RAFAEL NADAL još je jednom, 14. put, postao teniski kralj Pariza. Napravio je to unatoč činjenici da je samo dan kasnije hodao na štakama te da je morao uzeti lijekove koji su mu potpuno umrtvili osjećaj u nozi.
Njegova dominacija na zemlji, a pogotovo na Roland Garrosu, rijetko je s čime u sportu usporediva i nije pretjerano reći da je možda i najveća dominacija u individualnoj konkurenciji, ako isključimo podvige sportaša kakvi su Riner, Karelin ili Romašina, s obzirom na to da je tenis globalniji i značajno popularniji sport od džuda, hrvanja ili sinkroniziranog plivanja.
Međutim, ono vječito pitanje i dalje ostaje: je li Nadalova posljednja Grad Slam titula - njegova rekordna 22. - dovoljna da ga se smatra najboljim svih vremena? Je li napravio dovoljno da može reći kako je barem za centimetar ispred konkurencije? Ili ta laskava titula, koliko god kriteriji bili nikad do kraja dorađeni, ipak i dalje pripada Đokoviću, a možda i Federeru?
Koji su Nadalovi argumenti?
Činjenica da je određeni tenisač osvojio najviše Grand Slam titula znači puno već sama po sebi. Upravo su to oni turniri koji plijene najviše pozornosti, za koje svi bruse formu te ostaju zapamćeni kako u statističkim analima tako i teniskoj predaji i mitovima.
Po tom pitanju jednostavna je matematika neumoljiva; Rafa Nadal osvojio je 22 Grand Slam naslova, a Đoković i Federer osvojili su po dva manje. Nije to jedini rekord koji drži Nadal; on je zajedno s Đokovićem osvojio i najviše tzv. velikih turnira, kombinaciju Grand Slamova i Masters turnira, a obojica su na 58 titula.
Federer je, primjerice, osvojio čak 10 manje, a kad je osvojio većinu Masters turnira, na vrhuncu svojih sposobnosti nisu bili niti Đoković niti Murray. Tome treba dodati kako je Nadal osvojio i olimpijsko zlato u individualnoj konkurenciji, nešto za što su kratki ostali i Đoković i Federer, koji ga je osvojio, ali u paru s Wawrinkom. Osim toga, čak je pet puta predvodio Španjolsku do Davis Cup titule, za razliku od tek jednog podviga koji su na svoj konto upisali Federer i Đoković.
Dodatno, Rafa Nadal sa skorom od 83.3% najuspješniji je tenisač u povijesti tenisa, koji samo s Đokovićem - od svih tenisača s kojima ima barem kakav-takav uzorak dvoboja - ima negativan skor, a pritom je i taj skor skoro u egalu. Đoković, naime, vodi 30:29, s tim da je posljednji njihov dvoboj dobio Španjolac, baš u četvrtfinalu upravo odigranog Roland Garrosa.
Istini za volju, i Đoković ima postotak uspješnosti od 83.2%, što je zapravo istovjetno onom što ima Nadal. Suvišno je spomenuti kako upravo njih dvojica drže prvo i drugo mjesto, nakon čega slijede Borg i Federer. Kada se sve to uzme u obzir, doista ne bi bilo nepravedno reći da je riječ o najboljem igraču u povijesti tenisa. Međutim, ipak nije tako.
Kako to uopće izračunati?
Jedan od najvećih problema u sportu općenito je pravilno kvantificirati postignuća, iako je u tenisu to daleko lakše nego u timskom sportu. Osnovni parametri, osim prethodno spomenutih osvojenih velikih, a kasnije i malih turnira, jesu mjesto na ATP ljestvici, konkurencija te naravno dugovječnost.
U tom smislu je ultimatetennisstats, stranica posvećena teniskim podacima, osmislila tzv. GOAT listu, na kojoj se ponderiraju uspjesi određenog tenisača kroz njegovu karijeru. Gledajući ljestvicu, dolazimo do nekoliko zanimljivih odnosa: prva i najvažnija stvar je samo potvrda onoga što svi zapravo znamo - imamo privilegiju gledati eru tri najbolja tenisača svih vremena.
Jedini koji je zapravo ostvario sličnu dominaciju, ali nije je uspio dugo održati, bio je Bjorn Borg, ali on se nalazi tek na osmom mjestu zbog iznimno preuranjene i samonametnute mirovine.
Druga zanimljiva stvar je činjenica da je Roger Federer i dalje ispred Rafe Nadala, a tamo se nalazi iz zapravo istih razloga zašto je Nadal i dalje prilično udaljen od Novaka Đokovića, najuspješnijeg tenisača svih vremena.
Najslabiji Nadalov, a najjači Đokovićev argument, tjedni su na mjestu broja 1 na ATP ljestvici. Đoković je najbolji u povijesti s preko 370 tjedana na mjestu broja 1, dok je Nadal dosegao samo 209 tjedana, čime je značajno lošiji ne samo od Đokovića i Federera (koji su jedini preko 300) nego i od Lendla, Connorsa i Samprasa. Biti u zbiru tri godine više na mjestu broja 1 od direktnog protivnika doista je bitan podatak.
Dominantan dva mjeseca u sezoni
Osim toga, Nadal nikad nije osvojio završni Masters turnir, a nikad nije slavio niti u Parizu ili Miamiju. Jedini tenisač koji je osvojio sve Masters turnire, a pritom je svakog osvojio barem dvaput - upravo je Novak Đoković.
Štoviše, Nadal je više od polovice svojih Masters titula osvojio u Rimu i Monte Carlu (11 plus 10), čime se samo potvrđuje ono spomenuto s početka - Rafa je dominantna sila na zemlji, ta dva mjeseca kada je zemljana sezona u zenitu.
Sve to najbolje se očitava u ELO rejtingu, a tu je ponovo Novak Đoković dosegnuo 2629 bodova na svom vrhuncu. Jedini koji je tome došao blizu je Bjorn Borg, uz Đokovića jedini igrač koji je prešao 2600 bodova kada je bio na vrhuncu.
Najbolja teniska sezona, a možda i najbolja sezona za bilo kojeg sportaša Đokovićeva je 2015., kada je Novak na svim velikim turnirima koje je igrao došao do finala, uz skor 10-3. Nadal, za razliku od Đokovića, nije niti jednom, osim 2013., odradio zapravo dominantnu sezonu, od Australian Opena pa sve do završnog Masters turnira.
Što zaključiti?
Za one koji manje vole kvantifikaciju, a više umjetnički izričaj, može se reći da je Federer sinonim elegancije i teniskog talenta, Rafa Nadal nevjerojatne snage te dominacije na zemlji, a Đoković beskrupulozne teniske efikasnosti. Svaki od njih u nekoj je fazi bio najbolji, iako su se teniski vrhunci Đokovića i Federera zapravo mimoišli.
Svaka kvantifikacija nečijeg postignuća može se kritizirati, jer je svako ponderiranje rezultata u krajnjoj liniji arbitrarno i svedeno na neku vrstu ljudske pogreške. Međutim, ovo koje smo vam predstavili vjerojatno je najbolje koje je izvedivo, uz sve mane koje donosi.
I zato, ako ne bi nešto preokrenuo već ove, a onda i sljedeće sezone, Nadal ostaje što je i prije bio - za teniske pojmove božanstvo na zemlji - ali zapravo relativno daleko od Đokovića, a vjerojatno i iza Federera (iako je to veća debata).
No, kako god bilo, njegovi podvizi su epski. I za kraj teksta zaslužuje da se još jednom spomene jedna velika teniska istina - Bog na nebu, Rafa na zemlji!