GODINE 2002. Hrvat je šokirao sportski svijet. "Černobilsko dijete" s nepunih 16 godina napravilo je dotad neviđeno - kao junior izborilo je finale Svjetskog kupa te osvojilo bodove. U dva naredna desetljeća ovaj hrvatski sportaš osvojit će niz medalja.
A krenulo je sve samo ne obećavajuće 1992. godine, u vrijeme Domovinskog rata. U derutnoj dvorani u Osijeku, koji će punih 26 godina kasnije dobiti odgovarajuće uvjete, Robert Seligman sa šest godina počeo je trenirati gimnastiku. "Ne volim o tome pričati, bili su to mjeseci provedeni u podrumu, u našoj staroj Tvrđi, najljepšem dijelu Osijeka. Bolje je zaboraviti, nadamo se da naša djeca to neće doživjeti", kaže danas 36-godišnji Seligman o ratnim danima.
Posljednji nastup u Svjetskom kupu odradio je pred svojom, osječkom publikom. Kako je osvojio zlato na konju s hvataljkama, teško je mogao zamisliti ljepši kraj. Međutim, njegova karijera nije gotova. Nastupat će na velikim natjecanjima i pokušati izboriti prve Olimpijske igre u karijeri, koje su mu dosad uvijek izmicale zbog zahtjevnih kvalifikacija, dok će Svjetski kup prepustiti mlađima.
Ponekad teško podigne čašu ili jedva dođe do kupaonice
Do 18. godine vježbao je svih šest disciplina sportske gimnastike: parter, konja s hvataljkama, karike, preskok, ruče i preču. Specijalizirao se za najtežu i postao sportaš koji, potpuno neprirodno, hoda na rukama. "Sila teža vas vuče prema dolje, a centrifugalna sila baca na sve strane", objašnjava Seligman.
Ne uspije li se smiriti pri izvođenju kompleksnih elemenata, nekontrolirano će pasti sa sprave. Noge crvene od udaraca o spravu i ispunjene hematomima te krvavi žuljevi njegova su svakodnevica. Nije se, također, jednom dogodilo da jedva dođe do kupaonice ili s mukom podigne čašu zbog bolova.
U disciplini konja s hvataljkama nema stajanja. Nepuna minuta i jedan pokušaj su sve za što se gimnastičari spremaju. Kao da to nije dovoljno, suci su na temelju toga otkud dolazite spremni nesvjesno vam uzeti medalju. Seligman ističe da je gimnastika od njega napravila osobu kakva je danas.
U intervjuu za Index govorio je o "černobilskoj generaciji", važnosti gimnastike za djecu, velesilama poput Kine i Rusije, srebru s Europskog prvenstva 2018. kao najvećem uspjehu, mladenačkoj ideji o nastupanju za drugu zemlju te današnjoj ulozi prvog čovjeka osječkog sporta.
Filip Ude, Tomislav Marković i vi rođeni ste 1986., a Marijo Možnik 1987. godine. U šali ste rekli da ste černobilska djeca, no kako se poklopila takva gimnastička generacija?
Očito je nešto bilo u zraku, na nas je dobro utjecalo. Jasno mi je kako se generacija poklopila. Naši su treneri tada zatomili ego i spoznali da ne znaju. Tražili su znanje po svijetu. Upijali su ga putovanjima po Rusiji te dolaskom kineskih, japanskih pa i ukrajinskih trenera k nama.
Kasnije generacije, poput Tina Srbića, Matea Žugeca ili Aurela Benovića, privilegirane su jer ne moraju sve to prolaziti, već imaju trenere s iskustvom na međunarodnoj sceni. Oni su učili na nama, pri čemu je bilo dosta pogrešaka. Uspjelo se napraviti nešto što nitko nije očekivao te je gimnastika jedna od najuspješnijih sportova Hrvatske u zadnjih 20 godina.
Na nedavnom Svjetskom kupu u Osijeku osvojili ste zlato. Bio je to vaš zadnji nastup pred domaćom publikom, što ne znači da odlazite u sportsku mirovinu.
Od 1. listopada prošle godine glavna sam i odgovorna osoba za sport u Osijeku. Imam puno posla oko organizacije Svjetskog kupa, kao i drugih događaja u gradu tijekom godine. Na kraju krajeva, odgovaram za rezultate tih događaja. Teško bi mi bilo koncentrirati se u svom gradu na nastup.
