KADA je saudijski javni investicijski fond kupio Newcastle u listopadu prošle godine, mnogi su ljubitelji nogometa okarakterizirali to kao novi udarac na sport kojim ga udaljavaju od prosječnog gledatelja. Pojam "još jedan plastični klub" je poharao društvene mreže, no, kako je vrijeme prolazilo, tako se taj pojam sve manje vezao za Newcastle.
Jedan dio razloga su povijest kluba i navijačka kultura jer Newcastle u svojim vitrinama ima 4 prve lige, 6 FA kupova, Kup velesajamskih gradova i Intertoto kup, dok su njegovi navijači poznati u Engleskoj, pogotovo zbog rivalstva sa Sunderlandom koje datira od kraja 19. stoljeća. Drugi dio je pak činjenica da se Uprava Newcastlea nije ponašala poput pijanih milijardera, već je analitičkim modelom stvorila ekipu koja se može nadati čak i poziciji koja bi ga vodila već ove sezone u Ligu prvaka.
Domaći stručnjak, a ne strano ime
Prvi korak je bio angažiranje Eddieja Howea koji je radio čuda u Bournemouthu. Howe je Bournemouth odveo od četvrte engleske lige do Premiershipa te je usadio temelje u klub zbog kojih je ove sezone opet u najvišem rangu engleskog natjecanja. Tamo je pokazao da je moderan trener zavidnog taktičkog znanja te da se okružuje skautima koji znaju prepoznati igrače potrebne za njegov sustav igre.
Kada je stigao u Newcastle prošle sezone, imao je zadatak zaustaviti klub na putu k ispadanju iz lige. Klub je imao 5 bodova u 11 kola prije njegovog dolaska, no ni on nije mogao stvoriti rezultat instantno.
U prvih 7 utakmica je upisao 4 poraza, 2 remija te jednu pobjedu, no nakon toga je krenuo niz od 20 utakmica u kojima je upisao 5 poraza, 3 remija i 12 pobjeda. U tih 5 poraza 4 puta je izgubio od ekipa koje će na kraju sezone završiti na prva 4 mjesta na tablici.
Utrošeni novac nije ništa viši od onog što je uobičajeno za englesku ligu
Te sezone je na zimu potrošio oko 100 milijuna eura na Kierana Trippiera, Brunu Guimaraesa, Dana Burna i Chrisa Wooda, pri čemu su prva trojica postali stožerni igrači kluba, dok je ovoga ljeta potrošio 134 milijuna na Nicka Popea, Matta Targetta, Svena Botmana i Alexandera Isaka.
Transfer Isaka je bio jedini koji je ušao u kategoriju dokazivanja da klub ima novca jer je plaćen 70 milijuna eura. Međutim, ni Isaka ni ijednog od prije navedenih igrača ne možemo nazvati zvijezdom. Newcastle nije išao u smjeru kupovine etabliranih i marketinški jakih imena, već u izgradnju momčadi s kojom Howe može provesti svoje ideje.
U zadnju liniju Newcastlea, zajedno s golmanom, nije uloženo ni 80 milijuna eura, a radi se o obrani s najmanje primljenih golova u ligi, uz onu Arsenalovu. Prošle je sezone Howe postavio u zadnju liniju četvoricu igrača te ih je držao u toj strukturi i u obrani i u napadu. Ove je sezone kupovinom Botmana, koji je bio na meti brojnih europskih klubova, omogućio ekipi da u posjedu igra s trojicom.
Botman je u klub došao kao igrač koji dodavanjima zna kvalitetno probiti prvi val protivničkog presinga, čime je teret izgradnje napada maknut s Burna i Schara koji su ipak dosta slabiji u tom pogledu. Međutim, najbitniji element igre koji je dobiven ove sezone tom formacijom je oslobađanje Trippiera na desnom boku.
Desni bek kao najopasniji igrač kluba
Nakon tri sezone u Atletico Madridu Trippier se vratio u Premiership i pokazao koliko je bolji igrač nego li ga je činio tamošnji trener Diego Simeone. Trippier je nakon Kevina De Bruynea igrač s najvišim brojem očekivanih asistencija u ligi te, pored De Bruyneovih, ničija dodavanja i kretanja ne generiraju toliku prijetnju kao njegova.
Ono što je specifično kod Trippiera, a što recimo ne možemo vidjeti na primjeru Trenta Alexandera-Arnolda koji je također bek s visokim ofenzivnim učinkom, njegova je discipliniranost u obrani te jako solidna duel igra, što čini obranu još stabilnijom.
Desna strana Newcastleovog napada nije samo zbog Trippiera najjače oružje kluba već i zbog Miguela Almirona i Brune Guimaraesa. Almironovo ime je Jack Grealish koristio kao primjer kada se treba opisati neučinkovitog krilnog igrača, no on je samo u ovoj sezoni napravio više nego Grealish otkako je došao u Manchester City.
