ONO što je život bez uspomena, to je i nogomet bez onih najljepših iznenađenja - veliko ništa. Srećom, oba procesa su neizbježna, a u ovom slučaju i pupčanom, nezaboravnom vrpcom vezana.
Tim se povodom u posljednjim danima 2019. godine, kroz sportsku i nogometnu prizmu, prisjećamo tako velikih, a opet tako neočekivanih dostignuća na zelenim terenima u posljednjem desetljeću, čiji su junaci Montpellier, reprezentacija Čilea, Leicester, švedski Östersunds i - kao šlag na torti - povijesna Rijeka.
Klub Remija Gaillarda postao je besmrtan
Krećemo od sezone 2011./2012. koju je zauvijek privatizirao Montpellier, koji je ove godine proslavio jubilarni 100. rođendan. Istina, te sezone je Chelsea postao prvi i do danas jedini londonski klub koji je osvojio Ligu prvaka kad se tome nitko nije nadao. Međutim, jedini koji je Bluese zasjenio jest klub iz grada na francuskoj obali Mediterana.
Prije toga je klub iz grada koji broji oko 250 tisuća stanovnika bio poznat najviše po Remiju Gaillardu. To je onaj tip koji se početkom 21. stoljeća proslavio ludim klipovima u kojima je u dresu svog Montpelliera svakodnevno pogađao loptom razne mete, simpatično "maltretirao" policiju i sugrađane, a kasnije proslavljao trofeje Lorienta, pjevao himnu s francuskim odbojkašima i tako u nedogled.
No, tog proljeća 2012. današnji originalni borac za životinjska prava dočekao je ono što vjerojatno ni sam nije sanjao - titulu prvaka Francuske, a kao nagradu je dobio i nastup u Ligi prvaka.
Prije devet godina PSG je odlučio započeti vladavinu u Ligi 1 na pogon katarskih milijuna. Sve je bilo spremno u Parizu za prvu titulu nakon 18 godina, ali nitko na Parku prinčeva, kao ni u nogometnom svijetu, nije računao na taj nestvarni Montpellier. Antoine Kombouare dobro je vodio PSG, ali je u ovo vrijeme 2011. imao tri boda manje od vodeće senzacije, što ga je koštalo posla. Stigao je Carlo Ancelotti i činilo se da bajka lidera neće dugo potrajati, ali se ispostavilo da će to biti jedna od najvećih zabluda u povijesti nogometa.
Slavni talijanski trener nije uspio nadoknaditi tri boda minusa do kraja sezone pa je Montpellier pod vodstvom Renea Girarda, na krilima najboljeg strijelca Oliviera Girouda (21 gol i 12 asistencija) i Younèsa Belhande (12 golova), senzacionalno prvi i jedini put postao prvak Francuske, a predsjednik Laurent Nicollin ispunio je obećanje i ofarbao kosu u boje kluba, što su na kraju učinili i sami igrači.
Slavlje je potrajalo danima, mjesecima, a nismo sigurni ni da se danas ne slavi na stadionu De la Mosson.
Čileanski rudari inspirirali nogometaše na putu do raja
Tri godine kasnije svjedočili smo dvostrukom šoku koji je reprezentacija Čilea priredila Južnoj Americi, ali i cijelom nogometnom svijetu, posebno Argentini i Lionelu Messiju.
Čile je uvijek slovio u nogometnim krugovima kao reprezentacija koju bi bilo dobro izbjeći na Svjetskim prvenstvima, a 2015. i 2016. godine rušili su pred sobom sve prepreke na putu do dva naslova prvaka Copa Americe. Pet godina ranije 33 čileanska rudara provela su 69 dana zatrpani pod ruševinama i snagom nevjerojatne volje na kraju su svi spašeni. Bio je to motiv koji je nosio naciju, a posebno reprezentaciju koju je vodio Jorge Sampaoli.
Claudio Bravo, Alexis Sanchez, Arturo Vidal, Mauricio Isla, Eduardo Vargas i društvo dočekali su Copa Americu kod kuće i stigli sve do velikog finala u kojem ih je u njihovom Santiagu čekala Argentina Lionela Messija. Kako je Čile do tada četiri puta završavao kao drugi (1955., 1956. u ligaškom sistemu te 1979. i 1987. porazima od Paragvaja i Urugvaja u finalima), mnogi su očekivali još jedan krah i prvi trofej Messija s reprezentacijom.