Uvijek sam govorio da mi je u Osijeku, a ovdje sam nastupio 12 puta od mogućih 13 natjecanja, najteže natjecati se. Jedno je otputovati nekamo, spavati u hotelu i natjecati se, a drugo doći iz kreveta na natjecanje. Kod kuće me mnogi ispituju oko natjecanja, svima pokušavam ugoditi. Služim kao neki info-pult. K tome, imam dvoje djece i privatan život.
Ude i ja uvijek nastupamo u Osijeku. Drugi hrvatski gimnastičari ne mogu dobiti priliku jer su pravila takva da svaka zemlja može imati dvojicu natjecatelja. Red je da nakon što sam osvojio dva zlata i ne znam koliko srebra i bronci pružim šansu drugima.
Borit ću se za Olimpijske igre u Parizu i Svjetsko prvenstvo. Doduše, svake se godine iznenadimo kvalifikacijskim pravilima za OI. Pravila su zastarjela dok je sve drugo napredovalo. Srbić je osvojio sve živo, a nimalo mu neće biti lako doći do Pariza. To nije normalno.
U konačnici, moj najveći uspjeh je izgradnja gimnastičkog Centra Sokol u Osijeku. Sva osječka, kao i moja djeca u njemu će imati priliku trenirati. Ne razmišljam sebično, želim nešto ostaviti iza sebe.
Kao dijete ste u Osijeku proživjeli rat, a gimnastikom ste se počeli baviti početkom devedesetih.
U gimnastiku sam se upisao 1992. sa šest godina. Ne volim o tome pričati, bili su to mjeseci provedeni u podrumu, u našoj staroj Tvrđi, najljepšem dijelu Osijeka. Bolje je zaboraviti, nadamo se da naša djeca to neće doživjeti. Danas imamo svoju zemlju, ponosni smo na nju. Kao sportaši promoviramo je diljem svijeta.
Gimnastički su uvjeti tada bili jako skromni. Općenito nikada nismo imali pravu gimnastičku dvoranu. Možda baš zato novim generacijama nedostaje žar, ne znaju cijeniti što imaju. Na pripreme smo, recimo, odlazili u Bratislavu, da bismo po povratku kući imali još više motiva raditi jer bismo danas-sutra mogli dobiti dvoranu.
Radili smo na opremi koju je Hrvatska koristila za Univerzijadu 1987. godine. Bila je derutna, tek smo tu i tamo uspjeli pojedinu spravu promijeniti i dobiti noviju. Stvarno skromno, iako nije sve u uvjetima. Ključ je bilo znanje, a ono su treneri pronašli u Kini, Japanu, SSSR-u...
Iz tih snova naših trenera rodili su se pritisci zbog kojih smo lobirali kako bismo u Osijeku dobili dvoranu. To se i ostvarilo 2018. godine uz privatnu investiciju tvrtke Žito na čelu s vlasnikom Markom Pipunićem. U našu dvoranu uloženo je 35 milijuna kuna te je ostala pod vlasništvom Grada i koristit će je naredne generacije.
Gimnastika je uz plivanje i atletiku bazni sport. Kakva su djeca koja se danas upisuju?
Osijek ima 96 tisuća stanovnika, četiri gimnastička kluba - dva sportske i dva ritmičke gimnastike - i 1500 djece koja mjesečno treniraju gimnastiku. Gimnastičko društvo Osijek-Žito jedan je od najorganiziranijih klubova u Hrvatskoj s 20 zaposlenih.
Imam gimnastiku za mame i bebe od dvije godine pa sve do umirovljenika, kojih je pedesetak. Svi dobni uzrasti mogu vježbati, a baš je centar sa stručnim kadrom doprinio da roditelji osjećaju sigurnost pri upisivanju djece.
Gimnastika je vrhunska baza za socijalizaciju, poštivanje, pripremu za život te ostale sportove. Uz NK Osijek mi smo brend grada. Rezultati nisu samo sportski, već se zakotrljala pozitivna priča korisna za društvo.
Apsolutno su primjetni problemi s motorikom kod djece. Ne samo to, tu su i ravna stopala i kifoze, što je rezultat sjedilačkog života. Malo je vremena, nije lako uklopiti izvanškolske aktivnosti, ali zato postoje sportske, kulturne i druge udruge. Roditelji su najodgovorniji, moramo poticati djecu.
Djeca na početku rade višeboj, odnosno svih šest disciplina: parter, konja s hvataljkama, karike, preskok, ruče i preču. Kada ste se vi specijalizirali?