U zadnjih 7 utakmica Almiron je zabio isto toliko golova, a oni proizlaze najčešće iz proigravanja koja se događaju u trokutu između njega, Brune i Trippiera. Nakon lutanja na nekoliko pozicija pod bivšim trenerom Almiron se napokon snašao u ulozi desnog ofenzivnog krila.
Savršeni balans sredine terena
Nakon Isaka Bruno Guimaraes je najvredniji eksponat ove ekipe i sasvim je jasno zašto. Bruno je prototip veznog igrača koji može igrati jednako dobro na oba kraja terena. Kada se uzmu u obzir svi veznjaci Europe, on se nalazi u najboljih 4% koji pronalaze svojim loptama igrače unutar 16 metara, a istovremeno je u najboljih 8% po broju uspješnih driblinga te u najboljih 2% po broju oduzetih lopti.
Bruno je visoku kvalitetu igre pokazivao pune dvije godine u Lyonu, zbog čega je također bio na meti nekolicine klubova, no kao i kod slučaja Botman, nitko nikada nije bio dovoljno ozbiljan oko njegove kupovine. Newcastle je tako za malo više od 40 milijuna eura ugrabio veznjaka koji bi bez ikakvog problema podigao nivo igre i jednog Manchester Uniteda ili Liverpoola.
Pored toga što je pronašao igrače koji su mu digli nivo igre, Howeu treba čestitati i zbog činjenice da su pod njime ozbiljno napredovali igrači koji su bili gotovo pa višak u klubu, a najbolji primjer je Joelinton.
Brazilac je u klub došao još 2019. za tada rekordnih 40 milijuna funti, no tadašnji trener Steve Bruce ga je koristio kao sidruna u napadu iako tu ulogu nije igrao u Hoffenheimu, gdje je zabio 11 pogodaka za klub u zadnjoj sezoni prije prelaska u Newcastle.
Howe je pravovremeno shvatio da se radi o izrazito motoričnom i zahvalnom igraču koji ne želi čekati loptu, već raditi za nju. Prekomandirao ga je u veznjaka, a Joelinton mu se odužio sjajnim partijama. U prošloj sezoni je osvojio nagradu navijača za najboljeg igrača kluba, a brojke govore da u Premiershipu nema veznjaka koji ima tako dobar odnos ofenzivnih i defenzivnih akcija kao što je njegov.
Posao koji radi Joelinton i sloboda izlaska u presing koju Howe daje Guimaraesu pretvorili su Newcastle u jednu od najboljih momčadi lige po pitanju remećenja fluidnosti protivničkog napada. Newcastle se nalazi na 4. mjestu lige i po tome koliko malo dodavanja dopušta protivniku prije nego li krene u oduzimanje lopte, kao i na 4. mjestu po broju akcija kojima uništi protivničku izgradnju napada.
Pored igrača koji su navedeni do sada, moraju se spomenuti i još neki koji čine ovaj Newcastle toliko dobrim. Golman Pope je trenutno drugi golman lige po postotku obranjenih udaraca, dok bi napadač Callum Wilson vjerojatno bio i prva zamjena Kaneu u engleskoj reprezentaciji da ga ne muče toliko ozlijede.
Allan Saint-Maximin je pak jedan od najboljih driblera Europe, dok su Joe Willock i Sean Longstaff mladi igrači koji solidno mogu obavljati potreban posao u sredini terena i tako omogućiti sve ono što rade Joelinton i Guimaraes.
Smjer koji obećava trajnu borbu za top 4
Newcastle je nakon 14 kola došao do 3. mjesta lige i planira se zadržati u borbi za Europu, pa čak i za mjesto koje bi ga vodilo u Ligu prvaka. U dva prijelazna roka, otkako je u novom vlasništvu, potrošio je otprilike slične iznose kao što su znali trošiti Everton, West Ham, Aston Villa, o većim klubovima da ne govorimo.
Klub je čitavo ljeto bio povezivan s brojnim imenima, no ni jedan od tih bombastičnih transfera, kao što je navodno trebala biti kupovina Pulisica iz Chelseaja, nije ostvaren. Ne jer nisu mogli već jer nisu htjeli.
Klub ne funkcionira kao saudijska igračka koja će se nakrcati preplaćenim istrošenim zvijezdama, već kao dugoročni projekt u kojem je Eddieju Howeu dano potpuno povjerenje i u kojem će se pri kupovini između igrača Brightona ili Chelseaja izabrati onaj prvi ako je utvrđeno da će doprinijeti igri.
Ako vlasnici i dalje budu provodili politiku da klub ne treba trčati za Ronaldom, Messijem ili Neymarom, već nastave raditi ovim smjerom, bit će pitanje vremena kada će postati trajni kandidat za borbu za top 4. Jer na tragu su tome već ove sezone.