U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Životna priča legendarnog njemačkog nogometnog trenera Rudolfa Rudija Gutendorfa jedna je od najspektakularnijih i najfascinantnijih u povijesti sporta. Rudi je trenirao čak 55 momčadi iz 32 zemlje na šest različitih kontinenata i zbog tog je nestvarnog podatka u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ali zbog svega što je proživio na svojim putovanjima njegova životna priča još je puno sadržajnija.
VIJEST da je 13. rujna 2019. u dobi od 93 godine umro Rudi Gutendorf prošla je prilično neopaženo, čak i u nogometnom svijetu. No pravi romantici najljepše sporedne stvari na svijetu s tugom su zapalili svijeću u počast čovjeku koji je ovu prekrasnu igru zadužio kao malo tko u povijesti. Rudi Gutendorf je bio čovjek koji nije živio od nogometa, nego je živio za nogomet.
U Guinnessovoj je knjizi rekorda, a to je najmanje zanimljiv podatak iz njegove nestvarne životne priče
U svojoj jedinstvenoj, filmskoj karijeri nikad nije bio dio trenerske kreme, ali njegova priča je unikatna kao što je jedinstven bio njegov nogometni put. Nitko u cijeloj povijesti nogometa nije vodio toliko različitih ekipa kao Neumorni Rudi, kako mu je bio nadimak. Sjedio je na klupi 55 momčadi iz 32 zemlje na šest različitih kontinenata i zbog tog je nestvarnog podatka u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Trenirao je čak 18 reprezentacija plus iransku i kinesku olimpijsku selekciju. Od sredine pedesetih, kad je u Švicarskoj počeo svoj trenerski put prihvativši ponudu da u Zürichu bude igrač i trener, karijera mu je trajala do 2003., kad je u trenersku mirovinu otišao s klupe reprezentacije Samoe.
Od poznatijih je klubova u Njemačkoj trenirao Schalke, HSV, Stuttgart, Herthu, Duisburg i Fortunu Köln, a radio je još u Španjolskoj, Švicarskoj, Peruu, SAD-u, Tunisu, Japanu te je vodio reprezentacije Čilea, Venezuele, Bolivije, Trinidada i Tobaga, Antigue i Barbude, Gane, Zimbabvea, Ruande, Mauricijusa, Grenade, Bocvane, Nepala, Irana, Kine, Australije, Nove Kaledonije, Tonge, Tanzanije, Sao Tomea i Principea, Fidžija te već spomenute Samoe.
Nogometni Corto Maltese
Naravno, CV ovog nogometnog Forresta Gumpa ili Corta Maltesea, kako hoćete, baš je za naklon, ali on nije povod ove priče. Recimo, ne postoji puno ljudi na svijetu, posebno ne u nogometnom, koji iz prve ruke mogu pričati o posljedicama stravičnog genocida.
Nema ni baš puno trenera koji su bili intimni prijatelji s predsjednikom jedne države koji je svrgnut vojnim pučem te je nakon toga ta zemlja potonula u pakao krvoprolića, a on je u posljednji trenutak pobjegao iz nje i tako izbjegao sigurnu smrt. To su samo neki detalji živopisne karijere čovjeka kojeg je strast za igrom i širenjem nogometnog evanđelja za života pretvorila u legendu.
Gutendorf se mogao baviti nogometom u Europi, zarađivati pristojan novac u nekoj od liga Petice ili biti učitelj u Americi, gdje bi zasigurno imao pristojan život. Njemu to nije bilo dovoljno. Bio je nogometni fanatik, ali u prvom redu je bio ovisnik o adrenalinu i nepopravljivi avanturist.
Širio je svoje nogometno znanje na područjima u kojima je nogomet jedva postojao, a kamoli da je bio nacionalni sport. Ipak, ustrajao je u tome zbog ljubavi prema svom poslu i neutažive želje da podučava. Moglo bi se reći da je Rudi bio krojač vlastite sudbine, posljednji avanturist na samome zalasku avanturističkog doba.
Rudi je shvatio da je doba u kojem je gradio svoj nogometni put posljednje koje nudi priliku za avanturu, nudi posljednje romantične junake i velike ideale, nudi možda i posljednju šansu za bijegom od nemilosrdnog pragmatizma koji je polako počeo ovladavati moralnim kodeksom kako običnih ljudi tako i nogometnog svijeta.
Takav život mu se gadio. Želio je otvorena mora i široka prostranstva, vapio je za uzbuđenjem, malim, ali velikim pobjedama, egzotikom, novim ljudima i različitim kulturama. Želio je vladati svijetom, a ne biti njegov poslušni podanik.
