REMIJEM u Istanbulu (0:0) protiv Fenerbahčea Dinamo je osvojio grupu u Europa ligi i osigurao bolju poziciju u ždrijebu za šesnaestinu finala. U zadnjoj utakmici skupine momčad Nenada Bjelice potvrdila je emocionalnu stabilnost ove ekipe, kao i trenerov dobar osjećaj za vođenje utakmice. To su dva jaka aduta s kojima Dinamo želi ostaviti trag u Europi ove sezone.
Prvo poluvrijeme u Istanbulu bilo je definitivno najtežih 45 minuta u ovosezonskoj grupnoj fazi za momčad iz Maksimira. Agresivni Turci od prve minute krenuli su s nakanom da što prije povedu i dođu do tri boda koja bi im donijela prolaz i prije posljednjeg kola. Postava u posjedu u kojoj su se dva centralna igrača razmicala jako široko imala je za posljedicu razvlačenje Dinamove obrane u sredini terena. Bjeličina momčad ponovno je stajala u bloku čovjek na čovjeka koji bi se pretvorio u presing čim bi lopta krenula od gostujućih stopera prema naprijed. I baš je takva postava radila Dinamu najveće probleme - Gojak i Olmo su markiranjem igrača daleko prema suparničkom golu ostavljali Ademija na širokom prostoru samog. To nije predstavljalo problem u njegovoj igri jedan na jedan protiv Elmasa, jer je Dinamov kapetan odnio većinu pobjeda u tim duelima. Problem bi nastao kada bi se jedno od turskih krila uvuklo u sredinu i stvorilo višak.
Tu je do izražaja dolazila najveća Dinamova boljka u prvom dijelu, preširoko postavljanje Oršića i Hajrovića u fazi obrane. S jedne strane nisu davali kompaktnost sredini terena, a s druge su uvijek davali dovoljno prostorima suparničkim bekovima da utrče iza leđa Stojanovića ili Rrahmanija koji su sredini terena morali pomagati mnogo više nego obično. Valja pritom prihvatiti kako su Turci imali dosta opasnih situacija, ali uglavnom polušansi. Bjeličin Dinamo, za razliku od onih prethodnih, čak i kada je inferiorna ekipa dovoljno je kompaktan da se na putu zadnjeg dodavanja suparnika ili udarcu prema Livakoviću uvijek nađe dovoljan broj tijela za blok.
Dinamo je prema naprijed stvorio malo u prvom dijelu i tu se možda krije najveći prostor za napredak u budućnosti. Kada suparnik efikasno zatvori Gojaka i Olma te njihov dribling i razigravanje u tranziciji, Dinamo jako teško efikasno ostvaruje kontranapad. Suparnik ga prisiljava da pokuša loptu prenijeti preko svojih bočnih igrača, ali oni nemaju tehničko-taktičkih kapaciteta da bi to bilo dovoljno dobro rješenje. I konačno, dovoljan znak da je ovo neki sasvim novi Dinamo je taj da je imao nulu i nakon slabe igre.
Dinamovo drugo poluvrijeme i nova ideja za Bjelicu
Drugo poluvrijeme obilježili su ispuhani domaćin i Dinamo koji je konačno malo prodisao u posjedu i malo-pomalo gurao utakmicu na svoj mlin. Odlučujući potez povukao je Bjelica pola sata prije kraja kada je uveo Šunjića u igru. Kombinacija njega i Ademija u srcu veznog reda opcija je koju bi Bjelica ubuduće mogao razmotriti i kao startnu strategiju za europske utakmice. Čvrstina koju njih dvojica donose u bloku nemjerljiva je s bilo kojom drugom kombinacijom veznih igrača. Također, oboje posjeduju znatan kapacitet pluća za stalno pridodavanje napadu i baš ta njihova odlika čini ovakvu postavu dinamičnijom i potentnijom od one koju teoretski nudi igra s dva zadnja vezna igrača. Od ovog je bitno profitirao i Olmo - postavljanjem na krilo mogao je bez lopte utrčavati iza leđa turskoj veznoj liniji i koristiti svoju brzinu i lucidnost za stvaranje prednosti u situacijama u kojima su ga Turci nastojali braniti preuzimanjem. Na kraju, kada se podvuče crta ispod cijele utakmice, Dinamo je bio i bliže pobjedi. Osim nekoliko solidnih i vrlo dobrih šansi, austrijski sudac nije dosudio prilično očit jedanaesterac na Olmu, a poništenje Gojakovog pogotka na rubu je granice nogometne logike i osjećaja za igru.
Neka bajka potraje
Dinamova sposobnost da pregrmi teško prvo poluvrijeme i odigra puno bolje drugo još jednom pokazuje koliko se ovaj Dinamo razlikuje od svih onih labilnih, bipolarnih europskih Dinama u prošlosti. Utakmica u vrućem Istanbulu jedan je od najboljih testova otpornosti na gostujući teren, posebno u situaciji u kojoj je domaćin opravdano očekivao kako će mu tek sva tri boda biti ulov koji bi ga zadovoljio. Za Dinamo je grupna faza sada definitivno gotova. Utakmica protiv Anderlechta može poslužiti i za odmor glavnih igrača, ako je periodizacija njihove forme sada u toj fazi da im ne treba puno utakmica. Ademi se pametno očistio od kartona i trebao bi ući u nokaut fazu bez opterećenja što se suspenzije tiče. Jedino što može zabrinjavati navijače Dinama je što nokaut faza ne počinje već sutra, jer Dinamo nikad nije bio tvrđi orah za suparničke napade i raznovrsniji predator prema suparničkim obranama. Ozljede i fizička sprema, posebno u vidu duge pauze u HNL-u, faktori su čiji je ishod teško predvidjeti nekoliko mjeseci unaprijed, ali vjerojatno će biti odlučujući u prvoj Dinamovoj post-zimskoj nokaut utakmici nakon gotovo pola stoljeća.
Jer uskoro počinje jedno sasvim novo natjecanje - ono u kojem nemaš drugu, treću i četvrtu šansu za ispraviti poraz, a selekcija u igri uglavnom ostavlja suparnike koji mnogo efikasnije kažnjavaju pogreške koje napraviš. Ali ovaj Dinamo i stavom i igrom i kompaktnošću djeluje kao ekipa spremna na taj izazov. Takvom vjerovanju doprinosi i trener koji zna prepoznati događanja na terenu i adekvatno reagirati, kao i niz igrača iz drugog plana koji su pokazali da mogu dati dodatnu vrijednost ovoj ekipi. To su i Zagorac i Šunjić i Petković i Kadzior, ali i Moro koji je sve do svoje ozljede bio jedan od nositelja igre ove ekipe. Dinamo može puno, a najteže će biti čekati, i navijačima i igračima. Najprije ždrijeb pa onda i prvu nokaut utakmicu. Bjelica pred sobom ima samo dvije zadaće u narednom periodu, zahvaljujući lagodnoj situaciji u HNL-u. Prva je napraviti sve u svojoj moći da smanji rizik od ozljede pravilnim doziranjem minutaže. Druga je pripremiti ekipu na novu vrstu izazova i ne dozvoliti da pregore u iščekivanju "dvoboja stoljeća", kakvim će nedvojbeno biti okvalificiran taj dvomeč. Šteta bi bilo da ovakav Dinamo bajku završi već u šesnaestini finala.