Nitko ne želi biti bek. Sjetite se toga drugi put kad opsujete Strinića

BITI bek najveće je prokletstvo koje može zadesiti nogometaša. Nikad ni za što nećeš biti zaslužan, a bit ćeš gotovo uvijek kriv za sve. Zašto se bekovi već godinama bore s vjetrenjačama percepcije o sebi? 

Prokleta pozicija

Ivan Strinić, Josip Pivarić, Danijel Pranjić ili Hrvoje Ćale na domaćoj razini. Michel Salgado i Raul Bravo nekad, a Hector Bellerin i Pablo Zabaleta danas, na međunarodnoj razini. Imena se mijenjaju, ali narativ je uvijek isti. Gotovo je nemoguće pronaći nogometnog kritičara, bilo da ga tražite među navijačima, novinarima, trenerima ili kladioničarima koji vas neće uputiti na činjenicu da su upravo bočni igrači najslabiji defenzivni, ofenzivni ili ukupni dio svoje ekipe. Kako je moguće da imamo toliko kultnih golmana, stopera, vrhunskih veznjaka i neponovljivih golgetera, a tek nekoliko bočnih igrača (a čija je uloga, bar pozicijski, podjednako bitna) koje će povijest pamtiti kao velikane igre? Kako je moguće da baš za svaku ekipu imamo dojam kako bi mogla i trebala biti bolja, "deblja" na bočnim pozicijama? Bekovi su ukleta pozicija. Dijelom zbog nas kao javnosti i iskrivljene percepcije, dijelom zbog procesa kojim nastaju, a dijelom zbog same prirode nogometne igre. Biti bek uistinu je prokletstvo. 

Nepostojeći parametri

Nogomet gledaju svi. Ali ga većina ne vidi, koliko god dugo gledala. U diskursu u kojem vlada površnost, nogometu se dogodila jako opasna stvar, a to su sasvim krivo ili barem nepotpuno postavljeni parametri. Ali polako napreduje. Prije 20 godina je kod napadača bilo bitno samo koliko golova može dati. Danas će razlika u cijeni između dvaju igrača sličnih golgeterskih sposobnosti od kojih jedan bolje igra obranu i može sam stvoriti višak biti u desecima milijuna eura. Vezni igrači su, pored direktnih utjecaja na golove, počeli biti prosuđivani i po kvaliteti posjeda koju provode njihove ekipe - naprednije statistike tako danas, primjerice, računaju kako se određeni vezni igrač nosi s različitim intenzitetom suparničkog presinga. Braničima se, osim broja golova u svojoj mreži, konačno počeo pratiti i broj dobivenih duela, a sve češće i sve bitnije - kvaliteta izgradnje napada iz zadnje linije. Bekovi se apsolutno isto procjenjuju danas kao i prije 5, 10 ili 15 godina - banalno. Problem bekovskih pozicija je što je njihov učinak u fazi napada vrlo često prostorno i stilski skučen pa je jako teško iščitati njihov "konkretan" udio u ofenzivnoj igri neke ekipe. Bez prave širine ekipa koja napada ne može imati dubinu. Kada ste zadnji put pročitali argumentaciju kako se vaš omiljeni bočni igrač postavlja u fazi napada i prepoznaje li na vrijeme te sitne, ali ključne situacije koje oblikuju nečiji napad? 

Najviša razina analize ide za tim kakav bek ima centaršut, iako je već 20 godina poznato kako je centaršut statistički najgori mogući završetak napada. Radi se o situaciji koja je dobrim dijelom izvan kontrole napadača i u kojoj su u pravilu u znatnom brojčanom deficitu. Razlike u asistencijama i postotku točnih ubacivanja između percipirano najboljeg i najgoreg beka u tom segmentu su zapravo zanemarive. Hrvatska reprezentacija je davala golove glavom kad je igrala takav nogomet, bez obzira na to je li na lopti bio Ivan Strinić ili Darijo Srna. Idući put kada Šime Vrsaljko uputi centaršut koji završi na glavi suparničkog gola, a prije salve psovki i uvreda, možda je bolje razmotriti zašto se forsira napad koji treba završiti pogođenim dodavanjem s 40 metara iskosa na Perišića koji je okružen trima suparničkim igračima. Centaršut je, osim ako se ne radi o prekidima i postavljenoj akciji, najbeskorisniji parametar po kojem je moguće ocijeniti igrača. A ako mislite da je takva izjava pretjerana, zapitajte se - koliko vas bi dalo ruku u vatru da bi na uzorku od 10 000 centaršuteva iz igre Javier Zanetti, Cafu ili Carlos Alberto imali značajno bolji postotak od bilo kojeg hrvatskog reprezentativca koji danas popunjava te pozicije?

Postoji povijesno malen broj igrača, koji su zahvaljujući svojim tehničkim kvalitetama, ali i sustavu, radili ofenzivnu razliku za svoju ekipu s bočnih pozicija. Dani Alves i Marcelo su najbolji i gotovo jedini primjeri. Zajednički nazivnik im je to što su Brazilci, što nijedan zapravo nije bek i što im se omogućilo da se izražavaju u napadu i po cijenu defenzivne propusnosti. Zapravo, ako bek ima nesreću pa igra u ekipi koja ne favorizira njegov dolazak u fazu napada, onda ne postoji nijedan parametar po kojem ga se sustavno i realno ocjenjuje i njegova uloga se svodi na to da pokuša ne skriviti gol. Njemu je tada i sistemski oduzeta mogućnost da se pokaže u onim situacijama koje ljudi najbolje pamte, a to je sama završnica napada. Biti bek uistinu je prokletstvo. 

