NAKON još jedne teške nogometne večeri na Maksimiru, Hrvatska je pobjedom protiv Armenije (1:0) potvrdila svoj nastup na Euru 2024. u Njemačkoj. Nekoliko dana ranije upravo je ta Armenija remijem 1:1 protiv Walesa pogurnula Modrića i društvo prema nogometnoj europskoj smotri, a pobjeda - iako minimalna - zapravo je bila igrački uvjerljiva.
Zlatko Dalić tako je ispisao novu stranicu hrvatske nogometne povijesti te se četvrti put u nizu kvalificirao na veliko natjecanje, što je postalo standard ove reprezentacije.
Međutim, ako bismo se koristili upravo Dalićevim žargonom - dobro nije dovoljno dobro. A pritom, ako smo iskreni, u ovom kvalifikacijskom ciklusu mnogo toga nije bilo čak niti dobro.
Plasman se očekuje
Kada je UEFA 2016. promijenila format Eura na 24 momčadi, hrvatska su se očekivanja također morala promijeniti. Reprezentacija koja je na posljednja dva Svjetska prvenstva bila u top 3 ne bi smjela više dovoditi u pitanje činjenicu hoće li se ili neće naći među čak 24 najbolje europske selekcije. Štoviše, povećanje kvote reprezentacija omogućilo je da se tamo gotovo pa redovito nađu neke koji su donedavno bile tek nešto više od nogometne egzotike.
Povijesno gledajući, Euro je krenuo s tek četiri reprezentacije, da bi 1980. bio povećan prvo na osam, a 1996. na 16 reprezentacija. U takvom formatu bilo je sasvim normalno postaviti minimum očekivanja na sam plasman i izjaviti kako je dostizanje tog cilja uspjeh sam po sebi. Međutim, Hrvatska je u međuvremenu na temelju svojih rezultata i renomea morala podići standarde, kao što to sve velike reprezentacije čine.
Upravo zbog toga što kriterije treba podizati, a ne spuštati, drugi su elementi oni na temelju kojih se procjenjuje je li kvalifikacijski ciklus uspješan ili ne. Iako to iz HNS-a nikad nije službeno izašlo, potpuno bi logično bilo da su to uobičajeni kriteriji poput kvalitete igre, dominacije i afirmacije novih igrača ili taktičkih ideja, sve kako bi reprezentacija i prije samog Eura iskušala što više varijanti.
Po gotovo svakom od tih kriterija, ostvaren je neuspjeh.
Kvaliteta igre daleko ispod najboljih
Za početak, treba spomenuti kako skupina u kojoj je Hrvatska izvukla Tursku, Wales, Armeniju i Latviju nije ni po čemu jako teška. Ako bismo taj ždrijeb usporedili s onim koji su dobili Englezi (Italija, Ukrajina, Sjeverna Makedonija) ili onim koji je dopao Francuze (Nizozemska, Grčka, Irska), postaje razvidno da je Hrvatska mogla proći puno gore, iako postoje i skupine koje djeluju gotovo pa smiješno.
U toj konkurenciji, već na prvi pogled, Hrvatska se nije iskazala. Sa 16 bodova i 13 golova Hrvatska je bila jedan od najmanje uvjerljivih favorita, a posebno je zabrinjavajuća činjenica da je reprezentacija postigla tek osam golova u sedam susreta ako bismo isključili domaćih 5:0 protiv Latvije, najslabije reprezentacije ove skupine.
Bacimo li pogled na tzv. velike reprezentacije, one koje i kladionice vide kao favorite ovog Eura, situacija je potpuno drugačija. Portugal je bio najuvjerljiviji, postigavši svih 10 pobjeda i sjajnih 36 golova, a nisu puno gori od toga bili niti Francuzi. Čak su i Španjolci, Englezi ili Belgijci, koji nisu došli do svih bodova, postizali tri gola po utakmici ili barem blizu toga. Sve te reprezentacije pokazale su dominaciju, a pritom su i igrale s velikim brojem igrača.
Hrvatska ne samo da je teško postizala pogotke nego je teško i stvarala prilike za golove, a stara boljka nedostatka tempa igre i pritiska na protivnika ponovo se mogla vidjeti.
Nova taktička rješenja?
S obzirom na kvalitetu skupine i kadra, Hrvatska je morala imati manevarskog prostora iskušati i nova taktička, a potencijalno i kadrovska rješenja, kako to uostalom čine sve reprezentacije najviših ambicija.
