesliga je bila daleko od onog što je danas, a nacionalna selekcija se morala zadovoljavati plasmanima na velika natjecanja na kojima bi uglavnom igrala epizodne uloge. No koncem 90-ih njemački izbornik Heiner Brand okupio je ekipu za koju se vjerovalo da će idućih godina harati svjetskim rukometom i koja je trebala vratiti izgubljeni ugled.
Najslavniji rukometni brk je imao odličnu generaciju prepunu zvijezda. Na golu je bio najbolji vratar u to vrijeme Henning Fritz, a u polju su igrali Pascal Hens, Christian Rose, Volker Zerbe, Christian Zeitz, Florian Kehrmann… Redom sve fantastični igrači. Ipak, ključna figura i prvo ime ekipe bio je jedan neobičan mladić čudnovatog izgleda i iščašenog ponašanja na lijevom krilu. Zvao se Stefan Kretzschmar.
Na Euru 2002. u Švedskoj Njemačka je igrala najbolje, no u finalu protiv domaćina suci im nisu dopustili pobjedu jer su željeli da se legendarna generacija Bengan Boysa od velike scene oprosti zlatom. Koliko god su bili razočarani skandaloznim suđenjem u finalnoj utakmici, Nijemci su prešli preko nepravde shvaćajući da je napokon sve sjelo na svoje mjesto i da će na iduća dva turnira - na SP-u u Portugalu i na Igrama u Ateni - biti glavni favoriti za zlato. Vjerojatno bi Nijemci i uzeli te titule da se iz niotkuda nije pojavila jedna ekipa koja je na tom Euru u Švedskoj bila zadnja na prvenstvu.
Nijemci su na SP-u u Portugalu 2003. došli do finala gdje su protiv Hrvatske bili veliki favoriti na papiru. No u vrhunskom sportu papir je jedno, a teren drugo. Hrvatska je srušila Njemačku i postala je prvak svijeta, a posebno je neutješan bio Stefan Kretzschmar.
Zbog poraza u Portugalu protiv Hrvatske je danima plakao, a finale u Ateni ga je dotuklo da više nikad nije igrao za Njemačku
Najbolji i daleko najpopularniji igrač Brandove ekipe u polufinalu protiv Španjolske slomio je prst i s tribina je razočarano gledao kako Mirza Džomba vodi Hrvatsku do zlata. Po vlastitim priznanju Kretzschmara je taj poraz toliko bolio da je danima plakao zatvoren u vlastita četiri zida. Nijemci su bili tako blizu vječnosti, a slavu su im oteli Hrvati.
Na Euru u Sloveniji iduće godine Njemačka je ipak osvojila zlato, no Kretzschmara u ekipi nije bilo jer je operirao prst, a vlastitim automobilom je stigao u Ljubljanu na finale protiv Slovenije kako bi suigračima dao podršku. Par mjeseci kasnije u Ateni su bile održane Olimpijske igre, a Kretzschmar i još nekoliko suigrača su pred turnir objavili da im je to zadnje veliko natjecanje i da se žele zlatom oprostiti od reprezentacije.
''Volker Zerbe, Klaus-Dieter Petersen, Christian Schwarzer i ja dogovorili smo se da završimo reprezentativnu karijeru nakon Olimpijskih igara u Ateni 2004. sa zlatom. Zapravo, plan je bio da je završimo na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2005., no kako je Tunis, tko zna kako, dobio mjesto domaćina, iz protesta smo odlučili da Atena bude kraj.
''Taj turnir je trebao biti kruna moje karijere. Moja zadnja reprezentativna utakmica bila je olimpijsko finale koje sam, baš kao i sva svoja finala, opet izgubio od Hrvatske'', objavio je godinama kasnije Kretzschmar u svojoj autobiografiji nazvanoj Hölleluja pa je dodao:
''To me finale dotuklo. Uništio mi se san. Čak ni saznanje da će Njemačka biti domaćin Svjetskog prvenstva 2007. mi nije bila dovoljna motivacija da se vratim. Premda me je izbornik Brand stavio na popis za SP 2007., odlučio sam da će utakmica s Hrvatskom u Ateni biti moja zadnja za Njemačku.''
