DEVET pobjeda, nula poraza i dvije uspješne odrađene akcije pretkvalifikacija za buduća velika natjecanja bilanca su hrvatske košarkaške reprezentacije i njena novog izbornika Josipa Sesara ovog ljeta. Ništa manje važno, Hrvatska je svih devet utakmica dobila dominantno, iako je od gotovo svih protivnika s predolimpijskog turnira u Istanbulu posljednjih godina gubila.
Na Svjetskom prvenstvu, koje uskoro počinje na Dalekom istoku, Hrvatske nema jer u prošlom ciklusu nije prošla kvalifikacije, pa je turnir u Istanbulu bio "naše Svjetsko prvenstvo", prilika da pokaže da joj je ipak mjesto među najboljima i konačno ostvari nekakav opipljiv uspjeh.
Prolazak pretkvalifikacija za Eurobasket 2025. protiv Irske i Luksemburga bio je apsolutni imperativ ovog ljeta, ali pet utakmica u Istanbulu pokazalo je da je Sesar u vrlo kratkom roku uspio posložiti reprezentaciju u kojoj postoji hijerarhija, ali se svaki igrač osjeća važnim dijelom momčadi, ne traži alibije u NBA i euroligaškim kolegama nego bez straha potegne - i pogodi - otvorenu tricu kad mu protok lopte to omogući.
Posljednjih godina Hrvatska je bez igrača iz NBA i Eurolige bila druga europska klasa (da ne kažemo treća, ovisno o tome koliko mislite da klasa postoji), a s njima selekcija svjetski poznatih imena koja se izmjenjuju s loptom u ruci i pokušavaju individualnim kvalitetama slomiti protivnika, što je koncept koji ne može dati rezultate u kontinuitetu i raspada se protiv prvog ozbiljnog protivnika.
Nova era bez Bogdanovića
Svih je tih godina lopta prvenstveno tražila Bojana Bogdanovića, kojeg su izbornici koristili kao igrača s kojim sve počinje i završava, a i suigrači su ga tražili kad sami ne bi znali što će s loptom. Ostale zvijezde poput Hezonje, Zupca i Šarića tada bi i sami tražili individualna rješenja kako bi bolje osjetili loptu i uhvatili ritam utakmice, koji bi im uporno izmicao.
U ovoj Hrvatskoj toga nema. Bez Bogdanovića, ali sa Šarićem kao kapetanom i primarnim kreatorom, sa zrelijim Hezonjom i Zupcem te sjajno uklopljenim Amerikancem Jaleenom Smithom Hrvatska je prodisala, izgledala kao momčad s glavom i repom, sa smislenim akcijama baziranima na protoku lopte i kretanju igrača bez nje.
Iako su Šarić, Zubac, Hezonja i Smith s ostatkom momčadi imali samo tjedan dana treninga i nula pripremnih utakmica, u Istanbulu je momčad djelovala tako prirodno, kao da godinama igra zajedno, da se točno zna tko što radi i nitko se ne boji preuzeti odgovornost kad mu je trenutak utakmice donese.
Protivnici nisu bili sama europska krema, jer takvi ni ne moraju igrati pretkvalifikacije, ali Belgija, Švedska, Nizozemska i Turska redom su protivnici od kojih je posljednjih godina gubila, a i s Ukrajinom se mučila. U Istanbulu ih je pobijedila ukupno 99 razlike, odnosno gotovo 20 po utakmici.
Finale protiv Turske donijelo je stari zaplet, ali novi rasplet
U finalu protiv Turske, koja je uvijek barem dvostruko moćnija pred svojim navijačima nego bilo gdje drugdje, već je u prvom poluvremenu stvorila 20 poena prednosti. Turci su do finala trice gađali s preko 50% uspješnosti, a u prvih 20 minuta protiv Hrvatske samo 1/13. Pritom je čak manje bitno je li to bila posljedica hrvatske obrane ili pritiska na domaćina, jer navikli smo se da se takve stvari događaju našoj reprezentaciji, a ne protivnicima.
Kad su se Turci predvođeni Korkmazom raspucali u nastavku i primaknuli na samo šest poena zaostatka, mučenicima koji su negdje pronašli prijenos vraćale su se slike otprije 22 godine kad je u istom gradu protiv iste reprezentacije Hrvatska prosula još i veću prednost, kao i brojnih drugih poraza u koje se odvela iz dobivene situacije.
Ali, gle iznenađenja, kad god bi Turci ozbiljnije zaprijetili, Šarić, Drežnjak ili Smith zabili bi tricu, a Hezonja pogodio neki težak šut kakve bi ranije promašivao. Čak i Zubac, koji je imao samo jedan ubačaj iz igre, odigrao je vrlo dobro, kontrolirao skok i čuvao reket, praktički tjerajući Turke na vanjske šuteve koji nisu ulazili dok nije bilo prekasno.
