BOJAN VRUČINA ima 38 godina, ali i dalje igra nogomet. Od 2018. godine nastupa za amaterske klubove u kojima je redovno najbolji igrač i strijelac. U Austriji je igrao za SV Wildon i Margarethen an der Raab, dok je na sjeveru Hrvatske u kasnim igračkim godinama zabijao kao član Borca iz Imbriovca, Zadrugara iz Hrastovskog, Drave Ajax i kluba Međimurec Dunjkovec Pretetinec, čiji je i danas član.
Iza Vručine je duga i bogata profesionalna karijera, koju je obilježilo ukupno šest godina provedenih u Slaven Belupu. Upisao je 12 nastupa za U-21 reprezentaciju Hrvatske, a Slaven Bilić ga je zvao u A selekciju za utakmicu s Andorom, ali nije debitirao.
U Bundesligi je bio član Duisburga 2008. godine, s Hapoelom iz Tel Aviva je 2010. osvojio izraelsko prvenstvo i kup, da bi nakon toga po dvije godine proveo u grčkom Panserraikosu, mađarskom Kapošvaru i makedonskoj Škendiji. Kratko je, pak, bio u grčkoj Trikali, slovenskom Rudaru i jordanskom Shababu.
U velikom intervjuu za Index prepričao je bogatu karijeru
U intervjuu za Index govorio je o tome kako je odlučio otvoriti Adrenalinski park Vručina u Ludbregu, prisjetio se početka karijere i kako je odbio ponudu Zlatka Dalića i Miroslava Ćire Blaževića te se dotaknuo finala Hrvatskog kupa 2007. između Slaven Belupa i Dinama, u kojem je zagrebački klub došao do trofeja nakon dviju utakmica zaključenih rezultatima 1:1 i 0:1.
Opisao je bizarnu priču o portugalskom Nacionalu, koji ga je skautirao pomoću videoigre Football Manager i prepričao ludnicu kada je s Hapoelom osvojio dvostruku krunu. Otkrio je kako izgledaju pregovori oko ugovora i govorio o cirkusu prilikom dolaska u jordanski klub. Na kraju je ispričao kako su mu propali transferi u Dinamo i Hajduk, i to kada je trebao postati najskuplji igrač unutar HNL-a.
Kako se bivši profesionalni nogometaš odlučio otvoriti Adrenalinski park Vručina u Ludbregu?
Ne znam ni sam. Kako sam prestao profesionalno igrati, morao sam početi raditi nešto novo. Zaradio sam tijekom karijere, ali život je takav kakav je, ne možeš stalno biti doma. Sada nogomet igram amaterski. Supruga desetak godina ima dječju igraonicu pa smo došli na ideju otvoriti nešto na otvorenom.
S klubovima sam često bio na više team buildinga, što mi se svidjelo. U Ludbregu ima puno sportskih ekipa, tvrtki, djece, vrtića te osnovna i srednja škola. Odlučili smo otvoriti adrenalinski park i zasad dobro ide.
Ludbreg je maleno mjesto. Kako su u njemu izgledali Vaši nogometni počeci?
Moja obitelj bila je siromašna, nismo imali ne znam što. Imali smo jednu igračku - loptu. Morao si paziti da ne pukne jer je bilo pitanje hoćeš li dobiti novu. Imam pet godina mlađeg brata i zajedno smo, u ulici u kojoj smo manje-više svi bili muški, zavoljeli nogomet.
Tata je vidio da u meni postoji potencijal. S osam godina odveo me u ludbrešku Podravinu, koja je tada igrala treći rang hrvatskog nogometa. Dobar, stabilan klub. Bio sam najmlađi jer su ostali imali desetak godina. U Podravini sam proveo dvije godine, nakon čega sam kao desetogodišnjak otišao u Varteks. Uz prekide, ondje sam se zadržao do juniora.
Nisam imao nikakve ambicije, nisam tati govorio da me nekamo vodi. Želio je da se brat i ja nečime bavimo, a mene je zanimao samo sport. Zbilja sam bio talentiran, zato me tata poslao u Varteks. Nisam imao nikoga svojega u gradu, tako da su me moji isprva vozili na treninge, da bih tijekom srednje škole išao vlakom.
