OVU sezonu u hajdučkom svijetu obilježio je i jedan povijesni trenutak. Splitski klub je nakon više od 110 godina postojanja dobio i svoju žensku ekipu. Vodstvo kluba je na ljeto potpisalo sporazum o poslovno-tehničkoj suradnji sa Ženskim nogometnim klubom Marjan, koji je promijenio ime u ŽNK Hajduk.
Djevojke pod novim imenom trenutno vode borbu za promociju u najviši rang hrvatskog nogometa. Ove sezone poražene su samo od Gorice, koja im na vrhu tablice Druge HNLŽ bježi tri boda, pa je izgledno kako će hajdučice do posljednjeg kola biti dio napete utrke.
Na terenu ih predvodi 22-godišnja kapetanica Matea Granić, koja je u dresu bivšeg Marjana već prikupila značajno igračko iskustvo. Oni koji poznaju prvu hajdučku kapetanicu opisali su je kao komunikativnu djevojku s nizom aktivnosti i obaveza koja može puno toga ispričati o izazovima s kojima se hajdučice, ali i nogometašice općenito, susreću na terenu i izvan njega.
Uoči susreta s njom razgovarali smo i s ljudima iz Nogometnog sindikata koji su priznali kako nisu detaljno upoznali s trenutnim statusom nogometašica u drugom rangu natjecanja, ali su ove sezone proveli istraživanje u obliku ankete među njihovim prvoligaškim kolegicama.
Zaključili su kako po međunarodnim standardima one nisu profesionalke jer za svoje treniranje i igranje ne dobivaju novčanu naknadu dovoljnu za pokrivanje osnovnih životnih potreba. Kapetanica Hajduka na intervju stiže točno u dogovoreno vrijeme, nakon jutarnje smjene na poslu, a uoči popodnevnog treninga na Poljudu.
Čime se sve baviš izvan nogometa i kako usklađuješ obaveze?
Studiram predškolski odgoj na Filozofskom. U završnoj sam fazi, sad je sve uživancija. Produžila sam apsolventsku godinu pa i radim uz studij. Ostao mi je samo diplomski rad. U Hajduku ima još tri-četiri igračice koje rade, ostalo su studentice i učenice.
Konobarim preko studentskog servisa na pola radnog vremena. Prvenstveno zato što smo u periodu priprema imali dva treninga dnevno. Ujutro prvi trening u 8 do 9:30. Od 10 do 14 bi radila pa popodne opet trening.
Konobarim već četiri sezone, a sada i preko cijele godine. Jedan od uvjeta na poslu bio mi je da su subote i nedjelje slobodne zbog utakmica. Što se tiče toga, izlaze mi u susret. Trening obično odradim ujutro, otuširam se, pa na posao.
Nogomet ne igraš samo na travi nego još futsal i cageball?
Tako je. Igrala sam za Mirlović Zagoru, onda sam prešla u Super Chicks iz Zadra. Dobro je što se sezonski ne poklapaju mali i veliki nogomet. Prva hrvatska malonogometna liga za žene igra se taman dok smo s Hajdukom u zimskoj pauzi.
Cageball mi je baš gušt. Jako to volim jer sam dobar tehničar, zato i igram u veznom redu. Nekad igram sa suigračicama, nekad i s kolegama s posla. S nogometom sam i počela s muškima na ulici. Tu sam se čeličila.
Kako je izgledao tvoj nogometni put do Hajduka?
Iz Muća sam, tu sam živjela do svoje osamnaeste. U okolici Muća nema ženskih klubova, postoje jedino u Splitu. U Muću je bio jedan muški klub u kojem sam počela trenirati. On nažalost nije dugo poživio, ali dovoljno dugo da meni pokaže da mogu konkurirati dječacima.
U školi smo imali ekipu učenica. Na jednom turniru osnovnih škola me primijetio Jozo Pirić, sada naš pomoćni trener u Hajduku, inače osnivač Marjana. Pozvao me da dođem igrati za njih i pristala sam. U Marjanu sam bila od 2014., kada sam krenula u srednju u Splitu, do 25. kolovoza 2021., kada smo postale Hajduk.
Prvo sam igrala za kadetkinje. Juniorski uzrast kod nas ne postoji. Cure sa 16 godina imaju pravo nastupa za seniorke. Jedno vrijeme sam igrala kadetske utakmice subotom i seniorske nedjeljom. Odmah su me bacili u vatru.
Živjela si u Muću, a u srednju školu išla i trenirala u Splitu? Kako ti je uspijevalo?
Od Muća do Splita ima sat vremena busom. Išla bih ujutro u 6 na bus. Doma bih došla nakon škole oko 14:30, 15:30. Obavila sve što imam i u 6 popodne opet u Split na trening. Navečer bih išla na bus u 22:30 i doma bih bila u 23:30. Četiri sata dnevno na putu. Mogu reći da sam se sve te godine žrtvovala zbog ovoga gdje sam danas. Sad živim u Splitu, puno je lakše.
Foto: Hajduk.hr
Kako si došla do uloge kapetanice i što ti to predstavlja?
