HAJDUK

Šurjak za Arenu '74. napisao kako je Hajduk postao prvak: Pomogao je i Partizan

Foto: YouTube screenshot, Yugo Papir, Hina, HNK Hajduk

HAJDUK je u četvrtak mučenjem u Skoplju protiv Renove i minimalnom pobjedom 1:0 u 2. pretkolu Europa lige pokazao koliko je trenutačno daleko od svojih slavnih dana. Zato ih se vrijedi prisjetiti.

U sezoni 1973./74. Hajduk je osvojio dvostruku krunu - prvenstvo Jugoslavije i Kup maršala Tita, a za ondašnju reprezentaciju igralo je čak 10 njegovih igrača. Ivica Šurjak na kraju te sezone okušao se kao novinar te u svibnju 1974. napisao veliki članak u Areni o tome kako je Hajduk osvojio titulu prvaka. U suradnji s Yugo Papirom prenosimo ga u cijelosti.

IVICA ŠURJAK piše ekskluzivno za Arenu: Kako je Hajduk osvojio prvenstvo Jugoslavije u nogometu 1973/74? Šok poslije poraza s Dinamom - Partizan pomogao Splićanima u finišu prvenstva, jer ih je pobijedio na njihovu terenu i za neko vrijeme oslobodio ih nezahvalne uloge favorita... Priznanje Veležu za stimulirajuće rivalstvo i izvrsnu igru u prvenstvu...

Dragi čitatelji,

Nije lako u jednom pismu, u nekoliko rečenica, opisati sve ono što smo moji drugovi i ja proživjeli na nogometnom igralištu u deset mjeseci. Uostalom, ja i nisam baš vičan peru, više se volim "izražavati" s balunom. Ne zavidim novinarima, ni njima nije lako...

No da počnemo od početka, tj. od onog dana kad je trener Tomislav Ivić preuzeo momčad i kad nam je jasno i glasno kazao što možemo postići i što od nas želi. Nije, doduše, izričito rekao da jurišamo na prvo mjesto, ali nije ni izbjegao takvu mogućnost. Dapače, iz njegovih se riječi moglo nazrijeti da upravo misli na to, ali s obzirom na onu "o okrugloj lopti", nije se htio zaletjeti.

Poraz od Dinama nakon vodstva 2:0 svaku drugu momčad bi dotukao

Dakle, krenuli smo, dobro počeli, ali onda nas je kao grom presjekao poraz protiv Dinama. Vodili smo sa 2:0, igrali dosta dobro, pa se uspavali, primili pogodak i kao da nas je nešto začaralo. Ništa nam nije "išlo" i doživjeli smo ono što nismo ni sanjali - izgubili smo utakmicu.

Poslije, kad smo sjedili u svlačionici, spuštenih glava, dakako, nije nam bilo jasno da smo od 2:0 došli na 2:3. To je bio takav šok da bi svaku drugu momčad dotukao, da bi se teško mogla oporaviti.

Ali, baš tad je došla do izražaja jedna naša vrlina: kompaktnost momčadi. Mi smo gotovo svi iz iste generacije. Godina-dvije razlike, ali manje ili više svi smo ponikli iz istog jata, učili su nas isti učitelji. Prijatelji smo međusobno. I trener Ivić je iz "naše" generacije. Bio nam je trener još kao juniorima, poznaje nas svakoga osobno, sve naše slabosti i vrline. Dvojica stranaca, da ih tako nazovem, Oblak i Mešković, toliko su se privikli na našu sredinu da ih nitko ne bi mogao razlikovati od nas.

Da kažem nešto više o tom našem drugarstvu. Poslije poraza od Dinama sastali smo se i rekli, onako između sebe:

"Dajmo, Frfa, Buljo, Dragane, Vili, Šuro, Slaviša, Brane, Rizo! Stisnimo ruke, još u svići ima ulja, nije ništa izgubljeno, pred nama je cilo prvenstvo..."

To je bio dogovor bez velikih govorancija, stisak ruku prijatelja, ljudi koji imaju ista gledišta, istu ljubav. I isplivali smo. Počeli smo se oporavljati i na koncu jesenskog dijela prvenstva bili smo treći, za jedan bod iza Dinama i za dva boda iza Radničkog.

Korak smo uhvatili, i u proljeće je trebalo potvrditi sebe. I dok su drugi dobivali zaslužene odmore, mi smo trenirali. Pripremali smo se za nastavak prvenstva i za predstojeći turnir "Trofej Marjana 74", za okršaj velike četvorke: Crvene zvezde, Dinama, Partizana i nas. Kroz turnir smo se prošetali: Dinamu smo dali dva gola, Zvezdi pet. Frapirali smo svih. Pitali su: zar je to moguće?

Bilo je i onih koji su nas osuđivali, tvrdili kako je Ivić pogriješio jer mu je momčad prerano u formi, da ćemo poslije u prvenstvu posrnuti i slično. Mi smo šutjeli i trenirali. Vjerovali u plan i rad našeg učitelja.

