RETROSPORTIVA

Kineska mašinerija desetljećima je dominirala svijetom, ali njemu nisu mogli ništa

Foto: Profimedia

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Već više od šest desetljeća fascinira ga kineska dominacija u stolnom tenisu, ali još je nevjerojatnije da se usred te dominacije našao uljez sa sjevera Europe koji ju je na desetak godina potpuno uneredio, toliko da su mu čak i Kinezi priznali da je najveći svih vremena, prisvojili ga i dali mu novo ime i status božanstva.

VEĆINI ljudi prva asocijacija na stolni tenis je Kina. Zemlja od gotovo milijardu i pol ljudi i "isto toliko stolnotenisača" desetljećima je daleko najveća sila u tom sportu, čija olimpijska dominacija nadmašuje američku u košarci, a zbog ograničenja broja igrača iz iste zemlje na velikim natjecanjima, njihovi su "drugorazredni" igrači i igračice jedan od najpopularnijih sportskih izvoznih proizvoda na svijetu i gotovo nema reprezentacije bez naturaliziranih Kineza.

Od premijere stolnog tenisa na Igrama u Seulu 1988., od 37 kompleta zlatnih medalja dodijeljenih do Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine 32 su osvojili Kinezi, a samo njih pet sportaši iz ostatka svijeta. U oba olimpijska ekipna natjecanja (muškarci i žene) kineska reprezentacija je neporažena. Nikada nisu osvojili ništa osim zlata. U singlu su od devet mogućih zlata Kinezi uzeli šest, četiri posljednja u nizu u kineskim finalima. U ženskoj konkurenciji kineska strahovlada još je više zastrašujuća. 

Zbog ovih postignuća, ali i zbog mnogih drugih, prema mišljenjima većine stručnjaka, 11 od 12 najboljih stolnotenisača svih vremena su Kinezi. Taj jedan koji nije je junak naše priče, a čak će i Kinezi reći da je upravo on najveći. Jan Ove Waldner ili Chang Qing Shu (na mandarinskom Zimzeleno drvo), odnosno Lao Wa (Stari prijatelj Waldner), kako su mu upravo oni u znak štovanja dali ime.

Waldner vs. Kina

Doživljavali bi Kinezi tu i tamo nekakav senzacionalan poraz i ostali bez medalje, ali samo je Waldner u kontinuitetu kvario njihovu dominaciju cijelim sportom, neovisno o spolu i broju igrača za stolom. Šveđanin u svojoj kolekciji ima olimpijsko zlato iz Barcelone 1992. te srebro iz Sidneyja 2000. Obje medalje je osvojio u singlu. 

U pojedinačnoj konkurenciji Mozart, kako ga zovu, ima dva svjetska zlata te po jedno srebro i broncu. Opet za usporedbu, od njegovog zadnjeg svjetskog zlata 1997. u Manchesteru podijeljeno je 13 zlatnih medalja, a samo jedna nije otišla u Kinu. Bilo je to 2003. kad je senzacionalni svjetski prvak postao Austrijanac Werner Schlager. Od tih 13 finala samo tri nisu bila kineska.

Waldner je čak četiri puta osvajao timsko zlato sa Švedskom, a o kakvom se pothvatu radi najbolje govori podatak da je od zadnjeg švedskog zlata u Kuala Lumpuru 2000. održano 11 svjetskih prvenstava i svih 11 timskih zlata je otišlo u Kinu.

Ipak, Kinezi nisu "oduvijek" bili takva sila u stolnom tenisu, nego tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvo Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu održalo se 1926. u Londonu, a prvi svjetski prvak bio je Mađar Roland Jacobi, koji je u finalu pobijedio sunarodnjaka Zoltana Mechlovitsa. 

U tim pradavnim vremenima za ovaj sport dominirali su uglavnom Mađari i Englezi, a 1929. zlato je osvojio legendarni Fred Perry, inače nekadašnji teniski broj 1 i posljednji Britanac osvajač Wimbledona prije Andyja Murraya 2013. Poslijeratno doba pripalo je Čehu Bohumilu Vani i Englezima Richardu Bergmannu i Johnnyju Leachu.

Tih godina je u samom svjetskom vrhu bio i legendarni hrvatski znanstvenik i Pravednik među narodima Žarko Dolinar, koji je u singlu uspio osvojiti svjetsku broncu 1939. i svjetsko srebro 1955. Pedesete su pripale Japancima Ichiru Ogimuri i Toshiakiju Tanaki, a onda stiže desetljeće s kojim je započela najveća dominacija jedne nacije u jednom sportu.

Do SP-a u Dortmundu 1959. nijedan Kinez nije osvojio nijednu medalju. Tko zna, možda je Mao Zedong smatrao da je stolni tenis razbibriga dokonog, bogatog i trulog Zapada i nije mu pridavao pretjeranu važnost dok je planirao zloglasnu Kulturnu revoluciju, no kad je vidio da su mu vječni i zakleti neprijatelji Japanci sila u tom sportu, sve se okrenulo.

