KAD JE 29. listopada 2003. godine na početku četvrte minute utakmice u Sacramentu LeBron James primio loptu na desnoj strani, napravio jedan dribling udesno, dignuo se na skok-šut i pogodio preko ispružene ruke centra Brada Millera, nitko nije pomislio da je time započeo potjeru za ultimativnim NBA rekordom.
U sljedećih 20 godina taj razvikani klinac pristigao iz srednje škole neumorno je na konto dodavao po dva, jedan ili tri poena, sve do 38.388, koliko je dohvatio skok-šutom iz okreta 11 sekundi prije kraja treće četvrtine utakmice protiv Oklahoma Cityja, u kojoj mu je trebalo 36 poena da sruši rekord Kareema Abdul-Jabbara, koji je stajao od 1989. godine.
S 38 godina, u svojoj 20. NBA sezoni LeBron James postao je najbolji strijelac NBA lige svih vremena. I što je najbolje, ne namjerava se tako skoro zaustaviti. Izvjesno je da će, možda već iduće sezone, premašiti i brojku od 40.000. Uostalom, ne tako davno rekao je da bi mogao igrati još sedam godina. Tko zna koliko će još utrpati dok se konačno ne odluči za mirovinu.
Riječ rekord, posebno u kontekstu NBA lige, odavno je potpuno isprostituirana jer zaista svašta može biti rekord ako se ustvrde odgovarajući kriteriji. Nije ništa bolje ni s pojmom povijesnog učinka. Ovo što je učinio LeBron mora se okarakterizirati kao najveće moguće individualno dostignuće u košarci.
Ultimativni rekord usred sezone prožete frustracijama
Pa ipak, to je samo žličica šećera u kotlu gorčine u kojem je Kralj James dočekao ultimativni trenutak karijere. Čovjek koji je više od individualnih cijenio momčadske uspjehe svim silama pokušava vući LA Lakerse da se dočepaju barem play-ina, a zatim i doigravanja, pa možda i borbe za svoj peti naslov prvaka, a oni čame na 13. mjestu Zapada, sa samo dvije momčadi koje im gledaju u leđa.
Još jedna godina bez doigravanja učinila bi više zla za njegovu ostavštinu nego što mu je dobroga donijelo rušenje Kareemova rekorda. U dosadašnje četiri sezone u Lakersima osvojio je naslov prvaka 2020. u izvanrednom okruženju pandemijskog balona, ali u preostale tri nije prošao niti jednu seriju doigravanja, a dvaput u njega nije ni ušao.
Sve frustracije nakupljene ove sezone ispoljile su se prije desetak dana kad su Lakersi gostovali kod povijesno najvećeg rivala Boston Celticsa, s kojima dijele epitet najtrofejnije NBA franšize s po 17 naslova prvaka. Dok se Lakersi pokušavaju hvatati i za najtanje slamke, Celticsi mirno brode sezonom kao najbolja momčad lige, koja je prošle sezone ostala dvije pobjede od 18. titule.
U jednoj od onih utakmica koje u sezoni od 82 susreta znače više od ostalih, Lakersi su bezočno pokradeni. U prodoru na koš na isteku četvrte četvrtine Jayson Tatum mlatnuo je Jamesa po ruci, ali suci nisu označili prekršaj, a Boston je naposljetku došao do pobjede u produžetku.
U tih nekoliko sekundi LeBron je prošao sve faze tugovanja nakon gubitka voljene osobe, od nevjerice i bijesa do bespomoćnog prihvaćanja tužne sudbine. Danima kasnije na društvenim je mrežama izražavao nevjericu i oplakivao bolan poraz, pa se čak i priklonio navijačkoj teoriji zavjere sudaca protiv Lakersa.
Suci su se čak i ispričali zbog pogreške, za razliku od situacije od desetak dana ranije, kada su na sličan način propustili dosuditi prekršaj na Russellu Westbrooku za pobjedu protiv Philadelphije. Lakersi su se žalili i zbog nedosuđenih ključnih prekršaja i protiv Dallasa i Sacramenta. I svaki put su bili u pravu. Ali o teoriji zavjere promašeno je pričati.
Fun fact: Posljedična analiza Yahoo Sportsa je pokazala da su na tijesnim utakmicama Lakersa ove sezone u posljednje dvije minute napravljene 34 sudačke pogreške. No čak 20 ih je išlo u korist Lakersa, ili 58.8%, prema čemu ispadaju četvrta najprotežiranija ekipa lige, nakon Clippersa, Warriorsa i Thundera (?!). Greške se stalno događaju, samo su neke više medijski eksponirane od drugih. A kud ćeš eksponiranijeg igrača i kluba od LeBrona i Lakersa?
