CASPER RUUD na trenutke je izgledao kao da je zalutao na Court Philippe Chatrier. Mladi Norvežanin fantastičan je tenisač, ali 14 godina starijeg Rafaela Nadala mogao je samo gledati i diviti mu se. Imao je Ruud 3:1 u drugom setu i 30:30. Činilo se da bi mogao zakomplicirati finale Roland Garrosa i možda odvesti meč u potpunu neizvjesnost.
Ni sat vremena kasnije izgubio je u 11. gem zaredom, a Nadal osvojio 22. Grand Slam u karijeri i 14. Roland Garros. Usporedbe radi, legendarni Pete Sampras je ukupno osvojio 14 Grand Slamova. Ništa Ruud nije mogao protiv sirove snage koja, uz u sportu rijetko viđenu snagu volje, i u 36. godini tjera Rafu prema naprijed. Čak i danas, kad mu jedna noga doslovno odumire, kad su mu koljena izraubana i nakon što je pregrmio 22 ozljede u karijeri, Nadal je ponovo "prevario" čitav svijet.
Tog ljeta 2008. godine bio je na vrhuncu. Nakon što je u Roland Garrosu u finalu poderao Rogera Federera 6:1, 6:3, 6:0, Rafa je u Wimbledonu, u po mnogima najboljem meču u povijesti tenisa, opet pobijedio Federera i to 9:7 u petom setu. Tome je dodao Masters u Torontu i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama.
Najveći protivnik uvijek mu je bilo vlastito tijelo
Brutalni 22-godišnji Rafa time je prvi put u karijeri osvanuo na prvome mjestu ATP ljestvice. No, onda se javio njegov najveći protivnik. Nije bilo tenisača kojeg Nadal u tom trenutku nije mogao pobijediti, ali ponovo mu je tijelo reklo - ne. U polufinalu US Opena izgubio je od Murraya, u Madridu od Simona, u Parizu se povukao u četvrtfinalu zbog ozljede koljena koje je postalo jako problematično i Rafa je potom otkazao i završni turnir te finale Davis Cupa.
Uvijek se pričalo o tome kako svojim stilom igre, osim protivnika, uništava vlastito tijelo. I 2006., kad je imao problema s ramenom, brojni stručnjaci smatrali su da Španjolac neće dugo potrajati i da trebamo uživati u njemu dok možemo. Početkom 2009., dok je liječio koljeno, New York Times je sa stručnjacima analizirao njegovo tijelo i način igre, što je Rafu dosta razljutilo.
“I prije tri godine ste govorili da neću potrajati, a ja sam danas bolji nego što sam ikad bio. Malo mi to ide na živce, znate? Umoran sam od ljudi koji govore da ne smijem ovako nastaviti igrati. Na kraju krajeva, upravo je to ono što me čini pobjednikom ili gubitnikom. To sam ja i ne mogu kontrolirati način na koji igram”, odbrusio je Nadal.
Rafa se, kao i uvijek, vratio. Od tog trenutka do 2015., kad su ga treći put u karijeri pokopali nakon poraza od Đokovića u Parizu, Nadal je osvojio još osam Grand Slamova, ali tad je stvarno izgledalo kao da je gotov.
Veliki, jedan od najvećih svih vremena, gubio je mečeve na zemlji od Thiema i Cuevasa, Đokoviću je u finalu Dohe uzeo tri gema, u Melbourneu je ispao u prvom kolu, a u Roland Garrosu je predao bez borbe meč trećega kola zbog ozljede.
Panel stručnjaka zaključio je da je gotov
Više od tih poraza bolio ga je način na koji je do njih došlo. Rafa čak više ni na zemlji nije imao onu auru nepobjedive mašine nego velikana koji na tužan način odlazi s Toura. ESPN je okupio panel stručnjaka koji su analizirali Nadala i zaključili da su ozljede i porazi mentalno utjecali na Španjolca koji više nije ni sjena nekadašnjeg igrača i kojemu je došao kraj. Gotovo. Nema više.
Nakon što su ga i četvrti put pokopali, i ovaj put definitivno, do danas kad je pomeo parišku zemlju s 14 godina mlađim Ruudom u finalu Roland Garrosa, Nadal je nanizao još sedam Grand Slamova. S današnjim u Parizu ukupno ih ima 22, točno onoliko koliko je ozljeda preživio, pobijedio i nadvladao u najvećoj karijeri u povijesti tenisa.
Od 2003. do danas nije postojao dio tijela koji Rafa nije otjerao preko svih mogućih granica i koji je u jednom trenutku popustio. U 22-godišnjoj karijeri Rafael Nadal imao je 22 ozljede zbog kojih je na Touru propustio ukupno, pazite sad, 1300 dana.
