SVI SMO zamišljali neki drukčiji, glamurozniji kraj. Možda na Wimbledonu, možda na nekom drugom Grand Slamu, možda nakon još jedne, 21. velike titule u karijeri. Vjerojatno je i Roger Federer drukčije zamišljao svoj odlazak iz tenisa, a ne u parovima protiv Francesa Tiafoea i Jacka Socka. No, možda je ovako i najbolje.
Uz bok Rafaela Nadala, svojeg najvećeg neprijatelja i najvećeg prijatelja na Touru, čovjeka koji je djelomično i formirao njegovu karijeru. Čovjeka protiv kojeg je odigrao najbolji meč u povijesti tenisa, koji ga je tjerao preko granica za koje vjerojatno ni sam nije znao gdje su, čovjeka s kojim je tvorio jedno od najvećih rivalstava u povijesti sporta općenito.
Koliko su jedan drugome značili, najbolje se vidjelo nakon meča. Nadal je još nekako zadržavao suze dok je Federer ridao, ali onda ni on više nije mogao. Zaplakao je dok je gledao svojeg najvećeg rivala u suzama jer su zajedno previše toga prošli. U jednom trenutku je Federera primio za ruku dok su sjedili na klupi. Teško ćete ikad vidjeti jači i emotivniji oproštaj jednog sportaša.
U Londonu došao, u Londonu otišao
Kraj je, simbolično, došao na sličnome mjestu na kojem se Federer prije 21 godinu predstavio svijetu tenisa. Te 2001. na Wimbledonu koji svi jako dobro pamtimo tad 20-godišnji klinac i 15. nositelj Roger Federer je u 4. kolu šokirao nedodirljivog Petea Samprasa. Svojeg idola, lika zbog kojeg je i počeo igrati tenis i kojeg je tim porazom indirektno poslao u mirovinu.
Tog drugog ponedjeljka Wimbledona Federer je prvi put u životu igrao na centralnom terenu, dvorištu Petea Samprasa koji je tamo pobijedio tad rekordnih sedam puta, a zadnji meč u Wimbledonu je izgubio 1993. godine.
U tih pet setova Federer je demonstrirao sve ono zbog čega će ga zavoljeti čitav teniski svijet, a s njim i autor ovog teksta: briljantnu ruku, eleganciju, zastrašujuću mirnoću i rješenja koja samo takvom genijalcu mogu pasti na pamet.
Nabolji nije, ali je najveći
Da odmah riješimo jednu stvar. Federer je odavno ispao iz konkurencije u raspravi tko je najveći igrač svih vremena. Kako god završile karijere Rafe i Novaka, a valjda će jednog dana završiti, Federer će u B.O.A.T. (Best Of All Time) raspravi biti izvrsni treći. Netko od ove dvojice odnijet će titulu najboljeg jer i jedan i drugi imaju bolje brojke.
No, kad biste morali izabrati jednog od njih da ga gledate u njegovom najboljem izdanju, odnosno G.O.A.T.-a (Greatest Of All Time), svatko tko je jednom u ruku uzeo reket bez ikakvog razmišljanja odabrao bi Federera. Nogometnim rječnikom - Federer je lopticu jednostavno udarao drukčije.
Kad gledamo čisti stil i umjetnički dojam, genijalci Nadal i Đoković u usporedbi s Federerom izgledaju kao da se muče dok igraju tenis, a njega možete gledati do sutra. Niste morali biti preveliki teniski fan da bi vas očaralo Rogerovo umijeće, a ako ste pogledali par njegovih mečeva, to umijeće od vas je napravilo teniske fanove.
Sve to Federer je radio nevjerojatnom lakoćom koja je često nasmijavala, ali i frustrirala njegove protivnike. Andy Roddick, lik koji mu je trebao biti ogroman rival, a ispao ogromna mušterija, u Baselu je ironično na njega bacio reket nakon što je Federer njegov smash vratio s kamatama u sami kut terena.