Bilo je to teško i naporno. Par puta sam htio odustati. Bilo je malo i problema sa starijim momcima, malo zafrkancije, ali tata je rekao da smo to odabrali i da to moram tjerati. Čak sam samome sebi par puta sakrio kopačke. Danas je odgajanje drugačije, djeca isprobavaju svašta, no moj tata nije dao. Danas sam mu na tome zahvalan.
Bilo je svakakvih roditelja koji su skakali po ogradi i vukli trenere za rukave. Moj tata nije bio takav, možda je čak bio preskroman. Jedino je želio da ne odustanem. Kada bismo mogli vratiti vrijeme, mislim da obojica ništa ne bismo mijenjali. Nikad ništa nismo tražili.
Moj je otac valjda jedini u obitelji završio fakultet, i to geotehnički. Naučen je na fizički rad jer smo mi na selu imali poljoprivredu. Sve smo radili ručno, nije bilo strojeva. I ja sam radio, vozio traktor, na primjer. Naučio sam da ništa ne dolazi preko noći, već sve moraš steći svojim rukama.
Prvi profesionalni ugovor potpisali ste s Varteksom ili Slaven Belupom?
Prvi je bio sa Slavenom. Kako nisam potpisao s Varteksom? Bilo je tu nekoliko situacija. Prva u pionirima. Kada sam trebao ići u kadete, prebacili su me u drugu ekipu, zbog čega sam se naljutio. U pubertetu sam imao problema s koljenima. Doktor Varteksa rekao je da bih trebao napraviti pauzu od šest do 12 mjeseci.
S obzirom na to da nisam želio napraviti pauzu, vratio sam se u Podravinu na šest mjeseci, a zatim natrag u Varteks. U to sam vrijeme trebao upisati srednju školu. Imao sam odlične ocjene za sportsko-ekonomsku školu, dok je klub perspektivne igrače iz Dalmacije i drugih krajeva, da tako kažem, upisivao preko veze. Meni je to smetalo, no ja sam se upisao na temelju svojih ocjena.
Kada sam bio izlazni junior, uoči odlaska među seniore, klub je odlučio koristiti mlađe, perspektivno 1985. godište. Mi stariji smo išli u varaždinsku Slobodu, Varteksovu filijalu. Međutim, to nije bila posudba, već su me registrirali i netko se potpisao umjesto mene. Jako me to zasmetalo.
Istovremeno se igrala liga mladih u kojoj sam igrao za Varteks i Slaven Belupo, koji se također zainteresirao za mene, jer nisam bio vezan ugovorom. U to sam vrijeme igrao još jednom i za ludbrešku Podravinu.
Trener Varteksa tada je bio Miroslav Ćiro Blažević, a sportski direktor Zlatko Dalić, današnji izbornik Hrvatske. Htjeli su sa mnom potpisati profesionalni ugovor. Slaven mi je također nudio ugovor, ali sa slabijim uvjetima od Varteksa. No nisam htio Varteks i odlučio sam se za Slaven.
Da, bilo je u tome gorčine i inata. Nisam situaciju gledao financijski. U Varteksu sam tijekom šest-sedam godina prošao svašta. Drugi roditelji davali bi novac za svoju djecu, čak je došlo do toga da je moj tata mislio podići kredit za mene. Rekao sam mu: "Nema šanse da ćeš ti davati novac za moj nogomet."
Slaven Belupo je obilježio Vašu karijeru. U njemu ste ukupno proveli šest godina te igrali Intertoto kup, kvalifikacije za Kup UEFA-e, u sezoni 2007./2008. bili ste drugi u HNL-u, a 2007. izgubili u finalu Hrvatskog kupa od Dinama (1:1, 0:1), što je najbliže što je Slaven došao trofeju.
