DIVNO je biti optimist. Blaženo je živjeti u neznanju. Dobro je za mentalno zdravlje ne opterećivati se prošlošću koja se više ne može promijeniti, nego se fokusirati isključivo za budućnost. Sve se to može primijeniti na Marija Hezonju, koji je u Jazinama odigrao jednu od svojih najboljih utakmica za hrvatsku reprezentaciju i zabio skoro polovicu njenih koševa (37, uz 11 skokova) u porazu od Francuske 83:80.
Ne treba mu zamjerati što je pritom promašio šest od sedam trica i dva izuzetno važna slobodna bacanja u završnici, u kojoj je Hrvatska po tko zna koji put navijačima dala lažnu nadu u povratak, samo da bi na kraju ostala kratka. Ali ne treba se ni zavaravati konačnim tijesnim rezultatom, jer realnu šansu za pobjedu nije imala. Na konstataciju da Hrvatska prvi put u povijesti ne ide na Eurobasket, Hezonja je odgovorio:
"I? Kakve to ima veze? Dali smo sve od sebe, ponosan sam na cijeli HKS, stožer i igrače. Sad je najbitnije da odmorimo glavu od svega, možda nam čak dobro dođe da vidimo kako ćemo u budućnosti. Imamo sve uvjete, Savez nam je sve omogućio, idemo dalje i sljedeće godine opet napadamo vrh", rekao je dubrovački as, koji će idućeg tjedna napuniti 30 godina.
Te riječi znače da će se odazivati i dok se Hrvatska bude čupala s dna i igrati u pretkvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2027., u kojima će se već u kolovozu mrcvariti protiv Austrije, Švicarske, Danske i sličnih zemalja iz kojih i košarkaški fanatici teško mogu imenovati više od jednog igrača.
Ali, te riječi pokazuju i potpuno nerazumijevanje šire slike, posljedice koje će imati činjenica da se Hrvatska prvi put u povijesti nije plasirala na Europsko prvenstvo, na kojem će sudjelovati čak 24 reprezentacije - gotovo pola kontinenta. Nakon svakog neuspjeha volimo reći da je hrvatska košarka dotaknula dno, ali ovaj put je zaista tako. Jedino gore što joj se može dogoditi je da na ljeto ne prođe ni tu drugu rundu pretkvalifikacija za SP 2027. i završi ih prije nego što se ozbiljne momčadi uopće uključe.
To se vjerojatno neće dogoditi jer Hrvatska ipak u Hezonji ima individualca najviše europske klase, a u ljetnom će prozoru na raspolaganju biti i NBA igrači, ako im se bude dalo trošiti vrijeme na takve protivnike.
Realno, Hrvatska nije toliko loša da nema mjesta među 24 momčadi u Europi i ovaj se debakl može pripisati nizu pehova i FIBA-inim idiotarijama. Ne treba biti genij za spoznaju da je Hrvatska jedna od najpogođenijih zemalja FIBA-inim sustavom kvalifikacija, koji u većini prozora onemogućuje nastupe NBA igračima, a često i euroligaškim.
U najjačem je sastavu sigurno među najboljih 10-15 u Europi, ali razlika između naših četiri-pet najboljih igrača i ostalih je toliko velika da je bez njih barem dvije klase lošija. Poseban je peh bio što ju je ždrijeb smjestio u skupinu s Ciprom, potpunim autsajderom, ali i sudomaćinom koji već ima osiguran plasman na Eurobasket, pa je skupina E bila jedina u kojoj su se zapravo tri ekipe borile za dva mjesta, a ne četiri za tri.
A kad je jedna od tri momčadi olimpijski doprvak, jasno je da se sve svelo na okršaje Hrvatske i BiH, a ispadanje u kvalifikacijama na pet minuta treće četvrtine utakmice u Sarajevu. Sinoćnja drama u Jazinama bila je tek tanka slamčica spasa koja je očekivano puknula pod opterećenjem.
Hezonja će u ponedjeljak odigrati protiv nedoraslog Cipra, kojem može zabiti i 50 ako mu se prohtije, a u utorak proslaviti 30. rođendan, vratiti se u Real Madrid i nastaviti borbu za klupske trofeje, pa i naslov europskog prvaka. Njegova karijera je ispunjena, neće je definirati neuspjesi s reprezentacijom. I zato može biti optimist, zaboraviti rezultat protiv Francuske i pamtiti samo atmosferu Jazina u kojoj je uživao te blaženo živjeti u neznanju.
