DINAMOVA sezona počinje u subotu, kada na Maksimir stiže Hajduk u reprizi prošlogodišnjeg SuperSport Superkupa, a Plavi će tjedan dana kasnije na istom mjestu odmjeriti snage s istim protivnikom, ali u sklopu prvog kola SuperSport HNL-a. Svakodnevno se licitira odlascima najboljih igrača, a Dinamo je zasad doveo samo francuskog stopera Maximea Bernauera.
Puno puta smo pisali o problemima s malim kadrom i kratkom klupom te o dvije pozicije u kojoj se traži pravo pojačanje za udarnu postavu - lijevom beku i desnom krilu. Svakim danom i približavanjem sezone raste nervoza Dinamovih navijača oko toga kako će momčad izgledati u ključnim europskim utakmicama.
Nije pomoglo ni to što su se na Maksimiru riješili Marka Tolića, Nike Jankovića i Marija Ćužea u trenutku kada velik dio momčadi na pripremama čine juniori bez praktički ikakvog prvoligaškog iskustva.
No sve što se trenutno događa u Dinamu ima jasan uzrok i početak u vremenima kada su se profesionalni ugovori na Maksimiru dijelili kao porcije besplatnog graha, a igrače koji su odigrali dvije solidne utakmice se skupljalo kao Pokemone.
Dinamo je čudo. Godinama je funkcionirao bez strukture kakvu imaju čak i drugoligaši
Svi problemi s Dinamovim kadrom mogu se objasniti. Jedan od problema o kojem smo puno pisali je činjenica da Dinamo dugo nije imao sportskog direktora u pravom smislu tih riječi, a bilo je i nejasno tko je u klubu zadužen za pitanja tog posla.
U ožujku 2021. godine Zoran Mamić je pobjegao za bratom preko granice jer je pravomoćno osuđen za pljačku Dinama i ostavio je tu poziciju upražnjenom. Nakon toga ju je, barem kako su iz kluba tada komunicirali, obnašao Damir Krznar, ali je bilo jasno da bivši trener Dinama nije imao nikakvu autonomiju.
Pokušaj Zdravka Mamića da na tu poziciju vrati Romea Jozaka propao je, pa je većina poslova koji spadaju u domenu sportske vizije kluba i gradnje kadra spala na leđa ljudi iz uprave - Krešimira Antolića, Amru Peternel i Vlatku Peras.
Problem s takvom podjelom poslova je bio jasan - nitko od njih nije imao pravi sportski pedigre, a suradnja na svim razinama u klubu već je bila načeta i prošarana borbama za prijestolje u kojima su jedina konstanta bili podmetanje nogu, biranje strana i kalkuliranje kako mogu sačuvati svoje sinekure.
Skandalozan prijelazni rok u zimu 2020. godine natovario je Dinamu desetke milijuna eura obveze
Jedan od najboljih primjera koliko se u Dinamu trošilo bez plana i reda je prijelazni rok koji je odrađen u zimu 2020. godine. Tada je Dinamo pokupovao "pola HNL-a", pa su u Maksimiru završili bitni igrači poput Stefana Ristovskog i Darija Špikića, ali i Marka Bulata, koji je imao nesreću i teško se ozlijedio.
No uz njih su u klub stigli i neki igrači za koje se odmah znalo da se na njih ne računa ozbiljno, dok se drugi nisu nametnuli. U tu skupinu spadaju Ivan Nevistić, Marijan Čabraja i Danijel Štefulj, koji su na ime odštete za transfere klub koštali 5.6 milijuna eura, a kad u to uračunamo i plaće, Dinamo je na ta tri igrača potrošio preko osam milijuna eura.
Tri milijuna eura za rezervnog golmana rijetko kad plaćaju i najbolji svjetski klubovi, a upravo je toliko Dinamo dao Rijeci u još jednom u nizu transfera, posudbi i dogovora izrazito prijateljske naravi.
Za dva od svoja tri rezervna golmana, City je platio ravno nula eura odštete. Nevistić je vrlo dobar golman i odlaskom Livakovića bi morao dobiti šansu, ali je njegovo dovođenje pod tim uvjetima čista rastrošnost.