Kretzschmar je nastavio igrati za svoj Magdeburg još tri godine, osvojio je još jedan Kup EHF-a, no premda je imao ugovor do 2008., odlučio je da je dosta. Kako je sam priznao, osjećao se prazno, ta dva poraza od Hrvatske su mu stalno prolazila kroz glavu i jednostavno, trauma je bila prevelika da bi u srednjim 30-ima i dalje pronalazio motiv i strast. Jedan od najboljih njemačkih rukometaša svih vremena i jedan od najpopularnijih sportaša svog doba umirovio se s 34 godine.
Stefan Kretzschmar je bio fantastičan rukometaš, no ni u svom primeu nije bio ni najbolji ni najtrofejniji. Igrao je u vremenu kad su neki drugi igrači diktirali rukometne trendove te osvajali momčadske i individualne trofeje.
Međutim, teško da je itko od rukometaša bio popularniji i globalno poznatiji od slavnog Nijemca. Čak i danas. Zato što Kretzschmar nikad nije bio tipičan rukometaš. Uz to što je bio fenomenalan igrač, bio je i ostao jedina rukometna globalna pop zvijezda.
Sport uglavnom namijenjen grubijanima u kojem su umjetnici poput Ivana Balića i Jacksona Richardsona anomalije, približio je i onima koji ga ne prate niti razumiju pravila. U rukometu nikad nije bilo planetarno popularnih zvijezda, jednostavno rukomet je bio i ostao relativno mali sport s ograničenim brojem istinskih fanova. Nije ni nogomet, ni košarka, ni tenis.
Osim u Skandinaviji i Njemačkoj, u ostatku svijeta prati se uglavnom u siječnju kad se igraju velika natjecanja, a najbolji svjetski rukometaši kad izađu na ulicu teško da će izazvati kaos kao kad se među ljudima pojave zvijezde nekih drugih sportova. Kretzschmar je izuzetak, čak i danas, kad je odavno i igračkoj penziji.
Rukometni Dennis Rodman
Nijemac je od početka svoje karijere izazivao kontroverze, kako ponašanjem, tako i brojnim tetovažama, promjenama frizura te turbulentnim ljubavnim životom. Još kao klinac početkom 90-ih je izazivao zgražanje strogih istočnonjemačkih trenera kad bi se na treningu pojavio s dugom kosom furajući grunge stil.
Zatim je došla punk faza, a onda je u jednom trenutku otkrio Eminema. Na tijelu ima više od 20 tetovaža, a onu najpoznatiju je napravio kad je na list noge stavio portret svoje tadašnje djevojke Franziske van Almsick.
Franziska je u to vrijeme bila najbolja njemačka plivačica i jedna od najboljih na svijetu, a mediji su je proglasili najljepšom sportašicom svijeta. Idealniji par tabloidi nisu mogli ni zamisliti - buntovni rukometni panker sa stavom i karakterom te nježna ljepotica, koja ruši rekorde i skuplja medalje.
Sve to skupa je od ovog rukometnog Dennisa Rodmana napravilo najpopularnijeg njemačkog sportaša, popularnijeg od bilo kojeg nogometaša.
Majka mu je bila višestruka svjetska prvakinja u rukometu, a otac izbornik DDR-a
Stefan Kretzschmar je rođen 1973. u Leipzigu, tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, u doba najžešćeg hladnog rata. Odrastao je u rukometnoj obitelji i život mu je bio određen bez da se njega išta pitalo. Majka Waltraud bila je jedna od najboljih rukometašica 1970-ih, trostruka svjetska prvakinja i osvajačica srebrne olimpijske medalje.
Otac Peter bio je bivši reprezentativac DDR-a, svjetski prvak u rukometu na otvorenom, a zatim trener reprezentacije DDR-a. Maleni Stefan je već s tri, četiri godine bio stalni inventar na utakmicama ženske ekipe Leipziga, a kad je otac Peter dobio posao izbornika, cijela se obitelj preselila u Berlin.
Stefan na početku nije imao fizičke predispozicije za baviti se rukometom. Bio je daleko najmanji, najslabiji i najmršaviji u cijeloj svojoj generaciji, no kako mu je otac bio izbornik, jedini je imao najbolju opremu. Istina, ta mu je oprema bila prevelika, ali ju je imao.