U Kini stolni tenis nije sport, tamo je religija i način života

Stolni tenis je iza kineskog zida postao puno više od sporta, religija i stvar od nacionalnog interesa, a osvajači medalja i šampioni su bili tretirani poput božanstava. Rong Guotuan je u Dortmundu uzeo prvo kinesko zlato i tako otvorio put prvoj ultimativnoj kineskoj zvijezdi Zhuangu Zedongu, koji je osvojio tri uzastopna svjetska naslova pobijedivši svaki put u finalom meču sunarodnjaka Li Furonga.

Ostatak svijeta je kroz sedamdesete još nekako uspijevao parirati Kinezima pa su tako svjetska zlata osvajali i Mađari, Japanci i Šveđani, a i Dragutin Šurbek te Antun Stipančić su nekoliko puta bili jako blizu.

Najbliži je bio Tova Stipančić na SP-u u Calcutti 1975. Hrvatski majstor je u finalu protiv Mađara Istvana Jonyera bio na samo tri loptice od svjetskog zlata, ali ipak nije izdržao. Mađar je preokrenuo 0:2 u setovima i 17:18 u petom i postao prvak svijeta. 

Od SP-a 1981. u Novom Sadu do SP-a 1987. u New Delhiju po dva zlata su osvojili Kinezi Guo Yuehua i Jiang Jialiang, a u tri od četiri finala svijet je gledao kineske dvoboje za zlatnu medalju. Osim u Indiji, gdje je tada najbolji igrač svijeta Jialiang nakon četiri teška seta svladao 22-godišnjeg Šveđanina Jana Ovea Waldnera.

Waldner je poremetio novi svjetski poredak

Waldner je na tom SP-u osvojio i timsko srebro, koje je prethodno uzeo i na SP-u u Tokiju 1983. te dvije godine kasnije u Goteborgu. Baš kao i u Goteborgu je timsko finale završilo 5:0 za Kineze, no Jan Ove je na tom SP-u igrao svoj dotad najbolji stolni tenis.

Pobijedio je kineske superzvijezde Chena Longcana i Teng Yija u četvrtfinalu i polufinalu singla. Nevjerojatan niz održao se do 1:0 u setovima i 9:3 u finalu protiv kineskog broja jedan Jialianga. Onda su se stvari okrenule, Kinez je pobijedio nakon što je gubio 16:20 u četvrtom setu. 

"Nešto kasnije te večeri sreo sam ga u liftu hotela", pričao je švedski novinar i autoritet za stolni tenis Jens Falke. "Znao sam u kakvom je stanju, kakvu je priliku propustio i ne znam zašto, bubnuo sam kako je ovo bila šansa koja se možda više nikad neće ponoviti. Jan Ove me malo čudno pogledao, a onda su se vrata lifta otvorila. Izašao je, a onda se okrenuo i rekao mi je prilično ljutito: 'Hoće, ponovit će se.'"

Ta je prilika došla već za dvije godine u Dortmundu. Šveđani su u osamdesetima bili daleko najjača europska nacija u stolnom tenisu i nije bilo neobično da osvajaju timska srebra iza nedodirljivih Kineza, no smatralo se da je nemoguće da bilo tko od njih poremeti novi svjetski poredak i dođe do zlata, kako u singlu tako i timski.

Čudo u Dortmundu

Ipak, na SP-u u Dortmundu 1989. čudo se dogodilo. Šveđani su u potpunosti izdominirali turnir i uzeli su u muškoj konkurenciji sve. Timsko zlato (Mikael Appelgren, Peter Karlsson, Erik Lindh, Jorgen Persson, Jan-Ove Waldner), a u finalu singla je Waldner pobijedio Perssona. Ključan susret bio je onaj protiv Jialianga.

Pri rezultatu 1:1 u setovima i 8:5 za Waldnera, Jialiang je servirao na nedopušten način i suci su mu uzeli poen. Kinez se bunio i odbio je nastaviti igrati sve dok se suci ne promijene. Bio je to presedan, ali zbog ugleda i statusa najboljeg na svijetu želja mu je prihvaćena. Kinez je taktički pokušao izbaciti Šveđanina iz ritma, no te večeri ništa mu ne bi pomoglo. Waldner je pobijedio, a dvostruko zlato protiv najboljih smatra se najvećim uspjehom u povijesti švedskog sporta.

Taj je trijumf označio početak jedine dekade u povijesti stolnog tenisa otkako su se njime počeli baviti Kinezi, a da je netko drugi držao žezlo vladara te početak veličanstvene karijere za mnoge najvećeg igrača svih vremena - Jana Ovea Waldnera.

Mislite da pretjerujemo? Nimalo. Dovoljno je vidjeti izraz lica Ma Longa kad mu je Waldner došao na trening i zamolio ga da mu pogleda reket. Aktualni olimpijski prvak i jedini čovjek s dva pojedinačna olimpijska zlata je u Šveđanina gledao kao u božanstvo. Kineski stroj za razbijanje protivnika u društvu švedskog veterana pretvorio se u sramežljivog dječaka koji s vidljivom tremom i nevjerojatnom količinom strahopoštovanja pruža ruku svom idolu. 