Možda bi i bilo tako da Gonzalo Higuain nije promašivao moguće i nemoguće pa je bez golova došlo do penal-ruleta. Svi Čileanci su pogodili, a na drugoj strani Higuain i Banega postali su tragičari i lansirali domaćina prvi put na tron, ali i zadali još jedan bolan udarac Messiju nakon izgubljenog finala Svjetskog prvenstva godinu dana ranije u Brazilu od Njemačke.
S druge strane, Čile je prvi put uspio zasjesti na kontinentalni vrh.
Međutim, (ne)srećom po iste aktere, već nakon godinu dana organizirana je nova Copa America u čast 100. godišnjice CONMEBOL-a. Čile je u SAD-u branio trofej, a Messi je dobio novu priliku za osvetu i osvajanje prve nacionalne titule. I opet su dvije reprezentacije otišle do kraja, opet je bilo 0:0 i opet su jedanaesterci odlučili pobjednika.
Pobjednik je bio isti - Čile, a neutješni je Messi zaplakao nakon promašenog udarca s 11 metara te potom, vidno slomljen, napustio reprezentaciju. Čileanci, koje je na tom turniru vodio Juan Antonio Pizzi, kompletirali su tako dvije zlatne nogometne godine i ostavili jednog od najboljih igrača svih vremena do danas bez ijednog većeg uspjeha s reprezentacijom.
Naravno, na ulicama su, uz ostale građane, iznova slavljeni čileanski rudari. Heroji čija je nesalomljiva volja za životom inspirirala njihovu reprezentaciju na putu do raja, a Messija i njegovu Argentinu zakucali u noćnoj mori.
Cijeli svijet navijao je za jedan klub - Leicester
"S tobom odlazim, ti si moj mjesec i moje sunce" - odjekivao je glas talijanskog tenora Andree Bocellija stadionom King Power u Leicesteru tog nezaboravnog proljeća 2016. godine. Povod - proslava engleskog prvaka u bajkovitoj sezoni koja će zauvijek ostati jedna od najljepših (stvarnih) sportskih i životnih priča.
Nakon grčevite borbe za opstanak, Lisice su u sezonu pod gospodinom Claudijom Ranierijem ušle s istim ciljem, a završile na sedmom nebu. Kasper Schmeichel, sin legendarnog Petera, čuvao je gol, N'Golo Kante pokrivao sve postojeće prostore, Riyad Mahrez kreirao, a Jamie Vardy sproveo Leicester do čuda nad čudima.
Sa samo tri poraza u Premiershipu osvojili su titulu s 10 bodova više od ostatka konkurencije u najjačoj ligi svijeta, a njihov podvig pratio je i slavio cijeli svijet s najiskrenijom radošću. Sezonu nakon toga igrali su prvi put i Ligu prvaka i stigli do četvrtfinala (u međuvremenu je smijenjen Ranieri) u kojem su tijesno ispali od Atletico Madrida.
Također, bila je to stvarna verzija serije Dream team (1997.-2007.) u kojoj je Harchester United prošao put od prosječnosti do zvijezda, a na kraju ih je, nažalost, povezala velika tragedija.
U engleskoj seriji skoro cijela šampionska momčad, po uzoru na Busbyjeve bebe, izgubila je život u prometnoj nesreći, a Leicester je 29. listopada 2018. u stvarnom životu ostao bez svog povijesnog predsjednika Vichaija Srivaddhanaprabha, koji je poginuo u jezivom padu helikoptera nedaleko od stadiona sa svojom kćerkom i još tri člana posade.
Samo dvije godine od neizmjerne sreće, cijeli je grad bio zavijen u crno. Međutim, svi su stali uz tajlandsku obitelj, a ona nastavila misiju i opet podignula klub na drugo mjesto Premiershipa iza europskog prvaka Liverpoola i lovi neke nove slavne trenutke. Schmeichel i Vardy i dalje su tu, a ulogu Ranierija preuzeo je Brendan Rogers.
Rijeka uskrsnula i prekinula Dinamovu dominaciju
Punih 11 godina, od 2006. do 2017., Dinamo je osvajao naslov hrvatskog prvaka i apsolutno dominirao HNL-om. I dok su mnogi godinama čekali uskrsnuće Hajduka, taj scenarij dogodio se u Rijeci.
Vođena Matjažom Kekom, momčad s Rujevice stigla je prva do cilja u maratonskoj utrci i s dva boda više (88-86) osvojila prvi naslov prvaka Hrvatske u povijesti. Franko Andrijašević, Mario Gavranović, Alexander Gorgon, Nikola Vešović, Roman Bezjak i ostatak orkestra sezonu iz snova najavio je rušenjem Dinama (5:2) 18. rujna 2016. i na kraju preuzeo ulogu koju su svi vidjeli kao Hajdukovu.