Svijet mi se potpuno okrenuo dolaskom u Slaven Belupo. U šest mjeseci došao sam od juniora, preko treće do prve lige i mlade reprezentacije. Stvarno je trebalo ostati normalan. Gdje sam mogao zamisliti da ću putovati avionom na utakmicu?
Slaven Belupo mi je puno pomogao, u klubu sam se osjećao zbilja odlično. Odgovaralo mi je što me se držalo kao kap vode na dlanu, a ja sam to vraćao na terenu. Finale Kupa bilo je apsolutno najveći trenutak. U Zagrebu smo izgubili 0:1, primili smo gol iz sumnjivog penala, a kod kuće smo vodili 1:0 do 93. minute kada nam je zabio Gordon Schildenfeld.
U Dinamu su tada igrali Luka Modrić, Eduardo da Silva, Vedran Ćorluka, Hrvoje Čale... Uvijek sam bio motiviran za utakmice s velikim klubovima. Najviše pogodaka u HNL-u zabio sam protiv Dinama i Hajduka.
Elvis Scoria bio nam je trener u finalu Kupa. Bio je odličan motivator. Od polufinala s Rijekom pa preko prvenstva pripremao nas je za Dinamo. Stvarno smo bili dobri u uzvratu. Među ostalim, pogodio sam stativu.
Osvajao sam kasnije u karijeri prvenstva i kupove, ali ovo, kada sam bio mlad i u naponu snage, zbilja je bilo posebno. Tih par sezona imao sam osjećaj da je suparnički igrač, kada idem jedan na jedan, bio zaleđen.
Kako ste se osjećali nogometno odrastajući u to vrijeme, kada nije bilo društvenih mreža kao danas?
Rekao bih da je danas, kada mladi nogometaši cijelo vrijeme prate društvene mreže, lakše jer mogu biti spremni na sve što ih čeka. A ja nisam bio spreman. Tada tekstova baš i nije bilo na internetu, ali si zato ponekad završio u novinama, gdje bi se davale ocjene. Onda još završiš na duplerici... Nisam svjesno osjećao pritisak.
Htio sam se pofajtati s igračima Dinama i Hajduka. Slaven je možda bio taj treći klub. Kada bih ponekad došao doma na slobodan dan te posjetio lokalnu utakmicu, dočekali bi me svi moji. Osjećao sam se dužan svojem kraju, zbog čega sam nekim klubovima riješio dresove, lopte, pomogao klincima... Sada, kada sam prestao profesionalno igrati, opet sam ovdje u domaćem okruženju.
U sezoni 2007./2008. bili ste na posudbi u Duisburgu, koji je tada ispao iz Bundeslige. Zašto niste ostali dulje od jedne polusezone?
Situacija je bila takva da smo klub i ja željeli zaraditi. Godinu dana prije bilo je kontakata s Hajdukom i Dinamom, no odlučio sam se za Njemačku. Ipak smo svi kao mali vidjeli Njemačku kao obećanu zemlju.
Odlazak u Duisburg bio mi je veliko iskustvo, ali ne toliko nogometno jer sam odigrao svega osam utakmica, od kojih sam jednu bio u prvih 11. Dobio sam dobru podlogu za nastavak karijere. Po povratku u Slaven, kada je Mile Petković postao trener, imao sam svoju najbolju sezonu.
Očekivao sam da će po povratku sve biti kao i prije. Međutim Petković me prvu utakmicu na Malti stavio na klupu. Zabio sam gol kada sam ušao u igru, ali čudio sam se. Kasnije mi je rekao: "Čuješ, nisi mi na 100 posto na treninzima. Mene imena i prezimena ne zanimaju. Sinko, na tebi je hoćeš li ili nećeš."
Zamislio sam se i samome sebi rekao da hoću. Taktički i trkački sam sve morao odrađivati, a mi smo odigrali dobru sezonu sve dok se 2009. nisam ozlijedio. Sve u svemu, imali smo dobru ekipu koja je pobjeđivala Hajduk i Dinamo.
Da, poletio sam kada sam se vratio iz Njemačke. Mislio sam da sam za naše uvjete nedodirljiv. Moj tata je također bio nogometaš, ali nije bio na top razini, pa mi nije mogao pomoći i prenijeti iskustvo.