Da biste shvatili koliko je velik Waldner i zbog čega se gotovo pa plebiscitarno smatra najvećim koji je ikad držao stolnoteniski reket u rukama, potrebno je objasniti protiv koga se Šveđanin borio da bi stekao tu titulu i otkud uopće ta nestvarna dominacija jedne nacije u jednom sportu.

Zašto Kinezi u stolnom tenisu nemaju konkurenciju?

Kina u stolnom tenisu ima jedinstven sustav rada koji se ne stvara preko noći. Otkako su "nacionalizirali" ovaj sport i shvatili da imaju sve potrebne fizičke predispozicije za baviti se njime, godinama su pazili na svaki detalj da bi čitavu stvar doveli do savršenstva. Infrastruktura je daleko najkvalitetnija na svijetu, stolni tenis se tamo uči u vrtiću, školski je predmet i tamošnji klinci praktički prije nego što prohodaju znaju udarati top spinove i backhand flickove.

Najveći talenti imaju priliku pohađati nekoliko sportskih škola, a za samu elitu je izgrađen i jedini koledž stolnog tenisa u svijetu. Ono što je također jako bitno naglasiti, svi veliki kineski igrači ostali su u sportu kao treneri i svoja znanja prenose mladima. 

Waldner je u jednom intervjuu rekao kako u Švedskoj postoji oko 11 tisuća registriranih igrača s profesionalnom licencom, dok ih se u Kini 300 milijuna bavi tim sportom, oko 30 milijuna profesionalno. Čak i ako su te brojke malo preuveličane, i dalje su zastrašujuće i kad pri tome znamo na koji se način s tim igračima radi, onda ne treba čuditi otkud takvi rezultati.

Princip rada u školama u Kini je prilično jednostavan. Već od najmlađih uzrasta dolazi do identifikacije potencijalnih talenata, a onda se kroz brojne mečeve na kušnju stavlja njihova razina fizičke koordinacije. U formativnim godinama treneri te klince podučavaju osnovama građenja igre te svim mogućim tehnikama napada i obrane.

Nevjerojatan sustav u kojem se od klinaca ne traži da pobjeđuju, već se od njih rade nepobjedivi strojevi za budućnost

U najmlađim uzrastima za Kineze nisu važni trofeji, bitan je jedino konačan proizvod koji će u seniorskoj konkurenciji biti dominantan. Najbolji indijski igrač svih vremena Sathiyan Gnanasekaran prilično je jasno detektirao razloge nedodirljivosti Kine u stolnom tenisu u razgovoru za First Post.

"Ne radi se samo o infrastrukturi i broju igrača. Stvar je u tome da oni od malena imaju fantastičan sustav treninga i edukacije. Još od početnika usredotočeni su na stil, tehniku i osnove stolnog tenisa", rekao je Indijac pa nastavio:

"Razvili su jedinstven sustav koji od njih traži da ga igrači slijepo slijede još od najranijih dana. Svi kineski treneri prate taj plan, a onda ga postepeno nadograđuju i pojačavaju rad na treninzima. Pobijedio sam puno kineskih igrača u juniorskom uzrastu. U toj dobnoj kategoriji mnogi su pobjedivi. Taktički nisu previše obučeni jer se tim segmentom bave kasnije, kad im sve ono što su do tada naučili postane automatizam." Gnanasekaran kaže kako je filozofija pristupa Kineza stolnom tenisu potpuno drugačija nego u ostatku svijeta. 

"Kad sam bio klinac, uvijek su me učili kako pobjeđivati i samo je to bilo važno. No, to nije način kako se odgajaju kineski igrači. Oni idu dužim putem. Ako klinac ne pobjeđuje u Indiji, sigurno se neće nastaviti baviti tim sportom. U Kini je filozofija dijametralno suprotna.

Kinezi ne žele da njihovi igrači odlaze igrati protiv međunarodne konkurencije dok su još jako mladi. Do 16, 17 godina kod kuće uče i tek tada, kad ih se nauči nijansama igre i kad ih se taktički obuči, postaju zvijeri. Nepobjedivi. Svijet ih se razlogom boji. Kad dođu do napredne razine, onda ih se uči taktici i čitanju igre.

Svaki, čak i najsitniji detalji igre se pažljivo promatraju, bilježe, analiziraju i dorađuju. Vještina serviranja i primanja servisa su neke od tih nijansi o kojima pričam. Kod servisa igrač uglavnom uzima najviše poena. Kinezi požuruju svoje protivnike, a odigravanje loptice čak i djelić sekunde ranije daje protivniku manje vremena za reakciju. Tu ih gaze", zaključio je Indijac. 

Osvajači timskog zlata na Igrama u Riju 2016. Xu Xin, Ma Long i Zhang Jike

U Kini se treninzima pristupa religiozno. Treninzi su naporni, za sve igrače rade se posebni priručnici, a za one najbolje drugačiji, prilagođeni samo njima. Od malena se svaki igrač stavlja u različite situacije i na njega se stavlja pritisak kako bi što spremniji dočekao međunarodnu konkurenciju.