Još u nekadašnjeg Marjana bila sam dokapetanica, odlaskom tadašnje kapetanice traka je predana meni, a s time i velika odgovornost vođenja tima. Bila sam počašćena i vjerujem da sam opravdala trenerovo i povjerenje suigračica. Relativno sam mlada kapetanica, i bez obzira na to, mlađe i starije cure imaju respekt prema meni, što izrazito cijenim i to me motivira za još veću predanost ekipi.
Smatram da biti kapetan nije samo vođenje i motiviranje ekipe devedeset minuta na terenu, mogu reći da je to "full time job", ono što se događa van terena je još bitnije, a to je građenje odnosa i zdrave atmosfere.
Ponosna sam što nas hajdučice krasi to da smo jedna velika obitelj i ekipa kako na terenu tako i van terena. Atmosfera je odlična. Kad imate dobru atmosferu i kad su svi spremni da se maksimalno posvete zajedničkom cilju, tada je sve moguće.
Kako je bilo igrati prvu povijesnu utakmicu za ŽNK Hajduk protiv Pregrade na početku prvenstva u rujnu?
Uh... Kad smo potpisale pod Hajduk, bile smo svjesne da ćemo biti pod nešto većim povećalom javnosti. Naravno da smo bile pod tremom, stresom i uzbuđenjem, ali i ponosom jer Hajduk je u ovom gradu i općenito u Hrvatskoj veliko ime i nositi taj dres je ogroman ponos. Bilo je mnoštvo emocija tu utakmicu.
Prvo jer smo debitirale u dresu Hajduka, a drugo - to je bila prva naša utakmica koja se prenosila uživo. Bio je velik interes ljudi. Iz Hajduk Digital TV-a su nam rekli da je gledanost jako velika. Dobro smo odradile tu utakmice, pobijedile smo i feštale kasnije.
Foto: Hajduk.hr
Navijačica si Hajduka puno dulje nego njegova kapetanica, otkud ta pripadnost?
Za ljubav prema Hajduku zaslužan je moj otac. S obzirom na to da nam je kuća puna žena, baka, mama, tri sestre i ja, kad bi Hajduk igrao, on bi rezervirao kauč i televiziju. Zajedno s njim sam pratila utakmice i postavljala sam pitanja na temu nogometa, a on bi me s oduševljenjem poučavao. Kad bi ga zafrkavali za četiri kćeri, on bi kroz šalu odgovorio da mu nogometašica vrijedi kao četiri sina.
Također, prvo iskustvo na stadionu doživjela sam s ocem. Trenutak koji sam doživjela prvi put na punom Poljudu bio je sličan onome kad sam prvi put obukla dres Hajduka na utakmici, pun emocija i oduševljenja prema ovome klubu. Torcidino navijanje, sam Poljud, želja i ponos momaka na terenu je nešto što rijetko koga ostavlja nezadivljenim.
Prije nekoliko dana ponovo ste pobijedile Pregradu, na početku proljetnog dijela 2. HNLŽ, i primile ste tek drugi gol u sezoni. Kako si vidjela utakmicu?
Dobile smo ih 4:1 u gostima tako da idemo dobrim putem. Pripremale smo se osam tjedana za nastavak sezone. Prvo smo primile gol, ali smo u zadnjih deset minuta prvog poluvremena zabile tri. Nakon tog prvog pogotka emocije su bile jake jer nam puno ovisi o svakoj utakmici. Mi do kraja ne smijemo izgubiti niti jednu, Gorica ima tri boda više
Od ove sezone imate novu trenericu, tvoju nekadašnju suigračicu Tamaru Benković?
Ona je davno igrala za Marjan dok se nije ozlijedila. Nakon toga je krenula studirati za licence. Išla je na puno tečajeva, nedavno je bila na edukaciji u Njemačkoj u sklopu jednog projekta. Sva je u tome. Studira za UEFA-inu A licencu koju u Hrvatskoj imaju samo dvije žene.
Osim Tamare tu su još Jozo Pirić, Kristina Skejić, Marko Čagalj, koji trenira golmanice, i kondicijska trenerica Tea Kadić. Moje suigračice Mia Deranja i Marija Turkalj studiraju za UEFA-inu C licencu. Rješavaju ispite. One rade i s djevojčicama u našim mlađim kategorijama. Vide se u tome.
Foto: Trenerica Tamara Benković (Hajduk.hr)
Ima li u hrvatskom ženskom nogometu više trenera ili trenerica?
Puno je više trenera. U Prvoj ligi ako se ne varam samo Dinamo ima trenericu, a u Drugoj samo mi. Tamara je trenutno i najmlađa hrvatska trenerica. Mi smo i najmlađa ekipa prvenstva. Većina cura je taman prešla iz kadetkinja u seniorke, ali stvarno su talentirane i dobre, mogu konkurirati starijima. Pomlađena smo ekipa. Cure idu u školu, studiraju, rade. Sve je to kombinacija žrtve i treniranja.
Kakvi su uvjeti otkad ste postale Hajduk u odnosu na ranije?