Svi su se bojali hajdukovaca kao da su vukovi. Imali su i zašto

Kako je počeo nastavak, znate. Igrali smo toliko dobro da su nas se bojali kao da smo vukovi. Istina, ne želim se hvaliti, imali su i zašto.

A onda nas je pogodila kratka kriza, bolje rečeno splet nesretnih okolnosti. Kao da nas je uhvatila neka groznica, počeli su se ozljeđivati: Oblak, Holcer, Jovanić, Rožić, Mužinić, Buljan...

Pravi razlog leži u tome što su svi počeli protiv nas igrati oštro, pogibeljno. Oblak je bio najčešća meta oštrih nasrtaja. I onda onaj poraz od Sarajeva. Došao je u nezgodno vrijeme, jer nam je Velež cijelo vrijeme bio korak iza leđa. Poljuljano nam je samopouzdanje.

Proletera smo jedva pobijedili. Izgubili smo od Veleža i na kraju, kao kruna svih nedaća, uslijedio je poraz od Partizana kod kuće. To nas je gotovo ošamutilo. S prvog spali smo na treće mjesto, svi su nas već bili prekrižili, osuli su na nas drvljem i kamenjem. A upravo taj pad pomogao nam je na određeni način...

Više nismo bili prvi favorit, sva koplja okrenula su se na Mostarce. Oni su poslije izgubili od Beograda i mrtva trka utroje nastavila se. Jer, u kombinaciji je bila i Crvena zvezda. Jasno, samo do susreta s nama u Splitu. Derbi prvenstva, naš susret sa Zvezdom, trebalo je jednoga od trojice otpisati.

Skupo platili pobjedu protiv Zvezde

I otpisao je - Zvezdu. To nam je opet dalo veliku priliku, ali i nepriliku. Jer, burna utakmica sa Zvezdom ostavila nas je za utakmicu sa Željezničarom bez Buljana, Peruzovića i trenera Ivića. I Holcer je već prije bio ozlijeđen, Vedran Rožić također. Tako smo u goste momčadi koja nam je po tradiciji neugodna išli samo s Džonijem iz standardne obrane.

U takvoj situaciji Žungul i ja morali smo igrati u obrani. Žungul braniča, a ja zajedno s Džonijem centarhalfa. Pa ipak, izvukli smo jedan bod, što nam je, bez obzira na uspjeh Veleža, davalo priliku da vlastitom igrom osiguramo naslov.

Kao što znate, nama je bilo potrebno da do kraja pobijedimo u oba susreta, i Borca kod kuće i Beograda u gostima, da bismo bili prvi. I eto, uspjeli smo, osigurali smo pobjedu čak i u Beogradu s momčadi s kojom nemamo baš blistavu bilancu u gostima.

Trijumfirali smo, postali šampioni, ispred izvanredne momčadi mostarskog Veleža zahvaljujući samo boljem omjeru datih i primljenih pogodaka. Mi smo prvaci, ali da kojim slučajem nismo uspjeli, bilo bi mi krivo kad šampioni ne bi bili Mostarci jer su i oni igrači iz sredine kakva je naša, igraju dobar nogomet, nogomet radi igre, jer su već niz godina u vrhu kvalitete...

Bili smo iscrpljeni poslije utakmice s Beogradom; ali kad smo vidjeli radost naših navijača, oduševljenje gdje god smo došli, bezbrojne brzojave s čestitkama iz svih krajeva zemlje i Europe gdje god ima naših ljudi - siguran sam da bi i svi ostali kao i ja pristali da još jednom kroz sve to prođu, samo da prirede takvu radost onima koji su s nama strepili za svaki pogodak, za svaki bod.

Trijumf generacije, nogometne škole i ljubavi prema klubu

Ovo je trijumf jedne generacije, trijumf jedne nogometne škole i ljubavi prema svome klubu, trijumf profesionalnosti iako od nas nitko, siguran sam, ni jednog trenutka nije mislio na novac i novčanu nagradu. Najbolja nagrada za nas jeste to što je desetorica hajdukovaca na popisu selektora reprezentacije, znači cijela prva momčad bez lijevog braniča Rožića, a vjerojatno bi i on bio s nama da nije ozbiljnije ozlijeđen.

Desetorica na reprezentativnom spisku svakako je uspjeh, ali nije ništa novo kad se radi o Hajduku jer je već jednom naš klub to doživio, 1924. godine, kad je za Jugoslaviju igralo deset Hajdukovih igrača, svi osim vratara Otmara Gazzarija.

I eto, na kraju pozdravljam vas. Pokušao sam opisati kako je Hajduk osvojio prvenstvo (i to poslije "Kupa Predsjednika Tita" u kojemu smo 1974. također trijumfirali). Trudio sam se da to učinim što bolje mogu, iako mi nije bilo lako, jer "ja sam ipak jači na nozi nego na ruci..."

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.