Od milijuna koji u Kini igraju stolni tenis na elitnoj razini, samo njih šestero (tri igrača i tri igračice) može nastupiti na Olimpijskim igrama. Kako bi kroz filter prošli samo najbolji od najboljih, treninzi su vojnički. Igrači satima, tjednima, mjesecima ponavljaju isti udarac kako bi ga doveli do savršenstva.

Za Kineze natjecanja u stolnom tenisu su rat koji moraju dobiti 

Od najranije dobi igrači mentalno i fizički treniraju svaki dan više od osam sati dnevno kako bi što ranije bili spremni na najvišu razinu. Pred početak Igara kineski stolnotenisači završni tjedan priprema provedu u kampu Narodne oslobodilačke vojske u sjevernokineskoj pokrajini Liaoning. 

"Za stolnotenisku Kinu natjecanje je poput rata koji se mora dobiti. Tako da se momčad oblikuje doslovno kao vojska", piše kineska državna agencija Xinhua, a na to se nadovezao glavni trener reprezentacije te bivši olimpijski i svjetski prvak Lio Guoliang: "Vojnička obuka je idealan način da se ojača jedinstvo tima i ublaži njihova snaga volje."

Igrači su uvježbani za rješavanje svake situacije i svake strategije protiv njih, a nekoliko mjeseci prije početka Igara reprezentativcima je zabranjeno biti u kontaktu sa svim vanjskim utjecajima, posebice s medijima. Sav svoj fokus usmjeravaju na treninge kako bi bili najbolji. Da u Kini što se tiče stolnog tenisa ništa nije prepušteno slučaju potvrđuje izbornik i glavni trener Indije Soumyadeep Roy u intervjuu za The Bridge:

"Kina je napravila nevjerojatnu količinu istraživanja u stolnom tenisu. Jednostavno nema mjesta pogrešci. Kina je danas poput jedne goleme tvornice koja izbacuje najbolje igrače na svijetu. Oni su najbolji primjer što se sve može postići ako se sve postavi na svoje mjesto. Pokazali su koliko naporan rad, znanstvena preciznost, opsežno razumijevanje sporta i talent mogu transformirati bilo koju naciju i postaviti je na vrh svijeta."

Koliko je kineski stroj bio dobro podmazan i savršeno uhodan najbolje govori to da su i oni manje perspektivni igrači imali svoju ulogu u procesu. Detaljno su proučavali najbolje nekineske igrače, tražili im vrline i mane, a onda bi na treninzima pred SP i Igre "glumili" te igrače kako bi najbolji Kinezi došli na natjecanja maksimalno spremni na svako potencijalno iznenađenje.

Legendarna je priča kako su Kinezi u Hrvatsku godinama slali svoje špijune da upijaju svaki potez Antuna Stipančića i Dragutina Šurbeka, koji su im bili, posebice u igri parova, poseban problem. Nekoliko desetljeća kasnije na isti su način secirali Tamaru Boroš protiv koje u početku nisu imali rješenje. 

Kako je jedan Šveđanin uspio napraviti nemoguće i postati najveći svih vremena?

E sad, postavlja se sasvim logično pitanje kako je moguće da je jedan Šveđanin uspio poremetiti i zbuniti sustav u kojem greške nisu dozvoljene i postati najveći u sportu koji desetljećima pripada samo jednom narodu. U redu, bilo je igrača koji bi, tu i tamo, ne baš često, uspjeli šokirati Kineze i osvojiti neku titulu.

No to su bile anomalije, nitko od njih nije uspijevao tako nešto ponoviti niti imati konstantu kakvu je imao Waldner, da više od jednog desetljeća vlada sportom koji mu ni po kakvoj logici ne pripada. 

Razloga za to je nekoliko. Već kao klinac, Jan Ove Waldner imao je u sebi potencijal koji je nagoviještao da bi mogao biti nešto posebno. Već sa sedam godina mogao je bez problema odigrati 75 bekend udaraca bez promašaja, a s devet imao je forhend kojem su se divili svi stručnjaci koji su ga gledali.

Najviše je volio raznim trikovima u pojam ubijati protivnike, a od prvog dana bio je sposoban koristiti beskrajne varijante stolnog tenisa. Imao je nevjerojatan osjećaj za lopticu i stalno je težio pronaći savršen udarac. Imao je nevjerojatnu sposobnost čitanja igre i unaprijed je znao kako će protivnik poslati lopticu. Od stolnog tenisa je napravio umjetnost.

I kad je bio na vrhu, smatrao je da to nije dovoljno. Stalno je učio, usavršavao se, radio je na sebi, istraživao je nove tehnike igranja, otkrivao je nove udarce i luđački ih je ponavljao sve dok mu nisu postali prirodni. No, najviše je volio pobjeđivati.