A kada bi netko od moje trojice sinova ušao u profesionalni nogomet, ja bih im mogao dati savjete. Tata nije otišao sa mnom u Njemačku jer sam već imao obitelj. Mlad sam bačen u ralje, sve sam morao osjetiti na vlastitoj koži.
Po povratku u Slaven iz Duisburga dobili ste ponudu Nacionala. Portugalski klub skautirao Vas je pomoću videoigre Football Manager.
Bio sam pod ugovorom sa Slavenom, ali od tada sam u životopisu imao nastupanje u Bundesligi. No priča s Nacionalom je spektakl. Na sastanku s Portugalcima u Zagrebu bili smo direktor Slavena, ja, tata, brat i tadašnji menadžer. Jeli smo i pričali na engleskom jeziku pa došli do toga tko što nudi i želi.
Nisu imali neku financijsku moć, već su razmišljali o tome da Slavenu daju dva mlada Portugalca i slično. I onda su rekli da me hoće provjeriti. Zatim su izvadili laptop i CD, a ja vidim Football Manager!
Brat i ja smo tu igru igrali dan i noć pod praznicima, 40 sati bez prestanka, do jutra kada bi mama dolazila iz noćne smjene. Pokazujem ja tako bratu da oni imaju Managera. Ostali za stolom nisu shvaćali što se događa jer ga nisu igrali.
I tako on ode na "Add new manager", potom pronađe mene, označi naše područje kako bi mu pokazalo točne ocjene i kaže: "Good. Penalty taker, free kick taker. Aggression not so good..." Rekao sam mu da je to igra, a on me potapša i veli: "I know, I know, but some grades are identical." I tako on mene uvjerava. Pa ja samoga sebe nisam mogao dovesti na FM-u!
"Hm, you like to chip the ball over the keeper", kaže on meni. Isuse Bože, nisam mogao vjerovati. Rekao sam da smo bez veze tamo sjedili. Kada je ta priča izašla, pokazalo se da su oni zaista na taj način tražili igrače, tzv. wonderkidove, među kojima sam ja bio te sezone.
Probali su jeftino doći do igrača. Htio sam ići u Portugal, bio bi to lijep život za obitelj i mene. Međutim, imali su smiješnu ponudu i Slaven Belupo se samo nasmijao jer je u tom trenutku bio financijski stabilan.
Kažete, i sami ste igrali Football Manager. Prije ili i za vrijeme profesionalne karijere?
Oboje. Kada sam bio sam u Izraelu ili Mađarskoj, vodio bih klub u kojem sam bio u stvarnosti. Koristio sam samoga sebe. I, kada bih izgubio - load/save - izašao bih iz igre i igrao ponovno. Koliko sam najviše golova zabio sa sobom u FM-u? U Kaposvaru sam postigao oko 25.
Kako je 2010. godine došlo do Vašeg transfera iz Slaven Belupo u izraelski Hapoel Tel Aviv?
Godine 2009. išao sam na operaciju koljena, što je trebala biti rutinska operacija. Međutim, hrskavica mi je bila uništena. Oporavak je trebao trajati tri tjedna, no produljio se na četiri mjeseca. Požurivao sam povratak jer sam bez nogometa bio u užasnom stanju.
Vratio sam se najesen, ali nije bilo dobro, nakon čega su uslijedile proljetne pripreme. Trener Slavena je tada bio Zlatko Dalić. Pričao sam s njim i rekao da bih htio ići van, a on me podržao. Stigla je meni i klubu financijski dobra ponuda iz Hapoela. Otišao sam na zadnji dan prijelaznog roka.
Kada sam stigao, bili smo deset bodova iza Maccabi Haife, s time da se liga dijelila, a bodovi prepolovljavali. Hapoel se stoga nadao da će se moći uključiti u borbu za naslov. Ispalo je jako dobro jer smo dvaput pobijedili Maccabi. I dandanas u Izraelu pišu kako je ta utrka za naslov prvaka bila najnapetija.
