INTERVJU: MATTHIAS FANIMO

"GPS je pokazao da sam najbrži igrač na svijetu. Priča kako sam došao u HNL je luda"

Foto: Index, Profimedia

NAJBRŽI nogometaš na svijetu došao je u SuperSport HNL. 2014. godine testiranje pomoću GPS-a pokazalo je kako je tada 20-godišnji ofenzivac West Hama brz poput Antonija Valencije, a brži od Garetha Balea, Aarona Lennona, Cristiana Ronalda i Lea Messija.

Mediji su Matthiasa Fanima prozvali najbržim igračem i to ga prati do danas, kada je kao 28-godišnjak potpisao za Slaven Belupo. "Moj Bože, koliko je trenera reklo neka mi samo napucaju loptu pa ću ja trčati za njom. Ono, zapravo znam igrati nogomet, nije mi brzina jedina kvaliteta", napominje Fanimo.

Nažalost, najosjetljiviji period razvoja - prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet - obilježile su ozljede. Tek što bi proigrao, Fanimo bi se ozlijedio, i to na dulji period. O tome koliko se bilo teško suočavati s lomovima svega i svačega svjedoči izjava da je praktički bio depresivan.

Preko druge slovenske lige i prve lige BiH do HNL-a

Svjestan povijesti ozljeda i činjenice o svega tri seniorske utakmice, tražio se po engleskim niželigašima. Suradnja s kondicijskim trenerom u jednom od njih bit će životni preokret. Radeći na snazi, njegovo je tijelo ojačalo pa su ozljede gotovo nestale.

Ponuda o odlasku u slovensku drugu ligu činila se kao ludost. Međutim, prihvatio ju je, u Dravi Ptuj zabio 19 golova, opet osjetio ljubav prema nogometu i zatim otišao u Mladost Kakanj. "I tako, Bosna. Gdje je kvragu to", pitao se Fanimo kada je dobio ponudu.

Želeći napredovati, prihvatio je i otišao u zemlju o kojoj nije imao pojma. Zaigrao je i za Sarajevo, a sad će igrati u hrvatskom nogometu. U intervjuu za Index iznio je nevjerojatan popis ozljeda koje je doživio kao mladić, opisao kako je glumiti u filmu s Elijom Woodom i London kao grad od devet milijuna stanovnika zamijeniti Ptujem, u kojem živi 15 tisuća.

Otkrio je što misli o ćevapima i Severini, prisjetio se kako je bilo biti kapetan Raheemu Sterlingu i Jordanu Pickfordu i odgovorio na pitanje je li podcijenio HNL kada je rekao da će postići 15 golova za Slaven Belupo.

Rekli ste da jako volite Jordanice.

Imao sam veliku kolekciju, 20-30 pari, no sada sam na desetak. Planiram je ponovo povećati. Sviđaju mi se, ali nisam kolekcionar, kupujem ih samo ako ih planiram nositi.

Kada ste i kako počeli igrati nogomet?

Imao sam četiri ili pet godina. Sa sedam me je primijetio West Hamov skaut, koji je povremeno radio u osnovnoj školi koju sam pohađao, a koja je imala svojevrsni klub kao izvannastavnu aktivnost. Navijam za West Ham jer sam živio u tom dijelu Londona. 

U West Hamu ste proveli 15 godina.

Zahvalan sam na tom divnom razdoblju. Nažalost, značajan dio obilježile su ozljede, koje su utjecale na moj razvoj. Čim bih nešto ostvario, dogodila bi se ozljeda, i to ne sitna. Ozlijedio bih se, oporavio, počeo igrati pa ponovo ozlijedio. Bilo ih je teško iznova proživljavati, jako su loše utjecale na mene i nisam više mogao biti onaj stari.

Između ostalog, u oba koljena imao sam tendinopatiju, slomio sam ligamente desnog zgloba, tetive koljena, desnu nogu kada mi je bilo deset godina... Za mladića su te ozljede bile posebno užasne. Sada zbog toga nisam tužan, ali bio sam. 

Debitirao sam za West Ham i naravno da mi je žao što sam ondje odigrao samo tri utakmice. Sve u svemu, u klubu sam proveo odlične godine. San mi je bio zaigrati za West Ham jer se svijest o mogućem nastupu za Englesku pojavila tek kasnije. Dotad sam bio spreman napraviti sve kako bih zaigrao za West Ham, stoga sam iznimno ponosan.