U nerijetko i po život opasne avanture gurala ga je vizija da nogomet može i mora biti dostupan svima, tako da sad, tri godine nakon njegove smrti, bez ikakve sumnje možemo reći da njegov trenerski portfelj možda nije impresivan i trofejima nakrcan kao oni Alexa Fergusona, Pepa Guardiole ili Josea Mourinha, no bilo bi nepošteno reći da je samo zbog toga njegova ostavština manje vrijedna od one gore navedenih legendi. Štoviše, baš suprotno.
Brzo je shvatio da nema talent za igrati nogomet, ali da ga ima za trenirati
Rođen 30. kolovoza 1926. u Koblenzu, u tadašnjoj Weimarskoj Republici, Rudi je od malih nogu bio zaražen nogometom. Premda ga majka priroda nije nagradila nekim nesvakidašnjim talentom, podarila mu je upornost i pozitivnu tvrdoglavost. Nije odustajao od sna da će nogomet biti njegov život.
Kako je bio pametan i mudar, nije mu dugo trebalo da shvati kako nikad od njega neće biti igrača, ali da postoje i drugi načini da se upiše u zlatne knjige nogometa. Trenersku karijeru je počeo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u klubu Blue Stars Zürich u Švicarskoj u kojem je obavljao funkciju trenera igrača.
Zatim je šest godina bio igrač trener u Luzernu, a 1961. odvažio se na prvi hrabriji korak u karijeri. Otišao je u Tunis i preuzeo tamošnji klub US Monastir. Dok je Rudi Tunižane učio nogometnim osnovama, u Njemačkoj se spremala nogometna revolucija.
Naime, do početka šezdesetih njemački klupski nogomet nije imao jedinstvenu ligu, funkcionirao je po regionalnom ključu, a tek 1963. pokrenuta je Bundesliga. Gutendorf se vratio kući i sjeo je na klupu Duisburga. Već prve sezone ostvario je fantastičan rezultat.
Bio je drugi odmah iza prvaka Kölna. U klubu su bili oduševljeni, ali Rudi je znao da to nije njegov životni i trenerski put. Crvi u guzici bili su jači. Nakon kratkog vremena u Stuttgartu, Gutendorf je započeo svoju globalnu odiseju kao nogometni misionar u St. Louis Starsima u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi.
Vrijeme koje je proveo u Americi je bilo kratko i rezultatski beznačajno, no ta je avantura u njemu zapalila iskru i tada je donio odluku da je njegov krajnji cilj postati svjetski nogometni putnik. Nakon što je napustio SAD i vratio se u Njemačku, gdje je sa Schalkeom napravio fantastičan posao, preselio se u Južnu Ameriku kako bi preuzeo peruanski Sporting Cristal, s kojim je prvi put u karijeri osjetio slast trofeja.
Bio je najbolji prijatelj s predsjednikom Čilea Allendeom, a onda je morao pobjeći jer bi ga Pinochetova hunta ubila
Uzeo je kup, a taj uspjeh nije ostao nezamijećen na kontinentu. Godine 1972. dobio je pismo od predsjednika nogometnog saveza Čilea, koji mu je ponudio klupu reprezentacije. Bio je to ogroman zalogaj, do tada najveći u karijeri. Čile je imao respektabilnu momčad i Rudi je shvatio da mu se otvara mogućnost da kao trener ode na Svjetsko prvenstvo u Njemačku 1974.
Kako je odlično govorio španjolski jezik, a po prirodi bio šarmantan i karizmatičan, Gutendorf je vrlo brzo postao jako blizak s predsjednikom Čilea Salvadorom Allendeom. ''Proveo sam puno vremena s predsjednikom na njegovom imanju izvan Santiaga. Često smo kod njega pili viski, pričali o svemu, najmanje o nogometu, a kasnije bismo se helikopterom vratili u Santiago'', pričao je Gutendorf.
Kako je prijateljstvo između predsjednika države i izbornika nogometne reprezentacije postajalo sve dublje, Rudi je bio sve više involviran u politički i društveni život Čilea. Otvarao je mostove i škole, gostovao je na televiziji, čak je okrunio i tadašnju Miss Čilea. Bio je zvijezda u punom smislu te riječi.
Započeo je aferu s djevojkom za koju se kasnije pričalo da je radila za CIA-u. Jedne večeri, dok je ljubavni par ležao krevetu, u sobu je upao nepoznati muškarac s pištoljem i upucao je. Djevojka je ostala na mjestu mrtva, a Gutendorfa je metak pogodio u čeljust ostavivši mu trajni ožiljak.