Odnosno, mrzio je gubiti. Postoje sportaši koje porazi dotuku, ubiju im moral i želju, ali ima i onih koji se porazima i neuspjesima hrane kako bi im bili motivacija da budu najbolji. Jan Ove Waldner je jedan od takvih. 

Jan Ove je bio čudo od djeteta

Sa svega 15 godina nastupio je u Kini na Šangaj Openu 1980. i pred 12 tisuća navijača naučio je najvažniju lekciju u životu. Izgubio je sve mečeve protiv kineskih protivnika, a svaki od tih poraza shvatio je kao najbolje moguće iskustvo učenja. S gorkim okusom neuspjeha se vratio kući kako bi napredovao do razine najboljeg igrača kojeg je svijet ikad vidio.

Kad je sa 16 godina pobijedio bivšeg svjetskog prvaka i svog idola Stellana Bengtssona, stručnjaci su sve glasnije počeli pričati o švedskom čudu od djeteta. Sa samo 17 godina izborio je finale EP-a, što ga je učinilo najmlađim finalistom svih vremena, a unatoč porazu od klupskog kolege Mikaela Appelgrena, nekadašnji jugoslavenski reprezentativac, a tada čuveni njemački trener Istvan Korpa, oduševljen viđenim, najavio je da će svijet stolnog tenisa ubrzo dobiti svog novog heroja.

Jan Ove Waldner s 18 godina 1983. 

"Nikada nisam vidio tako kompletnog igrača u ovim godinama. Može pobijediti svakoga, uključujući i Kineze. Njegovi savršeni servisi, njegove impresivne promjene brzine, njegova sposobnost da mijenja svoju igru, zaokupit će europske trenere u godinama koje dolaze."

Obitelj kao najveća podrška

Waldner se stolnim tenisom nije počeo baviti slučajno. Djed mu je bio jako dobar igrač, a Jan Ove i stariji mu brat su kao klinci stalno igrali u podrumu zgrade na adresi Algrytevagen 17 u Bredangu, južnom predgrađu Stockholma. "Moj brat Kjell-Ake i ja stalno smo visjeli u nekom podrumu za bicikle gdje je bio stol. Bio je dvije godine stariji i redovito me pobjeđivao", pričao je kasnije Waldner.

Jan Ove je imao sreću što je od početka u obitelji imao veliku podršku. Majka Marianne i tata Ake su i sami bili sportaši i podržavali su sinove u bavljenju stolnim tenisom. Bili su uvijek dostupni i stalno angažirani. 

"Uvijek sam osjećao sigurnost. U mladosti sam znao biti vrlo nesretan i ljutit kad bih izgubio, ali mojoj obitelji to nije bilo važno. Za njih sam bio ono što jesam, Janne, bez obzira pobijedio ili izgubio. Tako je bilo od početka, tako je bilo kroz moju karijeru i tako je sada. Uvijek mi pružaju podršku, uvijek gledaju samo pozitivnu stranu. Nikad u životu od njih nisam osjetio nešto negativno", pokušao je Waldner objasniti neke od razloga zašto je imao takvu karijeru. I u pravu je. Kad sportaš odrasta u takvom okruženju, onda uspjeh ne čudi. Osjećaj sigurnosti sportašu daje hrabrost, olakšava razmišljanje izvan okvira i ključan je za lakše preuzimanje rizika.  

Ogromna popularnost stolnog tenisa u Švedskoj

Jednog zimskog dana u veljači 1972. Marianne Waldner vidjela je oglas u novinama u kojem je pisalo da se turnir u stolnom tenisu održava u školi Vastertorpsskolan. Prijavila je oba sina koji su se kući vratili s medaljama. "Tamo su bili ljudi iz kluba Sparvagen. Imao sam samo sedam godina kad su tražili da im se priključim'', u jednom starom intervjuu je rekao Jan Ove pa nastavio:

''Tako je sve počelo, a u Švedskoj je stolni tenis bio nevjerojatno popularan. Kad sam počinjao, glavni TV kanal u Švedskoj emitirao je 60 sati stolnog tenisa tjedno, tako da nije čudo da su klinci masovno odlazili trenirati taj sport. Također, bio je vrlo pristupačan. Gotovo je svaka škola imala po nekoliko stolova. Svi klinci su igrali ili nogomet ili stolni tenis. Danas je interes malo splasnuo, ali u ono doba stolovi su postojali po čitavoj Švedskoj i svi su igrali stolni tenis.''

Sparvagen je bio najbolji klub u Švedskoj, a Jan Ove je od prvog dana boravka tamo imao samo jedan cilj - biti najbolji. Biti najbolji u Sparvagenu značilo je biti najbolji u Švedskoj, a to je značilo biti među najboljima u svijetu. Waldneru je velika pomoć na tom putu bio Mikael Appelgren, dugogodišnji suigrač, rival i najbolji prijatelj. S Appelgrenom je trenirao satima svaki dan tijekom godina u kojima se razvio iz velikog talenta u svjetskog šampiona. 

Persson, Appelgren i Waldner nakon osvajanja SP-a 1989.