Kao dječak imali ste ulogu u Green Street Hooligans, filmu s Elijom Woodom i Charliejem Hunnamom.

Čudna priča. U tim godinama nismo razmišljali o huliganima kao dijelu nogometa. Trebali su im klinci za dvije scene. A kako se film vrti oko West Hama, izabrali su nekoliko nas mladih iz škole nogometa. Bilo je fantastično. Družio sam se prijateljima, upoznao Eliju Wooda i Charlieja Hunnama i zabavio se snimajući. Lijepo iskustvo.

U nekoliko godina nakon odlaska iz West Hama nastupali ste za engleske niželigaše Bishop's St., Eastleigh i Margate FC. Što se dogodilo da tamo završite?

Da, tražio sam put nakon brojnih ozljeda. I onda sam se ponovo ozlijedio... Kada sam napustio West Ham, zbog povijesti ozljeda bilo mi je teško pronaći klub. A kako nisam ni nastupao za prvu momčad, razumljivo je što me nitko nije htio uzeti.

U nekim je klubovima bilo ok, no nisam uspijevao doći u najbolju formu. U Margate FC-ju je početak bio odličan. Dobro sam se osjećao, treninzi su bili kvalitetni, dobivao sam na samopouzdanju i trener je računao na mene. Zatim sam tijekom priprema slomio Ahilovu tetivu i propustio sedam mjeseci.

Napustio sam Margate FC i uzeo si vremena za razmišljanje, nisam htio žuriti. Nešto očito nije valjalo, valjda nisam imao sreće. Želio sam napraviti sve kako bih nadišao probleme. I tada sam s kondicijskim trenerom počeo raditi na način na koji nikad nisam. Sve se okrenulo.

Treninzi su se bazirali na snazi. S obzirom na to da sam brz, ako nisam i snažan, tijelo to ne može izdržati. Promijenio sam se i mentalno. Naime, nakon loma Ahilove tetive bio sam najbliže prestanku bavljenja nogometom. Bio sam na dnu, ništa nije bilo kako treba.

Nisam se mogao motivirati za svakodnevne aktivnosti. Ne bih rekao da sam se nakon oporavka nalazio na mračnom mjestu, jer to je težak izraz, ali dosta blizu. Srećom, imam dobru obitelj i prijatelje koji su me podržavali. Da pokucam o drvo, od toga trenutka, u posljednje četiri godine, nisam doživio nijednu ozbiljnu ozljedu. Držim se savjeta i treninga toga trenera.

Koja je priča iza vašeg odlaska na drugi kraj Europe 2018. godine, u slovenskog drugoligaša Dravu Ptuj, za koji ste u 29 nastupa zabili 19 golova te završili kao drugoplasirani?

Ludilo, zar ne? Prije no što sam došao u Sloveniju, a nakon ozljede Ahilove tetive, povremeno sam igrao za lokalni klub. Prvi put u karijeri odradio sam 25 utakmica zaredom. Postao sam optimističan, pomislio da ipak postoji nada.

Čovjek s kojim sam trenirao bio je prijatelj vlasnika Drave. Kako sam redovito i dobro igrao tako me je pitao želim li ići u Sloveniju. Jasno sam rekao: "Ne, ne idem u Sloveniju." No bio je uporan, objasnio mi da se u najgorem slučaju, ako mi se ne svidi, mogu vratiti. Mogao sam ostati u Engleskoj ili ići u Sloveniju, treće ponude nije bilo.

Razgovarao sam s članovima obitelji, usporedio prednosti i nedostatke te shvatio da se odlaskom mogu vratiti redovitom treniranju. Bio sam otvorenog uma i odlučio otići u Sloveniju. Ne bih rekao da me bilo sram što nakon West Hama moram igrati u drugoj slovenskoj ligi, no mislio sam kako ondje ne pripadam.

Ipak, morao sam u obzir uzeti sve što sam prošao. Mogao sam misliti da sam, kao, predobar za to. Umjesto toga sam naporno radio. Obično si postavim ciljeve, međutim u Dravu sam došao bez ijednog, samo sam želio odraditi sezonu.