Kao dječak bio je fizički zaostao za vršnjacima, a onda je otac povukao veze. To mu je život pretvorilo u pakao
Preko očevih veza s 12 godina je izabran u omladinsku školu Dynama iz Berlina, a s 14 godina je morao proći opsežno testiranje. Tri dana su najbolji istočnonjemački treneri provjeravali sposobnost svakog od stotine dječaka. Kondicija, fizička snaga, mentalna izdržljivost, tehnička obučenost... Ništa se nije prepuštalo slučaju, a kako je Stefan bio najmanji, nije prošao testiranje.
Prognoze liječnika su bile da neće izrasti više od 175 centimetara, što je bilo premalo čak i za krilo. Dynamo je izabrao 16 mladića, a Stefan nije bio među njima. Ipak, otac mu je iskoristio poziciju koju je imao i inzistirao je da prime Stefana.
Prvi put u povijesti Dynamove škole u selekciju nije izabrano 16 dječaka, nego 17. Ostali dječaci su znali zbog čega je mladi Kretzschmar upao u ekipu i, kako je sam priznao, u iduće tri godine od života su mu napravili pakao.
''Za kolegama sam fizički zaostajao tri godine. Drugim riječima, kad sam imao 14 godina, moje tijelo je bilo na razini 11-godišnjaka'', rekao je prije par godina Stefan u velikom intervju za njemački SUPERillu, pa je nastavio:
''Ostali dječaci su mi se stalno rugali. Smijali su mi se zbog visine, zbijali su šale na račun moje odjeće, a posebno zadovoljstvo im je bilo ismijavati me zbog duge kose koju sam tada imao. Šutio sam i trpio uvrede, ali već tada sam se zarekao da ću im pokazati.
Zbog svoje konstitucije nisam se mogao nositi s ostalima, uglavnom nisam igrao. Međutim, ni na kraj pameti mi nije bilo da odustanem. Marljivo sam trenirao. Kako sam bio premalen, znao sam da moram imati neke druge vještine kako bih bio na vrhunskoj razini. Satima sam ostajao sam nakon treninga i radio na brzini i tehnici.''
Stefan se želio dokazati svojim vršnjacima, trenerima, ali prije svega majci, za koju je rekao da nikad prema njemu nije pokazivala majčinsku empatiju i da što god da je napravio, nikad ne bi bilo dovoljno dobro.
Sve što je u životu radio, radio je zbog majke, a nikad nije dobio lijepu riječ
''Mislim da je najveća razlika između odličnih i vrhunskih sportaša način na koji se motiviraju. Rekao bih čak da velik dio vrhunskih sportaša nije uspio samo zbog toga što su svoj sport voljeli više od ičeg drugog, već zato što su imali potrebu nekome nešto dokazati. Upravo je to bio slučaj sa mnom'', priča Nijemac pa nastavlja:
Želio sam dokazati da sam najbolji svojim kolegama iz škole, koji me nikad nisu shvaćali ozbiljno, ali prije svega majci. Uvijek je bila moj najstroži kritičar i čitavo moje djetinjstvo sam slušao kako od mene neće biti ništa. To što me u formativnim godinama nikad nije pohvalila me užasno mučilo i boljelo, ali sam prilično siguran da sam zbog toga uspio.
Mogao sam odigrati najbolju utakmicu u životu, a ona mi nikad ne bi rekla: 'Ej, svaka čast sine, odigrao si fantastično.' Nikad. Čak i kasnije, kad sam s klubom i reprezentacijom osvajao trofeje, pohvale su bile iznimno rijetke.''
Sve se promijenilo kad je Stefan napunio 16 godina. U samo nekoliko mjeseci je izrastao na 185 centimetara, a zahvaljujući krvavom samostalnom radu, od najgoreg igrača u ekipi postao je daleko najbolji. Tehnički besprijekoran i fizički nezaustavljiv.
Sve se promijenilo nakon pada Zida
Upravo u to vrijeme je srušen Berlinski zid i pao je komunizam. Preko noći se sve promijenilo i počela su vrijediti sasvim druga pravila, a Dynamo je sad mogao igrati i na zapadnoj strani nekadašnjeg Zida. No, kako je klub bio simbol ondašnjeg rigidnog Honeckerova režima, skupa s komunizmom se raspao i on, a većina igrača dobila je slobodne ruke da ode igrati na Zapad. Stefan je ostao u Berlinu, želio je završiti školu i priključio se momčadi Spandaua, koja je dobila licencu propalog Dynama.