Kako je i sam više puta rekao, oni porazi u Šangaju 1980. natjerali su ga da shvati što treba napraviti da postigne cilj. Tamo je tijekom tri teška tjedna iz prve ruke iskusio što stolni tenis znači u Kini i što mora napraviti kako bi došao tamo gdje je zacrtao biti još kao klinac.

Porazi u Kini bili su presudni, tada je shvatio kako će postati najveći ikad

Kad se vratio iz Kine, pristup treninzima mu je bio puno ozbiljniji nego prije. U Šangaju je vidio kako treniraju Kinezi i preuzeo je od njih sve što je mogao, a u svoju pripremu uveo je nešto što nitko na svijetu u ono vrijeme nije radio. Čak ni Kinezi. Vodio je detaljne bilješke o svakom svom potencijalnom protivniku.

Gledao je tko zna koliko puta svakog od njih i tražio im je mane i vrline. Sve je zapisivao. Znao je kako će se rival kretati u odlučujućim trenucima, kako će servirati i kakvu će taktiku koristiti. Baš poput kineskih trenera, ništa nije prepuštao slučaju. Doveo je do savršenstva sposobnost da paralelno može umom bilježiti nekoliko događaja koji se odvijaju u istom trenutku.

"Sjećam se da sam u odlučujućem setu SP-a 1989. kod rezultata 17:17 protiv Teng Yija u momčadskom finalu paralelno pratio kako se zagrijava Jorgen Persson s kojim sam trebao igrati finale u singlu", pričao je Waldner čije su oči gledale posvuda i puštale bi mozak da obradi informacije koje bi mogle biti korisne za buduće mečeve.

"Mogli biste me probuditi usred noći i rekao bih vam koja je najbolja taktika protiv 100 najboljih na svijetu. Kako serviraju kada je rezultat 19:19 u odlučujućem setu. Belgijac Jean-Michel Saive uvijek bi bio jako umoran pri kraju meča i taktika mu je tada bila da forhendom napada po cijelom stolu. Tako sam uvijek kratkim udarcima igrao na njegov forhend. Ako to ne bi uspjelo, izvukao bih ga daleko, stao bih uz stol i bekendom bih blokirao njegov forhend. Francuz Jean-Philippe Gatien bi uvijek igrao dugi brzi servis. Pretpostavljao je da ćete ga vratiti dijagonalno, tako da se on može pomaknuti i na forhend i paralelom završiti poen. Trebali ste biti na oprezu i umjesto toga povući jaki forehand loop izravno na njegov servis."

Barcelona kao kruna čudesne karijere

Upravo je Gatiena Waldner dobio u finalu Igara u Barceloni 1992. Francuz je pokušavao sve, vrtio je razne kombinacije, očajnički je mijenjao taktiku, trudio se na sve načine meč učiniti koliko toliko neizvjesnim. No Waldner je tog dana bio jednostavno savršen. Zlato je osvojio u tri lagana seta i napokon je uspio u onome što je sanjao čitav život. Postao je najbolji igrač svijeta. Bilo je to jedino švedsko zlato u Barceloni i kod kuće je dočekan kao heroj. 

"Olimpijske igre su ultimativno natjecanje u sportu, najveća stvar koju možete osvojiti i pripremao sam se tako dugo za taj turnir. Zato sam posebno sretan što sam osvojio zlatnu medalju", odmah nakon finala je rekao Waldner. 

Četiri godine kasnije u Atlanti je nakon rutinskog odrađivanja posla u grupi u osmini finala senzacionalno ispao u četiri seta od kanadskog Kineza Wenguana Johnnyja Huanga. Jednostavno, bio je to jedan loš dan. Na SP-u 1993. u Goteborgu zlato je uzeo Gatien, srebro Saive, a Waldner je broncu podijelio sa Zoranom Primorcem.

Dvije godine kasnije na SP-u u Tianjinu Kinezi su uzeli sve, a u Manchesteru 1997. Waldner je osvojio još jedno svjetsko zlato dobivši u finalu velikog Bjelorusa Vladimira Samsonova. U Eindhovenu 1997. je imao 32 godine kad je osvojio još jednu svjetsku broncu i za kraj jedne čudesne karijere ostale su još samo Igre u Sidneyju 2000., na kojima je želio doći do drugog zlata. 

Turnir je odigrao fantastično. U osmini finala rutinski je riješio Japanca Isekija, zatim je pao Saive, a u polufinalu ni Samsonov nije imao rješenja za Mozarta. U finalu je rival bio Kinez Kong Linghui. Kinez je poveo 2:0 i očekivalo se da će meč rutinski odvesti do kraja.

No, Waldner je počeo igrati kao u najboljim danima i otišlo se u peti set. Ipak, više nije imao snage. Kinez je osvojio zlato, a Šveđanin srebro i naklon do poda svog rivala koji nikad nije krio da mu je Jan Ove bio dječački idol i da je od njega "krao" sve što se ukrasti dalo.