Ničija zemlja kao habitus

Kada je riječ o defenzivnoj fazi igre, tu postoje nešto jasniji i argumentiraniji stavovi i nešto se bolje i kvalitetnije procjenjuje koliko je bek dobar ili loš u toj fazi igre. Ali ono što se vrlo rijetko i olako zanemaruje je njihova pozicijska odgovornost i zahtjevnost prepoznavanja kako najbolje mogu dati balans svojoj ekipi. Oni moraju u svakom trenutku biti opcija svojoj ekipi da izigra suparnički presing i iznese loptu tamo gdje suparnik jedino ostavlja prostora, uz aut linije. Istovremeno, nogomet je sve češće i sve jasnije tranzicijska igra, a kontranapad se uglavnom manifestira iza njihovih leđa. Tako s jedne strane riskiraju to da stoje preduboko i zaguše svoju fazu napada, dok se ofenzivnijim postavljanjem izlažu mogućnosti da suparnik iskoristi grešku njegovog suigrača i gurne mu loptu iza leđa, iza čega uvijek idu uvjerene analize da baš "na toj strani curi jer je xy bek defenzivna rupa". Bekovi veći dio utakmice provode na ničijoj zemlji - s jedne strane moraju savršeno balansirati ofenzivnu i defenzivnu formu svoje ekipe, a s druge strane najveća je mogućnost da će se bilo čija greška manifestirati baš preko njihovih leđa. Treba li usput uopće spominjati činjenicu da su najopasniji igrači uvijek bili na krilnim pozicijama, kao bekovski "prirodni" neprijatelji. Nije najlakša stvar na svijetu zaustaviti Neymara, Hazarda ili Messija. Pa opet, dovoljno je u tome doživjeti neuspjeh jednom i bit ćete okarakterizirani defenzivnom rupom. Biti bek uistinu je prokletstvo. 

Gospodari vremena, robovi prostora

Postoji mnogo modela, stilova i sustava igre u defenzivi. Ali primarni cilj svake ekipe je uglavnom jasan - ako suparnik ima loptu pod kontrolom, najbolje što možemo napraviti je da ga imaju braniči koji nam pozicijski, ali i kvalitativno mogu najmanje nauditi. Drugi cilj je stjerati suparnika s loptom na bok, jer mu je tamo fizički oduzeta jedna strana terena, ona koju "briše" aut-linija. Bekovi dobivaju loptu češće nego je žele, u situacijama u kojima je suparnik dozvolio da lopta stigne do njih, a onda im oduzeo sve opcije za vraćanje lopte kroz sredinu i resetiranje normalnog posjeda. Oni imaju vremena, ali nemaju prostora da se na lopti izraze kao što mogu njihovi kolege u središnjici obrane.

Dijelom iz tog razloga, Pep Guardiola je prije 5 godina u Bayernu uveo "lažnog beka", onog koji u posjedu postaje dodatni zadnji vezni čime mu je bitno popravljena geometrija jednom kada primi loptu. Idući put kada osudite beka koji nabija loptu naprijed, pitajte se je li imao ijedno rješenje. I znajte da je to točno ono što suparnik traži i na što tjera ekipe koje nemaju razvijene mehanizme iznošenja lopte na više načina. Češće nego rjeđe, beku je lopta uvaljena kao neželjeno dijete kojeg se on mora riješiti kako god zna. I opet je u očima javnosti kriv on, a ne onaj koji ga je doveo u tu situaciju. Biti bek uistinu je prokletstvo. 

"Nitko ne želi biti Garry Neville" ili samoispunjavajuće proročanstvo

Prije tri godine je Jamie Carragher briljantno sročio kako se najčešće stvaraju bočni igrači. Kaže kako se radi ili o propalim krilima, ili o propalim stoperima. I doista, teško je zamisliti scenarij u kojem klinac na Old Traffordu gleda svoj klub i poželi postati Gary Neville, a ne Ryan Giggs ili Paul Scholes. Teško je zamisliti kako će Hrvatska, na valu euforije iz Rusije, dobiti hrpu mladića koji će oponašati Ivana Strinića, a ne Luku Modrića ili Ivana Rakitića. Nitko ne odraste želeći biti bek.

 

Treneri se u omladinskim kategorijama nerijetko prema toj poziciji odnose kao prema nužnom zlu, pa tamo guraju ili malo brže stopere ili malo manje opasna krila. Treneri u seniorima često ne znaju postaviti igru i nemaju ideju kako izgraditi napad, pa je guraju bekovima koji nemaju rješenje i ispadaju dežurni krivci. Publika ne zna cijeniti njihovo postavljanje, već ih vidi samo kada zabiju ili, što je logično puno češće, prime gol, u situacijama u kojima im se može pribrojiti i najmanja doza krivice. Novinari ih ne gledaju dobro i jašu na valu histerije koji ih uporno stigmatizira kao najslabije karike svojih ekipa. A kada te svi uvjere da si manje vrijedan, tada i kao igrač sumnjaš i bojiš se, griješiš i uvijek iznova ispunjavaš proročanstvo da si najlošiji igrač na terenu. I kada idući put odlučite opsovati Josipa Pivarića i Ivana Strinića, sjetite se da nitko ne želi biti bek. Pa tako najčešće - ni oni sami. Bekovi ne mogu pobijediti, ne mogu zasjati i ne mogu s deset dobrih poteza zasjeniti suigrača koji postigne pogodak. Biti bek uistinu je prokletstvo.