Kapetan Hajduka: Za Hrvatsku sam branio ozlijeđen, a Dalić je ispao veliki gospodin

LOVRE KALINIĆ se krajem prošle godine vratio u Hajduk, a tri mjeseca kasnije stigao je i poziv izbornika Zlatka Dalića. Što je sve prošao u periodu otkako je posljednji put branio za Hrvatsku, 30-godišnji vratar objasnio je u razgovoru za Index koji smo vodili nakon što je na Poljud Kaliniću stigla pozivnica za reprezentaciju.

Uskoro će se navršiti dvije godine otkako ste posljednji put branili za Hrvatsku. U Budimpešti je reprezentacija poražena 2:1, a vi ste označeni najvećim tragičarom. Kako se danas osjećate, kakav je osjećaj ponovo biti dio reprezentacije?

Kada se sve zbroji i oduzme, nisam puno izostao. Propustio sam samo dva okupljanja. Vjerovao sam da ću se vratiti. Bio sam svjestan da zbog pozicije u klubu ne mogu biti u krugu kandidata. Nisam branio i tražio sam rješenje. Znao sam da ću se vratiti u reprezentaciju kad nađem novi klub i cijelo vrijeme bio sam u kontaktu s izbornikom. Govorio mi je da računa na mene i da se nada kako ću pronaći klub u kojem ću imati minutažu. Nikada nisam sumnjao u svoje kvalitete, ali nešto se tu pitalo i druge. Bilo je teških dana, ali uspio sam i danas sam presretan što se vraćam. Reakcije su pozitivne, kako u klubu tako i u mojoj obitelji

Koliko vam je značila činjenica da Dalić i dalje računa na vas? 

Jako puno i koristim ovu priliku da zahvalim izborniku. Pokazao je da je veliki gospodin, stalno je zvao i pitao kako sam i treba li mi što. Takav odnos njeguje i s drugim igračima. Kad dođu teški dani, igračima to jako puno znači.

Što se dogodilo u utakmici s Mađarskom? Branili ste ozlijeđeni, čija je to bila odluka?

To je bila moja odluka. Ne bih se previše na to vraćao. Želja je bila prevelika. Ozlijedio sam se u utakmici s Azerbajdžanom nekoliko dana ranije i mislio sam da ću moći odraditi Mađarsku s napuknutim meniskusom. Možda sam u toj situaciju bio sebičan, ali to je bio produkt velike želje, gorio sam da budem dio toga. Puno puta u karijeri sam branio ozlijeđen, ali taj put to se dignulo na razinu koja po meni nije bila primjerena, kao da je to najveća tragedija u hrvatskoj državi. Izbornik je preuzeo odgovornost i na tome mu također hvala, no ponovit ću da je to bila moja odluka. Nosio sam se s posljedicama, nisam potonuo. Život je takav, jednostavno ne možeš stalno biti na vrhuncu, svi imaju uspone i padove.

Vaš pad je bio bolan jer vas je nakon ozljede i oporavka dočekala nepovoljna situacija u klubu. Možete li uopće nabrojati sve šokove i promjene koji su vas dočekali? 

Baš tako, dvije godine iza mene prepune su preokreta. Bio sam u Gentu, branio sam izvrsno i prodali su me u Aston Villu početkom 2019. godine. Dobio sam priliku u jakoj ligi - a svi znamo koliko je Championship brutalan - bez da sam odradio ijedan pravi trening s ekipom. Nikoga nisam poznavao, ali snašao sam se. Kad sam se uhodao, zaradio sam potres mozga. Oporavio sam se i otišao na okupljanje reprezentacije za utakmice s Azerbajdžanom i Mađarskom. U klub sam se vratio s ozljedom meniskusa i ustanovljeno je da moram na operaciju. Kad sam se vratio, Aston Villa je bila premierligaš. Potrošili su 200 milijuna eura na nove igrače i više ništa nije bilo isto.

Što su vam kazali u klubu, jeste li dobili slobodne ruke da tražite bolju sredinu za sebe?

Mijenjao me Jed Stter, a ja sam na ljeto 2019. godine tražio razgovor, imao sam ponudu Nantesa da odem na posudbu. U klubu su mi kazali da me trebaju, no onda su doveli engleskog vratara Toma Heatona koji je odmah postao prva opcija. To se dogodilo na samom kraju prijelaznog roka. Tada su mi kazali da mogu otići, ali više nisam imao opciju za to. Pola godine sam marljivo trenirao, radio na sebi. Kada se Heaton ozlijedio početkom 2020. godine, doveli su na posudbu Pepea Reinu, a ja sam tada otišao na posudbu u Toulouse. Znao sam da idem u ekipu koja će se boriti za opstanak, ali obožavam izazove i bez problema sam to prihvatio. Odradio sam nekoliko utakmica, a onda je prvenstvo prekinuto zbog korone.