Igre u Sidneyju 2000. Srebrni Waldner, zlatni Kong Linghui i brončani Liu Guoliang

U Ateni 2004. djedica Jan Ove nije uzeo medalju, ali je napravio nešto nevjerojatno

Nakon Sidneyja 35-godišnji Waldner je shvatio da su godine učinile svoje i da se kraj polako približava. Smanjio je intenzitet treninga, preskakao je natjecanja i štedio se koliko je mogao samo da bi se pojavio u Ateni 2004., na svojim petim Olimpijskim igrama. Malo tko je švedskom veteranu davao ikakve šanse, pojavili su se neki novi klinci, Kinezi su opet čvrsto zagrabili tron, a Waldner... Valjda je samo on mislio da će nešto napraviti. I napravio je.

Nije uzeo medalju, ali polufinale je bilo ravno svjetskom čudu, pogotovo zna li se da je putem do njega u osmini finala u pet teških setova pobijedio deveterostrukog svjetskog prvaka i trostrukog olimpijskog pobjednika (zlato u paru u Ateni te timsko i u singlu u Pekingu 2008.) Ma Lina, a u četvrtfinalu, također nakon pet setova, legendarnog Nijemca Tima Bola.

Waldner nakon pobjede nad 15 godina mlađim Kinezom u Ateni 2004.

U polufinalu Južnokorejac Ryu Seung-min je ipak bio prejak za djedicu Waldnera, a za broncu i prvi igrač svijeta Kinez Wang Liqin. Nastup u Ateni za Waldnera je zapravo značio kraj. "U Ateni nisam osvojio medalju, ali nikad neću zaboraviti te Igre. Bilo je prekrasno", komentirao je Šveđanin i bez da je išta naglasio bilo je jasno da je stigao kraj jedne neponovljive karijere. I dalje je igrao, ali samo za svoj gušt.

Više nikome ništa nije trebao dokazati i mogao je samo uživati. Imao je punih 45 godina kad je 2010. po deveti put postao prvak Švedske. U finalu je pobijedio Para Gerella, mladića koji se rodio iste godine kad je Jan Ove prvi put postao državni prvak. Do svibnja 2012. branio je boje njemačkog Fuld-Maberzella.

Kad se Waldner oprostio, Timo Boll je plakao

Nakon poraza u polufinalu Bundeslige protiv Borussije Dusseldorf, predsjednik Maberzella Stefan Frauenholz je potvrdio da Waldner nije želio produljiti ugovor i da mu je to bio zadnji meč na elitnoj razini. Imao je 47 godina, a Timo Boll, kad je čuo da je Šveđanin odlučio otići u mirovinu, nije mogao zadržati suze.  

U stolnom tenisu postoji nešto što se zove Golden Slam. Da bi ga igrač osvojio, mora u singlu biti svjetski i olimpijski prvak te pobjednik Svjetskog kupa. Do sada su to napravila samo petorica. Kinezi Liu Guoliang, Kong Linghui, Zhang Jike, Ma Long i Waldner. Jan Ove je bio prvi.

Treći najveći sportaš u povijesti Švedske je dobio svoju marku u Kini. Samo on i Staljin

Nedavno je švedski institut sporta izabrao 150 najvećih švedskih sportaša svih vremena. Waldner je bio treći, iza skijaša Ingemara Stenmarka i tenisača Bjorna Borga. Koliko god je bio ponosan na to, tu je počast primio izrazito skromno. 

"Nemojte me krivo shvatiti, naravno da sam ponosan i presretan, ali kako ja mogu uopće ući u istu rečenicu s Borgom i Stenmarkom? Uspoređivanje mene s njima je bolesno", rekao je Waldner i upravo ta rečenica možda i najbolje objašnjava zašto Šveđanin ima božanski status u Kini. Godinu dana nakon što se umirovio Kinezi su izbacili seriju poštanskih maraka s njegovim likom. Waldner je tek drugi stranac koji je dobio tu čast. Prvi je bio Staljin.

"Nas dvojica smo jedini? E sad, je li mi on baš dobro društvo, o tome bi se dalo pričati", kroz smijeh je rekao nakon što su mu rekli tko mu je bio prethodnik. Jan Ove je u Kinu prvi put došao kao 16-godišnjak. Danas mu je ona druga domovina.

Kina mu je druga domovina, a tamo ima status božanstva

Osam do deset puta godišnje odlazi u Kinu, bio je izrazito aktivan u kampanji Pekinga za domaćinstvo Igara 2008., a i danas je glavni neslužbeni posrednik za sve švedske tvrtke koje otvaraju svoje podružnice u Kini i bio je ključna osoba u otvaranju IKEA-ine robne kuće u Wuhanu.

"Na dan otvaranja došlo je 120 tisuća ljudi. Totalno ludo. Bilo je to u petak. Veliku gužvu smo očekivali u subotu kad je neradan dan, ali tada je došlo 'samo' 80 tisuća", smije se Waldner. Još dok je bio aktivan igrač, Waldner je u samom središtu Pekinga, u neposrednoj blizini švedske ambasade, otvorio jedan po svemu specifičan i neobičan restoran.