Nebitno je bilo koliko ću golova i asistencija imati. U Dravi mi se vratila ljubav prema nogometu. Imali smo zbilja dobru ekipu s dobrim trenerom. Razlika između onoga što sam ranije igrao i onoga u Sloveniji nije bila tako velika. Nažalost, u doigravanju smo izgubili od Triglava i ostali bez plasmana u prvu ligu. 

Nakon Londona, koji ima devet milijuna stanovnika, došli ste u Ptuj, koji ima 15 tisuća. Kako vam je ondje bilo?

Grad je zbilja malen, ali mislim da je baš to igralo ulogu u mojem povratku. Ništa me nije ometalo, bio sam fokusiran na nogomet. Ne bih rekao da sam dotad bio nediscipliniran, no znao sam odlutati. Ali da, ponekad je bilo dosadno, no nije da sam zbog toga poludio.

U Mladost iz Doboja kod Kaknja, prvoligaški klub bosanskohercegovačke Premijer lige, otišli ste 2019. godine.

Kao i u mnogim situacijama na Balkanu, u Ptuju su se pojavili problemi s isplatom plaća. Razgovarajući s tadašnjim menadžerom, a kako sam igrao u drugom rangu, sljedeći korak bio je odlazak u bilo koju prvu ligu. Rekao mi je: "Bio si vrlo dobar u drugoj ligi, ako ćeš to moći prebaciti na prvu - savršeno." I tako, Bosna. Gdje je kvragu to? Iskreno, ništa nisam znao o zemlji, nisam čuo za nju. Ništa.

Sjetio sam se tek kada mi je spomenuo Edina Džeku i Seada Kolašinca. Ali o samoj zemlji ništa nisam znao. Doslovno nešto potpuno novo za mene. Kao i prije odlaska u Sloveniju, tražio sam nešto novo. Opet, uzeo sam u obzir sve što sam doživio.

U Mladost sam došao u siječnju. Početnih šest mjeseci bilo je čudno, potpuno drugačije nego u Sloveniji, morao sam se prilagoditi. Teško je doći usred sezone, osim ako te vide kao igrača kojeg će odmah ubaciti u momčad. Morao sam se boriti za poziciju. Mogao sam biti bolji tijekom te polusezone.

Što mislite o nogometu u Bosni i Hercegovini?

Način treniranja i stil igranja bili su potpuno drugačiji. U Sloveniji smo igrali tehnički lijep nogomet, što naravno ovisi o treneru. U Bosni se išlo na snagu, trčanje, duge lopte... Intenzitet je bio jači. 

Kultura je potpuno drugačija, nikad takvo nešto nisam doživio. Ondje sam imao puno krasnih ljudi s kojima sam i danas u kontaktu. Ne računajući nogomet, bilo mi je odlično. Nogometni uvjeti pak nisu savršeni.

Vjerujem da bi se igrao puno bolji nogomet da su uvjeti bolji. Loš teren utječe na kvalitetne igrače koji se moraju prilagođavati i igrati duge lopte. Navijači? Rekao bih da se navijači u Engleskoj i BiH ne mogu usporediti. U Bosni su temperamentniji.

U razmaku od deset minuta spremni su navijati za tebe, podržavati te, a zatim vrijeđati i psovati majku. Promijene se možda i deset puta u jednoj utakmici. Ali kada su uz tebe, daju ti dobru energiju, a to sam osjetio u Sarajevu.

Jeste probali ćevape?

Bili su ok. Znate što, moje prvo iskustvo s ćevapima nije podrazumijevalo najbolje ćevape. Malo me to odbilo, ali kasnije sam probao kvalitetnije. Baščaršija je najbolje mjesto za probati ih, ostalo je upitno.

U Sarajevo kao aktualnog prvaka otišli ste 2020. godine te igrali kvalifikacije za Europa ligu protiv Celtica. Je li ta utakmica, koju ste izgubili 1:0, bila prilika da se ponovo pokažete?

Mladost je u vrijeme mojeg dolaska bila u sredini tablice. Moj sljedeći korak bio je potpisati za jači klub ili otići u bolju ligu. Odigravši dobru sezonu u Mladosti, završio sam u Sarajevu. Nisam to očekivao jer sam razmišljao o odlasku iz BiH.

