OVE SE srijede nastavlja SuperSport HNL zaostalom utakmicom između Gorice i Varaždina. Dok je petoplasirani Varaždin jedno od najugodnijih iznenađenja prvog dijela prvenstva, Gorica je u 16 kola ostvarila samo jednu pobjedu i sa sedam bodova je uvjerljivo posljednja. Zaostatak za pretposljednjim Šibenikom je šest bodova, ali pobjedom protiv Varaždina može se prepoloviti.
U nastojanjima da se u nastavku sezone podigne i izbjegne ispadanje u drugu ligu, Gorica je uoči prekida zbog Svjetskog prvenstva angažirala novog sportskog direktora Marija Brkljaču. Bivši veznjak Zagreba i Hajduka posljednjih pet, šest godina skupljao je iskustva kao skaut Alavesa, Hajduka i Vicenze te sportski direktor Rudeša tijekom suradnje s baskijskim klubom.
U intervjuu za Index Brkljača je govorio o novoj ulozi i prijelaznom roku u kojem mora pronaći igrače s kojima će izboriti ostanak, ali i igračkoj karijeri, svojoj prvoj sezoni u kojoj je sa Zagrebom gurnuo Dinamo u Ligu za ostanak, o dvije uloge u svom najdražem klubu s Poljuda, ali i o životu u Sibiru i završetku karijere na legendarnoj argentinskoj Bomboneri.
Kako ste započeli suradnju s Goricom i kako su prošla prva dva mjeseca?
Poznajem predsjednika Črnka duže vrijeme, iznimno respektiram njegov doprinos hrvatskom nogometu, ne samo kroz Goricu nego i rad u Hrvatskom nogometnom savezu. Od ljeta mi je i sin član juniorske škole HNK Gorica, pa kako sam tu provodio vrijeme vozeći ga na trening i natrag, kroz razgovore s predsjednikom, on je došao na ideju da se priključim i vrlo brzo smo se dogovorili.
Ova dva mjeseca do danas brzo su prošla, bio je dinamičan period, nismo još završili, ali zadovoljan sam. Od utakmice Kupa koju smo izgubili od Šibenika i odgođene prvenstvene s Varaždinom, koju igramo sad u srijedu, mislim da smo uspjeli - što kroz dijagnostiku, što kroz korekcije, što kroz dobar trenažni proces na pripremama - dignuti Goricu na viši nivo.
Što je rekla dijagnostika? Što je Goricu dovelo u situaciju da je na dnu ljestvice i koliko je problematično to što nije bilo pravih utakmica, nego samo pripremnih?
Kroz svoje iskustvo u postigračkom razdoblju, kao skaut i sportski direktor, mogu to podijeliti na dva procesa - selekciju igrača te razvoj igre i samih igrača. Kad imate sedam bodova u 16 utakmica, čini vam se da puno toga ne valja, ali kroz te je rezultate malo i palo samopouzdanje, bilo je malo i nesreće, da se ne vraćamo stalno na suce...
No ja sam zatekao grupu dečkiju koja želi raditi, malo smo osvježili svlačionicu, osmorica su otišla, šest je novih igrača. Gledali smo da izbalansiramo pozicije koje su nedostajale, prvenstveno krilne pozicije, nedostatak okomitosti i brzine u fazi napada, stabilizirali smo obranu...
U kontekstu dolazaka fokus je bio na igračima koji poznaju ligu i ne moraju se prilagođavati, za to nemamo vremena zbog rezultata, da istrpimo možda nekog mladog igrača ili stranca kojima bi trebalo vremena za adaptaciju.
Koliko su realne šanse da se Gorica izvuče i ostane u prvoj ligi?
Realne su, ima se 20 utakmica za odigrati, 60 bodova je u igri, to je novo prvenstvo, kako za nas, tako i za ostale. Nije to nemoguće, dapače. Imali smo sličnu situaciju u Rudešu kad smo bili u zaostatku u prvom dijelu sezone pa smo se digli. To je maraton, ne utrka na 100 metara. Prva utakmica je važna, ne izgubiti je, ako je moguće pobijediti, i dizati se kroz sezonu.
Što možete reći o igračima koji su došli?
Prije svega, imamo dobar odnos s Osijekom zbog transfera Kristijana Lovrića, a oni imaju puno igrača pa smo doveli neke od njih na posudbu. Došli su Bralić, Fućak i Petković koji je bio na posudbi u Istri, to su momci koji poznaju ligu i bit će nam od koristi.
