BOL, NEVJERICA i očaj. To su bile emocije koje su 75 dugih minuta bujale u gotovo svakom gledatelju na Etihadu prije nego što se ulaskom Gündogana i padom koncentracije igrača Aston Ville sve promijenilo. U posljednjem kolu Premier lige Cityju je bilo dovoljno pet minuta potpune dominacije tijekom kojih je poništio prednost Ville od dva pogotka, a od tragičara u junake su se prometnuli Gündogan, Rodri, De Bruyne, ali i svi njihovi suigrači.
U šokantnoj završnici tako je još jednom, šesti put u posljednjih 11 sezona Premier lige, prvak postao Manchester City. Otkako je u klub došao španjolski trener Pep Guardiola, City je osvojio Premier ligu četiri od šest puta, a tri je puta imao više od 90 bodova, što pokazuje da nije bio samo prvak već da je i dominirao.
Nitko drugi nema sličan učinak
Gledajući ostale lige Petice, Milan, PSG i Real Madrid redom su u slabijim konkurencijama osvojili 86 bodova, dok je Bayern osvojio otprilike isti broj bodova po utakmici, ali s četiri utakmice manje u Bundesligi.
Povijest se ponovila - ono čemu smo prvi put svjedočili 2012., kad su svi mislili da City nema dovoljno pobjedničkog mentaliteta - pobijedili su QPR golovima u sučevoj nadoknadi. Tada su bili na bod ispred Uniteda, sada ispred Liverpoola.
Unatoč drami, uzbuđenju i naletu emocija, većina komentara na društvenim mrežama ostaje zapravo ista. Cityju se ne može oprostiti što je potjeran na katarski pogon Abu Dhabi United grupe, a zajednička je mantra svih hejtera vrlo jednostavna…
Ni prvi ni zadnji
City te titule nije u strogom smislu zaslužio, on ih je kupio. Naime, lako je osvajati titule kad se u momčad ulože ne samo milijuni nego i milijarde eura. U nastavku teksta testirat ćemo tu tezu - je li City kupio titule? Je li njihova dominacija u ligi neusporediva s onom koju je svojevremeno demonstrirao sir Alex Ferguson vodeći Manchester United?
Iako s potpuno drukčijim predznakom u očima javnostima, otkako je Premier lige, prisutne su financijske injekcije. Uostalom, vjerojatno najdominantnija liga svih vremena - talijanska Serie A tijekom kasnih 80-ih i cijelih 90-ih - bila je kilometrima ispred ostalih jer su tada vlasnici klubova, u jednom i vlasnici talijanskog gospodarstva, upumpavali u te klubove basnoslovne svote.
Neki od tih iznosa, pogotovo oni isplaćeni za Vierija, znali su nadmašiti i kompletan budžet kluba. Od tih vlasnika namjernika neki su na kraju i bankrotirali. Kako je talijansko gospodarstvo lagano propadalo sa svojim velikim proizvodnim pogonima, tako je okopnjela i sama Serie A, a klubovi na vrhu - uz iznimku Juventusa - danas imaju strane vlasnike.
Engleska je ovo već vidjela
U Premier ligi prve takve očite poteze pamtimo tijekom ranih 90-ih, kad je engleski biznismen Jack Walker, koji je svoje bogatstvo stekao u industriji čelika, kupio Blackburn Roverse te odmah krenuo investirati.
Klub je u tri sezone Premier lige napravio enormne investicije te se pojačao igračima poput Shearera, Suttona, Battyja, Flowersa i Le Sauxa, koje matični klubovi nisu mogli zadržati pred naletom svježeg kapitala. Sve to brzo se isplatilo - prvu su sezonu Premier lige završili četvrti, nakon toga drugi, da bi treće sezone dohvatili i prvo mjesto ispred Manchester Uniteda.
Vrlo je sličnu stvar za Newcastle tih ranih 90-ih napravio John Hall, koji je prvo doveo Kevina Keegana, a potom i cijelu novu momčad. Kupovine igrača poput Lesa Ferdinanda, Tina Asprille, ali pogotovo Alana Shearera, dvaput su ih gurnule prema mjestu viceprvaka 1996. i 1997. Pogotovo te 1996. ispustili su dvoznamenkastu prednost koju su imali na polusezoni, što se i danas spominje na sjeveru Engleske s posebnom sjetom.
Gledajući iz današnje perspektive, kad se novac prilagodi inflaciji te postavi relativno na budžete klubova, transfer Alana Shearera iz Blackburna u Newcastle ostaje najskuplja kupovina u povijesti nekog engleskog kluba te jedina koja premašuje 200 milijuna funti.
Iako su i jedni i drugi zaprijetili u ponekim sezonama, ni oni, a ni Liverpool ili Arsenal nisu ugrozili dominaciju Manchester Uniteda, koja je ostala jedina konstanta u prvih 10 sezona Premier lige.