Višeboj sam radio do 18. godine. Ude, Marković, Marko Brez i ja činili smo reprezentaciju Hrvatske koja je jedina bila deseta na ekipnom Europskom prvenstvu 2000. u Ljubljani. Bili smo hit u svijetu gimnastike.
Zbog skromnih uvjeta nismo mogli dodatno razvijati višeboj. Nijedna generacija nakon nas to nije postigla, osim tzv. černobilske, u kojoj svi imamo malo manje kose, ali smo dobri i uspješni. Višeboj mi je donio puno toga sa šest-sedam sati dnevnog treniranja, i tako šest puta tjedno.
Kada sam zbog ozljede ramena specijalizirao konja s hvataljkama, bio je to dobar potez, iako sam već znao da mi je ta sprava dominantna. No zbog ekipnih smo rezultata forsirali višeboj. Moram spomenuti kako sam 2011. nastupao u parteru i preskoku.
Godine 2002., kada vam je bilo 16, postali ste jedini junior u povijesti koji je osvojio bodove na Svjetskom kupu. Mladi se gimnastičari, prema tome, teško probijaju.
Tada sam se natjecao s gimnastičarima starim između 25 i 30 godina. Bio je to šok u svijetu. Imao sam iznimno dominantnu vježbu, no pravilnik nije dulje trajao. Tko zna što bi se dogodilo da je dulje trajao. Lakše je nastupati s 15 ili 18 godina nego s 23 ili 25.
Kao mladi gimnastičar nisi svjestan što nastup nosi, misliš da je cijeli svijet tvoj, želiš se pokazati. Kasnije su, na primjer, bitni psihološka priprema i utjecaj trenera. Prijelaz iz juniorske u seniorsku kategoriju je jako važan, to su dva različita sporta.
Kako gimnastičke velesile poput Rusije, Kine ili SAD-a gledaju na hrvatske gimnastičare?
Gimnastika je sport subjektivne procjene sudaca. Kada Rus dođe, on ne mora imati ime, već ima zastavu zbog koje ga suci drugačije gledaju. Mi smo to godinama gradili i drago mi je što gimnastičari poput Benovića, Srbića ili Žugeca ne moraju stvarati ime kako smo to činili Ude ili ja. Od 2008. imamo kontinuitet te smo prisutni u finalima svih natjecanja.
Primjerice, 2014. bili smo na Svjetskom prvenstvu u kineskom Nanjingu. Možnik na preči te Ude i ja na konju s hvataljkama izborili smo finale, dok je SAD ima dvojicu finalista. Bili su šokirani, nisu mogli vjerovati. Kao da su pitali: "Što je to Hrvatska, jede li se to?".
Sada nas dobro poznaju. Čudo je kad ponekad pobijedimo Rusiju ili Kinu. A oni imaju 50 istih, top gimnastičara. Uvijek moramo pričati kako smo mi bili u Jugoslaviji, koja se raspala i tako. Ponosni smo na to otkud dolazimo.
Rezultat, kažete, u gimnastici jako ovisi o sucima i njihovim procjenama nastupa. Razmišljate li stoga da će vam sudac "uzeti" pobjedu i dati je na primjer ruskom natjecatelju?
To se dogodilo nebrojeno puta. U zadnjih sam 20 godina pet puta bio četvrti na EP-u, od toga su mi nepravedno uzeli barem tri treća mjesta. Znamo reći da se možete slikati kada vas udari ruski blok. Možete biti triput bolji, ali kada vas on udari, morate se pomiriti da drugi natjecatelj mora jako pogriješiti kako bi bio ispod vas.
Također, 2020. na EP-u u Turskoj trebao sam dobiti broncu, no suci su pogriješili po pitanju startne ocjene domaćeg turskog predstavnika. Pitali su me zašto se nisam tužio. Što bi mi značilo da nakon svih sudova dobijem broncu u kuverti? Bitno mi je dati sve od sebe. Na igre i igrice se ne može utjecati. Srećom, oni koji dolaze to će puno rjeđe doživjeti.
U gimnastici postoje četiri vrste elemenata: jednonožni njihovi i škare, kola s ili bez vretena i stoja na rukama, bočni i okomiti prijelazi konja i saskok. Čime se vodite pri odabiru elemenata?
Postoje osnove koje svi moraju proći. Netko ih brže, netko sporije upija. Brzo sam napredovao, pa sam išao na najteže elemente i one koji su mi odgovarali. Primjerice, imam dobar upor i balans, nisam imao probleme s ozljedama ni bolovima.
