OSIJEK je i dalje bez pobjede otkako je krajem siječnja slavio protiv Gorice. U 29. kolu ekipa Borimira Perkovića u Gradskom vrtu odigrala je 2:2 s Lokomotivom. Bila je to utakmica puna uzbuđenja, sjajnih poteza i kikseva. Gledajući sva natjecanja, Osijek je bez pobjede u 11 utakmica u nizu.
Poslije utakmice sportski direktor kluba Ivica Kulešević stao je pred Kohortu i krenuo u raspravu, nakon čega je izviždan i odveden. Početkom ožujka svađao se s novinarima koji su ga pitali kakva je situacija u klubu. Krizu Osijeka za Index je prokomentirao Dario Radaković, voditelj najpopularnije Osijekove navijačke Facebook stranice Bijelo-plava birtija.
KAKO smo se doveli u ovo stanje u kojem smo trenutno? Kratak i jasan odgovor na to pitanje je nemoguće dati jer odgovor leži u moru krivih odluka koje su povukli krivi ljudi na pozicijama kojima itekako nisu dorasli.
Jedino što je trenutno konstantno u Wilsonovoj bb je činjenica da se apsolutno sve loše pokušava pomesti pod tepih, zato su vjerojatno tepisi tamo otprilike metar i pol - dva iznad poda, no hinjenje kako nema "nikih" problema nam sigurno u budućnosti neće donijeti ništa dobro.
Jedino nam je gore bilo 2014.
I dok naš sportski direktor na presici ponavlja svoje poznato pitanje "u kakvom smo mi to stanju?", ne treba biti previše pametan pa shvatiti da smo trenutno rezultatski u drugom najlošijem stanju od početka HNL-a.
Jedini lošiji rezultatski niz u kojima su Bijelo-plavi bili bez pobjede dogodio se sezone 2013./2014., kada su čak četiri trenera bila smijenjena, a Osijek nije znao za pobjedu čak 13 utakmica u nizu.
To su bila financijski jako teška vremena za klub, doslovno se svaka kuna prevrtala dvaput kako bi se na kraju probalo spasiti stvar i izboriti opstanak. Vjerojatno se svi sjećaju i načina na koji se to dogodilo, u posljednjem kolu protiv Hrvatskog dragovoljca je Josip Barišić zabio pogodak u 84. minuti utakmice te donio ogromnu sreću Osječanima.
Desetak godina kasnije smo u potpuno drugačijoj financijskoj situaciji i nitko zdravog razuma ne bi mogao pretpostaviti da ćemo upravo u ovim trenucima hvatati taj nesretni rekord. Jako je čudan i neobjašnjiv osjećaj kada znaš da ti je vlasnik uvjerljivo najbogatiji u cijeloj ligi, no istovremeno smo trenutno i u najvećoj recesiji te se iz kluba prodaje gotovo sve što valja i što se može prodati.
Ovo je scena kao iz nekih holivudskih filmova kada otac biznismen i milijarder konstantno sina obasipava poklonima te mu omogućava lagodan život, ali kad taj sin slupa najnovijeg Ferrarija, tata odluči zavrnuti pipu i kazniti ga time da mu više ne poklanja ništa.
Upravo se slično dogodilo i ovdje kada je vlasnik kluba uvidio da je financijski gubitak ogroman pa su ključni ljudi zaduženi za financije dobili jasan zadatak, koji su izvršili - stvorite profit po svaku cijenu.
Svima je sve jasno osim našem sportskom direktoru
Ali u nogometu to ne ide tako. Jednostavno ne možeš prodati niz prvotimaca i očekivati jednake rezultate kakve si imao. Zapravo je po tom pitanju nogomet prilično jednostavan. Pogledajte na početku sezone vrijednosti svih ekipa jedne lige na Transfermarktu i onda pogledajte tablicu na kraju.