Jedina konstanta bio i ostao Manchester United
Sir Alex Ferguson u Unitedu je uspostavio pravu nogometnu dinastiju te promovirao nekoliko generacija koje su redom ulijevale strah u kosti protivnika. Nikad se nije libio prodati igrača u najboljim godinama ili dati priliku igraču za kojeg je smatrao da ju je zaslužio.
Tijekom duge trenerske karijere odlično je učio na vlastitim pogreškama, a najveće mu je priznanje to što je United bio najjači kad ga je Ferguson vodio pri kraju svoje ere, kad je doista igrala gotovo pa All-Star momčad.
Međutim, ono što je Ferguson imao nitko drugi nije. Bila je to odana vojska navijača koja nije promijenila svoje boje unatoč desetljećima suše koja je vladala Manchesterom. United je stoga, uz Liverpool, unatoč nedostatku uspjeha ostao najbogatija momčad Premier lige od njezina osnutka ranih devedesetih.
Plaća korelira s uspjehom
Općenito, najbolji indikator uspjeha u nogometu te podatak koji najviše korelira s pozicijom na ljestvici u ligaškim natjecanjima jest klupski budžet za plaće igrača. Razlog je jednostavan: tržište je uvijek prilično nepredvidivo, kako po pitanju odšteta, tako i sreće, ali najbolje igrače možete zadržati samo najvišim plaćama, a time ćete privući i najbolje igrače protivničkih ekipa.
Tijekom devedesetih samo su dva kluba premašila iznos od 100 milijuna funti potrošenih za plaće. Na drugom je mjestu, sa 122 milijuna funti, stajao Liverpool, dok je na prvom mjestu s 15 potrošenih milijuna više bio Manchester United. Nitko drugi nije im bio ni blizu.
I dok je Liverpool nakon dva desetljeća dominacije ušao u doba lutanja i slabe igre, United je profitirao. Osim velikih plaća, dovodili su i najveće zvijezde poput Roya Keana, Andyja Colea, Dwighta Yorkea i Japa Stama. Prilagođeno inflacijom i količinom novca, to su sve bili transferi u protuvrijednosti od preko 100 milijuna funti današnjeg novca.
Koliko god taj United zaslužio pohvale zbog promocije šest-sedam svojih klinaca, ostaje činjenica da je kontinuirano imao najveći budžet te je, osim Shearera, doveo preostale najveće zvijezde Premier lige, počevši s Ericom Cantonom.
Htjeli su dovesti i Shearera, nudili isti novac kao i Newcastle, ali prije spomenuti Jack Walker jednostavno nije htio golgetera pustiti da ode u United. Osim toga, jedina ekipa koja im je proračunom mogla konkurirati - tada Liverpool - najviše je stigla do trećeg mjesta te nikad nije tijekom devedesetih osvojila u prosjeku dva boda po utakmici u jednoj sezoni.
Iako je do samog kraja devedesetih izostao i europski uspjeh u Ligi prvaka (zbog prije spomenute dominacije Talijana), United je doista dominirao. No osim što su imali sjajnog trenera i izvrsne igrače, imali su i druge stvari koje su nužne - najviše novca za plaće te konstantan priljev velikih zvijezda.
Dolazak Abramoviča sve je promijenio
Kako je internet potpuno promijenio način konzumiranja informacije i vizualnog sadržaja, što će imati i direktne posljedice na nogomet, tako je i dolazak Romana Abramoviča potpuno promijenio sliku dominacije u Premier ligi. Nijedan klub do tada, a ni od tada - koliko god se to mislilo za City - nije ubrizgao toliko novca u tako kratkoj jedinici vremena poput Romana Abramoviča.
Tih je sezona - relativno gledajući - Chelsea trošio na transfere kao da danas troši pola milijarde eura, a njegov je budžet za plaće u prvoj šampionskoj sezoni gotovo dvostruko premašio i budžet Uniteda. Nitko drugi, dakako, nije bio ni blizu.
Kad se pogledaju brojke za cijelo desetljeće, Chelsea je na plaće igrača potrošio ukupno 986 milijuna funti, United je došao do 820, dok su Arsenal i Liverpool zaostajali za Unitedom dodatnih 150 milijuna.
Nije stoga pretjerano čudno što se Chelsea priključio Unitedu kao dominantna sila u Premier ligi, iako je Mourinho tada rado dobar dio zasluga prisvojio sebi. I do dana današnjeg, gledajući relativnu vrijednost novca, Chelsea je potrošio najviše kad je riječ o transferima.
Ferguson također nije mirovao. Još prije dolaska Abramoviča doveo je Verona i Ferdinanda, dva igrača koji i danas relativno gledajući ostaju druga i treća najskuplja kupovina poslije Alana Shearera, a daleko od toga nije ni Ruud van Nistelrooy, još jedan od onih koji relativno premašuju 100 milijuna funti.