Te je sezone cijela Rijeka živjela za nogomet, a svaka utakmica ispraćena je u neviđenom transu pa je tako 11. ožujka 2017. na gostovanje Hajduku Armada otišla brodom na kojem je bilo oko 1000 navijača i 210 automobila. Jadranski derbi na koncu je završio remijem (1:1), a Rijeka je nastavila hod prema tituli koju je proslavila, igrom sudbine, baš na Maksimiru u posljednjem kolu unatoč osveti Dinama (5:2) u rezultatski nevažnom dvoboju 27. svibnja.
Međutim, da je razlika u kvaliteti tada bila doista velika, potvrdilo je društvo s Kvarnera samo četiri dana kasnije u finalu Hrvatskog kupa koje se igralo u Varaždinu. Dinamo je opet srušen (3:1), a sezona iz snova zaključena je duplom krunom za sva vremena. Tu je i sjajan nastup u Europa ligi, gdje je Rijeka doživjela vrhunac rušenjem slavnog Milana (2:0) na Rujevici.
Kako je uoči 2006. najavio deset naslova prvaka zaredom i ostvario zacrtano, Zdravko Mamić je tada poručio Damiru Miškoviću i Rijeci da su takav uspjeh napravili tada i nikad više. Djelomično je bio u pravu jer je Dinamo do danas vezao dvije titule, ali i opet izgubio finale Kupa prošle sezone od Rijeke (1:3) u Puli iako se u međuvremenu raspala njena šampionska momčad, a Kek otišao nakon pet godina i ponovno sjeo na klupu reprezentacije Slovenije.
Ipak, povijest je povijest.
Švedski triler: U 20 godina od treće lige do europskog proljeća
Istog je proljeća švedski Östersunds pobjedom nad Norrköpingom (4:1) osvojio Kup. Bio je to prvi trofej mladog kluba koji je osnovan 31. listopada 1996. godine. U osam godina simpatični klub sa zapada Švedske stigao je od amaterizma do trofeja i povijesnog plasmana u Europa ligu.
Činilo se da je to njegov maksimum, a onda je sljedeće sezone oduševio Europu na čelu s engleskim trenerom Grahamom Potterom.
U skupini J Östersunds je tukao Zorju (0:2) pa srušio Herthu (1:0) i remizirao s Athleticom Bilbaom (2:2) te najavio podvig koji nitko nije očekivao. U drugom dijelu je kod kuće svladao Ukrajince (2:0), remizirao u Berlinu (1:1) i uz minimalni poraz u Baskiji (1:0) osvojio drugo mjesto i senzacionalno izborio europsko proljeće u svom prvom i jedinom pokušaju.
Ždrijeb je Šveđanima dodijelio jednog od favorita za trofej - Arsenal.
Cijeli grad je gorio mjesecima do sudara s Topnicima koji su rutinski u prvoj utakmici slavili kao gosti (3:0) pa je uzvrat trebao biti tek formalnost. No, Englezi kao Englezi, misleći da su završili posao bili su 22. veljače 2018. na konopcima u Londonu. Od prve minute Östersunds je krenuo naprijed bez straha, a kada su Hosam Aiesh u 22. i Ken Sema u 23. minuti zabili dva brza pogotka za 0:2, oči cijele nogometne Europe preselile su se na Emirates u želji da svjedoče stvarnoj pobjedi Davida protiv Golijata.
Arsenal se teturao poput boksača pred nokdaunom, ali ga je spasio Sead Kolašinac golom u 47. minuti za 1:2 te su Englezi uz šokantni poraz nekako uspjeli izbjeći, za klub njihova renomea, propisnu sramotu, a Šveđane ostaviti na korak od onoga što je Liverpool učinio u Istanbulu 2005. protiv Milana u finalu Lige prvaka.
Nakon toga je Östersunds, čiji su igrači izvodili predstave, balete, stand up komedije i repali na priredbama za lokalno stanovništvo, završavao šesti u prvenstvu, a ove je sezone 12. uz skandal koji je zbog porezne prijevare izazvao bivši predsjednik kluba Daniel Kindberg, zbog čega mu prijeti šest godina zatvora, a klubu izbacivanje iz elitnog ranga švedskog nogometa.
No, za sada grad od 50.000 ljudi i njegov klub i dalje odolijevaju te se bore da njihova priča preživi i nikada ne bude zaboravljena.
Baš kao i sva spomenuta nogometna čuda kojima smo svjedočili u posljednjih desetak godina.