Umjesto toga, ovaj je kvalifikacijski ciklus poslužio samo potvrdi onoga što već neko vrijeme znamo - ovo je momčad koja živi i umire s Lukom Modrićem, uz ključne golove Ivana Perišića. Ta je deviza u prošlosti isplatila puno dividenda, ali danas možda i nije najbolja oklada, ako znamo da je Modrić značajno bliži 40. nego 30. godini života.
Najbolje se to vidjelo kod kuće protiv Turske te u gostima protiv Walesa, kada je momčad zadesila prava pošast ozljeda i problema. Tada se trebala vidjeti kadrovska i taktička fleksibilnost, a umjesto toga u dobrom dijelu tih dviju utakmica reprezentacija kao da nije postojala na terenu. Da nije bilo Dominika Livakovića, kojeg se treba smatrati najboljim igračem ovog kvalifikacijskog ciklusa, moglo je biti i puno gore od minimalnih poraza.
Dodajmo tome i strašno loših početnih dvadesetak minuta protiv Turske u gostima, gdje su Hrvatsku spašavali samo sreća i Livaković, ova je reprezentacija ponovo pokazala sve boljke od prije - loš ulazak u utakmicu protiv reprezentacija jakog tempa te ovisnost o individualnim rješenjima u veznoj liniji.
Treba reći da je Hrvatska odigrala odličnu utakmicu u gostima kod Armenije, koja je na domaćem terenu vrlo opasna reprezentacija, a pobjeda je trebala biti daleko uvjerljivija od 1:0. Međutim tada je gotovo kompletan kadar bio na raspolaganju, a Hrvatska je imala i Brunu Petkovića, koji je igrao u vrlo dobroj formi.
Međutim, ni Hrvatska ni bilo koja druga reprezentacija ne može uvijek očekivati idealnu situaciju s kadrom i formom te upravo u kvalifikacijama mora pokazati fleksibilnost, koja je ovoga puta izostala.
Treba li očekivati bolje?
Kada se radi rekapitulacija, uvijek se može igrati na kartu male nacije s ograničenim brojem kvalitetnih igrača i kadrovskih rješenja. U prošlosti bilo je selekcija za koje se to u potpunosti moglo tvrditi, ali ne i za ovu.
Hrvatska možda nema širinu kakvu imaju Francuska i Španjolska, ali svejedno ima puno kadrovskih rješenja. Kako god okrenuli i postavili stvari, koliko god ozljeda Hrvatska pretrpjela, i dalje na terenu ima na svakoj poziciji značajno boljeg igrača od Walesa, a skoro da bi se ista stvar mogla reći i za Tursku. U tom kontekstu, o Armeniji i Latviji ne treba ni govoriti. Baš zbog toga, kriteriji moraju biti viši od samog plasmana.
Ono što je dobro napravljeno u prethodnim kvalifikacijskim ciklusima, kada su na bitnim pozicijama afirmirani novi igrači te su tako pronađena rješenja prije svega u obrambenoj liniji, ovoga je puta izostalo.
Više su silom prilika na terenu minute dobivali Ivanušec i Majer, ali igra se uvijek iznova vraćala na one osnovne postavke koje diktira Modrić. Propuštena je tako prilika pronaći neke nove mehanizme igre i taktička rješenja koji bi odgovarali igračima koji preferiraju igrati nogomet više nalik onom bundesligaškom. Ovako ostaje dojam kako se i dalje čeka na Perišićev gol.
U tom smislu, možda će na ovom Euru sve i dalje biti u redu. Možda Modrić još jednom popije eliksir mladosti te izvuče veliko natjecanje, a Perišić se taman oporavi od ozljede te dođe spreman i svjež. Jednako tako, sasvim je moguće da ćemo ponovo vidjeti i goropadnog Matea Kovačića. Međutim, ovaj Euro je ujedno i posljednji put da će se tako nešto moći izvesti.
Ako se uzme u obzir situacija oko Marcela Brozovića, već će za sljedeći ciklus za Svjetsko prvenstvo, koji će biti puno teži od ovoga, biti potrebne korjenite, kako kadrovske tako i taktičke promjene. Ova je skupina nudila prilike da se neki od tih procesa i započnu, ali to se nije dogodilo.