Premda je bio tek drugo lijevo krilo iza Uwea Henniga, Kretzschmar je postao najbolji strijelac kluba, a onda su stigle i prve ozbiljne ponude bundesligaša sa Zapada. Obitelj se odlučila za slavni Gummersbach, no Stefan nije bio presretan što mora napustiti Berlin.
''Zaista nisam želio otići, volio sam noćni život i kulturu grada, a odmah nakon pada Zida, Berlin je postao najtopliji i najposebniji grad na svijetu. Berlin je bio moj grad, a Gummersbach je bio mali gradić na selu. Ipak, sad kad gledam s vremenskim odmakom od 30 godina, odluka da odem je bila najbolja koju sam donio u životu.
U Berlinu se družio s pankerskom ljevicom, a onda je otkrio tetovaže
Već sam prije odlučio da će rukomet biti moj život, a u Gummersbachu sam se mogao potpuno posvetiti svom razvoju. Momčad je imala impresivan timski duh, a cijela regija je živjela za klub'', napisao je Kretzschmar u autobiografiji. Tada, neposredno nakon pada Zida, Stefan je na tijelo stavio prvu tetovažu.
''Ne znam, možda sam na taj način želio svima pokazati da sam opak momak, da nisam feminizirani dječarac kakvim su me mnogi doživljavali. Tada su samo žestoko momci imali tetovaže, pa sam je želio i ja. Moj prvi vlastiti stan bio je iznad tattoo studija.
U početku sam pokraj salona prolazio svaki dan, ali u nekom trenutku sam se prvi put odlučio tetovirati. Svidjelo se meni i mojim prijateljima. Također, jako je bitno spomenuti da kad je Zid pao, ja sam bio usko vezan za ljevičarsku underground scenu Berlina. Bilo je to najfascinantnije razdoblje koje se moglo doživjeti'', rekao je Stefan, ali je objasnio da je rukomet unatoč svemu uvijek bio prvi izbor:
''Za mene nikad u životu nije postojao plan B. Rukomet me najviše fascinirao, ništa drugo me nikad nije zanimalo. Uživao sam trenirati i bio sam nevjerojatno ambiciozan. Unatoč divljem životu, koji stručnjaci često vide kao nešto nespojivo s natjecateljskim sportom.''
Nije želio otići iz voljenog Berlina na ''selo'' u Gummersbach, ali ta odluka mu je promijenila život
Dolazak istetoviranog dugokosog berlinskog pankera u Gummersbach je među stanovnicima i navijačima kluba u prvom trenutku izazvao šok. Mnogi su pričali da je u gradić stigao direktno iz zatvora, da se drogira, a nemali je bio broj onih koji su ga tjerali. No, kako je Stefan igrao sve bolje, a Gummersbach je nizao pobjede, interes javnosti se drastično povećao, a ''berlinska propalica'' je postala miljenik navijača.
Fantastične igre u Gummersbachu dovele su ga u reprezentaciju, u svom debiju protiv Švicarske 1993. zabio je šest golova u prvom poluvremenu. Od tada je postao neizostavni dio nacionalne momčadi te je bio dio reprezentacije na Euru u Portugalu 1994. Njemačka se tamo nije proslavila, završila je tek deveta, a u skupini je prilično lagano izgubila od Hrvatske.
Nakon tri uspješne godine u Gummersbachu došlo je vrijeme za promjenu sredine i daljnji napredak u karijeri. Ono što je bio Gummersbach u zapadnoj Njemačkoj, Magdeburg je bio na istoku - najtradicionalniji rukometni klub i odluka nije bila teška. Posebice što se Stefan želio vratiti kući i biti što bliže voljenom Berlinu.
Kako u to vrijeme Berlin nije imao profesionalni klub, Kretzschmar se odlučio za Magdeburg, ali je prvih šest mjeseci živio u glavnom gradu. Nakon pola godine svakodnevnih putovanja na relaciji Berlin - Magdeburg, trener Lothar Doering ga je uvjerio da nađe stan u gradu u kojem igra.
Magdeburg je tada stvarao mega momčad i pucao je na sam vrh Njemačke i Europe. Kretzschmar je bio prva zvijezda kluba, a uz njega tu su bili sjajni Francuzi Christian Gaudin, Joel Abati i Gueric Kervadec, srpski Terminator Nenad Peruničić, Rusi Oleg Kulešev i Vjačeslav Atavin te legendarni Islanđanin Olafur Stefansson.
