JURGEN KLOPP, potpuno šokantno, najavio je neminovni i skorašnji odlazak s mjesta glavnog trenera Liverpoola, kako je sam izjavio u intervjuu za klupsku stranicu. Odlazi na kraju sezone, a gdje će poslije toga te hoće li više uopće ikada sjesti na trenersku klupu nije poznato, ali jedna stvar - po svim riječima iz njegove izjave - postala je kristalno jasna: više jednostavno nema potrebnu energiju.
"Ne mogu još jednom sve započeti te ići ponovo, ponovo, ponovo i ponovo. Jednostavno više nemam potrebne snage", vrlo je iskreno rekao Klopp pritom naglašavajući koliko voli sam klub, navijače i cijelu atmosferu koja se stvara oko stadiona i u samom gradu.
Ono što međutim treba pohvaliti prije svega te uvijek ponovo naglašavati je način na koji odlazi, koji ne samo da je gospodski u svakom smislu nego je po tajmingu doista jedinstven. Klopp je najavio odlazak u trenutku kada je njegova momčad prva u Premier ligi te kada je pri završetku - kako ga i sam naziva - proces izgradnje Liverpoola 2.0. Ukratko, odlazi na vrhuncu. A to mogu samo rijetki, samo oni najveći.
Prije godinu dana mirisalo je na katastrofu
Kada je Jurgen Klopp baš 1. travnja, gotovo kao prvoaprilsku šalu, doživio još jednu težak premierligaški poraz, tada 4:1 od Manchester Cityja, mnogi su mediji i eksperti izrekli kako je njegovoj eri u Liverpoolu došao kraj i kako će tada, ne pod svojim uvjetima, morati napustiti klupu Redsa.
Nije bilo toliko do rezultata, bilo je do igre. U svim elementima nogometa, momčad Pepa Guardiole bila je tada za nekoliko klasa bolja, nešto što bi u prethodnim godinama bilo skoro pa nečuveno. Bila je to u punom smislu riječi jednosmjerna utakmica.
S obzirom na to da je Liverpool tada upisao deveti poraz u Premier ligi, treći s tri i više pogodaka razlike (uz taj protiv Cityja, izgubili su 0:3 od Brightona i Wolvesa) te da su samo koji tjedan ranije primili porciju od Real Madrida te ispali iz Lige prvaka, takva dijagnostika nije niti bila pretjerana, pogotovo ako se uzme u obzir ispadanje iz oba domaća kupa. Liverpool je doista izgledao kao izgubljena momčad spremna za remont, što obično znači novi početak i novog trenera.
Niti deset mjeseci kasnije situacija je potpuno drugačija, a kako ga i sam Klopp naziva - ovaj Liverpool 2.0 - kandidat je barem za jedan trofej, a vjerojatno i više njih. Iz današnje perspektive sve izgleda gotovo pa bajkovito; nakon 21 odigranog kola momčad je na prvom mjestu u Premier ligi te bježi pratnji za pet bodova (iako City ima utakmicu manje). Pritom se i ovoga tjedna plasirala u finale Carabao kupa, a osim toga, i dalje vuku na četiri kolosijeka, pošto nisu ispali niti iz Europa lige, a niti iz FA kupa.
Kraj je bio blizu
Pa ipak, baš nakon spomenutog poraza - kada je i konačno postalo jasno koliko je City ispred njih - briljantni i jednako toliko temperamentni njemački trener nije mogao sakriti razočaranje, kako na press-konferenciji tako ni tijekom samog susreta, te je u zraku gotovo pa bila aura završene priče.
Prethodno, doista je mnogo dao tom legendarnom klubu. Momčad je kroz njegovo vodstvo doživjela renesansu, čija je posljednja potvrda došla u vidu trofeja engleskog prvaka 2019. godine. Međutim, uspjesi su bili i daleko veći; Liverpool je igrao triput u finalu Lige prvaka, poosvajao sve kupove te ostvario nevjerojatnu seriju dominantnih rezultata, čak triput prebacivši 90 bodova u prvenstvu.
