FANTASTIČNE uspjehe ostvario je Hajduk ovog ljeta. Klub je u SuperSport HNL-u gotovo duplo gledaniji od svih ostalih klubova zajedno. To nije preuveličavanje zbog slikovitost, nego fakat. Prošlog vikenda je četiri preostale prvenstvene utakmice, među kojima i derbi Dinamo - Osijek gledalo ukupno 10.895 ljudi, dok je na Hajduk - Lokomotiva bilo njih 19 tisuća. Nadalje, Hajduk početkom ove sezone ima više od 10 tisuća pretplatnika, kupaca sezonskih ulaznica.
Premda je to da Hajduk ima 85.611 članova, navijača s plaćenom godišnjom članarinom također činjenica, zvuči nestvarno za hrvatske okvire, dok je respektabilno u svjetskima. Napomenimo da je spomenuta brojka bila u vrijeme pisanja ovog teksta, ali ona iz sata u sat raste te nije daleko dan kada će Hajduk imati nevjerojatnijih 100 tisuća članova.
Za ilustraciju kakav je to pothvat napominjemo da mu je dosadašnji rekord bio 53 tisuće članova 1985. godine, ali u to vrijeme Hajduk je bio kontinentalna sila, sudionik završnica euro-kupova i imao je momčad punu velikana.
Hajduk je u dvije domaće europske utakmice na početku sezone gledalo po 35 tisuća ljudi na rasprodanom Poljudu, a s obzirom na interes navijača i brzinu kojom su ulaznice razgrabljene, lako bi ispunio i stadion duplo većeg kapaciteta.
Hajdukove brojke ovog ljeta su fantastične, a doživljaji koji se vezuju uz klub jedinstveni
Redovi ispred klupskog fan-shopa na dane utakmica su nepregledni usprkos žegi, a Split i Dalmacija općenito izgledaju kao pista na kojoj svi, od beba do baba, nose službeni Hajdukov merch. Obučene u klupsku majicu "s Mišom" nemoguće je prebrojati, a to je posebno neizvedivo što se tiče majice "na Livaju" zbog navale na kupnju nakon koje je pao server Hajdukovog web shopa.
Do sada samo nabrajali brojke, ali kod ljetnog Hajduka 2022. mora se istaknuti i ono što se ne iskazuje egzaktnim pokazateljima, nego doživljajima. Atmosfera na Hajdukovim domaćim utakmicama ovog ljeta, posebno onima europskim, takva je da impresionira i trenera i igrače Villarreala.
Oni su prije par mjeseci igrali i prošli do polufinala Lige prvaka na stadionima Juventusa i Bayerna, dok su nekoliko dana prije Poljuda pobijedili na jako vrućem stadionu Atletico Madrida. Teško se sjetiti kada su navijanje, štimung i kolorit na Hajdukovom stadionu bili tako spektakularni kao protiv Vitorije Guimaraes i Villarreala.
Ipak, prije dolaska jeseni pretrpio je velike udarce
Hajduk ima najbolju momčad u zadnjih 20 godina, koja je proljetos osvojila Kup, prvi trofej nakon devet godina. Vodi ga cijenjeni trener Dambrauskas, a sportski direktor Nikoličius i predsjednik Jakobušić izazivaju ekstazu vojske navijača dovođenjem svakog igrača kojeg požele, što Hajduk prikazuje u slavljenim videima hvaljene marketinške službe kluba.
Sve ovo su činjenice. Međutim, činjenica je i da je Hajduk jako loše ušao u iznimno važnu, ključnu sezonu u kojoj je službeno najavio iskorak. To nakon preranih ispadanja iz Europe posljednjih sezona te nedavnog osvajanja Kupa može značiti jedino ulazak u skupinu Konferencijske lige te osvajanje naslova prvaka Hrvatske, što Hajduk čeka od 2005.
Hajduk je nesreću s Villarrealom zaslužio Gzirom i Tobolom
Europski iskorak je izostao jer Hajduk nije uspio proći ni prednatjecanje najslabijeg, trećerazrednog europskog natjecanja. Točno je da je za ulazak u skupinu Konferencijske lige igrao protiv daleko najtežeg od mogućih suparnika, ali i da se u podređeni položaj prilikom ždrijeba doveo sam, europskim debaklima prethodnih godina, primjerice protiv malteške Gzire i kazahstanskog Tobola.