Kada sam otišao iz Slovenije, htio sam igrati bilo koje europsko natjecanje. Ponosan sam što sam tu želju prekrižio s liste. Otkako sam napustio West Ham, ni u jednom trenutku nisam mislio da ću igrati protiv kluba poput Celtica.

U 19 nastupa za U-16, U-17 i U-18 reprezentacije Engleske igrali ste s Raheemom Sterlingom i Jordanom Pickfordom, kao danas najpoznatijim igračima, čak bili kapetan.

Fantastični igrači, treba cijeniti njihov talent. Ne čudi me na kojoj su danas razini. Postotak mladih igrača koji postanu profesionalci je jako malen. A zamislite koliko djece želi profesionalno igrati. Ne mogu svi uspjeti, to je realnost.

Vjerojatno se manje od jedan posto probije iz škole nogometa u prvu momčad. Važan je mentalni dio. Klubovi nerijetko otpuštaju mlađe igrače, koji zatim pronađu novu sredinu i ondje budu vrlo dobri. Taj je period ključan.

Imali ste slušalice dok ste dolazili. Što ste slušali i jeste li upoznali balkansku glazbu?

Oxladea, afričkog glazbenika za kojeg vjerojatno nikad niste čuli. Volim afričke ritmove. Fora je što me fizioterapeut Slavena pitao zašto stalno imam slušalice na ušima. Jednostavno volim glazbu. Glazba pokazuje moje raspoloženje. Da, ponekad su suigrači puštali Senidu, Jalu Brata, Bubu Corellija, Dinu Merlina, Severinu... Nisu loše, iako, naravno, ne razumijem riječi. Melodija mi se svidjela.

Prilikom testiranja u West Hamu, vaša brzina bila je najveća izmjerena kod jednog nogometaša. Bili ste brzi poput Antonija Valencije, a brži od Garetha Balea, Aarona Lennona, Cristiana Ronalda, Thea Walcotta, Lea Messija... Je li ta brzina teret?

Nije, ali me zbog toga ljudi gledaju potpuno drugačije. Kažu da sam brz i to je to. Moj Bože, koliko je trenera reklo neka mi samo napucaju loptu pa ću ja trčati za njom! Ono, zapravo znam igrati nogomet, nije mi to jedina kvaliteta. Mogu driblati i zabijati, što je brzina zasjenila. Svatko može trčati gore-dolje.

Napustili ste Sarajevo i stigli u Slaven Belupo, u Koprivnicu.. Što znate o hrvatskom ligaškom nogometu?

Moj agent razgovarao je s direktorom Slavena Aleksandrom Aleksovskim. Transfer se realizirao jako brzo, u svega dva dana. Stvari se događaju iz razloga koji nam nisu uvijek poznati. Dolazak smatram iskorakom. Sve što napravim ovisi samo o meni.

Ne znam puno o ligi, no pogledao sam nekoliko utakmica kada sam bio u Bosni. Slaven Belupo mi je poznat zbog Nedima Hadžića, s kojim sam igrao ranije. Opisao mi je što mogu očekivati. Trener Zoran Zekić je odličan, sviđa mi se njegov stil.

Zahtjevan je, puno traži od igrača, želi izvući ono najbolje. Dečki su me dobro prihvatili, kao i stožer. Koprivnica je lijepa i mirna, odgovara mi. Mogu se fokusirati na nogomet. Uživam, a Zagreb je udaljen svega sat vremena.

Najavili ste 15 golova prilikom predstavljanja, čime biste bili jedan od najboljih strijelaca Slavena u posljednjih nekoliko sezona. Podcjenjujete li ligu ili vjerujete u sebe?

Vjerujem u sebe, postavljam ciljeve koje mogu ostvariti. Ne podcjenjujem ligu jer s takvim stavom ne možeš doći. Ne uspijem li, znat ću da moram još više raditi. Uostalom, Ivan Krstanović je prošle sezone zabio deset golova. Nije nemoguće.

S obzirom na to da ističete važnost postepenog napretka, imate li konačni cilj?

Trenutno nemam. Želim odraditi sezonu bez ijedne ozljede i pomoći ekipi. 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.