Osvojili smo izraelski kup te ga proslavili s navijačima, sponzorima, obitelji... I sad, tri dana uoči zadnje prvenstvene utakmice u Jeruzalemu, stožer oko ponoći kaže da se krenemo spremati doma kako bismo bili spremni. Tadašnji trener Eli Guttman rekao je: "Ne, danas svi ostajemo dok ne svane. Samo ćemo tako osvojiti prvenstvo."
Nitko od nas nije mislio da možemo jer je Maccabi imao utakmicu s Bnei Yehudom, koju je sigurno trebao pobijediti i u kojoj je imao šest svojih igrača na posudbi. Na treningu pred zadnju utakmicu pitao sam fizioterapeuta što misli o zadnjem kolu.
On, sa žvakaćom u ustima, odgovori: "Igramo u Jeruzalemu, svetom gradu. Pobijedit ćemo, a Maccabi će odigrati neriješeno." Svi su se smijali. Na kraju smo mi zabili gol za pobjedu u 95. minuti, a druga utakmica je završila neriješeno.
Zašto nisam ostao? U klubu sam bio šest mjeseci. Situacija mi je bila sve gora i gora, a ugovor sam imao na četiri godine. Hapoel je potom doveo dvojicu napadača za Ligu prvaka. Shvatio sam da neću dobivati dovoljno prilika. Javio se grčki klub Panserraikos, isprva za posudbu. Bilo je navlačenja oko ugovora, no u konačnici me Hapoel isplatio i otišao sam u Grčku.
Jesu li pregovori oko ugovora uvijek bili tako problematični?
Ne dao Bog da itko doživi tadašnje pregovore oko ugovora. Danas postoje sindikati te se ne može dogoditi da ti, na primjer, ne isplate lovu. Ima i prijetnji ili ti u ugovor stave da će ti platiti stan, ali ne i kakav, pa te smjeste u nekakvu sobicu.
Međutim, iskustvo iz Njemačke mi je dobrodošlo jer sam bio čvršći u pregovorima. S obzirom na to da sam doživio i prijetnje, znao sam snimati razgovore kako bih se zaštitio. Negativan primjer u pregovorima? Ma ti sam osjetiš kada jesi ili nisi poželjan.
U Izraelu su me htjeli zeznuti, a ja sam rekao da ću raskinuti ugovor kada novac bude isplaćen. Primjerice, prijetili su da će me izbaciti iz stana. A tjedan dana ranije bio sam im potreban, čak sam sudjelovao u akciji za gol u utakmici kojom smo osvojili naslov. Gleda se samo novac.
Kakav je grad Tel Aviv za život?
Grad koji ne spava i u kojem je vruće. Kada sam iz Zagreba letio za Tel Aviv, bilo je -5, a u Izraelu +25. Svaki dan smo izlazili poslije treninga, iako je profesionalizam bio na visokoj razini. Dobro su prihvatili nas strance.
Trener nam je dozvolio izlaske, ali nas je upozorio da ne ulazimo u probleme. I ja sam izlazio tri-četiri puta tjedno, ali nismo se opijali. Družili smo se u, na primjer, barovima. Uostalom, bili smo do mora.
Nisam bio lud za izlascima. Iako, teško je kada dođeš sa sela u prvu ligu. Mnogo te stvari može odvesti s puta: društvo, stariji igrači, kafići, kocka... Naravno, bilo je igrača koji su se kladili i kockali. Krenuo sam i ja malo tu, malo tamo. Na kraju sam eliminirao takve stvari. Imao sam i sreće što sam s 20 godina dobio dijete.
Koliko Vam je bilo teško držati se strogo profesionalno tijekom karijere?
Teško je, k tome sam ja uvijek imao probleme s kilogramima. Danas se mjeri postotak masti, tako da nije bitno koliko kilograma imaš. Visok sam 180 centimetara i imao sam oko 78 kilograma kada sam bio u Slaven Belupu. No govorili su da moram skinuti par kilograma.