U Čileu se prvi put i oženio, no ako se i mislio skrasiti, to nije bilo moguće zbog sve kaotičnije političke klime u zemlji. Baš kad je reprezentaciju Čilea pripremao za uzvratnu utakmicu play-offa za SP 1974. protiv SSSR-a, Augusto Pinochet i čileanska vojska izveli su brutalni vojni udar i preuzeli kontrolu nad zemljom.
Vojska je već prvog dana vladavine vojne hunte zatočila više od dvije tisuće ljudi i mučila ih te ubijala pod optužbom da su ljevičari. Gutendorfu je njemački veleposlanik u Čileu savjetovao da pobjegne iz zemlje s obzirom na njegove bliske veze sa svrgnutim Allendeom te mu je rečeno da će, ako ostane, biti ubijen.
Predsjednik Allende bio je popularan u narodu, ali njegovoj socijalističkoj politici protivili su se čileanski kongres, pravosuđe i vojska. Kada su napetosti proključale, a Pinochet proglasio skoro svrgavanje Allendea, predsjednik se svojim sljedbenicima obratio dirljivom oproštajnim govorom preko radija, u kojem je poručio da je jedina njegova ljubav Čile.
Mogao je Allende pobjeći iz zemlje, imao je vremena, Pinochetove trupe još nisu bile ušle u predsjedničku palaču, ali to je odbio. Nije mogao podnijeti da njegov narod pati pod jarmom fašista dok je on u progonstvu. Zato se ubio.
Na stadionu koji je bio Rudijeva radionica Pinochet je otvorio konclogor
Za Gutendorfa je bol bila i osobna i profesionalna. Allende ga je primio u svoju zemlju i kao nogometnog trenera i kao prijatelja, a Rudi je smatrao da je svoje igrače ostavio u opasnoj situaciji. Ipak, plašio se za svoj život, znao je da bi ga hunta odmah pogubila i nije imao izbora nego ostaviti za sobom sve što je izgradio i otići.
Tijekom puča, nacionalni stadion u Santiagu hunti je služio kao konclogor, a reprezentacija SSSR-a odbila je igrati uzvratnu utakmicu na objektu koji je bio poligon za torturu i iživljavanje nad političkim protivnicima. Tako je reprezentacija Čilea izašla na travnjak bez protivnika, a da groteska bude veća, čak su krenuli s centra i zabili gol u praznu mrežu te je sudac tek onda označio kraj.
Čile je tako, bez Gutendorfa, otišao na Mundijal u Njemačku, a ta utakmica je kasnije u nogometnoj mitologiji proglašena za ''najbjedniju u povijesti".
''Najveći skandal uzvratne utakmice u Čileu bio je taj što se ta utakmica 'odigrala' na stadionu na kojem su bila zatvorena ljudska bića. Uzeli su nacionalni stadion, moju radionicu, i ondje su zlostavljali i ubijali nevine ljude'', tužno je razmišljao Gutendorf.
Uslijedile su kratke epizode u Boliviji, Venezueli, Bocvani i Grenadi, prije nego što se vratio kući, najprije u Tennis Borussiju iz Berlina, a 1977. preuzeo je jednu od najmoćnijih momčadi Europe tog vremena, HSV.
Nikad nije prebolio izdaju svlačionice HSV-a zbog Kevina Keegana
Gutendorf je kasnije pričao da samo dva događaja u karijeri nikad nije prebolio - smjenu s mjesta iranskog olimpijskog izbornika, neposredno nakon pobjede na Azijskim igrama 1990., ''jer vjerski vođe nisu željeli nevjernika na klupi'', te izdaju i sabotažu svlačionice u Hamburgu nakon što je u HSV za 500 tisuća funti doveo tada budućeg najboljeg igrača Europe, Kevina Keegana iz aktualnog europskog prvaka Liverpoola.
"Šest tjedana prije nego što sam došao u Hamburg, osvojili su Europski kup pobjednika kupova. Kapetan Peter Nogly je došao u moju sobu i rekao: 'Ne volimo ovog Engleza. Osvojili smo kup, ne trebamo ga i ne volimo ga. Bude li igrao ovaj Englezić, mi odbijamo raditi s vama''', pričao je njemački trener pa je dodao:
"Želio sam napraviti moćnu ekipu, kao što je bio Bayern, a s Kevinom je to bilo moguće. No, danas to mogu reći, igrači su me sabotirali. Prvu utakmicu sezone izgubili smo 5:2 i sve mi je bilo jasno.'' Samo tri mjeseca kasnije Gutendorf je smijenjen, a da paradoks bude veći, Kevin Keegan je u dresu HSV-a dvije sezone zaredom (1978. i 1979.) osvajao Zlatnu loptu kao najbolji igrač Europe.
