NOVI PORAZ hrvatske košarkaške reprezentacije u široj je javnosti popraćen podsmijesima i opaskama o daljnjem sunovraćanju na dno, jer od nje je bila bolja reprezentacija bez zvučnih imena i velike tradicije, a posljedica poraza je izgledan odlazak u dodatne kvalifikacije za Eurobasket 2025. te propuštena prilika da se na mala vrata ugura na Olimpijske igre u Parizu.
Ali ta teza je potpuno promašena. Gledajući širu sliku, Hrvatska je sinoć u porazu od Poljske 87:79 pokazala ogromne pomake u ključnim segmentima igre kao što su kolektivna obrana, protok lopte i agresivnost. Ako će na njima graditi igru i na sljedećim okupljanima, a onda te postulate zadržati i kad joj se priključe najbolji igrači, konačno ima razloga za optimizam.
''Ona Hrvatska s Eurobasketa je po meni bila favorit za medalju. Toliko kvalitete je tu bilo. S druge strane, ova sad ima ogromno srce i momci ginu za svaku loptu. Kad bi se te dvije momčadi spojile, bila bi to vrhunska ekipa'', rekao je poljski izbornik Igor Miličić i pogodio u srž, iako to spajanje u praksi nije tako jednostavno i razlika između tih dviju momčadi puno je šira od puke kvalitete i srca.
Samonametnuti teret favorita
Hrvatska je s trojicom NBA igrača i tri euroligaške zvijezde u rujnu igrala sa samonametnutim bremenom favorita i toliko bila opsjednuta očajničkim pokušajem borbe za medalju na oproštaju Krune Simona i vjerojatno Bojana Bogdanovića da je zanemarila put koji vodi do te borbe.
Hrvatska reprezentacija, bez obzira na individualnu kvalitetu najboljih igrača, već godinama, pa i desetljećima, nije bila u poziciji da se smatra kandidatom za medalju na velikim natjecanjima, a kamoli favoritom protiv manje zvučnih rivala. I to je jedan od velikih razloga zašto se redovito lomila u ključnim trenucima.
Konkretno, na ovogodišnjem Eurobasketu Hrvatsku ju je bilo ubitačno za gledati zbog manjka kreativnosti, nemarnosti s loptom i pretjeranog posezanja za predvidljivim i arhaičnim individualnim rješenjima, kao što su igra leđima prema košu ili dalekometni šutevi preko ruke iz ofrlje postavljenog bloka.
Na Eurobasketu su Zubac, Bogdanović, Šarić i Hezonja nekoliko puta po utakmici napadali post-upom i uglavnom se zapetljavali, dok je stravična statičnost u napadu dovela do toga da Bogdanović, jedan od najboljih svjetskih šutera, u šest utakmica ima ukupno jedan otvoreni šut za tricu.
Hrvatska konačno igra kao autsajder, kako joj i priliči
U ove dvije utakmice protiv Austrije i Poljske pod vodstvom privremenog izbornika Ace Petrovića nije niti jednom spustila loptu na post, a kreirala je niz otvorenih šuteva, koji su u prvoj utakmici ulazili, a u drugoj ne.
Bez igrača koji radi razliku, Hrvatska je igrala samosvjesno. Ovi igrači svjesni su da ne mogu sve, a često i ništa, rješavati sami. Traže ekstra dodavanje, prate utrčavanja suigrača za atraktivna alley-oop zakucavanja, kreću se i izvlače na otvorene šuteve i mogu očekivati da će dobiti loptu.
Hrvatska je igrala s mentalitetom autsajdera, kakav joj realno već dugo priliči, i koji je jedini ispravan ako se želi vratiti na vrh - svakog protivnika shvatiti ozbiljno, znati svoje mane i nadoknađivati ih borbenošću, željom, gladi za loptom i nesebičnošću u napadu. Gledajući samo dojam, ideju i postulate, a ne provedbu i ishod, Hrvatska je odigrala najsmisleniju utakmicu unatrag nekoliko godina.
Temelji na kojima vrijedi graditi
Za provedbu i ishod fali kvalitete, što ne čudi kad su zna da su u odnosu na Eurobasket u sastavu bila samo tri igrača koja su imala rotacijsku ulogu (Mavra) ili dobivali mrvice (Prkačin i Perković). Usporedbe radi, Poljacima su u odnosu na ekipu koja je ušla u polufinale Eurobasketa nedostajala samo trojica, makar među njima bile najveće zvijezde Slaughter i Ponitka.
Aco Petrović postavio je temelje na kojima bi njegov nasljednik, koji će biti izabran na ljeto, svakako morao graditi, a kada dođe vrijeme za to, u njih ugraditi etablirane zvijezde. Ako se sve to poklopi, ostvarit će se Miličićeva utopijska konstatacija o vrhunskoj ekipi.
Koliko je napredak u protoku lopte očit vidi se po usporedbi broja ubačaja i asistencija. Na šest utakmica Eurobasketa Hrvatska je pogodila 177 šuteva iz igre, a ubilježila 105 asistencija, što znači da je čak 41 posto akcija za koš bilo individualno. Protiv Poljske je imala čak 21 asistenciju za 24 ubačaja, odnosno 88 posto hrvatskih koševa bilo je posljedica timske igre.
Ni ne izgleda kao košarkaš, ali ima nešto što Hrvatskoj fali desetljećima
Najveće zasluge za to idu tandemu playmakera - Dominiku Mavri i Borni Kapusti, dvojici iz niza razigravača s očitim manama kojima je Hrvatska godinama pokušavala popuniti najočitiju rupu u sastavu. I dok je Mavra dokazano odličan partner centrima u pick-and-rollu, što je dokazao i na Eurobasketu sa Zupcem i posebno Matkovićem, a sada s Brankovićem i Prkačinom, Kapusta je otkriće i ujedno krunski dokaz gnjilosti hrvatske košarke.