Međutim, dolazak jednog portugalskog mladića, koji se odaziva na ime Cristiano Ronaldo, sve je promijenio. Nakon toga Ferguson i United imali su period kako nacionalnog, tako i europskog uspjeha, gotovo bez premca u Premier ligi.
Od 2007. do 2011. ne samo da su četiri od pet sezona bili prvaci Engleske nego su triput došli do finala Lige prvaka, a jednom i odnijeli titulu. Samo ih je Barcelona s Messijem uspjela dvaput zaustaviti u finalu. Do kraja Fergusonove ere United je čak 13 puta bio najbolji u Premier ligi, ali nijednom od tada.
Je li City onda kupio titule?
Najtočniji odgovor bi bio - i da i ne. Odgovor je "da" jer su doista imali vrlo snažnu financijsku injekciju od svojih katarskih vlasnika, koji ih i danas (iako značajno manje) guraju sponzorskim ugovorima i utjecajem na tržištu.
Odgovor je "ne" jer je sasvim jasno da se dugoročno u svakoj ligi može uspjeti samo na dva načina - prvi je da od ranije imate veliku reputaciju i budžet pa svoju visoku poziciju održavate kroz strukturu budžeta za plaće, a drugi je da želite poput Blackburna, Newcastlea ili Chelseaja napraviti brzi iskorak koji je nemoguć bez instantno jake financijske injekcije.
Kad se pogleda situacija u Premier ligi od 2010., City je na vrhu budžeta za plaće s potrošene 2 milijarde funti. Međutim, tek su koji milijun manje potrošili i United i Chelsea, koji su u aktualnoj sezoni imali i više novca potrošenog za plaće igrača od Cityja. Za nekih 350 milijuna zaostaju Liverpool i Arsenal.
Početak izgradnje momčadi bio je skup
Što se transfera tiče, City je inicijalno morao potrošiti puno novca kako bi oformio momčad, ali to relativno ostaje daleko manje od onoga što je Chelsea potrošio dolaskom Abramoviča, kad je gradio momčad početkom nultih. Gledajući posljednjih 12 godina, United je potrošio jednako, a Chelsea neznatno manje za akvizicije novih igrača.
U tom je smislu Pep Guardiola u pravu kad kaže da nitko osim Uniteda i Fergusona nije dominirao ligom kao što to City čini sada jer dvije sezone u kojima je to činio Chelsea pod Mourinhom bile su doista to - samo dvije sezone.
Ono što je dodatno fascinantno jest količina dominacije i bodova koje osvaja City. Jedini su dosad osvojili 100 bodova u Premier ligi, a čak su triput išli preko 90. To su učinili kad je Premier liga bila na vrhu UEFA-ine ljestvice prema nacionalnom koeficijentu uspjeha, s najvišom prednošću koju su ikad imali pred drugoplasiranom Primerom.
Taj podatak jasno pokazuje da je konkurencija trenutačno jača nego ikad. Osim toga, osvojili su i četiri Liga kupa te jedan FA kup. U tom su smislu bolji od bilo kojeg Unitedovog perioda, ali zaostaju za onih nekoliko finala Lige prvaka te jednom pobjedom u doba kad je United bio najbolji. Bilo je to, dakako, Ronaldovo doba.
U Cityju nema Balea i Hazarda
City uz svu svoju potrošnju nikad nije kupio najveću zvijezdu, a Grealish je prvi igrač za kojeg je platio preko 100 milijuna funti. U odnosu na domaću i pogotovo europsku konkurenciju, zaostaje po pitanju akvizicija najatraktivnijih igrača.
Primjerice, Real Madrid na plaće Edena Hazarda i Garetha Balea godišnje potroši više od pola odštete za Grealisha, a svejedno mu je ostatak budžeta za plaće daleko veći od Cityjevog. Još ekstremnije, PSG potroši i cijeli Grealishev iznos za godišnje plaće Neymara i Messija.
U tom, najvažnijem smislu, City i nije tako velik potrošač. Kako god se okrene, United je postao Cityju ono što je njemu bio Liverpool tijekom 90-ih - klub koji bi mu trebao parirati, ali se nalazi u ponoru vlastite veličine i uspomena.
Sve što su od 2010. napravili Guardiola i njegovi prethodnici nadmašilo je očekivanja. Uz ogromnu financijsku i klupsku konkurenciju, biti šestput prvi, triput drugi te dvaput treći ogroman je uspjeh. Takav bi uspjeh bio potpuno nemoguć bez investicija, a čak i s njima premašuje sva realna očekivanja.
Činjenica da su nekoć Arsene Wenger u jednom te Jürgen Klopp u sadašnjem periodu s manje sredstava još i više premašivali očekivanja tema je za neku drugu prigodu. Za sada neka ostane zaključak - Pep Guardiola i Manchester City igraju iznad prosječnih očekivanja. To što javnost očekuje da pritom osvoje i pokoju Ligu prvaka jest razumljivo, ali ne mijenja ništa u meritumu stvari - već i ovo je jako puno.