Ako je suditi po prve dvije utakmice protiv Dinama ove sezone, Hajduk će jako teško ostvariti drugi proklamirani cilj, a to je uzimanje naslova najvećem rivalu. U meču za Superkup protiv Dinama samo ga je partija života golmana Kalinića spasila katastrofe, ali zato mu nije bilo pomoći na prvenstvenom gostovanju na Maksimiru, kada Dinamo nije samo uvjerljivo pobijedio Hajduk (4:1), nego ga je i igrom razbio.
Više nema zadovoljavanja "naslovom vice-prvaka" i kupom bez Dinama
Tako mu je pokazao da je pad prošle sezone, kada se Hajduk nadao tituli, prošlost te da je kvalitativni jaz između momčadi dva najveća hrvatska kluba nepremostiv. Nakon očajnog ulaska u sezonu Osijeka i Rijeke isto se može reći za njih s jedne te Hajduka s druge strane, ali Splićani se više ne smiju zadovoljiti "naslovom viceprvaka" i Kupom do kojeg dođu samo ako Dinamo kiksa i ispadne prije finala ili susreta s najvećim rivalom.
Zadnje, ali nikako ne najmanje bitno kada se ističe zašto je loš ulazak u sezonu alarmantan za Hajduk je to što je klub u minusu i ima jako skupu momčad. To se zaboravlja jer slušajući navijače Hajduka i njima sklone novinare stječe se dojam da Livaja, Krovinović i Kalinići bogato plaćaju Hajduku da bi tamo igrali, a ne da je u stvarnosti obrnuto.
Livaja, Krovinović i Kalinići ne igraju za Hajduk samo iz ljubavi, nego za ogromne gaže
U travnju je objavio financijsko izvješće za 2021. godinu, u kojem je naveo da je u tom periodu poslovao s gubitkom od 29 milijuna kuna ili gotovo 4 milijuna eura. To je druga godina zaredom da Hajduk posluje s gubitkom jer mu je za poslovnu 2020. minus iznosio 21.8 milijuna kuna.
U izvješću je naveo da je na plaće igrača u 2021. godini potrošio 53.5 milijuna kuna, što je za oko dva milijuna manje od Osijeka i trostruko manje od Dinama, koji je na plaće izdvojio 168 milijuna kuna, ali je i dalje jako puno za klub koji je u crvenom.
Važna je napomena uprave kluba u spomenutom izvješću, da "cjelokupni gubitak koji je ostvaren u poslovnoj 2021. godini planira pokriti iz budućeg očekivanog dobitka." U prijevodu, Hajduk je minus planirao pokriti premijama UEFA-e za ulazak u grupnu fazu Konferencijske lige i prodajom igrača.
Dok Hajduk ne proda Biuka jedina zarada ovog ljeta mu je 950 tisuća eura od UEFA-e
Četiri mjeseca kasnije znamo da je prvo izostalo jer ispadanjem u play-offu KL-a dobit će tek 950 tisuća eura, a što se tiče prodaje igrača, nakon ispadanja iz Europe očekuje se krpanje financijske rupe plasmanom na tržište Stipe Biuka, izvanserijski talentiranog (19) krilnog napadača. Prošlog ljeta iz izvora bliskih klubu puštane su priče da je Hajduk za klinca koji je tek postao punoljetan odbio 12 milijuna eura od Manchester Cityja. Realnost je da godinu dana kasnije Hajduk za Biuka može dobiti nešto više od polovice tog iznosa.
Međutim, prijelazni rok je na samom kraju i pitanje je hoće li Hajduk prodati Biuka i za koliko, pa mu je za sada onih 950 tisuća eura za pretkola Konferencijske lige jedina zajamčena zarada.
Jakobušić je prije godinu dana govorio da će sve biti riješeno kada Hajduk osvoji trofej
Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić ovako je govorio prošlog kolovoza: "Nismo se zadužili. Nismo ni posudili. Nismo Biuka založili, ne bavimo se time. Nismo ga prodali Benfici. Možda sam trebao prihvatiti ponude za Biuka i Ljubičića. Godinu i pol bismo bili mirni. Ali koga briga što smo nas dvojica ovdje mirni? Navijači žele prvo mjesto. Srezali smo troškove.
Nije meni ovdje cilj samo isplaćivati plaće redovito. Mi smo sportski klub koji mora biti profitabilan, moćan. Ne prodajemo budućnost za sigurnost. Nismo napravili transfer od šest-sedam milijuna da bismo dobili godinu. Treba nam trofej i ne znam želi li ga itko više od nas. A onda će biti sve riješeno. Ne trebate se brinuti, nismo dugoročno opteretili klub."