A bio sam dijete... I onda ja skinem dva kilograma, dođem na trening i srušim se. Na kraju sam si u Zagrebu platio mjerenje postotka potkožnog masnog tkiva. Pokazalo se da imam teške kosti. Kada sam donio rezultate, više mi nitko ništa nije rekao. Bili su to staromodni treneri.
U Grčkoj ste igrali za Panserraikos od 2010. do 2012. te za AO Trikalu 2016. godine. Kako je bilo ondje?
U Grčkoj je bilo OK. Onamo sam došao iz Izraela. U Panserraikosu smo imali dobru ekipu, no odmah na početku sezone imali smo težak raspored, a u trećem kolu protiv AEK-a mi se rasprsnulo koljeno. Pauzirao sam devet mjeseci. U međuvremenu se promijenila Uprava. Predsjednik je bio u redu, ispoštovao mi je pola ugovora, a vratio sam se zadnja tri kola.
Kasnije sam se vratio u Slaven Belupo, koji se borio za Europu i u kojem sam odradio tri utakmice. Potom mi je otišla zadnja loža. Bio sam vani tri mjeseca... Taj je period bio prožet ozljedama. Hrskavica mi se ni danas nije oporavila.
Doktor mi je u Grčkoj rekao da će oni popraviti koljeno. No nisam htio ići k njemu jer mi jednostavno nije sjeo. Tomo Vrbnjak, koji je deset godina bio fizioterapeut u Milanu, predložio mi je odlazak na operaciju kod doktora u Belgiju, koji je operirao Milanove igrače poput Paola Maldinija.
Grčki klub mi to nije htio platiti pa sam morao sam. Rehabilitaciju i operaciju platio sam 15-20 tisuća eura. Ako mi je to bila zadnja šansa za spas koljena, želio sam samostalno odlučiti. Nisam gledao na financije. Imao sam problema i dalje, ali još uvijek igram.
U jordanski Shabab otišli ste s 33 godine. Ondje ste proveli pola godine. Kako je došlo do transfera i što ste ondje doživjeli?
Ne daj Bože nikome. Prije Jordana igrao sam u Kapošvaru i Škendiji, albanskom klubu koji se spašavao. U Makedoniji sam se vratio u život. U dvije godine zabio sam 50-ak golova te ponovno igrao kvalifikacije za Europa ligu. Ni sam ne znam otkud je stigla ponuda za Jordan.
Raspitao sam se i saznao kako će mi oni obećati 200 tisuća nečega, a na kraju će to biti 20 tisuća. Pa mislio sam si da ne može biti baš tako! Odlučio sam probati. Na tom transferu radili su moj menadžer, zatim Izraelac kojega sam otprije znao te jedan Jordanac. Jordanac me dočekao na aerodromu, nakon čega sam išao u Amman (glavni grad Jordana, op. a.), gdje se nalazi klub.
Vozili smo se tako više od dva sata. Cesta katastrofa, bilo je vruće i automobil nije imao klimu. Jordanac mi je rekao da ćemo ići u ovaj, onaj klub... Ja sam odgovorio kako nisam došao ni na kakvu probu. Probao sam dobiti svog agenta, ali nisam uspio.
Odveo me u drugi grad i smjestio u neki hotel u kamenoj ulici. Nigdje ništa nije pisalo. Nikad to neću zaboraviti, drugi trebaju učiti iz ovoga. Imao sam putnu torbu u kojoj je bilo sve za higijenu, plahte, ručnici, jastuk...
Hotel se raspadao, posvuda paučina, mačke i psi trče... A ja umoran, nisam spavao 12 sati, dok je Jordanac bio u natikačama, sav zamazan i zaflekan. Rekao mi je da odmaram i da ćemo se sutradan vidjeti. Legao sam na svoju plahtu i ručnik i odspavao dva sata. Nakon spavanja sam plahtu i ručnik bacio u smeće.