Samo dvije godine, 2015. i 2020., protekle su mu bez ijedne ozljede. Zastrašujuće je uopće zamisliti što bi sve napravio da je imao tijelo jednog, recimo, Rogera Federera i koliko bi danas titula imao.
No, te davne 2003., kad je životinja tek nastajala, Rafa je na turniru u Estorilu slomio kost u stopalu s kojom će se boriti čitavu karijeru. Tad se oporavio, ali kost nikad nije te je polako odumirala u njegovoj nozi sve ove godine. Razvio je rijetki Müller-Weissov sindrom, koji mu je dijagnosticiran 2005. godine, o kojemu Rafa nikad nije govorio.
Jedno novinarsko pitanje otvorilo mu dušu
Sve do nedavno i poraza od Denisa Šapovalova u osmini finala Rima. Nakon što je dobio prvi set 6:1, Nadal se sve teže kretao. Pokušavao je, borio se, ali nije išlo. Na press-konferenciji nakon meča jedan novinar ga je pitao je li sve u redu i je li ozlijeđen. Rafa je zastao i rekao:
“Nisam ozlijeđen. Ja sam čovjek koji živi s ozljedom. Bol je permanentna, nekad jača, nekad slabija. Danas je bila neizdrživa. Igram tenis jer me čini sretnim, ali bol nekad nadvlada sreću. Svaki dan se kljukam tabletama protiv bolova i tako je nemoguće živjeti zauvijek. Doći će dan kad će glava reći "Dosta". Što će biti sutra ili sljedeći tjedan, ne znam, ali neću prestati vjerovati i boriti se za šansu na Roland Garrosu. To si neću dopustiti.”
Bile su to riječi koje su šokirale svijet i peti put krenule su priče o tome je li ovo konačni kraj. Opet su ga razni stručnjaci pokopali, ali neuništivi Nadal se opet vratio. I to na kakav način. Pet puta pokopan, s 36 na leđima i nezamislivim bolovima u stopalu i čitavom tijelu, Rafael Nadal danas je sam na teniskom vrhu. Sad ima dva Grand Slama više od Đokovića i Federera. Način na koji je došao do njih govori sam za sebe.
Za razliku od svojih najvećih konkurenata, Nadal nikad nije dopustio nikome da mu uđe u glavu. Borio se samo sa sobom i svojim mislima i bolovima i nikad, nikad nije podlegao bilo kakvom pritisku. Nadal nikad u karijeri na meču nije razbio reket. Nikad mu nešto nije smetalo na tribinama, nikad nije urlao osim kad se bodrio i nikad nije pucao. Barem ne pred očima čitavog svijeta.
Iritirao slaganjem bočica
Puno je onih koji Nadala ne vole ili ga nisu voljeli i smatraju Rogera Federera i Novaka Đokovića boljim igračima. Živcirala ih je Rafina pedantnost, bolesno slaganje bočica ispred klupe, preskakanje linija između poena i duga, preduga rutina kod servisa. Izvlačenje hlača iz guzice, popravljanje majice, lijevo rame, desno rame. Potez prstom preko nosa, pa zalizivanje kose iza desnog uha, pa potez prstom preko nosa, pa zalizivanje kose iza lijevog uha i za kraj popravljanje trake oko glave.
No, upravo ta do zla boga iritantna scena najbolje opisuje Nadala. Valjda nikad u životu nije odservirao bez da je to učinio. Potpuni fokus, koncentracija i posvećenost jednom jedinom cilju - pobjeđivanju. Uz vlastito tijelo, koje je tjerao do krajnjih, a često i preko svih mogućih granica, Nadalovo najveće oružje bila je glava.
Vjerojatno ni u jednom sportu na svijetu nije postojao sportaš s toliko samopouzdanja, predanosti i koncentracije kao što je Rafael Nadal. A sve je ove godine, iz sezone u sezonu, napredovao. Nadal iz 2008. i Nadal iz 2022. godine bitno su različiti igrači.
Nadalu je servis prije 15 godina služio tek toliko da započne poen, a danas s njim zna dobiti puno, puno toga. Odabir udaraca doveo je do savršenstva, tajming mu je bolji nego ikad, a mentalno na terenu vjerojatno nikad nije bio jači.
Nažalost, čak i takvi ratnici kao što je Rafa imaju rok trajanja. Bolovi su preveliki, tijelo mu je istrošeno, ali tu ćemo stati. Nećemo napraviti pogrešku i pokopati ga. Rafu pobijediti može samo Rafa, odnosno samo on će reći kad je dosta. Ako je ovo stvarno kraj, bio je užitak živjeti u vrijeme Rafaela Nadala.