TSC BAČKA TOPOLA srpski je nogometni klub koji je ostvario povijesni uspjeh plasiravši se u play-off Konferencijske lige. Nastavljen je tako napredak kluba koji je počeo prije osam godina, kad se TSC počeo probijati iz treće lige ka prvoj. Prošle je godine završio treći u Superligi, iza nedodirljive Crvene zvezde i Partizana, te se uspio drugi put zaredom kvalificirati u grupnu, odnosno ligašku fazu europskih natjecanja.
Isplatilo se jer Bačka Topola već sad broji zaradu od 5.1 milijuna samo od uspjeha u ovogodišnjoj Konferencijskoj ligi. Momčad je to složena pretežno od domaćih igrača koji su stigli bez odštete ili je ona uložena u mlade srpske igrače, poput danas nositelja igre Miloša Pantovića (drugi strijelac Konferencijske lige) i Petra Stanića (po Sofascoreu treći najbolje ocijenjeni veznjak).
Najveća odšteta je plaćena za otkup 22-godišnjeg Aleksandra Ćirkovića. Za srpsko krilo koje je pred debijem i u A reprezentaciji dao je TSC 600 tisuća eura, što je rekordan transfer u povijesti kluba.
No prethodila je velika prodaja. Napadača Petra Ratkova (19) prodali su u Salzburg za pet milijuna eura. U pozadini ovih transfera je Ivan Kepčija, nekadašnji sportski direktor Hajduka. Kepčija (42) je stigao u TSC prije dvije i pol godine te pomogao klubu koji na Transfermarktu vrijedi upola manje od Hajduka i triput manje od Dinama da dosegne povijesni europski uspjeh.
Pa i ne baš. Ovo je sjajan plasman, povijesni uspjeh za klub i nešto što nije bilo moguće planirati u početku sezone. Radimo, stvaramo i uvijek pokušavamo izvući maksimum, pa i više od toga jer sport takvo nešto dozvoljava i provocira, pogotovo nogomet.
Mislim da smo se svi kao ljudi razmazili. Tražimo neki čarobni napitak ili tabletu koja će nam donijeti instantni uspjeh. U stvarnosti je to mozaik u kojem puno malih detalja čini sliku. Za rang natjecanja u koji smo ušli doista nema (pre)skupih igrača.
Takva je bila odluka kluba nakon financijskog uspjeha, da iskoračimo budžetarno, a ostanemo održivi te pritom ne razbijemo odnose u svlačionici. Time poštujemo i one igrače koji su bili tu i ranije i donijeli prvi val uspjeha, koji je došao s drugim mjestom u pretprošloj sezoni.
Smisleno i pametno pokušavamo rasporediti taj novac, što na transfere mlađih igrača, što na plaće koje želimo što smislenije uložiti. Trudimo se dobro skautirati i držati se strateški zacrtanog plana. Trenerski rad je najveći multiplikator kvalitete jer se njime stvara dobra igra te se grade odnosi u svlačionici, odnosno sinergija, a tu smo imali veliku snagu zadnjih nekoliko sezona.
Sve je počelo tako što sam bio prijatelj kluba nakon što sam jednom prilikom došao održati predavanje i pokazni trening. Razvili smo prijateljstvo i s vremenom mi je ponuđeno da pomažem vlasniku u nekim sportskim izborima i pregovaranju u prodaji i dovođenju igrača.
Tu smo napravili neke inicijalne uspjehe prvom velikom prodajom Mihajla Banjca u Krasnodar i s vremenom su moja uloga i povjerenje kluba rasli. I dalje je to službeno savjetnička uloga, no predsjednik Žemberi me često zna predstaviti kao sportskog direktora.
Naravno da pratim SHNL. Živim u Hrvatskoj, to je moja liga, nemoguće je ne pratiti. Ima tu puno mojih igrača, bivših suradnika i prijatelja. Liga ima kvalitetu i draž koja se nekad javno podcjenjuje i ne uvažava dovoljno. Klubovi iz regije ostvarili su uspjehe, a sigurno to mogu i klubovi iz hrvatske velike četvorke.