Kako ste se osjećali kada je Aston Villa ovog ljeta u transferu teškom 20 milijuna eura dovela Emiliana Martineza? To je bio znak da u Birminghamu teško možete računati na bilo što i mnogi bi na vašem mjestu pali u depresiju.

Znao sam samo jednu stvar i to sam svima jasno rekao - ne zanima me novac ni ogromna plaća ako ću i dalje sjetiti na klupi. Sve mi je bilo jasno. Nisam bio ljut jer su ljudi iz Aston Ville prema meni tijekom cijelog perioda bili jako susretljivi, nije bilo nikakve svađe i ispunjavali su svoje obaveze. Ja sam se ipak osjećao jako loše i htio sam prekinuti tu priču. Više puta sam naglasio da je Martinez čudo, jedan od najboljih vratara lige. Znao sam da ga nikad neću skinuti s jedinice, ali nisam zato pao u depresiju. Mislio sam na svoju obitelj i nisam ipak htio prihvatiti bilo što jer ne živim samo za sebe. Bio sam spreman na svaku opciju ukoliko je ona bila razumna.

To je očito bio poziv Hajduka. Čime vas je predsjednik Lukša Jakobušić uspio privući da se vratite u HNL?

Osjetio sam pozitivnu energiju, to je bilo ključno. U meni je ideja o povratku čučala cijelo vrijeme, a kada je predsjednik nazvao i rekao da me treba u Splitu, nisam dugo razmišljao. Rekao mi je da je Hajduk veliki izazov za sve nas, osjetio sam koliko želi da dođem i pomognem. Kao što sam rekao, ja obožavam izazove i ne bježim od odgovornosti.

Odrekli ste se dijela plaće da biste opet zaigrali u Hajduku?

Ne bih puno o tome, iako je jasno da sam to morao napraviti. Odrekao sam se dijela plaće, a posudba u Hajduk je besplatna. Hajduk pema zakonu mora sudjelovati u jednom dijelu moje plaće jer sada radim u Hrvatskoj te je potrebno platiti porez na taj rad. To je cijela priča. Ne treba mi ogroman novac ako nemam cilj. Novac me neće ispuniti ako nisam zadovoljan statusom. Sada je to riješeno.

Hoćete li ostati u Hajduku? 

Ne ovisi o meni, to je pitanje za Hajduk i Aston Villu. Osobno ne bih imao ništa protiv, ne bih dugo razmišljao.

Kako ste se osjećali kada ste se vratili na Poljud?

Iskreno, osjećao sam se kao da nikada nisam ni otišao. Hajduk je uvijek bio dio mene. Nije mi drago što rezultati nisu dobri, ali kada sam vidio koliko se suigrači trude i kako rade, pomislio sam da će se to uskoro promijeniti. Trud se negdje mora isplatiti, nagrada mora doći.

Kako ocjenjujete kvalitetu lige u odnosu na ono što ste ostavili kada ste odlazili?

Liga je napredovala, nema više slabih protivnika ni lakih utakmica. Nema prostora za podcjenjivanje protivnika, moraš ući jednako žestoko protiv Varaždina, Gorice ili bilo koga drugoga. Mislim da su novi travnjaci uvelike utjecali na kvalitetu nogometa, konačno imamo igrališta koja su dostojna sporta i natjecanja, sada to sliči na nešto normalno. HNL možda nema medijsku praćenost kao druge europske lige i na tome moramo svi zajedno raditi.

U derbiju s Rijekom obranili ste penal Franku Andrijaševiću u posljednjoj minuti sudačke nadoknade. Je li ta utakmica bila prekretnica za Hajduk, ali i za vas u pogledu reprezentacije?

Nekad u 93. minuti primiš pogodak, a nekad ga obraniš. Bio sam presretan zbog suigrača, trenera i cijelog kluba. Znam koliko je ta pobjeda značila našim navijačima. Veselio sam se zbog njih više nego zbog sebe. Imao sam osjećaj da s tom pobjedom konačno izlazimo iz crne rupe, kao da nam odjednom dolazi sunce. Neću reći da je to bila prekretnica, ali osjetio sam jednu posebnu energiju nakon te utakmice.

Koji je cilj Hajduka?

