RATNIK. Malo koja riječ bolje opisuje Davida Ferrera. Turnir Masters 1000 serije u Madridu bio je posljednji u karijeri za omiljenog Španjolca. Iako je najavio već odavno oproštaj od svijeta tenisa, gledati ga iz turnira do turnira kako se poput kalendara odbrojavaju dani u kojima je David Ferrer jedan od članova ATP zajednice bilo je izrazito teško.
Oduvijek u sjeni
Rođen 1982. godine u Xabiji, gradu u blizini Valencije, s 15 godina krenuo je u tenisku akademiju u Barceloni te je nastavio u akademiji kasnijeg Grand Slam pobjednika Juana Carlosa Ferrera. Tu su mu dodijelili trenera Javiera Pilesa, čovjeka pomalo nehumanih metoda kojima je jačao ratnički mentalitet koji je David uvijek posjedovao.
Svaki slabiji trening ili pogrešku pratila je odgovarajuća kazna, sve dok nije puknulo s obje strane. Komad kruha i čaša vode za mladića koji je zatvoren u mračni ormar za lopte dimenzija 2x2 metra na par sati kako bi u miru i tišini mogao razmisliti o svojem zalaganju.
Logično, s obzirom na to da je David tad imao 16 godina, a ego je u tim godinama obrnuto proporcionalan vještini, nije se slagao s odgojnom metodom trenera te je bijesan napustio akademiju i posvetio se radu na građevini. Tjedan dana bilo mu je potrebno da se ispuše i dođe pameti te je uspio izmoliti povratak u akademiju kod Pilesa, s kojim je surađivao do 2013.
Novi šok je uslijedio na kraju 1999. godine kada je nacionalni teniski savez odlučio pokrivati početak karijere jednog nadarenog Španjolca. Izbor je pao na Tommyja Robreda, čime je David Ferrer prepušten sam sebi i samostalnom guranju karijere, bez financijskog zaleđa teniskog saveza.
Nakon početnih sezona karijere u kojima je preko challenger razine i manjih ATP turnira uspio izgraditi ime, na red je došla sezona 2005. Najbolja sezona karijere za tada 23-godišnjeg Ferrera okrunjena je nizom odličnih nastupa po Masters turnirima u Miamiju, Madridu i Parizu, što ga je na koncu sezone ubacilo prvi puta u karijeri u najboljih 20, točnije na 14. mjesto.
Carlos Moya, Juan Carlos Ferrero i Tommy Robredo, dva Grand Slam pobjednika i rival iz juniorskih dana, na kraju sezone nalazili su se iza njega u ukupnom poretku tenisača i uspio je pokazati svima da je jednako dobar, ako ne i bolji od svih. No, opet je ostao u sjeni, sjeni koja ga je natkrivala narednih 14 godina, sjeni Rafaela Nadala. Taj tinejdžer iz Manacora te je sezone uzeo prvi Roland Garros, a u karijeri je izbio Ferreru tri Mastersa, četiri turnira serije 500 i taj nikad osvojeni Grand Slam.
Rođen u krivo vrijeme
Tenis je sport u kojem od 2005. dominira broj ljudi koje možemo nabrojati na prste jedne ruke. Rafael Nadal, Roger Federer i Novak Đoković uzeli su 52 Grand Slama kombinirano od starta 2005., prepustivši ostalima samo devet naslova. Po tri su uzeli Andy Murray i Stan Wawrinka, dok su po jedanput slavili Del Potro, Čilić i Marat Safin.
David Ferrer dočekao je svoju priliku 2013., ali nije imao šanse protiv Nadala u finalu Roland Garrosa. Igrač koji je 11 puta igrao četvrtfinale i pet puta polufinale Grand Slam turnira nije mogao preko najjače trojke. Tu malenu prednost koju je imao kao bolji (prirodniji) zemljaš od Federera i Đokovića gubio je na račun ukupnog talenta koji je dvoboje odvlačio na njihovu stranu. Protiv Nadalove dominacije nije mogao. Podijelimo li posljednjih 30 godina turnira u Roland Garrosu, dolazimo do 12 različitih pobjednika u prvih 15 izdanja i samo četiri u narednih 15. Pogodite u kojem je razdoblju igrao Ferrer.
Albert Costa, Juan Carlos Ferrero i Carlos Moya uzeli su naslov u Parizu, iskoristivši slabiju konkurenciju (čitaj: manjak nekoga poput Nadala) za upisati se u vječnost. Ukupno gledajući, Ferrer je ostvario bolje karijere od sve trojice, uključujući i rivala Robreda. Nije imao sreće što se njegov vrhunac poklopio s uzdizanjem najvećeg zemljaša u povijesti ovog sporta.
Ono što se često zanemaruje kad se priča o Ferreru je njegova raznovrsnost. Od 27 naslova na ATP razini, najviše - njih 13 - uzeo je na zemlji, uz čak 12 slavlja na tvrdoj podlozi i dva na travi. Jedini Masters 1000 osvojio je upravo na tvrdoj podlozi u Parizu.
Više sreće imao je u timskim natjecanjima. U sva tri osvojena Davis Cupa igrao je uz Nadala kao udarni igrač Španjolske. Prošle godine donio je ključni bod Španjolcima nakon maratona s Phillipom Kohlschreiberom, koji je trajao 4 sata i 51 minutu. Igrač koji je cijelu karijeru bio uporan kao bik, pred svojim navijačima u Valenciji, u 150 godina staroj areni za borbu bikova u suton karijere pogurao je Španjolce prema polufinalu.
Bandana za kraj
Na svakom oproštaju od turnira, David je ostavio svoju bandanu na terenu kao mali znak pažnje za sve što mu je turnir značio. Posljednju je ostavio protiv Alexandra Zvereva u Madridu, gradu koji je odabrao kao posljednje mjesto gdje će profesionalno zaigrati tenis. Istog Zvereva pobijedio je prije dva mjeseca u drugom kolu Mastersa u Miamiju preokretom nakon gubitka prvog seta. Gledao sam taj meč i uživao, svjestan da je to možda posljednji put da gledam starog majstora na djelu.
Jedna velika i lijepa karijera stigla je do svojega kraja. Brojke su tu samo da potvrde ono što je bilo vidljivo golim okom. Ukupno 54 pobjede protiv top 10 igrača, 27 osvojenih turnira uz 31,4 milijuna američkih dolara zarade, što je sedma najveća zarada u povijesti tenisa.
Što će raditi u umirovljeničkim danima, ne znamo. Ali nakon dvadeset godina neumorne trke i borbe za svaku lopticu, zaslužio je u miru uživati u utakmicama voljene Valencije, ili čitati romane i nastaviti graditi sebe kao osobu. A možda će se samo posvetiti obitelji i sinu koji je nedavno napunio godinu dana.
Nekako sumnjam da ga nećemo vidjeti ponovno u svijetu tenisa, bilo kao direktora turnira ili trenera. Ipak je riječ o čovjeku kojeg su od samih početaka uporno gurali u sjenu i mrak, ali je uvijek našao način da upali svjetlo.