S Magdeburgom je pokorio Njemačku i Europu
Magdeburg je postao rukometna sila. Osvojili su 1999. i 2001. EHF kup (u drugom su u finalu pobijedili Metković), a te 2001. napokon su osvojili i prvenstvo Njemačke. Još od ujedinjenja Njemačke cijeli je grad čekao taj naslov, a užitak je bio još veći kad se zna da su do titule došli preko vjerojatno najmoćnijeg Kiela ikad.
''Biti ispred Kiela s Wislanderom, Olssonom i Lövgrenom za mene je bio veći uspjeh od osvajanja Lige prvaka godinu dana kasnije. Kiel je tada bio jednostavno nepobjediv, ali uspjeli smo'', pričao je Kretzschmar. Iduće godine stigla je potvrda moći. Magdeburg je u finalu Lige prvaka pobijedio mađarski Veszprem i tako postao prvi njemački klub koji je postao prvak Europe od ujedinjenja.
''Bilo je to nešto nestvarno, cijeli grad je slavio titulu pet dana'', prisjetio se Nijemac.
No, dok mu je klupska karijera cvjetala, na reprezentativnom planu stvari nisu stajale najbolje. Na Eurima 1996. i 2000. zaustavljala ih je Hrvatska, a samo su 1998. stigli do polufinala i četvrtog mjesta. Na SP-u na Islandu 1995. također su bili četvrti, a ostali plasmani na Mundijalima su bili za zaborav (na SP 1997. Njemačka se nije ni plasirala).
U Sydneyu je upoznao Franzi, postali su njemački Beckhamovi i najpopularniji sportski par svijeta
Jedan od ključnih trenutaka u životu Stefana Kretzschmara dogodio se 2000., tijekom Igara u Sydneyju. Dvije godine ranije vjenčao se za Kolumbijku Marie, s kojom je dobio kćerku Lucie-Marie, no brak se ubrzo raspao, a Stefan se u Sydneyju zbližio s 22-godišnjom njemačkom plivačicom Franziskom van Almsick.
Franziska je u to doba bila najbolja i najpopularnija plivačica. Mediji su je držali za najljepšu sportašicu svijeta, a sa samo 14 godina na Igrama u Barceloni 1992. šokirala je sportsku javnost osvojivši dva srebra i dvije bronce. Čudesan niz se nastavio na EP-u u Sheffieldu iduće godine kad je uzela nevjerojatnih šest zlata i jedno srebro.
Na SP-u u Rimu 1995. je osvojila jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce. Na Igre u Atlantu je stigla kao najveći favorit za zlatna odličja, ali stigla je ''samo'' do dva srebra i jedne bronce.
Sydney joj je bila prekretnica, a olimpijsko zlato opsesija. Baš kao i Stefanu. No, u Australiji nijedno od njih dvoje do toga nije došlo. Franziska je pod teretom ogromnih očekivanja podbacila i osvojila je samo broncu u štafeti 4x200 slobodno, dok Stefan nije ni došao do borbe za medalju.
Premda je Njemačka imala jaku momčad, u dramatičnom četvrtfinalu Španjolska je bila bolja 27:26. Poraz je mladi par povezao jer su u neuspjehu jedno drugom pružali utjehu.
Stefan i Franziska su i prije veze bili istinske zvijezde, no od trenutka kad je javnost saznala da su zajedno, postali su najpopularniji sportski par na svijetu. Popularniji čak i od Agassija i Steffi Graff. Zvali su ih Ljepotica i zvijer, bili su mladi, lijepi, uspješni i ono što je najvažnije, zanimljivi i drugačiji. Bili su njemački Beckhamovi.
Često su zajedno davali intervjue ne skrivajući zaljubljenost, a Van Almsick je izjavila za Stern da su joj Stefanovih 20 tetovaža i sedam pirsinga jako seksi. Posebno ju je oduševio njen portret na lijevoj Stefanovoj potkoljenici, a uz lik plivačice rukometaš je tetovirao plavo ledeno srce s okom uz natpis: ''Gori.''
Franzi je bila na svakoj Stefanovoj utakmici, a on je često bio na plivalištu bodreći svoju djevojku. Nakon finalne utakmice u Ateni, kad je Njemačka izgubila od Hrvatske, Franziska se nakon svečane ceremonije spustila na parket i poljubila je Stefana.