Mogao sam puno raditi i trenirati, a velik broj kvalitetnih pokušaja donosi rezultat. Pravilnik ima tisuće elemenata, no zna se koji su najteži. Do njih sam brzo dolazio i zatim ih uvježbavao i povezivao, što je najteže. Svi mogu napraviti dva-tri teška elementa, ali deset je jako teško.
Nekoliko sam elemenata pokušao izvesti, ali nikada nisam uspio. Za jedan sam čak mislio da će dobiti ime po meni, ali kako je kompleksan, kasnije ga više nisam izvodio. Da ga je Rus izveo, možda bi po njemu dobio ime.
Puno je gimnastičara odustalo jer nisu mogli pratiti trendove i promjene pravila. Ude i ja još možemo, imamo široku bazu te se prilagođavamo. Dakle, u gimnastici se svake četiri godine mijenjaju pravila. To znači da neki elementi više ne vrijede ili ih se ne smije izvesti u tolikoj mjeri. Onime što ste radili u jednom trenu više niste konkurentni za najviša mjesta.
Recimo, Srbić je radio iznimno kompleksne i opasne prelete kojih više ne može napraviti pet, već tri. Smanjili su mu težinu, pa je morao učiti nove. Ajde, on je iznimno sposoban doskočiti tome, no nekima treba dugo da bi se priviknuli, ako uopće uspiju.
Vježba traje 40-50 sekundi. Što vam se u tim trenucima vrti u glavi?
Uh, svašta. Najgore je misliti o vježbi, tada ćeš sigurno pogriješiti. Srbić ima nevjerojatnu glavu, ona mu donosi sve medalje. Ja pak nisam bio tako čvrst, osobito u finalima. Kvalifikacije sam glatko prolazio, ali su me finalni nastupi znali pojesti.
Recimo, u finale Svjetskog prvenstva u Glasgowu ušao sam kao treći, a ujedno su to bile kvalifikacije za OI u Rio de Janeiru. Mogao sam direktno ići u Rio, a ja se uopće ne sjećam finala. Doduše, nisam pogledao snimku jer sa samim sobom to nisam razriješio, prebolno je. Bio sam izvan sebe, trener je rekao da sam nestao, bio sam bijel.
Puno toga je, vjerujem, urođeno. Što sam stariji, lakše time vladam. Da mi je ova glava i tijelo od 20 godina, osvojio bih više medalja. Zato danas mlađima dajem savjete, kao što su naši treneri nama.
Govorite da nije dobro previše razmišljati, što znači da su pokreti prije svega rezultat mišićne memorije.
Da, sigurno. Temelje se na ogromnom broju pokušaja. Bespotrebno je da te proganja sumnja hoćeš li uspjeti izvesti element. Danas, recimo, razmišljam o svojoj djeci i razgovaram sa samim sobom. Par puta u karijeri osjećao sam se kao da sam izašao iz svojeg tijela i pratio vlastiti nastup. To je najbolja stvar, ali nisam je često uspio isprovocirati.
Problem u gimnastici je što možeš biti u top formi, ali imaš samo jedan nastup. Ne možeš dvaput pokušati. Probudiš li se na krivu nogu ili nešto uganeš na zagrijavanju, nema veze, čeka te tvoja minuta u kojoj moraš biti spreman. Psihički je teško, dok je životno veliko iskustvo. Gimnastika me učinila boljim čovjekom.
Zašto je konj s hvataljkama jedna od najtežih gimnastičkih disciplina?
Potpuno je neprirodna, neprirodno je hodati na rukama i okretati se oko sebe. Sila teža vas vuče prema dolje, a centrifugalna sila baca na sve strane. Sve to treba umiriti i raditi kompleksne elemente pogođene u milimetar. U suprotnom nekontrolirano padaš sa sprave. Konj vas kažnjava, ne možeš doskočiti i snaći se.
Pogledajte noge konjaša - crvene su jer udaraš u metal, dok je ranije bilo drvo. Imamo hrpu hematoma po nogama. Srećom, nisam imao puno ozljeda. Krvavih žuljeva i bolova uvijek ima. Nekad se probudiš i ne možeš doći do kupaonice ili uhvatiti čašu jer je zglob zaključan. Najvažnija je prevencija. Nikada nisam nastupio hladan. Svojim njemačkim porijeklom imam usađene radne navike.
