DINAMOVA europska priča je gotova. Pad u Lisabonu (3:0) je bolan, a nedostajalo je sreće da se junački poraz pretvori u veliku pobjedu. Jasno je da je Dinamo ispao od mnogo boljeg protivnika.
Gojak, Ayetkin i Bjelica - to su tri imena koja će se provlačiti kroz analize poraza. Dio navijača Bjelici zamjera "kukavičku igru", ali to je u potpunosti promašena dijagnoza. Dinamo je igrao protiv osjetno jače ekipe. Dinamo je igrao protiv ekipe koja napada s puno igrača. Dinamo je igrao bez Ademija i Šunjića koji su zaduženi za "kupljenje" odbijenih lopti kakvih je bilo puno, s obzirom na veliku frekvenciju Benficinih napada. Samim time, Bjelica nije imao prevelikog izbora - gusta i kompaktna zona koja će nadoknaditi manjak mišića bila je logična i legitimna opcija. Dinamo je htio i trebao spustiti utakmicu "u blato" i pretvoriti ju u susret na jednu loptu, u čemu je i uspio. Neki drugi sudac možda bi dosudio penal na Petkoviću, netko manje preplašen od Gojaka bi možda realizirao onu šansu, a Jonas vjerojatno iz 20 idućih pokušaja ne bi zabio gol u kojem je zapravo krivo zahvatio loptu.
Nastojala je Benfica jako širokom postavkom rastegnuti Dinamove linije, ali je u prvom poluvremenu taj blok funkcionirao jako dobro - uska i gusta vezna linija branila je međuprostor dovoljno dobro da su Benfici preostale tek dijagonale od stopera na visoko postavljene bekove, ali su Kadzior i Oršić u suradnji s bekovima dovoljno brzo anticipirali situaciju i onemogućili Benfici da lagano dođe u priliku za centaršut. Mnogo vrjednija momčad od Dinama imala je inicijativu, ali izrazito jalovu. Jedini sistemski problem Dinamu je radio Rafa Silva koji je spuštanjem izbjegavao direktne duele sa stoperima koji ga nisu htjeli pratiti i služio je kao mantinela Benficinim krilima koja su se zabijala u sredinu. Malo dobrih individualnih reakcija i malo Benficinih tehničkih grešaka učinile su i taj mehanizam nedjelotvornim u prvih 45 minuta. Krajem prvog dijela Dinamo je počeo padati, a tada je do izražaja došla njegova najveća slabost na ovoj utakmici - nije to bila ni strategija, niti taktika, već psihološka spremnost na ono što ih čeka.
Mangupe iz Zagreba na Luzu je uništio strah
Hrabri Dinamo iz Maksimira zamijenio je neki drugi, preplašeni Dinamo. I dalje su odgovorno i dosljedno izvršavali defenzivne zadatke, ali Dinamo je imao previše slabih karika - igrača koji su pod vidnim stresom griješili u situacijama u kojima inače to ne rade i koji su vrlo rado gledali loptu i zbivanja što dalje od sebe. Pri izlasku s loptom iz obrane, Gojak i Moro se uopće nisu ni trudili otvoriti liniju dodavanja i primiti loptu, što je natjeralo Dilavera i Theophile-Catherinea da "bunare" duge lopte na Petkovića koji je ponovno odigrao vrlo dobru sidrunsku rolu, s obzirom na izostanak pomoći. Bjelicu se sasvim sigurno ne može prozvati zbog toga što nije gradio igru i napadao kada je u momčadi imao 5 ili 6 igrača koji su radili neobjašnjive tehničke greške i donosili krive odluke pod pritiskom. Pitanje koje treba postaviti treneru glasi: gdje su nestali mangupi iz dosadašnjeg dijela sezone? Gdje je faktor "X", da izađu bilo kome bez respekta i prilagode se situaciji na terenu? Nestao je u Lisabonu. Posao trenera nije samo taktička ili tehnička priprema, na kojima se ionako kontinuirano radi tijekom duljeg razdoblja. Razliku u ovakvim utakmicama često radi psihološki moment koji je Bjelica dosad savršeno rješavao, ali je u tom segmentu sinoć zakazao.
Dinamo je nužno padao sve dublje pred Livakovićev gol i uglavnom je bilo pitanje vremena kad će neki prekid, udarac izvana ili odbijanac otići tamo gdje nijedan navijač Modrih to nije htio. A Benfica se ponudila u više navrata. Njihov divlji, ali pomalo nekoordinirani presing na čovjeka ostavljao bi ih na "zadnjoj nozi" nakon samo jednog izgubljenog duela. U barem pet navrata Dinamo je upropastio kontru u kojem su s trojicom ili četvoricom napadali okrnjenu portugalsku obranu i brzopletim preskakanjem pasova su tehničkom greškom propustili zadati Benfici udarac. Promašaji Atiemwena i Gojaka, velike tehničke greške Mora i Gojaka, neshvatljivi propusti Stojanovića u postavljenoj obrani i otezanje Bjelice da zamijeni umornog Petkovića. Sve su to sitnice koje daju sliku šireg mozaika sinoćnje utakmice - Dinamo nije bio emocionalno ni psihološki spreman da ostvari veliku pobjedu. Nedostajalo je malo, ali u detaljima i sitnicama se odvija čitava nogometna igra.
Junački pad
Bez obzira na sve, Dinamo je junačkim padom zaokružio svoju najveću europsku sezonu još od 1967. godine. Odvesti Benficu u produžetke s izostankom trojice igrača koji bi večeras igrali vjerojatno ključnu ulogu, biti na jednu šansu ili bolju sudačku odluku daleko od poraza ravno je mini-čudu. Benfica je momčad koja može zarotirati 6 igrača i svejedno imati momčad protiv koje nitko do kraja natjecanja neće biti favorit i koja će biti prvak ili "bliski" vice-prvak pete ili šeste najbolje lige na svijetu. Dinamo je naprosto stigao u žrvanj i dio turnira gdje će se za odličja boriti Arsenal, Chelsea, Napoli, Benfica i Valencia - sama činjenica da su se pohrvali s višestruko kvalitetnijim nogometnim razredom vrijedna je poštovanja.
Najgore što Dinamovi navijači sada mogu napraviti je šikaniranje bilo kojeg protagonista iz sinoćnje utakmice. Gojak je odigrao vrhunsku sezonu i samo netko zlonamjeran može igraču u razvoju zamjeriti greške koje su dio nogometnog odrastanja. Bjelica je i dalje sasvim sigurno trener koji je napravio najkvalitetniji posao s Dinamom još od osamostaljenja, uz neprežaljenog Kužea koji se morao boriti protiv puno izazovnijeg formata u Europi. Stojanović je možda ostavio ekipu na cjedilu, ali dobro razmislite kada ste posljednji put vidjeti da sudac igraču u utakmici nabijenoj emocijama da dva žuta kartona unutar deset sekundi, zbog prigovora i odmahivanja rukom.
Pred Dinamom je sada ono što im je uvijek bio najteži zadatak - privesti prvenstvo kraju imajući na umu vrlo vjerojatne prodaje na ljeto. Samim time, Bjelica će vjerojatno morati u Majeru naći zamjenu za Olma, a igru prilagoditi nekoj novoj ekipi koja će u srpnju krenuti u novu europsku sezonu.