U RAZGOVORU za Index mladi napadač Schalkea i potencijalni hrvatski reprezentativac Mario Gavranović govori o svojim nogometnim počecima, transferu u Schalke, prijateljstvu s Rakitićem te mogućnosti da zaigra za Hrvatsku.
Mario, možeš li nam ukratko opisati svoj nogometni put?
"Rodio sam se u Švicarskoj i još odmalena išao s tatom igrati nogomet. Nastavio sam s prijateljima, a sa deset godina sam otišao u Lugano, grad gdje sam se i rodio. Tamo sam prošao sve mlade selekcije i tako do prve ekipe, za koju sam u drugoj ligi debitirao sa 16 godina. Dvije godine sam igrao za Lugano, nakon čega sam prešao u Yverdon, u čijem sam dresu prilično dobro igrao."
"U ljeto 2009. godine me u prvoligaš Xamax pozvao trener koji me vodio u mladoj reprezentaciji. Prihvatio sam poziv i nisam pogriješio. Odigrao sam upravo sjajno, zabio devet golova u deset nastupa na početku ove sezone, što me na koncu i dovelo tu gdje jesam, u Schalke", dodao je.
Ako se ne varamo, Schalke je za tebe platio čak milijun i pol eura. Smatraš li to nekakvim teretom?
"Ne, mislim da se ne trebam zamarati cifrom koju je Schalke platio za mene. Na meni je da treniram i radim dobro, a koliko će klub platiti, to je na čelnicima, oni tom cifrom samo pokazuju da mi vjeruju. I ja vjerujem u sebe pa problema ne bi trebalo biti. U svakom slučaju ja se koncentriram sto posto, kako na treninzima, tako i na utakmicama."
U subotu si debitirao za Schalke...
"Da, bio je to veliki trenutak za mene i bio sam jako sretan jer sam duže vrijeme čekao tu priliku. Zadovoljan sam kako sam odigrao, a kao što znate, iznudio sam i kazneni udarac za Rakitića. Trener? Ma nije me pohvalio, nema on taj običaj, ali bio je sretan pobjedom. Međutim, situacija u prvenstvu je napeta, pušemo za vratom Bayernu i čekamo njihov kiks."
Prošao si sve mlade selekcije švicarske reprezentacije?
"Da, od U 16 do U 21, sve sam igrao, a i danas sam član mlade reprezentacije. Do sada sam u svim kategorijama zabio nekih dvadesetak golova. U svakom slučaju, jako mi dobro ide."
Spominje se kako bi uskoro trebao zaigrati za Hrvatsku?
"Nisam ja to rekao, samo sam rekao da volim Hrvatsku. Ne mogu govoriti o tome da ću igrati kada nisam imao puno kontakata sa Savezom, HNS-om. Ja mogu željeti koliko god hoću, ali ako mi se nitko ne javi iz Saveza, nikada neću zaigrati, a isto se odnosi i na švicarsku reprezentaciju. Iskreno, trenutno ne razmišljam o reprezentativnom pozivu. Najvažnije mi je da igram dobro u svom klubu, a to će doći s vremenom."
Osjećaš li se u srcu kao Hrvat?
"Da, u srcu se osjećam kao Hrvat, moji su roditelji iz Hrvatske i to je sasvim normalno. Međutim, s druge strane, volim živjeti u Švicarskoj, osjećam se dijelom i Švicarcem, jer ipak sam se tu rodio, prošao sve škole i stekao prijatelje. Ne, ne mislim da će me roditelji nagovarati da igram za Hrvatsku. Sigurno bi im bilo drago, ali poštovat će svaku moju odluku."
Tvoj životni put podsjeća na onaj Ivana Rakitića....
"Istina, naizgled imamo dosta slične puteve, obojica smo iz Hrvatske, a rođeni smo i živjeli u Švicarskoj, gdje smo stekli ime. Sada igramo u Schalkeu... Međutim, postoji jedna razlika, on je već prihvatio poziv i igra za hrvatsku reprezentaciju, a ja ga tek trebam dobiti. Iskreno, popričali smo malo na tu temu i pitao sam ga kakav je osjećaj istrčati na prepuni Maksimir. Rekao mi je vrlo jednostavno: 'Neopisiv'. Nismo puno više od toga pričali, da ne ispadne da me on nagovara da igram pod Bilićem."
Sigurno si kao mladić razmišljao o trenutku kada ćeš u ruci imati pozive dviju reprezentacija?
"Sigurno da jesam u razgovoru s prijateljima, ali to je više bila nekakva sprdnja, jer nikada zapravo nisam mislio da ću taj poziv jednog dana i dobiti. Ima dosta stranaca u Švicarskoj, a tek rijetki dobiju priliku zaigrati. Neki pak, kao Rakitić ili Kuzmanović, odaberu drugu reprezentaciju."
Je li Rakitić pomogao u prilagodbi u Gelsenkirchenu?
"Kako ne, pomogao mi je zaista oko svega i moram priznati da sam se pozitivno iznenadio njegovim pristupom. Iako se do jučer uopće nismo poznavali, sjajno smo se sprijateljili. Stalno sam s njima, odlično me primila momčad, tako da praktički ne može bolje. Ivan? A što reći o njemu? Otkako sam došao, jedan je od naših najboljih igrača. Vidi se na treninzima da ima ono što ostali igrači nemaju."
Kakvim bi se ti opisao kao napadač, kakav si tip igrača?
"Preferiram kada ima jedan napadač ispred mene, koji zna zadržati loptu. Ja volim imati loptu u nogama, a moj glavni adut je brzina. Iako sam napadač i volim zabijati golove, nije mi strana asistencija i ako vidim suigrača u boljoj poziciji, uvijek mu dodam loptu. Olić? Nisam baš kao Olić, njegova igra je fizička, možda više nekako nalik Petriću iako se ja više vraćam natrag."
Na koncu, otkrij nam svog najdražeg igrača, klub...
"Po meni najbolji nogometaš je Zinedine Zidane, a najdraži klub vam ne mogu otkriti. Samo ću vam reći da je iz Italije. Zašto? A tko zna što donosi budućnost... Ako jednog dana dobijem ponudu od njegova rivala, ovaj će se podatak izvući, treba biti pažljiv. Da, još od mladih nogu sanjao sam da igram u talijanskoj ligi i hrvatskoj reprezentaciji."