Kasnije sam otišao u normalan hotel. Kada je Jordanac došao po mene, pitao sam ga na kakvom me to mjestu isprva ostavio. Htio sam ići doma, rekao sam mu da mi riješi avionsku kartu. Međutim, ipak sam otišao na trening i sve je bilo u redu. Ponudili su mi neku cifru, koju sam odbio.
U međuvremenu je drugi klub, Shabab, čuo da sam odradio trening. Stoga su me oni pozvali. Odigrali smo trening-utakmicu na kojoj sam kliknuo sa strašnim igračem kojeg su zvali Jordanski Messi. Dogovorili smo se za dobru lovu, pa sam se vratio u Hrvatsku kako bi se riješila papirologija.
Vratio sam se deset dana kasnije, kad ono predsjednik prodao tog suigrača! Jedino sam zbog njega odlučio ostati. Na kraju sam odradio šest mjeseci. Također je bilo natezanja i cirkusa. Pa ja sam na trening, koji je počinjao u 15 sati, došao u 14:30. A ono još ništa nije ni bilo otključano.
Trening bi počinjao u 16 sati i trajao do 19:30. Jedan igrač bi otišao moliti u 17 sati, drugi u 17:15... Ma nevjerojatno. Također, igrali smo prvenstvenu utakmicu u gostima, a tri dana ranije taj je klub igrao kup u kojem ih je sudac navodno zeznuo.
Dođemo mi tako dva sata prije utakmice na stadion, a na terenu cigle, kamenje, čavli... Svašta su navijači ubacili, da bi oni to prije naše utakmice prikupljali tačkama.
Promijenili ste puno klubova tijekom karijere. Zašto?
Kada bih došao u novi klub, žudio sam za nečim većim. U nogometu se svakih šest mjeseci nešto mijenja, stalno su prijelazni rokovi i dolaze novi igrači, a ja sam tip koji voli biti u centru pažnje. Bitni su i moji osobni razlozi jer sam želio iskusiti nove kulture i drugačiji život. Glavni razlog bila je želja za pozornošću.
Dinamo je bio zainteresiran za Vas. Transfer je navodno propao zbog Vaše izjave nakon prve utakmice finala Hrvatskog kupa 2007. u kojoj je Dinamo pobijedio Slaven Belupo 1:0 golom Eduarda da Silve iz kaznenog udarca. Što se dogodilo?
Kontakt između klubova postojao je par tjedana prije utakmice. Slaven Belupo je na transferu radio sa Zdravkom (Mamićem, op. a.). Razmišljali su hoće li uzeti mene ili Marija Mandžukića. Bio sam upućen u trajanje ugovora i cifre koje su se spominjale.
Borili smo se, ginuli protiv najjačeg mogućeg Dinama, a Slaven se posložio nakon borbe za ostanak. I onda protiv nas dosude nategnuti penal, koji nama vjerojatno ne bi bio. Kada je završila utakmica, novinar me ljutitog na putu do svlačionice pitao za komentar.
Izjavio sam: "Dinamo ne može ništa napraviti u Europi jer nema ovakve suce." Izjava nije izašla u novine jer Dinamo nije dopustio. Odjednom me više nitko nije zvao. Mandžukić je na kraju došao u Dinamo. Da, brzopleto sam to izjavio. Bila je to moja pogreška. No ne žalim, nikad se ne vraćam na to što bi bilo. Ja sam takav, kod mene ništa nije zamotano u celofan.
Zašto niste otišli u Hajduk?
Trebao je to biti najveći transfer unutar HNL-a. Priča je bila ozbiljna. Menadžer, kojeg neću imenovati, dobio je pravo voditi pregovore između Slaven Belupa i Hajduka za mene. Odjednom mi se prestao javljati i tako je sve završilo.
Ne znam detaljno što se dogodilo, no jedna priča je ta da je taj menadžer prošle godine u Ludbreg došao gledati igrača iz trećeligaša Podravine. Javio mi se i bili smo na večeri na kojoj mi je pokazao ugovor o zastupanju mene između Slavena i Hajduka.