"Moji igrači su me smijenili. To je najgora stvar koja se može dogoditi treneru. Bio sam sit svega, razočaran. Otišao sam što dalje od ovakvog nogometa i prihvatio sam ponudu Australije."
Australija se nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini i predsjednik nogometnog saveza sir Arthur George tražio je Rudijevu pomoć. Premda nije uspio odvesti reprezentaciju na SP u Španjolsku 1982., Gutendorf je ostavio snažan, presudan pečat na australski nogomet.
Forsirao je ofenzivni stil igre i oslanjao se na mlade igrače iz Australije. Tražio je od saveza da poboljša rad s mladim selekcijama i, gledajući širu sliku, unatoč ključnom porazu od Novog Zelanda, Rudi Gutendorf jedna je od najvažnijih figura u povijesti australskog nogometa.
Razočaran, polako shvaćajući da će mu Mundijal ostati samo san, Rudi se okrenuo totalnoj nogometnoj egzotici. Nakon kratke epizode u Novoj Kaledoniji, 1981. sjeo je na klupu reprezentacije Nepala, gdje se ubrzo našao u središtu velikog skandala. Kuvajtski šeik Fahd mu je ponudio pola milijuna dolara da izgubi 8:0 na Azijskim igrama.
Kuvajt je vodio 4:0, ali je onda došlo do masovne tučnjave među igračima i sudac je prekinuo susret. Kasnije je pričao da ga je novac privlačio, ali da je smatrao da ne smije iznevjeriti svoja trenerska načela, povjerenje svojih igrača i poštovanje supruge.
Na klupi Nepala bio je akter još jedne anegdote. Dvoboj između Nepala i Indije zbog monsunskih kiša po logici zdravog razuma trebao je biti prekinut, jer uvjeti za igru nisu postojali, ali je Rudiju trebala pobjeda. Podmitio je suca bocom viskija da nastavi utakmicu, a Nepal je slavio 1:0.
Ono što je napravio u Ruandi njegovo je najvažnije dostignuće i dokaz kakav je čovjek bio Rudi Gutendorf
Rudijev nogometni eskapizam potom ga je odveo u Iran i Kinu, gdje je vodio olimpijske reprezentacije, a nakon kratkih epizoda u Mauricijusu i Zimbabveu, 1999. odlučio je prihvatiti poziv iz Ruande. Vječni putnik i nogometni entuzijast stigao je u zemlju koja je samo pet godina ranija bila poprište jednog od najvećih genocida u povijesti.
Gutendorf je vjerovao da samo sport ima takvu moć da uspije pomiriti nepomirljivo. Prihvatio je posao jer je vjerovao da će i Huti i Tutsiji u slavu lopte zaboraviti užas koji se dogodio.
''Tehnički, bili su jako dobri, ništa lošiji od njemačkih igrača, ali pojma nisu imali o organizaciji, taktici i timskom radu. No pomogao sam da se ponovno ujedine. Pola reprezentacije činili su Huti, pola Tutsiji. Naučili su razumjeti snagu moći oprosta. Iz ove perspektive, bio je to moj najvažniji posao u životu'', rekao je.
Gutendorf nije gajio iluzije da će nekoliko nogometnih utakmica kao vlažnom krpom prebrisati sve zlo koje se dogodilo prije pet godina i jasno mu je bilo da će napetosti ostati, ali bio je odlučan da postigne to da oni koji su se do jučer klali mačetama zajedno slave golove.
''Nakon jednog večernjeg treninga zapalili smo logorsku vatru i sjeli smo oko nje. Pola je bilo Huta, pola Tutsija. Objasnio sam im da osveta ne vodi ničemu i da jedni drugima moraju oprostiti. Nije bilo lako jer su posljedice bile još svježe, ali moje su riječi na njih ostavile veliki dojam. Kad sam vidio navijače, i Hute i Tutsije, kako zajedno sjede gledajući reprezentaciju, znao sam da sam napravio nešto važno u životu'', za BBC je rekao Rudi.
Nije uspio odvesti Ruandu na Afrički kup nacija, ali to je ionako bilo najmanje važno. Ono što je napravio u toj zemlji i za tu zemlju mnogostruko je važnije od svih trofeja koje su zajedno osvojili Ferguson, Guardiola i Mourinho. Zar ne?