Također, konja s hvataljkama od ostalih disciplina razlikuje to što, kada vježba krene, nema stajanja, poput utrke na 400 ili 800 metara. Moraš tempirati vježbu i odraditi je u jednom dahu. Na parteru, na primjer, napraviš dijagonalu pa udahneš, dok na ručama napraviš stoj, udahneš, razmisliš. Na konju je dinamično, nema stajanja.
Je li vam najviše žao što nikad niste nastupili na Olimpijskim igrama?
Žao mi je, naravno, ali ne previše jer sam dao maksimum. Nisam fušario i došao nespreman, napravio sam sve i zato si ništa ne zamjeram. Nije bilo suđeno. Da, srebro s Europskog prvenstva 2018. godine rezultatski je najveći uspjeh. Od prvog dana, kada smo došli u Glasgow, znao sam da je to to. Sve je bilo savršeno.
No bio sam i u pet finala svjetskih prvenstava, koji su kruna svega. Ogroman je uspjeh biti peti na svijetu ili biti ukupni pobjednik Svjetskog kupa, što sam bio 2016. godine. Ipak je riječ o dvogodišnjem ciklusu tijekom kojeg skupljaš bodove.
Kao mladi gimnastičar razmišljali ste o odlasku iz Hrvatske i nastupanju za Austriju te rekli kako je vaš tadašnji trener Nenad Solar iz svojeg džepa platio dva nastupa u Svjetskom kupu. Što se tada događalo?
Nije tu bila samo Austrija, već i Slovenija, Belgija... Bilo je to početkom dvijetisućitih, kada sam imao 16-17 godina. Tada su uvjeti zaista bili loši, kao klub nismo imali nikakvu podršku, a znali smo da se možemo boriti s cijelim svijetom. Iskreno, bio sam klinac koji nije razmišljao svojom glavom. Sumnjam da bi mi roditelji uopće dopustili.
Kada su se stvari posložile na razini Hrvatskog olimpijskog odbora, Grada Osijeka i ostaloga, ta je faza prošla. Nisu to bile ozbiljne namjere. Da su treneri rekli da idem u Gvatemalu, išao bih. Jednostavno sam želio biti najbolji. Gledajući trezveno, s 36 godina, bio je to pokušaj dolaska do određenih prava, više jedan medijski bum. Hvala Bogu, danas ta prava imamo.
I da, trener je platio dva nastupa, ali više takvih slučajeva nije bilo. Kasnije smo imali podršku Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog gimnastičkog saveza, Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije. Ništa nije štekalo.
Koliko se zarađuje od gimnastike?
Joj, jako malo. Pobjeda u Svjetskom kupu u Osijeku donosi, otprilike, šest tisuća kuna, a moraš pobijediti 50-ak ljudi iz 30-ak zemalja. Na Svjetskom prvenstvu do prije par godina nije bilo nagrade, koja sada iznosi 3000-5000 švicarskih franaka. Mizerno.
U Rusiji i Japanu se država brine o gimnastičarima jer su iznimno cijenjeni. Kod nas pak postoje stipendije HOO-a, gradova, klubova ili novac eventualnih malih sponzora. Trenirajući možeš pristojno živjeti, možda si kupiti neki stančić, kao da radiš na voditeljskoj poziciji dobrog poduzeća.
U listopadu prošle godine postali ste dio Odsjeka za sport Grada Osijeka. Što točno radite?
Prijavio sam se na otvoreni natječaj i počeo kao administrativni tajnik. Prepoznali su me i otada se dobro nastavilo. Od ranog jutra sam u gimnastičkoj dvorani, a zatim na poslu gdje imam niz sastanaka s klubovima i sportašima, kolegije, povjerenstva, protokole...
Potom sam opet u dvorani pa se navečer vidim s obitelji. Također obilazim sportske događaje i klubove kako bih saznao što rade. Intenzivno je, malo je sna, na što nisam naviknuo tijekom karijere. Svi sportaši vole odspavati između treninga, sada to ne stignem.
Moj habitus je sport. Ispunjava me što mu mogu doprinijeti u Osijeku. Vidimo da naš put donosi rezultate: podržali smo i vratili dva velika sportska natjecanja u Osijek, opet imamo osigurane stipendije za sportaše pete i šeste kategorije kako bismo mladim sportašima pokazali da ih cijenimo te smo dobili tri nova prvoligaša. Naravno, uvijek ću biti u gimnastici, ona je moj život. Ne ograničavam se gdje ću i što raditi.