LIVERPOOL je pobijedio Tottenham i osvojio šestu titulu prvaka Europe u svojoj povijesti. To je jedina rečenica koje ćemo se sjećati u vezi sinoćnjeg finala.
Utakmica između Tottenhama i Liverpoola nije ni imala velike šanse biti naročito glamurozna. Vodila su je dva izrazito studiozna trenera koji nijedan detalj ne prepuštaju slučaju, imaju mnogo međusobnih okršaja i nastupaju u susretu u kojem je ulog često prevelik da bi se posegnulo za manje provjerenim, ali uzbudljivijim rješenjima. Bilo bi nepravedno reći da je Liverpool nadigrao Tottenham, ili obratno. Oba trenera i ekipe uspješno su oduzele sve suparnikove snage i takav dvoboj mogao je odlučiti samo izolirani incident poput velike greške, sretnog incidenta ili vrhunskog individualnog poteza. Zapravo, u teoriji je rani gol najbolje što se moglo dogoditi daljnjem razvoju utakmice. Ali ova utakmica bila je totalna antiteza svemu onom što joj je prethodilo u najelitnijem nogometnom natjecanju.
Liverpool bez rješenja u posjedu
Obje ekipe imale su velikih problema u strukturiranju napada do samog kraja, prije svega zbog nevoljkosti i jednih i drugih da koordinirano napadaju s većim brojem igrača i aktivno traže višak. Liverpool je u posjedu igrao s izrazito široko postavljenim Wijnaldumom i Fabinhom koji su razvukli Tottenham u sredini terena i omogućili Salahu i Maneu da opterete središnjicu terena. Ipak, Tottenham je velikim brojem osigurača u presingu bez većih problema kontrolirao tako postavljen napad. Ali Liverpoolov susret ionako je od prve minute i pogotka bio usmjeren isključivo na očuvanje prednosti. Da je tome tako govori i to da su loptu u posjedu imali tek 39 % vremena. Time su postali prvi klub nakon Intera koji je u finalu Lige prvaka pobijedio, a da je pritom suparnik bio taj koji je loptu imao duže u nogama. Liverpool je poveo sasvim sretno na samom startu i teret iniciranja promjene pao je na Tottenham. I premda nisu zaslužili gubiti, napravili su premalo da se vrate u susret. A pritom je i Pochettino napravio veliku grešku.
Kane nije smio startati, a Eriksena se moralo bolje iskoristiti
Harry Kane nije igrao 9 utakmica sve do jučer. Već ta činjenica trebala bi biti dovoljna da ga se ne uvrsti u susret. Pochettino je pokleknuo pred teretom ostavljanja velike zvijezde na klupi. Da je kojim slučajem izgubio s Kaneom na klupi, bio bi razapet, ali to bi bio sasvim pogrešan diskurs. Kane nije smio startati. Njegova slaba forma pritom je najmanji problem. Son koji igra u životnoj formi morao je biti žrtvovan na krilu veći dio susreta, a najgori način za iskoristiti njegovu fantastičnu percepciju i osjećaj prostora je gurnuti ga uz aut liniju i oduzeti mu jednu dimenziju kretanja. I Moura bi mnogo više mogao pružiti u formi u kojoj se nalazi, a takva prednja linija Tottenhama puno je mobilnija od one koju smo jučer gledali i vjerojatno bi imala veće šanse probiti Liverpoolove linije.
Druga upitna odluka je Eriksenova uloga. Liverpool je u obrani svjesno pustio bočne igrače Tottenhama, pri čemu su Wijnaldum i Fabinho usko i visoko markirali Winksa i Sissoka kako bi onemogućili Tottenhamu smislenu organizaciju napada. Bio je to vrlo riskantan potez jer je to značilo da je njima iza leđa veliki prostor u kojem Henderson mora pratiti Eriksena. Ipak, danski veznjak bio je prečesto i previše udaljen od igre. Umjesto da se spustio i ponudio kao dodatna opcija koja bi onda mogla aktivirati bokove i stvoriti s njima i veznjacima trokut za prijenos lopte, sakrivao se duboko među Liverpoolovim linijama veći dio susreta. Tako Tottenham nije mogao iskoristiti jedina dva igrača (Rosea i Trippiera) koji su imali prostora, jer im loptu nitko nije mogao dostaviti u slobodne zone. Probali su Pijetlovi promijeniti situaciju podizanjem Trippiera na krilo i uvlačenjem Allija u sredinu terena, ali su dobili samo drugačiju geometriju, ali ne i dinamiku u igri. Na terenu je bilo previše igrača koji traže suigrače koji stvaraju prostor kretnjom, a premalo onih koji to mogu ostvariti.
Najgore finale od Milana i Juventusa 2003. godine
S taktičkog i estetskog aspekta, ovo je bilo jedno od najgorih finala u modernoj nogometnoj povijesti. Činjenica da se o gologuzoj Ukrajinki koja je utrčala na teren i dobila pola milijuna folovera (s pravom) govori više od utakmice dovoljno je indikativna, a dojam ekipe koja nema krvi da preokrene susret sasvim je drugačije od onoga što je Tottenham predstavljao cijele sezone. Liverpool je odigrao prosječnu utakmicu, nije dozvolio puno šansi suparniku i dočekao ih onako kako je lani Real dočekao njih. I ima neke epske pravde da će ovako veličanstvenu sezonu okončati barem jednim trofejem. Ali ovo finale bila je sušta suprotnost bogatstvu događanja, preokreta i nevjerojatnih narativa koji su nas pratili tijekom natjecanja. Jedino se još uspavanka između Milana i Juventusa na Old Traffordu može usporediti sa sinoćnjom grozotom od utakmice.
Liverpool je šesti put postao prvak Europe. To je jedina rečenica koje će se itko sjećati u vezi sinoćnjeg finala.