Došao je Filip Mrzljak, koji je od ljeta bez kluba, on je vrlo iskusan igrač koji je prošao školu Dinama i sve hrvatske mlađe selekcije, ima veliko iskustvo, kako nogometno tako i životno, vrlo je važan za svlačionicu te je lider. Doveli smo i Majstorovića i Ćosića, igrače Dragovoljca i Rudeša, koji također poznaju ligu, dobri su igrači i karakteri i sigurno će nam poslužiti.
Što je sa Slovencem Timom Matavžom, o kojem se piše u kontekstu dolaska?
Imamo želju dovesti iskusnog napadača, to još nije gotovo, sigurno da bi nam takav igrač velikog iskustva i kvalitete pomogao jer imamo mlade napadače. Bilo bi dobro da ga uspijemo dovesti i potvrdimo nastavak dovođenja iskusnijih igrača nakon Bralića i Mrzljaka.
Od odlaska Dambrauskasa, s kojim je imala najbolje rezultate, Gorica je u dvije godine promijenila četiri trenera. Mislite li kao sportski direktor da su takve smjene dobro rješenje ili bi treneru trebalo dati kontinuitet?
Moje mišljenje je da je kontinuitet upravljanja jako važan, i kad govorimo o predsjedniku i sportskom direktoru i treneru, naravno da je puno lakše kad dobijete šanse na dulji period.
Što se tiče trenera, bit ću malo subjektivan pa reći da je temelje u Gorici u prvoj ligi ipak udario Sergej Jakirović s vrijednostima koje je donio. Skupa smo igrali, jako ga cijenim i kao osobu i kao trenera.
Mogu povući paralelu između Gorice i svog Zagreba. Klub za razvoj i promociju mladih igrača, uz nekoliko iskusnijih, može biti jako dobra platforma. Mislim da je Gorica pokazala zadnjih godina kako to zna raditi, bila je čak i kreativna u dovođenju stranih igrača i to je bilo jako dobro. Momčad je imala karakter i bila jako simpatična, ne znam nikoga tko tu Goricu nije volio.
Mislim da je Sergej udario temelje, prije svega tu mislim na disciplinu, organizaciju, pobjednički mentalitet koji je usadio tim momcima i bili su dobri. Dambrauskas je nastavio, možda nadogradio neke stvari i stvarno su igrali lijep nogomet i mogli se potući sa svakim.
Nakon odlaska Dambrauskasa i sportskog direktora Nikoličiusa došlo je razdoblje u kojem su možda tražili druga rješenja koja se nisu pokazala dovoljno dobra za Goricu, a rezultat ili prikriva ili otkriva anomalije. Sad se klub bori za ostanak, okolnosti su drukčije i tu se pokazuje karakter.
Zato smo i doveli trenera Sopića koji može donijeti upravo te vrijednosti koje je usadio trener Jakirović, prije svega disciplinu, organizaciju, fizičku pripremljenost. Mislim da imamo šansu pokazati da vrijedimo, kroz ovih 20 utakmica sve je na nama.
U Gorici sad ima igrača iz Afrike, Australije, bio je i Amerikanac, ali vi ste kao skaut bili specijalist za područje Balkana i Istočne Europe. Je li to bazen iz kojeg će se klub dalje pojačavati?
Sve ovisi o situaciji, nisam isključiv, ali mi smo na zadnja dva Svjetska prvenstva bili drugi i treći. Znači da ovdje postoji kvaliteta, talent... Kroz skauting i doselekcije treba dovesti igrače kojima možemo dati šest do 12 mjeseci za prilagodbu. Ako dolazi stranac, on mora biti bolji od domaćih igrača, inače nema smisla da dolazi.
Vrlo je važno da pogodimo s njima, ali i da je igrač koji dolazi karakterno dobar, da je socijalno inteligentan, da se može prilagoditi na to što ga ovdje čeka. Vrlo mi je važan mindset igrača, koji na kraju čini i razliku među najboljima.
Gorica je dosad gotovo isključivo dovodila igrače bez odštete, uz par iznimki koje je dobro naplatila. Imate li uopće budžet za transfere, odnosno odobrenje da kupite igrača?