Kad vidimo uspjeh Celja, Olimpije, Borca i TSC-a, imamo razloga biti optimistični. Teško je reći u čemu se kod nas pogriješilo jer je svaki klub i njihov proces specifičan i, realno, nama izvana - nepoznat. Puno je tu faktora koji utječu na uspjeh - od financija, strategija i plana, a morate imati i sreće u ždrijebu.
Mi smo sad igrali s Noom, koji je prošao AEK. Na njih je trebao ići Hajduk, koji je nesretno ispao od Ružomberoka. Bio je puno bolji, ali nije imao sreće u jednoj od ključnih utakmica. Dakle, blizu je to. Mislim da bi uspjesi klubova iz regije trebali okuražiti i hrvatske klubove, realna prilika postoji i treba se za nju pripremati i raditi.
Mislim da je hrvatska liga na nešto kvalitetnijem nivou. Ima kvalitetnije terene i "plića" je u smislu konkurencije, s deset klubova. U Srbiji se sad priča da se smanji liga (sa 16 na 12 klubova) kako bi se koncentrirala kvaliteta. Puno klasnih igrača izlazi iz srpskih klubova, talent je tu, kao i u Hrvatskoj. Ono što su postigli klubovi iz Srbije mogu i klubovi iz Hrvatske.
Po budžetu odskače Zvezda, kao i Dinamo u Hrvatskoj. Nakon njih je Partizan, koji rješava neke upravljačke probleme. Onda je sljedeća po budžetu Vojvodina pa smo nešto niže Čukarički i mi... Recimo da se natjecateljski možemo usporediti s Rijekom i Osijekom.
Plaće igrača su vjerojatno usporedive u Zvezdi i Dinamu, dok je TSC oko Rijeke ili malo ispod toga, po mojoj procjeni i nekim informacijama kojima raspolažem. Ali vidimo kako Rijeka s ograničenim budžetom radi sjajan posao i prva je na ljestvici, odlično ulaže.
Što se nekog statusa tiče, možda hrvatska liga uživa u očima skauta nešto veći status od srpske Superlige. Kao članica Europske unije ima više otvorenih vrata za naše igrače, lakše je transferirati igrača. Mislim da Hrvatska ima još uvijek primat u regiji po visini postignutih izlaznih transfera u inozemstvo.
Zahvalan sam jer sam u malom klubu imao priliku biti dio rasta. Predsjednik kluba Janoš Žemberi i direktor Sabolč Palađi vode klub već gotovo 20 godina, koji je baziran u mađarskoj nacionalnoj manjini. Kao neka spojnica je u toj zajednici u kojoj ima gotovo pola-pola srpskog i mađarskog stanovništva.
U okolici Bačke Topole ima puno drugih nacionalnosti, uključujući i Hrvate jer je blizu Subotice. Uživam u radu s njima, sjajnim ljudima. Razvili smo prijateljstvo i prije profesionalnih odnosa. Surađujemo s puno uvažavanja, nema neke velike unutrašnje politike, odluke se donose brzo i zajednički.
Predsjednik je predan i fanatičan, živi klub 24 sata, a istovremeno uvažava nas kao struku. Infrastrukturno je klubu pomogla Mađarska sufinanciranjem sportskih projekata razvoja trening-kampa i stadiona, što radi u zajednicama sa znatnim brojem Mađara izvan granica države. Ali postigli smo samoodrživost te znamo da su nam kruh razvoj i prodaja mladih igrača, a UEFA-ina natjecanja nagrada.
Bio sam sportski direktor velikih klubova kao što su Hajduk i Legia, gdje smo osvojili duplu krunu, a s ponosom mogu reći da sam igrao dvaput europsku skupinu s malim TSC-om. Sad je izazov održati klub na ovoj razini što je dulje moguće i nastaviti stvarati uspjehe, igrače i vrijednost za klub.