ZVONIMIRA BOBANA s pravom se ističe kao Dinamovog junaka 13. 5. 1990. zato što je napadom na milicajca na terenu branio navijača kojeg je "organ reda" batinao, ali on nije jedini igrač koji je BBB-e štitio od pendreka koje su plavi drugovi isukali na plave navijače.
Boban je udario milicajca, ali samo je Škrinjar s njim branio navijače. Zato je dobio pendrekom po bubrezima
Osim kapetana momčadi i trenera Josipa Kužea, u stampedo milicije i navijača koji je trajao na travnjaku Maksimira tada je hrabro uletio još samo Vjekoslav Škrinjar.
Boban je udario milicajca te tako jako puno riskirao (osvetu milicajaca) i izgubio (suspendiran je na pola godine i zbog toga nije otišao na SP s Jugoslavijom), ali Škrinjar je također podnio veliku žrtvu. On je štiteći navijače Dinama dobio pendrekom po bubrezima.
"Strava je što je Shala podnosio samo zato što je Albanac"
Međutim, kao što Boban odbija da se od njega radi totema i u prvi plan gura brojne navijače koji su nakon toga poginuli u obrani i oslobađanju Hrvatske, tako i Škrinjar umjesto sebe ističe suigrača.
"Kujtim Shala. On je bio junak cijele te sezone, što je sve prolazio na terenima bivše Jugoslavije samo zato što je Albanac. To je bila strava. Puno gore od jednog udarca pendrekom", sjetio se u Škrinjar u videorazgovoru za Index prije sedam godina, povodom tadašnje obljetnice nereda na Maksimiru. Na istom mjestu će to ponoviti veterani BBB-a: "Svaka čast Zvoni Bobanu, ali junak tog Dinama je Kujtim Shala."
Osim njih, koji su mu pjevali "Mi imamo našeg kralja, on se zove Kujtim Šalja", omiljenog albanskog fajtera hrvatskog kluba opjevao je i legendarni radijski reporter Ivo Tomić, koji je vatrenom Kosovaru dao nadimak "Najslađa plava baklava".
Ali s druge strane Drine i Dunava dočekivali su ga na nož. Albanac, k tome još bjegunac iz Beograda, koji u osvit velikosrpskog orgijanja i pred skori rat gine za klub iz Zagreba i nakon svakog gola ljubi "šahovnicu" na njegovom grbu. Bilo je jasno na kome je meta kada Dinamo prijeđe spomenute rijeke.
Shala: "Uvrede koje sam slušao od navijača, ali i igrača srpskih klubova, ne možeš ni zamisliti"
Shala se u velikom intervjuu za Index prošle godine ovako prisjetio toga: "Uvrede koje sam slušao od navijača, ali i igrača srpskih klubova, ne možeš ni zamisliti. Koliko su mi puta psovali majku šiptarsku, zvali me ustašom, iridentom, teroristom... Zvezdina Marakana tresla se od zvižduka kada bi spiker došao do mog imena i svaki put kada bih primio loptu. Ali uvrede se samo čuju, gdje su krvnički udarci koje sam dobivao iz istih razloga. Nikad neću zaboraviti kako me Zvezdin mesar Drizić krvnički pokosio za crveni karton, a za to nije dobio ni opomenu. Jasno, možete zamisliti kako je sucu bilo u takvom okruženju uzeti me u zaštitu, nemoguće. Isto je bilo u Nišu, Novom Sadu... "Ubij Šiptara!" neprestano su urlali svi na stadionu. Ja sam im odgovarao tako da sam se kao životinja borio za Dinamo, na udarce odgovarao istom mjerom i golove za pobjede slavio znakom pobjede, s visoko podignuta dva prsta i penjući se na ogradu tribine BBB-a."
Zašto najvećeg Dinamovog ratnika nije bilo u najvećoj bitki?
Gdje je Kujtim Shala bio 13. 5. 1990.? Znajući njegovu narav i kratak fitilj, onaj kaos po terenu Maksimira bio bi još gori da se on tamo zatekao?
"Nisam igrao zbog suspenzije nakon Sarajeva pa me pokojni i legendarni Ivo Tomić pozvao da budem sukomentator prijenosa utakmice na Radio Zagrebu u sklopu jako popularne emisije Sport i glazba, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Kada je počeo kaos na terenu te južnoj, sjevernoj i istočnoj tribini, bio sam predaleko, pod krovom zapadne tribine. Kasnije, kada se neredima priključila milicija, nije bilo šanse da se više itko probije na teren."
"Škarama sam u tunelu Koševa išao na igrače Sarajeva. O tom se masakru ne priča"
Evo zašto je Shala propustio kaos na terenu Maksimira. To je ujedno odgovor na pitanje zašto ga navijači Dinama danas obožavaju jednako kao i 90-ih:
"Pogrešno se smatra da smo naslov izgubili 13. 5. i zbog neodigrane utakmice sa Zvezdom na Maksimiru koja je završila 0:3 bez borbe. To se dogodilo ranije, na utakmici u Sarajevu, koja je umalo prerasla u masakr i o kojoj se ne zna dovoljno pa bih htio to istaknuti. Na toj utakmici bio sam također meta protivničkih divljačkih startova i provokacija na nacionalnoj osnovi. Kulminiralo je kada me igrač Sarajeva, čini mi se Raičković, pozvao: ''Kujtime!'' Okrenuo sam se i on me opalio glavom u glavu i onesvijestio. Iduće što se sjećam nakon toga je kako se budim na travi okružen s nekoliko suigrača koji me šamaraju i polijevaju vodom kako bih došao svijesti. Tek tada sam poludio i krenuo osvetiti se ovome koji me tako mučki nokautirao, a za to nije dobio nikakvu kaznu. Došao sam do njega, ali je među nas stao sudac Petrović, na što je njega u glavu pogodila boca kole. Navijači Sarajeva gađali su mene, a pogodili suca. On se, naravno, srušio, a utakmica je prekinuta. Uslijedila je drama u tunelu Koševa. Mene, koji sam zadnji izašao s terena, dočekalo je i okružilo desetak igrača Sarajeva. Bio sam jedini protiv njih, uz mene je bio još samo legendarni Dinamov maser Joža Čačković. Snašao sam se tako da sam od njega uzeo škare kojima je rezao zavoj za moju bandažu i tim škarama krenuo na igrače Sarajeva. To se jedva smirilo i kako se na kraju završi? Mene, koji sam nekažnjeno napadnut i onesviješten, suspendiraju, a Dinamo, koji je prvo dobio utakmicu 3:0 bez borbe, na kraju je morao igrati novi meč u Sarajevu kako taj klub ne bi ispao iz lige."