Gorica nema financijskih problema i može potrošiti i na neku odštetu, ali mislim da nema potrebe. Mislim da kroz dobar skauting i rad možemo napraviti razliku, a novac ne znači uspjeh, vidimo to i po najbogatijim klubovima svijeta. Ne oslanjam se na to, radije ću da se potroši novac na skauting i putovanje, na dizanje nekih drugih sektora, nego da potrošimo novac na igrača za kojeg nismo sigurni. Ako Gorica plaća odštetu, to mora biti "no risk" varijanta.
Odličan je primjer Kotarski, varijanta da se igrača uzme na posudbu s opcijom otkupa pa ga onda valorizirate i preprodate. Da se ne lažemo, to je filozofija mnogih klubova i u bogatijim zemljama, ne računajući najjače klubove. Više se bavimo skautingom i pronalaženjem mladih igrača.
Ja smatram da mi je igrač koji košta 500.000 eura već pobjegao, odnosno da sam ga trebao pronaći ranije. Nadam se da će Gorica doći u situaciju da možemo pričati i o takvim transferima, ali u ovom trenutku je realno da gledamo igrače koji su slobodni ili mogu doći na posudbu.
Koliko su vam za sadašnju ulogu pomogla iskustva kao skauta Alavesa i Hajduka te kao sportskog direktora Rudeša?
Puno, jedno je imati informaciju bez iskustva. Uvijek kažem da je informacija plus iskustvo jednako znanje. U toj sezoni u Rudešu naučio sam da su male stvari jako važne, da moramo paziti na sve detalje, paziti na to kako jedemo, kako spavamo, kakvi su nam odnosi, jer oni su temelj svakog sustava. Sad imamo dobru grupu u zdravim odnosima i nadam se da će to biti dovoljno barem za pretposljednje mjesto.
Javnost vas se najviše sjeća iz igračkih godina u Zagrebu i Hajduku. Čega se sjećate iz svoje prve sezone, kad ste sa Zagrebom u zadnjem kolu preskočili Dinamo i gurnuli ga u Ligu za ostanak?
Igrali smo s Rijekom u Kranjčevićevoj i pobjedom smo preskočili Dinamo, koji je izgubio u Koprivnici. Bili smo generacija, nas nekoliko koji smo izašli iz Zagrebove škole, tada jedne od najboljih u Hrvatskoj, plus iskusni igrači, vratar Stojkić, Stipe Brnas, Mario Čutura, Sergej Jakirović, Rajko Vidović, Mladen Bartolović, da ne zaboravim još nekoga... Oni su nam stvarno bili oslonac, uveli nas u seniorski nogomet.
Trener Mile Petković pazio je baš na sve detalje, inzistirao na disciplini, možda nikad nisam imao tako strogog ali pravednog trenera. On je bio naš učitelj i zahvaljujući njemu ušli smo na kvalitetan način u seniorski nogomet, puno igrača se profiliralo i napravilo lijepe karijere. Lijepo sjećanje, Zagreb je moj klub, koji me odgojio, tu sam stasao kao igrač i kao čovjek.
Kako su vas doživljavali u gradu dok ste vi igrali Ligu za prvaka, a Dinamo Ligu za ostanak?
Kranjčevića je bila puna, dolazili su ljudi jer se igrao dobar nogomet. Sjećam se samo pozitivnih stvari, bili smo dobra grupa. Nismo uspjeli nakon odlaska Jakirovića ostati na okupu, počeli smo se osipati, otišao je i trener, ali ostale su mi lijepe uspomene.
Je li vam kao Zagrepčaninu bilo neobično prijeći u Hajduk?
Ne, ja nikad nisam krio da sam hajdukovac, otac mi je iz Dalmacije, od malih nogu sam navijao za Hajduk. Nije mi bilo teško prihvatiti i doći tamo. Bio sam presretan i to mi je bilo ostvarenje snova. Transfer se trebao dogoditi puno ranije.
Nakon četiri i pol godine tražio sam nove motive i odlazak iz Zagreba, zasitio sam se. Bilo je i drugih opcija, ali otišao sam u Hajduk i odmah se ozlijedio na pripremama tako da mi ta prva polusezona nije bila ugodna, ali barem sam izbjegao operaciju leđa.