“Nikad nisam bio ljubomoran na njegove rezultate i trofeje, ali bio sam ljubomoran na način na koji pobjeđuje i na koji, općenito, živi. Sve u životu Rogera Federera izgleda jednostavno i prirodno. Jednom sam ga pitao ljuti li se ikad ili to samo dobro skriva. Rekao mi je da samo više voli pobjeđivati nego što voli gubiti. Najšvicarskiji mogući odgovor. Rekao sam mu: 'Jebi se'”, ispričao je jednom Roddick.
Bio je strašno živčan kao klinac
Nije sve bilo tako lako u Federerovoj karijeri. Oni koji su ga pozornije počeli pratiti tek kad je postalo jasno da će godinama dominirati tenisom propustili su mladog Federera. Nervoznog, čupavog klinca koji je razbijao rekete na gotovo svakome meču, urlao na sebe i suce i kojemu je čitav svijet bio kriv.
No, Federer je vrlo mlad uspio pod kontrolu staviti vatreni temperament koji, kaže, i dalje postoji u njemu. Ivaniševićevske ispade na terenu zamijenile su mirnoća i staloženost i Federer je ogroman dio svoje karijere djelovao kao osoba koju baš ništa ne može izbaciti iz takta. I dugo je bilo tako, dok na scenu nije stupio Rafael Nadal, dijametralna suprotnost Švicarcu.
U kričavoj majici bez rukava, hlačama ispod koljena koje je manično vadio iz guzice, mišićima kao u boksača te s glasnim stenjanjem nakon udaraca i urlanja “Vamos!” nakon osvojenog poena, Rafa je bio sve ono što Federer nije. Malo po malo ulazio je u glavu Rogera Federera koji je najednom počeo sličiti - jednom od nas.
Sve češće je pucao pod pritiskom, sve češće je pokazivao emocije nakon poraza i na trenutke je dao naslutiti da je obično ljudsko biće koje tu i tamo pogriješi i popusti. Nedodirljivi Roger Federer najednom je počeo gubiti mečeve od Nadala, a u onom najvećem svih vremena, 2008. u finalu Wimbledona, predao mu je krunu na svojem omiljenom turniru.
Gubio puno važnih mečeva
Unatoč neizmjernom talentu, ljubavi prema tenisu i sjajnoj pripremi, Federer je u veličanstvenoj karijeri puno puta posrnuo u trenucima u kojima "nije smio", što ga još više čini ljudskim bićem. U dva od tri svoja najveća meča u karijeri je izgubio. Od Nadala je 2008. izgubio spomenuto finale Wimbledona, dobio ga je u finalu Australian Opena 2017. kad je započeo svoj veliki povratak, a 2019. je u finalu Wimbledona protiv Đokovića imao dvije meč-lopte na servisu i izgubio.
Federer je u tom finalu imao 37 godina i prethodne dvije i pol igrao je fantastičan tenis, i to nakon što su ga svi otpisali. Operirao je koljeno, imao je problema s crijevnom virozom i predviđao se kraj velike karijere u kojoj nikad nije predao meč. No, Švicarac se vratio, igrao je kao da je deset godina mlađi, osvojio je još dva Australian Opena i jedan Wimbledon, ali više od toga nije mogao.
Stao je na 20 titula, što je jednako ludo kao i činjenica da će mu to biti dovoljno tek za treće mjesto svih vremena. Barem kad su brojke u pitanju. Kad je umjetnički dojam u pitanju, veliki Roger Federer u tenisu nema konkurencije.
Kao što nisu imali Muhammed Ali, Michael Jordan, Pele, Maradona i možda još nekoliko sportaša. To su ljudi koji su očaravali neviđenim talentom, lakoćom pobjeđivanja i sposobnošću da na sport kojim se bave navuku i ljude koji s tim sportom veze nemaju.
U takvom društvu nije najvažnije imaš li najviše Grand Slamova.