HAJDUK je nakon dugog čekanja slavio protiv Rijeke na Poljudu, čak 4:0. Bila je to najbolja utakmica u sezoni domaće momčadi i najgora gostujuće. Ujedno je i poslužila kao dokaz koliko Hrvati površno prate nogomet.
Baš ništa od Rijeke
Dobar orijentir toga kako je neka momčad odigrala je sposobnost da nabrojite i objasnite sve ono što je tijekom 90 minuta pokušavala izvesti. Ta rubrika ostala je ovaj put prazna za gostujuću momčad. I premda je isto dobrim dijelom produkt izvanrednog Hajduka, ne može se ne primijetiti deterministički i konzervativni Bišćanov pristup utakmici. 4-2-3-1 blok s prvom linijom na sredini terena obično je dovoljan za kontrolu utakmice u HNL-u, ali ovdje nije funkcionirao. Plan Rijeke u napadu bio je još siromašniji - izrazito rigidna postavka dvojice srednjih veznih olakšala je domaćinu pritisak, što je tjeralo braniče da dugim loptama traže svoja krila u dubini terena.
Time se Rijeka efektivno pretvorila u dvije momčadi od kojih svaka igra zasebnu utakmicu - prednju četvorku odsječenu od igre i posljednju šestorku koja je bila predaleko da osvoji drugu loptu. Baš je ta razlomljenost omogućavala Hajduku izrazito brz progres s loptom u zone iz kojih je prijetila najveća opasnost. Rijeka nije pokazala apsolutno ništa, ali bilo bi izrazito neprecizno uzrok tome naći primarno u njihovoj igri.
Ključna uloga Svatoka i Ismajilija
Stoperi su u današnjem nogometu, što ciljano, što zbog zgusnutog prostora i minimalnog vremena za reakciju na ostalim dijelovima terena, često primarni playmakeri i oni koji udaraju ritam svojem napadu. To se najbolje vidjelo u jučerašnjoj utakmici. Široka postavka u kojoj su se Svatok i Ismajili stalno nudili kao opcije omogućile su Hajduku brz i precizan prijenos lopte u zadnjoj liniji na suprotnu stranu koju Rijeka nije stizala pokriti. U tom trenutku jedan od igrača koji je igrao markera na Nejašmiću i Hamzi morao bi napustiti svog igrača i iskočiti na Hajdukovog stopera, što mu je otvaralo prostor iza leđa i omogućilo brutalno jednostavan i izrazito efikasan prijenos lopte u drugu fazu napada. U sijasetu šansi koje su domaći imali ukrajinsko-albanski stoperski par imao je itekako bitnu ulogu.
Formula za pobjedu
Kontrola lopte u prvoj i drugoj fazi igre Hajduku je donijela veliki benefit. Guranjem Gyurcsa sasvim uz aut-liniju razvukao je Rijekinu obranu na toj strani, a takva postavka omogućila je Caktašu i Juriću konstantne rotacije, spuštanja između linija i igru iza leđa Rijekinih veznjaka. Teško je sjetiti se ovosezonske HNL utakmice u kojoj je jedan klub više puta probijen u najosjetljivijoj zoni kao što je to bila Rijeka na Poljudu.
Upravo je Jurić bio ciljani čovjek viška, koji je znao bez lopte startati i široko, a onda tražiti dubinu dijagonalnim utrčavanjem prema golu. Njegova dinamika s krilima i bekovima koji su pravovremeno izlazili kada im se otvarao prostor stalno su rezultirali situacijama za čisti zadnji pas s rubova šesnaesterca, a Caktaš koji je iz drugog plana napadao takve lopte bio je previše za Rijekine stopere.
Na kraju je Rijeka dobro i prošla. Nekoliko stativa i Sluginih obrana, uz akcije u kojima je tehnička greška uništila šansu, pomogle su da Rijeka ovdje gadno ne nastrada. Konačno, progresivni nogomet koji gaji Siniša Oreščanin bio je bogat i stilski i šansama i rezultatom. Taj nogomet i ideja iza njega bili su prisutni i prije ove utakmice. Ali zahvaljujući izrazitoj površnosti navijačko-medijske scene, sve dosad nisu dobili pohvale.
Oreščanin protiv površnosti
Hajduk ima trenera koji želi igrati, koji želi tražiti sustavna rješenja i ponuditi nogomet bez prečaca. Takav nogomet, u kojem se ekipa smisleno i svrhovito pomiče u svim fazama igre i u kojem nema skrivanja "trči-i-nabij" duel igrom, izrazito je rijetka pojava na domaćim terenima. Razlog je jednostavan - igrati takav nogomet je teško. Teško ga je konceptualizirati, još teže implementirati, a najteže realizirati. Skupa s jednim drugačijim shvaćanjem igre, Siniša Oreščanin, Goran Rosanda, ali i ostatak Hajdukovog stožera neminovno su se našli na udaru prosječnog ciničnog Hrvata koji nogomet gleda cijeli život, a ne razumije ga nimalo.
Sprdanje nemogućnosti da tako osjetljiv sustav da ploda odmah i sada bilo je prvi korak degradacije neke nove i drugačije ideje. Idući je bio ismijavanje termina kao što su međuprostor, dijagonalno otvaranje, prva faza napada ili penetrirajući pas, što samo pokazuje kako prosječni gledatelj nije evoluirao. On želi čuti kako su "igrači dali 200%", kako "nazad treba stati čvrsto", kako je problem "što je ekipa A stajala predaleko od igrača ekipe B", a vrhunac analize počinje i staje s time kako ne valjaju ili trener ili igrači. Ili oboje. Naprosto, više od toga ne želi niti može razumjeti.
A sve što odudara od onog što može pojmiti, potrebno je povući u blato cinizma jer je to mnogo lakše nego gledati, propitkivati i razumjeti. I takav diskurs bio je dominantan sve do ove utakmice, a retroaktivno će se aktivirati već nakon prvog idućeg kiksa, uz neminovnu dozu kafanskog "jesam vam rekao" lamentiranja.
Konačni Hajdukov uspjeh pod Oreščaninom ne bi trebao biti pretjerano važan s tog rezultatskog aspekta nikome osim njegovim navijačima. Ali u pogledu pristupa utakmici i načina kakvim ga prezentira javnosti, Oreščanin igra puno bitniju ulogu za sve koji prate domaći nogomet, a to je borba s njegovim najvećim problemom - površnošću. Nogomet ideje, koji obogaćuje i koji širi vidike, treba prihvatiti i njegovati. Hoćemo li se kao društvo truditi to razumjeti, uvelike će odrediti trend igranja i shvaćanja najljepše igre na svijetu.
Od sada nas možete pratiti i na Instagramu pod imenom @indexhr_sport. Objavljujemo zanimljive fotografije, montaže i analize iz svijeta sporta.