Rekao mi je da je na njega naletio automobil nakon što je s papirima iz Koprivnice išao u Hajduk. Na pješačkom prijelazu udario ga je 17-godišnji klinac i on je dvije godine bio u komi. Slomio je zdjelicu, noge... Dok se on probudio, sve je bilo gotovo. Je li to istina, ne znam, ali vjerujem da jest. Ne možeš tako nešto izmisliti.
U HNL-u se smatralo da ste lako padali na dodir u kaznenom prostoru. Je li to točno?
Imao sam devet godina kada je susjedima došao nećak iz Njemačke, koji je sa sobom imao videokameru. Snimao je kako smo igrali nogomet, pa je ulovio kako mi je bratić uklizao, a ja sam pao. Na selu moraš naučiti kako pasti. Više puta pustio sam si tu snimku, nesvjesno sam je analizirao. Vjerojatno sam tu naučio kako pasti.
Mnogi mi govore kako uz VAR ne bih napravio karijeru. Rekoh, bolje da je bilo VAR-a jer onda to ne bih radio, već bih išao do kraja. Tražio sam kontakt u 16 metara, bio sam brz, igrač poteza, nisu me mogli zaustaviti. Možda 10-15 posto penala na meni nije bilo, ali borio sam se za svoj klub. Dovoljno je bilo da me u brzini netko dotaknuo i ja sam padao.
Recimo, Ćiro je bio trener Zagreba. On je svjesno uoči utakmice rekao: "Moramo zaustaviti padavičara Vručinu." I mene je Vrdoljak ruknuo po nogama u petoj minuti. Nisam se ni morao baciti, ali dobio sam žuti karton zbog simuliranja. Ne možeš ti protiv Ćire.
Posljednjih godina igrate u austrijskim niželigašima te amaterskim klubovima sjeverne Hrvatske. Otkud Vam volja?
Ne mogu bez nogometa iako ću uskoro napuniti 39 godina. Ne mogu zamisliti tjedan bez barem jednog treninga i utakmice, plus druženje u trećem poluvremenu. I dalje mogu trčati i pofajtati se s 20 godina mlađima. K tome si nešto zaradim.
Inače, u austrijskom klubu sam s bratom Juricom igrao u špici. Utakmice su se igrale petkom, što mi je odgovaralo s obzirom na rad u adrenalinskom parku. U jednoj utakmici pobijedili smo 5:0. Zabio sam dva gola, brat tri, a ja sam mu sve namjestio. Htjeli su nam dati doživotne ugovore, no klub je otišao u višu ligu, gdje je igrao subotom, pa smo se vratili kući.
Brat je sada trener u klubu Međimurec Dunjkovec Pretetinec, što je četvrti rang hrvatskog nogometa. Nakon što je ozlijedio križne ligamente koljena zvao me da im pomognem. Pokazalo se kao pun pogodak.
Drugi smo na tablici i nalazimo se u polufinalu međimurskog županijskog kupa. Motiv mi je izboriti finale jer bismo time bili u pretkolu Hrvatskog kupa, a to bi nam donijelo Dinamo, Hajduk... Možda bih karijeru želio završiti tako velikom utakmicom. Prestat ću igrati kada shvatim da sam smiješan na terenu.
Je li Vas strah prestati igrati nogomet?
Da, jako. Ne znam kako će to izgledati. Vjerojatno bih vikende trebao izdvojiti za obitelj, ali kod nas doma je to tako. Zna se da je vikend za nogomet. Ne razmišljam kako će izgledati život kada završim s nogometom. Možda ću ići na rekreacije, a volim i tenis. Adrenalinski park je po svemu idealan za mene. Stariji sinovi su odrasli u velikim gradovima, dok je najmlađi odmalena u Ludbregu.
Adrenalinski park je velik 30 tisuća kvadrata, idealan je za djecu. Lijepo mi je u parku raditi s grupama. Recimo, imao samo grupu 12-godišnjaka. Vidio sam kako slavljenik uopće nije za sport, ali lijepo mi je što sam iz njega mogao nešto izvući. Vikao sam: "Ajde, ti si kapetan ekipe." Roditeljima također bude lijepo.