Odigrao sam na ljeto samo pet utakmica pa otišao u Cagliari na posudbu, gdje se nastavilo u istom smjeru, puno problema s ozljedama, slomio sam i ruku... Sve u svemu, ružna godina i pol za mene. Vratio sam se u Hajduk i krenula je ona lijepa sezona u kojoj smo igrali skupinu Europa lige.
Kako ste doživljavali atmosferu u gradu, oko kluba, tijekom te europske polusezone, prve Hajdukove otkako je igrao četvrtfinale Lige prvaka?
To kad doživiš kao igrač je prekrasno, možda i najljepši trenuci karijere, imao sam sreće i da neke golove zabijem u kvalifikacijama, ušli smo u skupinu i to je bilo nekoliko prekrasnih mjeseci. Ljudi žive za taj klub, kad klubu ide dobro, osjećaš se kao u ekstazi, sve ti ide od ruke.
Tim ljudima je bilo važno biti tamo gdje smo bili, Hajduk je puno puta u povijesti igrao Europu, a tada je bilo prošlo 15-ak godina. Nakon takve pauze bila je euforija. Poklopilo se i 100 godina kluba, utakmica s Barcelonom, puno lijepih momenata, lijepa godina i za klub i mene osobno.
Kad se prisjećam toga, imam puno bliceva, lijepih slika, sve nas je išlo, igrali smo dobar nogomet, bili dobra klapa, sve domaći dečki iz HNL-a, mislim da nije bio nijedan stranac osim Ibričića koji nije stranac, nego naš. Dobra grupa ljudi i pokojni Stanko Poklepović. Bili smo zajedno, ekipa, klapa i uspjeli napraviti taj sportski rezultat da Hajduk uđe u skupinu u Europi.
Što je dovelo do rastanka nakon godine i pol?
Hajduk je imao financijskih problema, četiri mjeseca smo bili bez plaće. Kad imaš familiju, gledaš da promijeniš sredinu. Nisam puno razmišljao, najbolja opcija je došla iz Rusije. Sibir iz Novosibirska je bio umjetan klub, s puno novca, ali projekt nije uspio.
Zadržao sam se dvije godine, jedna lijepa, jedna baš i ne, na kraju sam išao i na operaciju ramena. Ali vežu me lijepe uspomene za Rusiju, drago mi je što sam išao, sazrio sam kao osoba i vidio svijet iz nekog drugog kuta.
Kakva su vam bila iskustva iz Sibira, nogometna i životna?
Rodio sam se u Jugoslaviji, ali nikad je nisam osjetio u smislu komunizma. Tamo još sve funkcionira tako, hijerarhija, struktura, pa i te dosadne zgrade... Rusima treba više vremena da se otvore, ali su vrlo topli i dragi ljudi, ugodno sam se iznenadio.
Novosibirsk zovu ruski Chicago, središnja je stanica transsibirske željeznice, stalno se gradi, zime su jako hladne, ali smo onda bili uglavnom u Turskoj na pripremama. Bila je obitelj sa mnom pa mi nije bilo teško. Utakmice igraš tisuće kilometara dalje, stalno si na putu, kao u veš-mašini. Dobio sam i platinastu karticu od Aeroflota koliko sam proputovao.
Kako je obitelj reagirala kad ste rekli: "Idemo u Sibir"?
Ljudi ovdje imaju percepciju da je Sibir jedno zaleđeno jezero i da tamo nema ničega, ali je malo drugačije. Vrlo topli ljudi na vrlo hladnom mjestu. Ali klima je veliki kontrast, pogotovo kad dođeš iz Splita. Ljudi su tamo navikli, vidiš ih kako čekaju autobus na -17 kao da je +17.
Po čemu pamtite preostale stanice iz igračke karijere, Mattersburg, CSKA Sofiju i Krku?
Ušao sam u seriju loših odluka za koje krivim samo sebe. Otišao sam u Mattersburg kod Ivice Vastića, da se vratim nogometu nakon pauze zbog operacije ramena. Nisam prihvaćao opcije koje sam imao, očekivao sam nešto bolje, izgubio nekoliko mjeseci i na kraju otišao u CSKA Sofiju koji se borio za naslov, ali je bio u financijskim problemima i na kraju sezone bankrotirao. Niti smo uzeli naslov niti je klub opstao.