Osim za sudačkom pravdom, LeBron već dugo vapi za pojačanjima, svjestan da ovako konstruirana momčad neće biti faktor u doigravanju ni ako se u njega uopće plasira. Čak ni kad je kompletna, nije dobra, a kad nema LeBrona, izgubila je sedam od 11 utakmica.
"Možda je to zbog mene"
Anthony Davis, kao i obično, više je ozlijeđen nego zdrav, propustio je 24 od 55 utakmica. Iako se bolje od očekivanog prilagodio ulozi s klupe, Russell Westbrook je i dalje Russell Westbrook, sa svim svojim vrlinama i manama. Ostatak momčadi čine solidni igrači poput Lonnieja Walkera, Thomasa Bryanta, Dennisa Schrödera ili mladog Austina Reavesa.
Na papiru, i takva bi momčad trebala biti dovoljna za doigravanje, koje je na izjednačenom Zapadu još itekako dostižno, ali nipošto za neki veći cilj. Nije se to promijenilo ni dovođenjem Ruija Hachimure, za kojeg ni nije jasno kako bi trebao pomoći Lakersima jer ne odskače ni po šutu (33% za tricu) ni po obrani te je samo još jedan u nizu solidnih igrača koji ne rješavaju nijednu te dvije najveće boljke Lakersa.
Zato već dugo ganjaju Bojana Bogdanovića i druge igrače sličnog profila, zato su pokušavali dovesti Kyrieja Irvinga prije nego što je on završio u Dallasu, prema izvješćima pouzdanih insajdera baš zato što je želio k LeBronu u Lakerse, a uvrijeđeni vlasnik Netsa Joe Tsai nije mu želio ispuniti želju.
"Možda je to zbog mene", upitao se James na Twitteru nakon vijesti o trejdu Irvinga u Dallas. Ispostavilo se da, posredno, i jest. Iako sam po sebi nije razlog za to što mu Kyrie nije došao za suigrača, Irvingova želja da mu se pridruži spriječila je ponovno ujedinjenje dvojca koji je 2016. donio naslov Clevelandu.
Naravno, nipošto ne treba podcjenjivati Jamesovu ulogu u sastavljanju ovakvog rostera. Sam je želio Davisa i Westbrooka za suigrače, a Lakersi su za njih dali cijelu generaciju mladića koje su marljivo okupljali nakon umirovljenja Kobea Bryanta, brojne rotacijske kotačiće i gotovo sve pickove na draftu koje su imali, izuzev onih daleke 2027. i 2029. godine, koji su im sada najvrjedniji posjed i najveća prilika da se pojačaju putem razmjene.
Ako ih Lakersi zaista razmijene, bilo do isteka roka u četvrtak ili na kraju sezone, bit će to konačni dokaz LeBronove veličine jer će pokazati da je veći od najvećeg i najpopularnijeg košarkaškog kluba na svijetu. Lakersima su ti pickovi jedino na što se mogu osloniti za ponovnu izgradnju momčadi nakon što se LeBron oprosti. Dakle, spremni su odreći se budućnosti i praktički se obvezati na dugo razdoblje rekonstrukcije, puno teže od onog u kakvom su bili između Kobeova umirovljenja i LeBronova dolaska iz Clevelanda.
U najgorem slučaju, lako bi mogli doživjeti istu sudbinu kao u posljednjim Bryantovim sezonama, u kojima se i dalje sve vrtjelo oko njega, iako nakon brojnih ozljeda više nije bio ni sjena igrača kojeg su generacije košarkaških fanova obožavale. Samo što ih Kobe nije natjerao da potroše baš sve pickove.
A to je zadnje što LeBron želi. Glavni razlog njegovih frustracija je želja za pobjedama. Ne nužno neprestanim osvajanjem naslova, ali nakon što je devet puta u 10 godina igrao finale, a četiri puta ga i osvojio, svaka sezona bez ozbiljne borbe za prsten potpuno je protraćena. A ovo će mu, ne dogodi li se čudo do četvrtka navečer, biti četvrta takva u pet godina.
Hoće li ga svijet nakon ovog rekorda konačno prihvatiti kao GOAT-a? Teško
Koliko god je rušenje Kareemova rekorda najveće moguće postignuće u košarci, izgledno je da će mu ostati posljednje u karijeri. Bit će tu još All-Star utakmica, još rekorda i "rekorda", pogotovo kad zagazi u godine u kojima nitko prije njega nije igrao. No hoće li to biti dovoljno da ga svijet konačno prihvati kao najvećeg svih vremena? Vjerojatno ne.
S pravom ili ne, za većinu će Michael Jordan ostati GOAT, bez obzira na sve što James napravi. Čak i ako osvoji još dva prstena i izjednači se s Gospodinom Zrakom, uvijek će ga proganjati šest izgubljenih finala jer je po iskrivljenoj logici Jordanovih pristaša bolje ni ne doći u finale nego izgubiti o njemu.