Taj težak šamar od Cityja i grozna sezona nisu doveli do kraja. Sam Klopp je više puta dao nazrijeti kako je i sam razmišljao o odlasku, ali odlučio se na nešto neočekivano, a opet strašno uspješno. Iako sama sezona nije završila idealno - bez ijednog trofeja te plasmana u Ligu prvaka - sama završnica dala je neke nade. Liverpool je bio bez poraza u posljednjih deset kola Premier lige, a pritom je ostvario i sedam pobjeda.
Već tada vidio se čitav niz novih, hrabrih taktičkih poteza, koji su, uz nova kadrovska rješenja te osvježavanje momčadi ovoga ljeta dali rezultate u aktualnoj sezoni. Ponovo su hrabrost i uvođenje noviteta, nešto što je radio kroz cijelu karijeru, bili presudna stvar u njegovu korist.
Iako je uloženo skoro pa 200 milijuna eura ovoga ljeta u nova pojačanja, nikako ne treba otkloniti zasluge Jurgena Kloppa i njegovog stožera, pogotovo Pepa Lijndersa, koji je potvrđeno autor nekoliko briljantnih taktičkih ideja. A sve je započelo s akutnim problemom, koji su Liverpoolovi taktički znalci, kopirajući svog najvećeg rivala, pretvorili u veliku prednost.
Nova uloga za Trenta
Prošle sezone, dok je Arsenal gradio veliku prednost na vrhu prvenstvene ljestvice, Pep Guardiola smišljao je nova rješenja. Nekoliko mjeseci kasnije ne samo da su, relativno komforno, ponovo osvojili trofej Premier lige nego su osvojili i povijesnu tripletu te tako postali jedna od legendarnih europskih momčadi.
Da bi to postigli, Guardiola je povukao odvažan, ali ključan taktički potez - svojeg je stopera i povremeno desnog beka Johna Stonesa gurnuo prema Rodriju na mjesto druge ‘šestice’ te tako dobio toliko potrebnu stabilnost i ritam u distribuciji.
Samo nekoliko mjeseci kasnije Klopp i Lijnders napravili su sličnu stvar. Jedan od igrača koji je postao simbol Liverpoola i njegove igre, Trent Alexander-Arnold, prekomandiran je na novu poziciju. Primarno desni bek, TAA u posljednjoj je etapi prošlosezonske lige prekomandiran na vrlo sličnu poziciju i ulogu onom što je Guardiola napravio sa Johnom Stonesom.
Iako je Alexander-Arnold potpuno drugačiji tip igrača u odnosu na Johna Stonesa, donio je Liverpoolu u veznom redu stvari koje su nedostajale. Sa svojim sjajnim loptama u dubinu te onima koje sijeku linije, Liverpool je dobio direktnost kakvu je nekoć imao te dodatnu stabilnost u fazi obrane.
Momčad je pritom uspjela kompenzirati nedostatak defenzivne podrške na boku, a taktička evolucija koja je dovela do novog Liverpoola nastavljena je ove sezone, kada je redefinirana uloga ne samo Trenta već i Salaha, Nuneza i Szoboszlaija.
Klopp je sagradio, dekonstruirao pa rekonstruirao Liverpool
Iako dobar dio kadrovskih zasluga za prvu Liverpoolovu eru ide na račun Michaela Edwardsa, s čijim su odlaskom 2022. i započeli neki problemi, momčad i Klopp su ponovo stali na noge. Skautska i analitička služba nastavile su s odličnim radom, pa su ovoga ljeta u role koje su nekoć imali Henderson ili Fabinho uskočili Alexis Mac Allister, Dominik Szoboszlai i Wataru Endo.