Nakon dugog vaganja bih li više uopće igrao, odlučio sam još godinu dana odigrati u Sloveniji, čisto iz nekog svog gušta. Imao sam kratku avanturu u Argentini, trebao sam otići na potpis ugovora. Nisam dogovorio uvjete, ali sam zadnju utakmicu odigrao na Bomboneri.
Došlo je do mene preko nekih prijatelja da Defensa y Justicia traži takav profil igrača. Već sam bio na odmoru, otputovao praktički s plaže. Odigrao sam jednu utakmicu bez da smo dogovorili uvjete, ali mogu se pohvaliti da sam zadnju utakmicu odigrao na Bomboneri. Bila im je to generalka uoči sezone, Bombonera je bila prazna, ali ipak.
Tad sam prekinuo karijeru, ali brzo se pojavila opcija da radim za Alaves kao skaut. Naš profesor Igor Jukić bio je direktor sportske pripreme u grupi Baskonia-Alaves, oni su tražili neku suradnju s Hrvatskom preko nogometa, tako su i ušli u Rudeš, gdje su me postavili za sportskog direktora.
Bilo je tamo dosta Hrvata u sustavu, Dinko Jeličić otišao je za šefa metodologije u omladinskoj školi, ja kao skaut i očito sam brzo napredovao kad sam dobio priliku postati sportski direktor, što mi je bila velika odgovornost i čast. Izgurali smo taj projekt do kraja, ali oni su onda otišli u Istru jer se nisu mogli dogovoriti oko kupoprodaje kluba.
Tada je došao poziv iz Hajduka, od Saše Bjelanovića, da budem šef skauta. Zanimljiva sezona, bili smo u nezavidnoj situaciji, na sedmom mjestu, krenuli smo s novim idejama i uskoro došli u puno bolju situaciju, imali i dva dobra transfera, Palaversu i Bradarića.
Nakon korone godinu i pol dana nije bilo ništa, a onda sam zadnjih godinu dana radio za talijansku Vicenzu. Prekinuli smo suradnju kad je došao poziv iz Gorice, koji mi je ipak bio veći izazov. Dosta sam već prošao, stekao iskustvo, ali još svaki dan učim, ne postoji špranca po kojoj se rješavaju problemi.
Pročitao sam da ste kratko nakon igračke karijere bili agent?
Bila je to samo ideja (smijeh). Tražiš se nakon karijere, imaš puno ljudi koje poznaješ u nogometu, izvana izgleda dosta jednostavno povezati se, ali uopće nije. Lakše mi je kad imam svoju dinamiku u klubu, da sam ja servis ili da je meni netko servis. Tako sam navikao, više volim ovo i radije ću birati ovo nego da nešto radim sam.
Kako je izbor Alavesa pao baš na Rudeš?
To je bila zdrava opcija, klub iz Zagreba, ima puno djece u omladinskoj školi, a tu je i prijateljska linija profesora Jukića i predsjednika Kneževića. Rudeš je tada bio dobar projekt, bio je prvi u drugoj ligi pod vodstvom Igora Bišćana. S malim budžetom, minimalnim sredstvima, ispalo je dobro, pobijedili smo svakoga iz velike četvorke, što nam je na ponos.
Alaves je nakon toga ušao u Istru i za sportskog direktora postavio vašeg prijatelja Sašu Bjelanovića. Kako gledate na činjenicu da ste sad rivali i na posao koji radi tamo?
Sad već imaju iskustva oko dovođenja igrača, prije su više vjerovali igračima iz svog bazena, ali sad su naučili da i tu ima jako dobrih igrača, da je ova liga jako zahtjevna i mislim da su ispekli zanat. Saša ima najveću autonomiju do sada od svih, radi dobar posao i želim mu puno sreće. Zbližili smo se u Hajduku, slično razmišljamo i gledamo na stvari, čujemo se skoro svaki dan. A kad dođe utakmica, naravno da ćemo dati sve od sebe da ih pobijedimo.
Bit će s njim vjerojatno i borbi za neke igrače, s obzirom na to da ste u klubovima sličnog profila...
Tu smo negdje i po pitanju budžeta i profila igrača, ali s različitim trenerskim filozofijama. Oni sad imaju trenera koji gaji igru po zemlji, mi ćemo igrati drukčije, pa je sve pitanje konteksta.
Kako ste u skautskom razdoblju u Hajduku doživljavali klub, koji je tih godina lutao i s predsjednicima?