Otprilike su svi tu negdje gdje bi trebali biti, možda s odmakom od jednog ili maksimalno dva mjesta. Koliko daš, toliko na kraju i dobiješ, rezultatski gledano. I svima je to jasno osim našem sportskom direktoru Ivici Kuleševiću, koji će radije na presici pokušati dočarati svima da je situacija jednaka kao što je bila, da je transfer-rok odlično odrađen i da on ne vidi nikakve probleme zbog kojih se širi negativa...
I onda dođe ovaj niz od jedanaest utakmica bez pobjede koji ga ošamari i vrati u stvarnost. Utakmice u kojima ti se dogodi sve ono najgore baš zato da bi uvidio gdje griješiš. Utakmice u kojima nemaš prave zamjene jer su na klupi doslovno klinci koji bi u svim normalnim klubovima postepeno ulazili u prvu momčad, a ne oni koji ulaze (jer moraju ući) na svakoj utakmici kako bi pokušali preokrenuti rezultat u našu korist.
Kulešević se pred navijače došao paunovski prošetati, poslati tu i tamo koji poljubac
Dogode se i sve te sudačke pogreške na koje se u klubu po starom, dobrom običaju šuti. Zašto je to tako? Nitko ne zna, ali je tako jer ljudi kojima bi u opisu posla bilo da progovore javno o tome već godinama to ne žele, nego govore kako smo mi gospoda i kako ćemo se o svim previdima oglasiti tek na kraju sezone (ni to se nijednom dogodilo).
Dragi suci, udarajte nas slobodno onda još i jače. Terorizirajte nas kad naš igrač dira rukom loptu u kaznenom prostoru i nađite neku rupu u zakonu kada to učini protivnik u svom kaznenom prostoru. Vadite drugi žuti karton za protivnika pa kad shvatite da mu je to drugi, samo ga vratite nazad u džep kao da se ništa nije dogodilo.
Radite takve nevjerojatne i dosad neviđene stvari jer dobro znate da nitko neće ni pisnuti. I dok se cijela Hrvatska medijski zgražala nad tim nepokazanim drugim žutim kartonom, klub ponovno nije izdao apsolutno nikakvo priopćenje, a sudačka komisija taj detalj nije ni obrazložila, nego je, dapače, rekla kako je jedina sudačka pogreška učinjena u korist Osijeka. Divno.
I kao da to sve navedeno nije dovoljno, na samom kraju utakmice sportski direktor Kulešević pompozno dolazi do Istoka. Mnogi su tad pomislili kako dolazi popričati ili se ispričati, možda čak reći i da će zbog ovakvog stanja u klubu ponuditi ostavku na svoje mjesto.
Grdno smo se prevarili. Došao je ipak samo paunovski prošetati, poslati tu i tamo koji poljubac i poslušati iz prvog reda skandiranje navijača "Kakvo je stanje?". Šteta da takva muda nema kada se treba boriti za dobrobit kluba i ukazati na neku sudačku pogrešku.
Od dna nismo daleko
Utakmice bez pobjede se samo nastavljaju nizati, još je sedam kola do kraja, a kad pitate prosječnog navijača Osijeka želi li uopće da njegov klub uhvati poziciju koja vodi u europska natjecanja, sve ćete češće čuti odgovor - ne!
Ne ako to znači da će svi naši problemi ponovno biti pometeni pod tepih. Ne ako to znači da će apsolutno sve ostati isto i da će klub i na Pampasu nastaviti voditi ista ekipa ljudi. Ne ako klub nastavi šutjeti na sve.
Treba nam potpuni reset u svim poljima. Najljepši scenarij bi bio kad bi se on dogodio na kraju sezone nakon što izborimo plasman u Europu. No to je i najnerealniji scenarij. Najčešće se sve dobro protrese tek kada se dotakne dno.
Dno od kojeg nismo daleko, rezultatski gledano još samo dvije utakmice nas dijele od njega i od ponavljanja tog nesretnog niza iz godina kada se nije imalo za papar. Sada se ima i za sol, i za papar, i za prilično dobar meni, kvalitetan desert i bocu vina. Samo treba doći i kvalitetan kuhar koji će sve to znati spojiti u jedan masterchefovski obrok.