Waldnerov restoran u Pekingu. Foto: Lars-Olov Stenborg

W Sports & Music - Restaurant & Ba je zanimljiv lokal u kojem se isključivo služi tradicionalna švedska kuhinja, zidovi su prekriveni Waldnerovim plakatima i trofejima, a meni je u obliku stolnoteniskog reketa. Naravno da u jednom dijelu restorana postoji i stol za stolni tenis, a gotovo uvijek kad dođe, Jan Ove odigra koji poen sa svakim tko to želi.

Novinar New York Timesa, koji se jednu večer zatekao u W baru, pričao je kako su Waldner i osoblje restorana, kad su svi gosti otišli, do duboko u noć igrali stolni tenis pod svjetlom voštanica. Uoči Igara u Pekingu 2008. jedna gospođa iz Tokija je nazvala W bar usred noći i pitala je hoće li Jan Ove biti tu kad krenu natjecanja.

Kad joj je rečeno da će doći u Peking 17. kolovoza, gospođa se uljudno zahvalila i poklopila slušalicu. Predvečer 17. kolovoza jedan neobičan par je došao u restoran. Oboje su bili obučeni u sportsku opremu i nosili su svoje rekete za stolni tenis i loptice. S aerodroma su došli direktno u restoran, nisu željeli gubiti vrijeme. Odigrali su sat vremena s Waldnerom, slikali su se s njim, dobili su potpise i neke suvenire i iste večeri su se vratili u Japan.

"U početku smo ga mrzili, a onda smo shvatili da je naš"

"Ljudi u Kini možda pojma nemaju tko je George W. Bush niti bi prepoznali Billa Clintona, ali itekako znaju tko je Lao Wa", prije desetak godina novinaru New York Timesa je rekao Li Gu, Waldnerov menadžer u Kini. Kad je novinar pitao otkud takva ljubav prema čovjeku koji je više od desetljeća rušio njihove nacionalne heroje, Li Gu je malo zastao. Kao da nije znao što da kaže. Tišinu je prekinula njegova kćerka Li Ying.

"U početku smo ga mrzili. A onda smo ga počeli voljeti", rekla je i dodala da je činjenica da je pobjeđivao nepobjedive samo jedna od stavki koje Waldneru u Kini daju status poluboga.

"Istina, pobjeđivao nas je, ali nikad to nije činio na neki arogantan način. Godinama je dolazio u Kinu, učio je od nas, pokazao je ogromno poštovanje prema Kini i našoj nacionalnoj opsesiji. Zapravo, bio je jedan od nas. Prijateljevao je s najboljim kineskim igračima i trenerima, a u svakom razgovoru će spomenuti svoj prvi posjet Šangaju 1980. kad je naučio duh našeg sporta", rekla je dodala:

"No, ono što je najvažnije, možda i bitnije od svih trofeja, jest to da se Jan Ove odmah povezao s lokalnim stanovništvom. Bio je svjetski i olimpijski prvak, ali nikad se nije ponašao s visoka. Stajao je uvijek čvrsto na zemlji i svaki put kad je ovdje, ako nije u restoranu, onda u nekom parku s lokalcima igra stolni tenis daleko od reflektora i kamera. Waldner je prihvatio Kinu kao svoju drugu domovinu, a Kinezi su mu uzvratili neupitnom odanošću. Mislim da je to cijela istina."

Jan Ove Waldner nikad se nije ženio. Nema obitelj. Govori kako mu to odgovara. Živi sam u stanu u četvrti Johanneshov, južno od Stockholma. Na samoću se navikao tijekom karijere i bez nje više ne može. Pogotovo sad kad je stariji. Tvrdi da je imao fantastičan život i kaže da ne može žaliti za tim što se nikad nije vezao.

Puno se druži. Igra golf i oni koji su ga gledali kažu da je jako dobar. Navodno je zbog njega u Kini porastao broj amaterskih golf-igrača. Redovito igra veteranske turnire u stolnom tenisu. Naravno, redovito pobjeđuje. Često je stručni komentator za švedsku televiziju kad su velika natjecanja u stolnom tenisu.

Ne vozi. Nikad nije položio vozački ispit. Dva puta je bio blizu, ali kasnije je odustao. Zaključio je da mu je bicikl sasvim dovoljan, a kad treba otići u neku ozbiljniju kupnju, uglavnom nazove vjernog prijatelja Mikaela Appelgrena. On je uvijek tu kad treba. Hrani se zdravo, popije tu i tamo koje pivo samo kad se gleda nogomet, a u nedavnom intervjuu za švedski Expressen priznao je da je na kocki izgubio prilično puno novca.

Ali, naglasio je, pouku je shvatio, lekciju je naučio i kockarnice izbjegava u širokom luku. Ukratko, uživa, a kad mu dosadi hladni sjever Europe, sjedne u avion i ode u Peking u kojem do ranih jutarnjih sati s ljudima koji ga gledaju drugačijim očima igra stolni tenis u svom restoranu pod svjetlom voštanih svijeća.