Hezonja hrvatsku košarku vidi samo u kontekstu svoje karijere. Iz njegove perspektive, nova prilika za veliku smotru je Svjetsko prvenstvo u Kataru 2027. U kvalifikacijama će imati jednake izazove kao i u dosadašnjima, ali bit će ih puno teže proći jer će u Katar samo 12 europskih reprezentacija, upola manje nego na Eurobasket. Ako ne uspije, iduća prilika je EP 2029., jer je FIBA krajem prošlog desetljeća prorijedila kalendar velikih natjecanja kako bi se dodvorila Amerikancima.
Hrvatska je od osamostaljenja do 2017. gotovo svake godine igrala na velikom natjecanju. Nije bila redovita na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, ali je imala kontinuitet pojavljivanja na njima i plasmana u nokaut-fazu. Ako se ne plasira u Katar 2027., moći će se pohvaliti da je u deset godina bila na okruglo jednom velikom natjecanju - Eurobasketu 2022.
"Ja ću se odazivati, ali ne igram samo ja", naglasio je Hezonja. To je apsolutno točno, ali pitanje je s kim će uopće igrati. Odnosno, čak i ako se ostali najbolji odazovu, tko su uopće oni?
Bojan Bogdanović je u sutonu karijere. Ovaj bi Eurobasket sigurno igrao nakon oporavka od operacije, ali vjerojatno bi se nakon njega oprostio od (ozbiljne) košarke. Ivica Zubac razvio se u jednog od 15-ak najboljih centara svijeta, ali momčad u kojoj je visoki igrač stare škole jedan od dvojice stožernih igrača nema neku perspektivu u modernoj košarci. Pitanje je što će za dvije, a pogotovo četiri godine ostati od Darija Šarića, kojem karijera strmoglavo pada. Niti jedan od preostalih 11 igrača iz Jazina ne daje naznake da će za dvije godine biti osjetno bolji igrač.
Hrvatska je uvijek imala izvrsnih centara, pa je stoga još bizarnije što joj niti jedan od njih nije bio na raspolaganju protiv Francuza, koji su sinoć dominirali u skoku. Na toj će poziciji uvijek biti dobrih rješenja, ali bekovi su godinama ozbiljan problem.
A što je s mladima? Može li netko od njih iskočiti i etablirati se kroz iduće dvije godine? Ili barem četiri? Teško. Doslovno sve hrvatske mlađe selekcije trenutačno su u B divizijama u svojim uzrastima, a nekad su nam bile na ponos i utjehu za neuspjehe seniora.
Talenti od 18 do 20 godina sve češće odlaze na američka sveučilišta jer odnedavno na njima mogu zarađivati puno više nego u europskim klubovima, dobivati veću minutažu i biti na oku NBA skautima. To je još svjež trend i tek treba vidjeti kakve će mu biti posljedice u smislu razvoja tih igrača, ali jedno je sigurno - dok su u Americi, ni oni nisu na raspolaganju u većini FIBA-inih kvalifikacijskih prozora.
Istina, Hrvatska u Luki Ukiću i Toniju Garmi ima dva talenta kakva odavno nije imala, ali njima je tek 14 godina i još će dugo proći dok budu za seniorsku košarku, a nema nikakvih garancija da će se razviti prema očekivanjima te bi zaista bilo apsurdno u ovom trenutku gledati ih kao spasitelje.
Ali, čak su i oni obiteljski projekti, a ne proizvodi sustavnog rada klubova ili saveza, djeca bivših košarkaša Roka Ukića, odnosno Nikole Garme, koji su im usadili ljubav prema svom sportu. Njihovi vršnjaci, pa ni on stariji, a posebno generacije iza njih, jednostavno nemaju razloga toliko voljeti košarku da bi joj posvetili svoju mladost, a kamoli kasnije i zrelije godine.
Hrvatska već odavno ima ozbiljne demografske probleme, djece je sve manje, a samim time i potencijalnih sportaša. Većina onih koji se odluče na sport idu u nogomet, ostalima ostaju mrvice. No, dok rukometaši i dalje povremeno donesu koju medalju i potaknu nove klince da se zaljube u taj sport, košarkaši nemaju šanse na takav način privući djecu. Odavno se ponavlja mantra da će samo jedan velik rezultat biti dovoljan da košarka opet eksplodira, ali do tog rezultata ne može doći ako se reprezentacija nije u stanju ni plasirati na natjecanje koje donosi medalje.
Kad se tome doda katastrofalno stanje u klubovima, koji europska natjecanja ni ne igraju, u regionalnoj ligi nisu nikakav faktor, a u domaćima pobjeđuje onaj tko je najmanje loš, jasno je da košarka u Hrvatskoj nema nikakvu budućnost. Kiks u ovim kvalifikacijama nije nužno sprovod hrvatske košarke, ona će i dalje egzistirati, nego nešto još gore - put u potpunu beznačajnost. O mrtvima se barem govori sve najbolje.