Sad su puno bolji. Prije nije bilo loše, ali ne mogu reći ni da je bilo ekstra. Jer općenito u ženskom nogometu uvjeti nisu dobri. Kao Marjan smo trenirale na više različitih terena, ovisno gdje bismo dobile slobodan termin. Sad treniramo na poljudskim pomoćnim terenima, tamo igramo i utakmice.
Otkad smo Hajduk, situacija je tu puno bolja, privilegirane smo. Dijelimo medicinsku službu s muškom ekipom. Imamo na raspolaganju doktore, fizioterapeute. Stvarno ekstra. Svi su super prema nama. Tete u kuhinji, tete u praoni, oružari, ljubazni su i izlaze nam u susret.
Igrala si utakmice svuda po Hrvatskoj, prvoligaške i trenutno drugoligaške. U kakvoj su situaciji ostali ženski klubovi, kakvim uvjetima raspolaže većina?
Jako je loša infrastruktura. Bazične stvari tipa svlačionice. Mi sada koristimo našu svlačionicu, 'duju' na Poljudu, razlika između nje i svlačionica većine hrvatskih ženskih ekipa je baš nebo i zemlja.
Tereni su uglavnom u lošem stanju i grbavi. Općenito se malo skrbi o ženskom nogometu.Vidi se to i na sitnicama. Evo ja sad na primjer nosim Hajdukovu trenirku, većina nema ni to. O plaćama da i ne govorim.
Prema Nogometnom sindikatu, ni igračice u Prvoj HNLŽ nisu profesionalke jer ne primaju naknade od kojih mogu pokriti osnovne potrebe. Ni hajdučice nemaju ugovore?
Ne. Nismo u radnom odnosu. Naše ponašanje je profesionalno, žrtvujemo se za nogomet. Gledamo kako uskladiti treninge s poslovima i studiranjem, borimo se isplanirati svaki dan, a sve to kao amaterke. To je jako velik problem u ženskom nogometu, a i u ženskim sportovima općenito.
Koliko puta tjedno trenirate?
Svaki dan i onda utakmica. Ponekad nakon utakmice imamo ili slobodan dan ili regenerirajući trening.
Kako uspijete imati svakodnevne treninge uz sve školske i radne obaveze?
Uspijemo jer imamo treninge u dva termina. Imamo jutarnji trening, a cure koje ne mogu doći ujutro dođu popodne kao ja danas. Trenerica nam svima izlazi u susret i prilagođava se nama iako i ona ima obaveza van kluba.
Dakle može se desiti da početna postava ŽNK Hajduk cijeli tjedan ne trenira skupa?
Da, to je malo zeznuto.
Spomenula si peteročlani stručni stožer. Imaju li oni na raspolaganju neka pomagala kakva su uobičajena u muškom nogometu, na primjer alate za videoanalizu?
Ne, ali dobro je što nam sad Hajduk Digital snima utakmice pa se tu mogu vaditi isječci. Trenerica se snalazi s time. Sastanemo se prije nekog treninga, svaka da svoj komentar i pogled na prošlu utakmicu. Onda Tamara prikaže video pa analiziramo gdje smo falile i što možemo poboljšati.
Foto: Hajduk.hr
Jesi li se kao nogometašica često susretala s podcjenjivanjem?
Osobno i nisam previše jer sam uvijek imala podršku svojih i najbliže okoline, ali toga danas ima puno. Podcjenjivanje je jako prisutno. Pogotovo ovako kada mi ljudi sa strane govore "zašto igraš nogomet","ostavi se toga", "šta će ti to", "neće ti donijet ništa"...
Tim ljudima je teško to objasniti, ne znam što da im kažem na to. Jednostavno se rodiš s tom ljubavi, nema tu nekog posebnog objašnjenja. Mislim da je nogomet jedan predivan sport koji bi trebao povezivati ljude, a ne ih razdvajati na takav način. I za žene i muškarce nogomet je isti, isti je teren, jedanaest nas je, ista je lopta. Žene igraju s istom željom i voljom za dobiti utakmicu.
Nogometašice kao da jedva postoje u većini medija, a kada prostor i dobijete, česti su neprijateljski komentari. Pogađa li te to?
Kad smo prvi put izašle u javnost kao Hajduk, u klubu su nam komentirali kako ima puno pozitivnih komentara, ali to ne znači da inače nema i ružnih. Ima ih puno. Neki smatraju da žena mora biti fizički lijepa, a kad jest, onda se samo o tome priča i ona je tu "samo jer je lijepa".
Bilo bi dobro da dođemo do razine da ljudi pokažu nekog muškog igrača i kažu: "Pogledaj njega, igra kao Matea ili neka druga cura." Tek ćemo tad moći pričati o ravnopravnosti muškog i ženskog nogometa.
Koje su tvoje nogometne ambicije u budućnosti?
Kratkoročna ambicija je ulazak u prvu ligu, a za neke dugoročne nisam sigurna. Za profesionalni nogomet u Hrvatskoj... Mislim da do toga neću doći. To će postići tek neke buduće generacije. Ono što znam je da nogomet cijeli život igram iz ljubavi i igrat ću ga dokle god me ispunjava i čini sretnom.