Hezonja bez ega, Zubac u pravoj obrambenoj ulozi
Uoči puta za Istanbul i Šarić i Zubac naglašavali su koliko je važno da u igri sudjeluje cijela momčad i da se svaki igrač osjeća njenim važnim dijelom i to je u potpunosti ostvareno. Među njima se najviše istaknuo Goran Filipović, koji je uz "četiri asa" dobio mjesto u petorci na poziciji jedinice, koju se desetljećima prezentira kao najbolniju točku.
Taj 180 cm visoki 26-godišnji Splićanin uvijek se isticao po agresivnoj obrani, a u Istanbulu mu je Sesar pronašao i savršenu napadačku ulogu u kojoj prenosi loptu, ali nije primarni razigravač, nego poput ostalih sudjeluje u protoku loptu i ne libi se okinuti kad ostane sam. Njegove dvije trice u prvom poluvremenu protiv Turske bile su goleme u stvaranju velike prednosti.
U grupnim utakmicama na poziciji dvojke startao je Roko Badžim, a Mario Hezonja ulazio s klupe i tako je Sesar dobio najbolje od obojice. Badžim je lakše ostajao sam na šutu dok je na parketu s boljim igračima, dok je Hezonja mogao biti "šerif" u drugoj postavi. Hezonjin pristanak na takvu ulogu pokazuje koliko je sazrio u Real Madridu, gdje se na nju i naviknuo, a sama činjenica da ga je Sesar to tražio pokazuje da ima kvalitetnu viziju kako izvući najbolje iz onog što ima.
Osvježenje je bilo i vidjeti drukčiji način korištenja Ivice Zupca u obrani. Umjesto da ga tjera na konstantno preuzimanje i izlaženje na šutere, Sesar ga je držao u "dropu", kao čuvara reketa, u ulozi obrambenoj ulozi kakvu ima i u NBA ligi, samo što mu FIBA-ina košarka bez pravila o defenzivne tri sekunde omogućuje da ju obavlja još dominantnije.
Sesar je stvorio pravo ozračje
Za finale s Turskom Sesar je skratio rotaciju na osam igrača, ali ni oni ostali tijekom turnira nisu izgledali deplasirano kad bi dobili priliku, a sigurno je pomoglo i to što ih Sesar nije tjerao van nakon prve pogreške, što im je smanjilo nervozu i dalo samopouzdanje, koje će im izuzetno trebati tijekom iduće dvije godine.
Hrvatsku od ove jeseni očekuju kvalifikacije za Eurobasket 2025., u kojima neće biti NBA igrača ni u jednom prozoru (iako će Hezonja kao euroligaški igrači barem na prve četiri od šest utakmica biti na raspolaganju), pa je važno da se u reprezentaciji osjećaju dobro i kad se od njih bude tražilo više, kad se budu morali prometnuti u nositelje.
Zato se može reći da je ovo bilo izuzetno uspješno ljeto za hrvatsku košarku i izbornika Sesara, koji je unatoč kritikama o neiskustvu u odnosu na protukandidata Gjergju pokazao da prije svega zna stvoriti ozračje u svlačionici, ujediniti igrače u istom cilju, jedne uvjeriti da odbace ego, a druge da se riješe straha te da svi zajedno budu u funkciji momčadi.
Zvuči tako jednostavno, a zapravo je puno kompliciranije nego napraviti pravu zamjenu u pravom trenutku ili nacrtati akciju za pobjednički koš, što je u očima navijača najvažniji posao trenera.
Košarka se vraća, a Hrvatska to ne može vidjeti
Što se olimpijskog puta tiče, njega će Hrvatska nastaviti na novom kvalifikacijskom turniru u lipnju iduće godine, kakve je uspješno prolazila u Ateni 2008. i Torinu 2016., ali nije uspjela u Splitu prije dvije godine. Moguće protivnike doznat će nakon skorašnjeg Svjetskog prvenstva, ali jasno je da će oni biti puno opasniji od ovih u Istanbulu.
Zasad je daleko najvažnije da je hrvatska košarka nakon dugo vremena, zapravo prvi put od Torina 2016., osjetila radost uspjeha, ma kako on malen bio gledajući širu sliku. Hrvatska je igrala odlično i bila na ponos onima koji su gledali njene utakmice. Nažalost, takvih nije bilo puno.
Košarkaši su i dalje jedina muška loptačka reprezentacija u kojoj niti jedna nacionalna javna hrvatska televizija ne vidi interes. Od HRT-a odavno ne očekujemo sportske prijenose, ali dok su Nova TV i RTL "dom" nogometašima i rukometašima, a netko uvijek otkupi i jeftini vaterpolo, ljubitelji košarke moraju imati pretplate ili tražiti piratske streamove na internetu.
Možda su osvajanjem turnira u Istanbulu i odličnom momčadskom, vizualno ugodnom igrom, zaslužili da ih u budućim avanturama ipak isprati cijela nacija.