Jordanove mane ostale su zaboravljene u mitomaniji nastaloj prvenstveno na eri u kojoj je dominirao, kada je NBA košarka nakon Dream Teama na Olimpijskim igrama u Barceloni postala svjetska atrakcija, a on, kao najbolji među najboljima, globalni fenomen veći od samog sporta kojim se bavi.
LeBron je, s druge strane, u svoj prime ušao u počecima rasta društvenih mreža, na kojima se svaka greška secira, a svaki lonac ima svoj poklopac. Gotovo svih 20 godina profesionalne karijere proveo je pod povećalom pod kakvim nije bio niti jedan sportaš u povijesti, sve do Novaka Đokovića.
Izdržao je sve pritiske i ispunio sva očekivanja koja su pred njega postavljena još otkako je sa 17 godina na naslovnici Sports Illustrateda obilježen kao "The Chose One", Odabrani. Samo nije dostigao Jordana po broju titula.
A one nisu ni ne mogu biti jedino mjerilo jer bismo inače kao o GOAT-u govorili u 11-erostrukom prvaku Billu Russellu i slavili Roberta Horryja koji ih je osvojio sedam kao igrač uloge. Ne, previše je različitosti u erama i okolnostima da bi bilo tako jednostavno.
Ne može ključan biti ni rekord koji je James upravo srušio. Da je on mjerilo, svih ovih godina uspoređivali bismo ga s Kareemom, a ne s Jordanom. Abdul-Jabbar ima samo jedan naslov manje od Jordana, a malotko će reći da je bio najveći, ponajprije jer je igrao prije globalizacije košarke.
On je u svojih 38.387 poena ugradio samo jednu jedinu tricu (iz 18 pokušaja). U prvih 10 godina njegove karijere one nisu ni postojale, a u sljedećih 10 bile su tolika rijetkost da ih nisu koristili ni vanjski igrači, a kamoli centar koji je dominirao svojim prepoznatljivim "udicama", a ne skok-šutom. LeBron nikad nije bio vrhunski šuter, ali ipak je u karijeri zabio više od 2000 trica.
Kareemov rekord došao mu je usput
Do rekorda je došao prirodno, iako o njemu nije razmišljao sve dok mu se nije približio. Kad je zabio svoje prve poene one jesenske večeri u Sacramentu 2003., nije mu bilo na kraj pameti da će postati najbolji strijelac svih vremena jer postizanje koševa nije bila ni njegova primarna uloga ni mentalitet.
Zapravo, prije nego što će postići prvi koš, ubilježio je prvu asistenciju, i to prekrasan alley-oop za zakucavanje u kontri. Njegova igra i pristup košarci puno su više podsjećali na Magica Johnsona, nego Jordana, kojem je provlačenje lopte kroz obruč uvijek bilo primarni nagon. Na postizanje koševa se fokusirao tek shvativši da i to radi bolje od bilo koga drugoga na terenu i da time daje momčadi najveću šansu za pobjedu.
"Uvijek sam se više radovao asistencijama i gledanju suigrača kako zabijaju. Još kad sam počinjao igrati, bio sam posebno ponosan kad bih mogao dodati i učiniti da se svi osjećaju jednako važno", rekao je James u intervjuu uoči rušenja Kareemova rekorda.
Mt. Rushmore ili Mt. Everest
Ove sezone već je prestigao Magica na listi najboljih asistenata, na kojoj je trenutačno četvrti, iza Johna Stocktona (15.806), Jasona Kidda i još aktivnog Chrisa Paula, trojice najvrsnijih razigravača svih vremena čije su karijere trajale dulje od Magicove. No do Stocktona mu nedostaje više od 5000 asistencija i jasno je da njega ipak neće dostići jer bi uz prosjeke karijere za to trebao još 10 godina.
Bio bi bliže Stocktonovu rekordu da je kroz cijelu karijeru bio okružen suigračima koji su njegova dodavanja bili u stanju pretvoriti u koševe, ali u prvih sedam godina u Clevelandu i posljednjih godina u Lakersima njih nije bilo puno.
Kad se za tri, pet ili sedam godina odluči konačno povući s parketa, James možda i dalje neće biti općeprihvaćen kao najveći svih vremena, što je ionako subjektivan dojam. Ali nema nikakve dvojbe da će biti na košarkaškom Mt. Rushmoreu, brdu na kojem su isklesana lica četvorice najvećih američkih predsjednika.
Nema nikakve dvojbe da LeBron spada na Mt. Rushmore, da je jedan od četvorice najvećih. Ali gledajući postignute koševe, dugovječnost i nepokolebljivu izvrsnost u proteklih 20 godina, popeo se na Mt. Everest.