Taj je 26-godišnjak od punoljetnosti igrao samo za Zabok i Goricu. Nitko nije obraćao pažnju, a kamoli ulagao u njega, jer se radi o tipu za kojeg biste u gradu, pa i na plaži, teško pretpostavili da je košarkaš. Sa samo 182 cm i nipošto atletskom građom, nikad ga se nije smatralo potencijalom za značajnu karijeru, iako je s reprezentacijom osvajao medalje na U-18 i U-19 prvenstvima.
U posljednje dvije sezone bio je prvi asistent Premijer lige u Gorici, dok ga ovog ljeta trener Josip Sesar nije poveo sa sobom u rastrojenu Cibonu i dao mu priliku na većoj sceni poput ABA lige, gdje je na debiju protiv Partizana podijelio 15 asistencija.
Zbog fizičkih predispozicija, koje ga limitiraju i u obrani, i bez pouzdanog vanjskog šuta, Kapusta ne može biti "onaj" plej kojeg Hrvatska čeka desetljećima, ali dojam je da Hrvatska igrača s takvim pregledom igre i rješenjima zaista nije imala desetljećima.
Nije nikakva sramota za širu javnost što za njega nije čula do prošlog tjedna, kao ni za medije što nisu upozoravali na njega, ali da je ljudima u Savezu promaknulo dati mu priliku dok je kroz kvalifikacije neuspješno isprobavala 6-7 drugih mladih razigravača, zaista je neshvatljivo.
Flashback na poraz od Finske na Eurobasketu
Naravno, ne mogu se iz poraza donositi samo pozitivni zaključci, a među najočitijima su nastavak sklonosti užasno glupim greškama te bolna spoznaja koliko je Hrvatska izgubila na renomeu u svijetu košarke. Oba su u najjačem sjaju zablistala dvije sekunde prije kraja treće četvrtine.
Poljacima su pri poravnatom rezultatu ostale dvije sekunde da pokušaju zabiti preko cijelog terena. U te dvije sekunde ne da su uspjeli provesti dodavanje preko desetak metara, nego se Zyskowski stigao okrenuti i šutnuti uz prekršaj Matea Drežnjaka, nakon čega je pogodio dva od tri bacanja, vratio Poljacima vodstvo i usmjerio ih ka pobjedi.
Pregledavala se snimka, odluka se nije promijenila, iako je kontakt bio dvojben, je li do njega došlo prije ili tijekom šuta, odnosno jesu li dva ili tri bacanja. U domaćinskom suđenju zviždaljka se ne bi ni čula, ali Hrvatska je odavno izgubila privilegij da joj suci čak i slučajno pomognu.
Veći je problem bila sama činjenica da su naši igrači dopustili Zyskowskom da primi loptu, a kamoli još uputi šut, baš kao što su u prvom poluvremenu već jednom dopustili Poljacima da uspješno izvrše očajničko dodavanje preko cijelog terena.
Odmah je ta situacija podsjetila na osminu finala Eurobasketa, kada su Finci imali samo tri desetinke da učine jedinu moguću stvar i svejedno uspjeli izvesti alley-oop za Markkanena. Finska je tako u posljednju četvrtinu ušla s dva poena prednosti, a onda se odlijepila i dokrajčila potonulu Hrvatsku.
Prava akcija za pogrešnog čovjeka
Identičan scenarij dogodio se jučer, kada su Poljaci iz nemoguće situacije zabili za plus dva, a onda se napunili samopouzdanjem, zabili niz trica i odlučili pobjednika. Dobra vijest je da se Hrvatska nije predavala ni kad je dvije i pol minute prije kraja bila na -15, vratila se na -6 i imala priliku tricom izboriti rezultat koji bi je ostavio u igri za prvo mjesto u skupini.
Aco Petrović pozvao je time-out, pomoćnik Josip Sesar nacrtao specijal zbog kakvih je i završio u stožeru, a igrači su savršeno izveli nacrtano. Problem je bio samo u tome što je specijal nacrtan za pogrešnog čovjeka.
Iako je Toni Perković jedan od nominalno najboljih šutera u ekipi, sinoć nije pogodio niti jedan jedini šut, pa tako ni taj ključni. Sigurno se u njegovu ulogu moglo staviti puno raspoloženijeg Badžima ili Nakića, koji je jednu tricu pogodio nekoliko trenutaka ranije.
Reprezentacija u koju vrijedi vjerovati ne treba preskakati stepenice
Poraz od Poljske nipošto nije tragičan, iako je propuštena velika prilika da se bez stresa dodatnih kvalifikacija učini velik korak prema plasmanu na Eurobasket 2025. Za olimpijskim pretkvalifikacijama, koje bi donijele prvo mjesto u skupini, ne treba žaliti. Ionako se radi o svježoj FIBA-inoj izmišljotini, koja je još toliko nerazrađena da Hrvatska možda i nije izgubila sve šanse da im se priključi.
Ali ne treba se zanositi, Hrvatska nije zaslužila ići na Olimpijske igre u Parizu, pa bi joj nastup na pretkvalifikacijama ponudio tek priliku da na silu preskoči poneku stepenicu i skrene s ispravnog puta kojim je krenula prošlog tjedna.
Oko 5000 ljudi u gotovo krcatom Domu Dražena Petrovića dokaz je da ljudi u Zagrebu i zemlji još vole košarku i da su željni velikih utakmica, koje im klubovi ne mogu ponuditi još otkako je Cedevita igrala Euroligu. Živost tribina u posljednjim minutama, kada se Hrvatska borbenom obranom i tricama vraćala u igru, dokaz je da je ljudima i dalje stalo i da još u našu košarku žele vjerovati.