Na ovom mjestu podsjetit ćemo što smo prije godinu dana komentirali povodom ovih riječi Hajdukovog predsjednika jer je Jakobušićeva objava ključ za razumijevanje Hajdukovog ponašanja ne samo na tržištu nego i općenito: "Treba nam trofej. I onda će sve biti riješeno."
Ona pokazuje dvije ključne odrednice Hajdukove taktike i djelovanja. U lovu na trofej, koji u prvenstvu nije podigao od 2005., dok je u Kupu to uspio samo jednom u posljednjih 11 godina, Hajduk je krenuo na sve ili ništa, uz maksimalan rizik i ulaganja u iskusne igrače.
Zašto je pogrešno misliti da će jedan trofej riješiti sve Hajdukove probleme?
Drugo, taj toliko čekani i snivani trofej postao je totem, sveti gral koji se smatra rješenjem svih Hajdukovih problema. Naravno, takav stav je pogrešan čak i kada se iskazuje u populističke svrhe potpaljivanja euforije kod navijača, a posebno ako se postavi kao poslovni model.
Zato smo takvo ponašanje Hajduka nazvali "taktikom", a ne "strategijom", jer drugi od spomenutih pojmova podrazumijeva promišljanje na duge staze i sagledavanje šire slike. Hajduk samim osvajanjem naslova ne bi ni vratio uloženo, a uložio je i ulaže puno, nego bi tek dobio priliku to napraviti.
Naslov mu, dakle, nije jamstvo da će se vratiti na stare trofejne i profitne staze, nego bi njime izborio priliku vratiti dugove, zaraditi i nastaviti osvajati trofeje.
Kad će Nikoličius i Dambrauskas konačno dati priliku mladima?
Kao što znamo, tako je i bilo. Hajduk i njegovi navijači su euforično, kao što je i normalno, proslavili dugo čekani trofej, ali kada se samo tri mjeseca kasnije razišao dim i prošao mamurluk od nove euforije, one rano završene europske, nitko se više ne sjeća tog nedavnog i tako željenog Kupa jer Hajduk sada mora brže, više, jače.
Veliko je pitanje može li, točnije može li za to dovesti pojačanja, a ne prinove za mjesta na kojem mu bolno nedostaju igrači, kao što je pokazao početak sezone, a to su desni bočni, zatim hitri stoper te zadnji vezni koji zna s loptom?
Drugo važno pitanje je zašto Nikoličius i Dambrauskas ne rade ono što su proklamirali, a to je davanje prilike mladim igračima, posebno jer Hajduk ima dosta iznimno talentiranih mladića? Napominjemo kako je Hajduk i u klupskoj Strategiji objavio da želi postati razvojni klub. To znači da odgaja i stvara igrače za prvu momčad, ali i da živi od njihove prodaje.
"Razvojni klub" koji gomila iskusne i skupe igrače, a svoje talente šalje na posudbe i drži na klupi
Ivan Čubelić (19), ofenzivni vezni i najtalentiraniji izdanak omladinske škole u dugo vremena, u prvih osam utakmica sezone dobio je ukupno 10 minuta. Njegov vršnjak, defenzivni veznjak Ivan Krolo, nije dobio ni minute. Godinu dana mlađi veznjak Rokas Pukstas nije ni u konkurenciji. I što Hajduk u toj situaciji radi?
Nakon ispadanja iz Europe, dakle kada će imati manje utakmica nego što je htio, te mlade talente guši tako što iz Gorice dovodi Anthonyja Kalika, koji je osmica ili desetka, premda Hajduku nasušno treba šestica. Toliko o razvojnom klubu i strategiji.
Što se tiče ostale "dice", stoper Prpić (18) je samo jedan meč bio na klupi prve momčadi. Golman Sentić (21) barem je dobio jednu cijelu utakmicu protiv Varaždina, a Filip Čuić (19), najbolji strijelac Hajdukove juniorske momčadi koja je dvije godine zaredom osvajala naslov, poslan je na posudbu u Radomlje, Hajdukovu slovensku filijalu u kojoj su već njegov brat Mario Čuić te Madžid Šošić.
Početkom prošle jeseni pisali smo da je Hajduk krenuo na sve ili ništa, pri čemu mu je jedino jamstvo prodaja najvrjednijeg igrača. Godinu dana kasnije nova sezona sluti na "ništa", ali ne u smislu propasti, nego neostvarenja zadanih i očekivanih ciljeva. Čini se da bi pravi put Jakobušića i Nikoličiusa bio onaj s manje populizma, a više konkretnih, potrebnih i pravih poteza. U suprotnom, nakon Biuka razvojni klub više neće imati koga prodati.