Već ranije odlazak Manea i Firmina nadoknadili su akvizicijama Luisa Diaza i Darwina Nuneza, koji se nisu odmah u potpunosti uklopili, ali ove je sezone sve sjelo na mjesto.
Kada je 2018. zajedno s Edwardsom i svim osobljem završio konstrukciju svoje prve momčadi, ona je bila poput najljepše freske, puna boja i posebnosti. Kako je sam Klopp jednom rekao - "nogomet Pepa Guardiole nalik je na najljepšu simfoniju, a moj je više kao heavy metal glazba" - a takva je bila i ta ekipa. Puna intenziteta, energije, baš kao i njezin trener te epitom gegenpressinga, stila koji je doista kao nogometni heavy metal.
Trojac naprijed Mane-Salah-Firmino savršeno se upotpunjavao, a svi su gurali zajednički prema protivničkom golu. Tako je nastala momčad koja je u dvije sezone osvojila nevjerojatnih 196 bodova u prvenstvu, a pritom i osvojila sve ostalo - Ligu prvaka, FA kup te Carabao kup.
Prošle sezone postalo je jasno da ta momčad više ne postoji. Što zbog godina, odlazaka ili ozljeda, Liverpool je zahtijevao novu krv. Došli su i novi igrači, ali ostao je ključan trojac; vratar Allison, branič Van Dijk te naravno, Momo Salah. Njih trojica, uz nevjerojatno talentiranog Trenta Alexandera-Arnolda, čine i sada temelj ovog novog, ponovo uzbudljivog Liverpoola.
Momčad je zadržala svoj karakter i heavy metal intenzitet, ali jednako tako je uvedena i kontrola tempa i distribucije, s obzirom na to da imaju čak 61% posjeda lopte. Ta kombinacija kontrole i ludila upravo je glavno obilježje novog Liverpoola, momčadi koju je sa svojim suradnicima rekonstruirao Jurgen Klopp.
Ako je ovo kraj, koja je ostavština?
Ako doista Jurgen Klopp više nikada ne sjedne na klupu nekog kluba ili reprezentacije, njegova ostavština doista nije upitna. Od skromnih početaka u malom Mainzu, koji je dovukao te održao u prvoj Bundesligi, preko prkosa moćnom Bayernu te osvajanja titule njemačkog prvaka dvije sezone u nizu, do uzdizanja nekoć najvećeg velikana europskog nogometa na stare staze slave.
Klopp je tako doista postigao sve što nogometni trener može postići, i to na svim razinama. Bio je omiljen među igračima i navijačima bilo kao trener Mainza, BVB-a ili Liverpoola. Uvijek je bio netko s kim su se mogli poistovjetiti svi oni koji su taj dan došli na tribine.
Na određeni način, što zbog svog izgleda i stila, ali i zbog momčadi koje je vodio - on je kralj autsajdera. Takvu krunu zaslužuje pošto je postizao epske uspjehe u prvenstvima, kupovima i Ligama prvaka (četiri puta bio u finalu) s klubovima koji nisu na vrhu financijske i investicijske piramide. Postizao je to osebujnim stilom, taktičkim rješenjima te uz pomoć odličnih suradnika, koji su uvijek znali dovesti odlične igrače za ne baš puno novaca.
Kroz čitavo nogometno desetljeće i više, jedino su Jurgen Klopp i Diego Simeone uspijevali biti kontinuirano uspješni bez da su vodili najbogatije ekipe s najvećim budžetima. Svak na svoj način, oni su najveći overachieveri modernog nogometa.
Pobjeđivati puno i redovito, ali uz vlastiti stil, izraz i prepoznatljivost, a opet bez vrtoglavih investicija, ono je što Kloppa razdvaja od ostalih. Baš zato, teško je sada, pogotovo prije negoli sezona završi, odrediti njegovo mjesto među trenerskim velikanima, ali jedna stvar je sigurna - ono je na samom nogometnom Olimpu.