Problem Hajduka je kontinuitet upravljanja, ali mislim da je Lukša Jakobušić najbliže došao do priče da su svi u jednoj liniji, da nema podjela, da svi pušu u isti rog. Nije lako jer su velika očekivanja, a strpljenja nema. U Hajduku je puno teže objasniti da nema vremena nego u Gorici. Klub je navikao na uspjehe u prošlosti, dugo nema rezultata, sve je manje strpljenja i to vas steže.
Nije lako mladim igračima nositi taj dres, pogotovo domaćima, koji slušaju te priče, puno je lakše strancima jer su bez tog tereta. Mislim da ovo što rade ima smisla, puno iskusnih hajdukovaca - od Livaje, Subašića do dva Kalinića - mogu pomoći mladima, taj miks bi mogao biti dobar, uz naravno pokojeg stranca koji kvalitetom donosi dimenziju više.
Dok sam ja bio tamo, bilo je puno turbulencija, podjela, a mi smo pokušavali zaštititi momčad da do nje ne dopire ta negativna energija. Imali smo skromna sredstva, mislim da smo doveli samo Svatoka i Tahiraja, morali smo očistili svlačionicu i neki igrači su iskočili, Palaversa i Bradarić bili su ozbiljni transferi, pa je sezona ipak bila uspješna.
Jeste li dobre veze u Hajduku pokušali iskoristiti sada da dovedete nekog na posudbu?
Nije se poklopilo ovaj prijelazni rok, njihov roster s našim, što mi tražimo i koga oni puštaju. To što smo sad uzeli tri igrača iz Osijeka ne znači da naginjemo njima, samo se poklopilo da nam trebaju takvi igrači.
Kad govorimo o tome da klub mora funkcionirati kao jedno, a s obzirom na to da su treneri potrošna roba, koliko ste prinove dovodili u dogovoru s trenerom Sopićem, a koliko prema svojoj viziji kako bi Gorica trebala izgledati?
Stalno ponavljam da selekcija i razvoj igrača moraju biti u korelaciji s identitetom kluba. Nije isto igrati za Hajduk ili Dinamo ili za Goricu. Mislim da je Jakirović udario dobar temelj i da je identitet koji je ekipa tada imala dobar - ekipa koja zna što radi, disciplinirana, organizirana, ima gard, fizički je pripremljena. Takvu Goricu bih ja volio vidjeti. A onda biramo takvog trenera, a ne nekog koji razmišlja dijametralno suprotno. Volio bih da se bavimo identitetom koji je realan.
Apsolutno se slažem da je problem hrvatskog nogometa kontinuitet trenera koje se mijenja nakon jednog ili dva loša rezultata. Mi vjerujemo u svog trenera, da će nas on izvući iz ove situacije, zato smo ga i doveli i pokušat ćemo ga zaštititi, vrlo je važno da smo svi u istoj liniji.
Predsjednik operativno jako puno toga radi, na dispoziciji je, ničeg nam ne fali. Na nama je u sportskom sektoru da pokažemo rezultate, da klub bude u prvoj ligi i raste na ljestvici. Plus, klub mora od nečeg živjeti, a to je u Hrvatskoj prodaja igrača. Koliko god TV prava rasteretila klubove, oni i dalje ne mogu budžet slagati samo od toga.
Mi bismo voljeli neke igrače zadržati dulje, ali to nije realno. Moramo stvarati nove vrijednosti i prodavati. U tom smjeru idemo, primarni cilj je egzistencija, ostanak u prvoj ligi, to nam osigurava vrijeme da u budućnosti možemo nadograđivati ovo što sad radimo.
Ako Gorica ipak ispadne u drugu ligu, što to znači za klub, koliki je to korak unatrag, ne samo u smislu zadržavanja igrača nego i ukupnog rasta kluba?
Svaki dan pričamo da to nije opcija, ali moramo biti spremni i na to, zato smo se i opredijelili da ne trošimo novac koji nemamo. Gorica je vrlo stabilna i likvidna i najvažnije je da se ne ugrozi egzistencija kluba. Dovodimo igrače u skladu s mogućnostima. Ali puno je lakše ostati u prvoj ligi nego osvojiti drugu. Bit će teško, ali vjerujem da se možemo izvući na karakter. Liga se osvaja kvalitetom, a ostaje se u njoj na karakter i vjerujem da ćemo ostvariti taj cilj.