U tom su trenutku svi objektivi bili na njima, malo tko je od prisutnih fotografa vodio računa da su Balić, Metličić ili Červar ipak osvojili olimpijsko zlato i da bi oni trebali biti zvijezde trenutka. Jednostavno, Franzi i Stefan su bili kraljevski par svjetskog sporta.
Sve dok su imali zajedničke sportske ciljeve, bili su nerazdvojni i prije svega, u paru su se osjećali zaštićenima, posebice pred medijima koji su ih progonili. Također, vezivala ih je i frustracija da su pri vrhu, ali da se na njega nikad nisu popeli. Kretzschmar i Van Almsick osvojili su mnogo, ali nikad nisu ispunili svoj san - olimpijsko zlato.
Nakon Atene se raspala veza s Franzi, a zbog Hrvata je prestao igrati za reprezentaciju
Veza im je trajala četiri godine, od Sidneya do Atene. Jedan olimpijski ciklus. Puno dulje nego što su mnogi vjerovali, puno kraće nego što su njih dvoje željeli.
"Naše ideje o ljubavi i zajedničkom životu bile su previše različite’’, pred novinarima je rekla Franziska koncem 2004. i s tom jednom rečenicom prekinula je jednu od najslavnijih sportskih veza svih vremena.
Stefan je nakon prekida bio u kratkoj vezi s jednom Austrijankom, a zatim se 2007. ponovo zbližio s bivšom suprugom Marie. Par se drugi put vjenčao dvije godine kasnije, dobili su sina Elvisa, no bili su previše različiti i veza je još jednom krahirala.
U međuvremenu, Stefan se, iako u igračkoj mirovini, nastavio baviti rukometom. Nešto manje od dvije godine bio je sportski direktor Magdeburga, a onda je odlučio vratiti svoj dug djetinjstvu. Uprava Leipziga, kluba u kojem je počeo rukometne korake, zamolila ga je da pomogne.
Klub je tada tavorio u šestoj ligi bez realnih izgleda da se nešto promijeni. Sve dok nije stigao Kretzschmar. S njim na čelu upravnog odbora klub se u manje od deset godina iz šeste lige plasirao u prvu Bundesligu. Stefan je ostao u rukometu i dokazao je da je taj sport njegov život.
Ostao je u rukometu, a kćer je nastavila očevim stopama
Godinama radi i kao stručni komentator Sport 1 i Sky Sporta, a od 2019. preuzeo je funkciju sportskog direktora berlinskog Füchsea, koju paralelno obavlja s onom analitičara na TV-u. Veliki je promotor rukometa, odaziva se na svaki poziv iz bilo kojeg dijela svijeta samo kako bi širio rukometno evanđelje.
Ušao je i u poduzetničke vode te je pokrenuo vlastiti brend gina, a i u sretnoj je vezi s Doreen Burmeister. Ipak, danas kaže da mu je najveći uspjeh to što se zbližio s kćerkom Lucie-Marie, koja je nastavila tamo gdje joj je otac stao i vrhunska je rukometašica.
''Nikad je nisam tjerao da se bavi rukometom. U početku je igrala košarku, ali kako tada nije bilo ozbiljnog kluba, prebacila se na rukomet. Bilo mi je jasno da će joj prezime biti najteži uteg, ali se s tim fantastično nosila. Probila se do prve lige, a onda je prešla na rukomet na pijesku.
S njemačkom reprezentacijom je osvojila EP, SP i svjetske igre. Ponosan sam na njene rezultate, a još i više na činjenicu da gledam kako izrasta u predivnu, dobru mladu ženu koja uz rukomet paralelno briljira i na drugim poljima. Završila je studij za učiteljicu razredne nastave i za mene kao oca, rukomet je posve sporedan u odnosu na njen razvoj kao osobe'', rekao je Stefan za SUPERillu.
Stefan Kretzschmar danas ima 50 godina i potpuno je ispunjen u životu. Sretan je, radi ono što voli i sve one frustracije koje je trpio kad je bio klinac isplatile su se. Rukomet mu je dao puno, on je rukometu vratio još i više i to ga čini uvijek nasmijanim, susretljivim i srdačnim.
No, ipak je ostala jedna trauma koje se nikad neće moći riješiti. Oni koji ga poznaju kažu da kad malo popije u šali (a možda i ne), često zna reći: ''Hrvati, mrzim vas. Uništili ste mi snove.''