Svaka utakmica je važna, svaka pobjeda je ključna. Cilj je prije svega vratiti pobjednički mentalitet klubu koji mora opet razmišljati i izgledati kao veliki klub. Mislim da smo na dobrom putu. Idemo utakmicu po utakmicu. Sad je ključna utakmica protiv Gorice. Vjerujem da sutra možemo pobijediti i ostati u utrci za trofej. Ne moram posebno isticati koliko nam  je to važno jer tako ostajemo i u utrci za Europu. U Kupu je sve moguće, ne vidim zašto ne bismo vjerovali da možemo do trofeja. I danas mi je pobjeda u finala Kupa protiv Lokomotive 2013. godine jedna od najdražih, volio bih da se ponovi. Respektiramo Goricu koja je naš idući protivnik, ali znam da ih možemo izbaciti.

Kako se osjećaš kada vidiš Hajduk na četvrtom ili petom mjestu ljestvice? 

Ne osjećam se lijepo. Hajduk pripada vrhu i siguran sam da ćemo do njega doći. Sezona je krenula loše, ali dižemo se i u pozitivnom smo nizu. Osjeća se pozitivna energija i to moramo gurati dalje.

Kako bi opisao trenera Tramezzanija u jednoj rečenici? 

Rekao bih da ima mota, ha-ha. S igračima gradi prijateljski odnos, ponaša se kao da smo njegovi sinovi. Zna kada nas treba nagraditi, a kada opaliti po glavi. Sviđa mi se kako radi, imamo odličnu atmosferu.

A kako bi opisao predsjednika Jakobušića?

Pravi hajdukovac. Čovjek s puno energije i odlučnosti koji izgara da Hajduk opet bude veliki klub. Mislim da ima dobar plan. 

Je li ti tijekom pregovora obećao kapetansku traku?

To je bila odluka trenera i direktora. Za mene i moju obitelj velika je čast što sam izabran za kapetana, ali to je ujedno i velika odgovornost. Traka mi znači puno jer je Hajduk dio mene, čast mi je kao igraču i kao navijaču Hajduka što sam izabran da na neki način budem lider ekipe.

Jesi li o tome pričao s Mijom Caktašem koji je nosio traku prije tebe, a u međuvremenu je premješten u B momčad? 

Nismo o tome puno razgovarali. Izvrsni smo prijatelji, znamo se cijeli život i razgovaramo skoro svaki dan. Nema trzavica, profesionalci smo. Mijo nije ljut jer je znao što će se dogoditi ako ne produži ugovor, to nije došlo iznenada. Čestitao mi je i pokazao da je pravi prijatelj.

Kakav je osjećaj igrati na Poljudu bez navijača? 

Jako je čudno i osjećaš se baš glupo. Nemaš s kim proslaviti, nema nikog da ti j*be sve po spisku kad momčad igra loše i kad je treba podignuti. Navijači i Torcida nam puno nedostaju. Nadam se da će se epidemiološka situacija popraviti i da će gospodin Capak konačno otvoriti Poljud. 

Kada pomislite na reprezentaciju, čega se prvog sjetite? Koju utakmicu posebno pamtite? 

Naravno, Island. Branio sam na SP-u i taj osjećaj se ne može zaboraviti. Osjećao sam ponos kakav dotad nikada nisam osjetio. Moja obitelj također je bila ponosna i bio sam sretan što su imali priliku da to dožive. Svaka utakmica s reprezentacijom je posebna, ali ako moram izabrati jednu, onda bi to bila Engleska u polufinalu SP-a. Tada smo eksplodirali i cijeli svijet gledao je naše zajedništvo koje je riječima bilo teško opisati. Na terenu se sve vidjelo.

Tko će ti najviše nedostajati iz te ekipe? 

Suba. On mi je kao brat, bili smo nerazdvojni u Rusiji. Proživljavao sam s njim svaki trenutak i svaku obranu. Znao sam da će to biti njegov turnir, bio je moćan i gotovo nesavladiv. Vukao je Hrvatsku do finala, bio je jedan od ključnih igrača. Nedostajat će mi Mandžukić, Ćorluka i mnogi drugi koji su se oprostili, ali dolaze mlade snage i jedva čekam da ponovno budem dio reprezentacije.

Na Dalićevom popisu uz tebe su vratari Dominik Livaković i Simon Sluga, a mjesto je izgubio Ivo Grbić. Nakon transfera iz Lokomotive u Atletico ispao je iz Dalićevih planova jer nema dovoljnu minutažu. Kako komentiraš Grbićevu situaciju?

Prije svega treba respektirati činjenicu da je do Atletica došao iz Lokomotive, kluba koji ne igra važnu ulogu u Europi. To je dokaz njegove kvalitete. Poznajem ga cijeli život, trenirali smo zajedno i znam da je fantastičan golman. Velika je šteta što sjedi na klupi i znam kakvu nemoć trenutno osjeća. Smatram da što prije treba naći klub u kojem će braniti i vratiti se u fokus.