U ljeto iste godine Dinamo je davljeniku Šibeniku dao milijun eura za Denija Jurića, koji je u klub stigao kao četvrti napadač, a sličnim transferima u klub su stigli i 32-godišnji Duje Čop i Stefan Milić.
Lijevi bek i Sandro Kulenović kao demonstracija sile koja može samo uništiti klub
Simptomatičan je bio i transfer Sandra Kulenovića, solidnog napadača koji je iz varšavske Legije stigao za 1.6 milijuna eura odštete, ali s barem tri igrača ispred njega u hijerarhiji znalo se da će svoj put do Maksimira morati izboriti na posudbi.
Četiri godine kasnije Kulenović je odigrao oko 800 minuta za Dinamo, a istovremeno je primao godišnju plaću od oko 400 tisuća eura. Prethodno spomenuti Deni Jurić, doduše, odigrao je dvjestotinjak minuta manje.
Dinamo, klub koji ima budžet od 60 milijuna eura te imidž ozbiljnog europskog kluba s rezultatima i sjajnom kupovnom pozicijom, već par godina muku muči s lijevim bekom, pozicijom koja do danas nije riješena.
U jednom trenutku je Dinamo na dispoziciji imao Francisa Moubandjea, Danijela Štefulja, Marijana Čabraju i Petra Bočkaja kao opcije za lijevog bočnog. Ipak, tu poziciju su igrali skoro isključivo igrači s drugih pozicija.
U sezoni 2020./2021. Joško Gvardiol je bio lijevi bočni u svim ključnim europskim utakmicama, a svoj obol na toj poziciji kasnije su dali Dario Špikić, Bartol Franjić, Mislav Oršić, pa čak i Kevin Theophile-Catherine, a prošle sezone je ulogu preuzeo Robert Ljubičić. Pet bekova koje je Dinamo držao na plaći ni za što koštalo je klub oko osam milijuna eura.
Dinamo je kupovao sve što se kupiti dalo, pri čemu nije pretjerano pitao za cijenu uz nadu da će se barem neki od njih razviti u dovoljno dobre igrače za Plave. No posljedice su bile sedamdeset ili osamdeset igrača pod ugovorom, konstantno bacanje novca u mrtvi kapital i praksa preplaćivanja osrednjih HNL igrača koja Dinamu radi problem i u ovom prijelaznom roku.
Šimić vuče poteze koji su nepopularni, ali nužni
Da bi ostao bitan i dobar europski klub, Dinamo mora trošiti novac, ali to ne znači da ne može racionalizirati poslovanje. Samo prošle sezone mu je oko četiri milijuna eura, ili skoro sedam posto budžeta, otišlo na plaćanje igrača koji igraju po posudbama.
Nijedan navijač ne voli čuti da iz njegovog kluba odlaze igrači dok se momčad krpa s juniorima, ali dani u kojima se na lopate kupuje drugoligaške igrače i godinama drži na plaći su prošlost ako je suditi prema prvim potezima novih ljudi u klubu. Ili će barem biti svedeni na podnošljiviju razinu.
Dinamo može i uštedjet će milijune eura na igračima koji mu ništa ne donose, ali barem dio tog novca mora uložiti u održavanje i podizanje kvalitete ekipe. Ne smije mu otići nositelj igre jer se s njim pogađa oko 200 tisuća eura više ili manje na plaći, kao što je bio slučaj s Petkovićem.
Sve donedavno je klub funkcionirao po tipično balkanskom, seljačkom modus operandiju, po kojem su se igrači dovodili isključivo na preporuku i dogovor s menadžerom, a preuzete obveze bile su briga onog koji će ih sutra isplaćivati.
Dinamo mora s novim ljudima ući u novu, "Moneyball eru", u kojoj će procjena igračeve vrijednosti počivati na podacima i kompatibilnosti sa sportskom strategijom i u kojoj će se veći dio budžeta ulagati u ono što klubu već danas donosi vrijednost. Zadaća je teška i odgovornost je velika, ali je to nužan korak u evoluciji i održivosti hrvatskog prvaka.