U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Danski veznjak Michael Laudrup bio je jedan od najboljih igrača 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, ali danas je cjenjeniji puno više nego što je bio tijekom igračke karijere, a brojni stručnjaci i njegovi suvremenici drže ga za najboljeg nogometaša ikad.
ZA ANDRESA Iniestu i Javiera Clementea je najbolji igrač ikad. Za Romarija i Thierryja Henryja je među pet najboljih svih vremena. Za Luisa Figa je najbolji igrač protiv kojeg je u životu igrao, a za Raula je najbolji s kojim je igrao. Njegovo ime je Michael Laudrup.
Njegovu nogometnu ostavštinu, posebice u zlatnom periodu njegove karijere, kad je nosio dres i Barcelone i Reala, najbolje oslikava anegdota koju često prepričava. Jednom, kad je već bio u ozbiljnoj igračkoj mirovini, dok je čekao let iz Valencije, u zračnoj luci mu je prišao gospodin koji je za ruku držao sina.
Dječak je bio premlad da je ikad, osim na snimkama, mogao gledati najboljeg danskog nogometaša svih vremena, a otac, vidno u tremi i s posebnim strahopoštovanjem, prišao je legendarnom igraču, pružio mu ruku i pitao sina zna li tko je taj čovjek. Dječak je podigao pogled i kratko je rekao: 5:0 i 5:0.
U samo 364 dana s Barcom je razbio Real 5:0, a Barcu s Realom 5:0
Ironija je da jedan od najboljih igrača svog doba, a oni koji štuju Laudrupovo nasljeđe reći će i jedan od najboljih ikada, u španjolskim okvirima definiran je na dva El Clasica koja su se odigrala u razmaku od nepunih godinu dana.
8. siječnja 1994. na Camp Nouu susreli su se Barcelona i Real. Barcelona je pregazila Real 5:0, Romario je zabio hat-trick i te se noći nametnuo kao junak Katalonije te najveća zvijezda nogometnog svijeta, no tihi heroj veličanstvene pobjede, kao i ''tisuću'' puta do tada, bio je Michael Laudrup. Danac je jednostavno bio vladar Camp Noua. Njegov sramežljivi i samozatajni princ.
Nakon posljednjeg zvižduka, pomoćni trener Barcelone Tonny Bruins Slot podigao je ruku prema publici. ''La Manita'' ili ''Mala ruka''. Jedan prst za svaki gol. "Ta je gesta više zaboljela Real od samih 5:0", napisala je Marca.
Tom pobjedom se Barca odvojila na ljestvici od Reala i naposljetku stigla do četvrtog uzastopnog naslova prvaka Španjolske, a ova Cruyffova generacija prva je u povijesti dobila nadimak nogometni Dream Team.
Samo 364 dana kasnije igrao se novi El Clasico, ovog puta na Bernabeuu. Situacija na ljestvici je bila slična kao i prije godinu dana. Oba kluba su bila tu negdje, a osim mjesta radnje jedina razlika je bila ta što je Michael Laudrup ovog puta nosio bijeli kraljevski dres.
Nije prošlo ni pet minuta igre, Real je poveo. Za njega tipično, a za ostatak svijeta genijalno dodavanje Laudrupa za Raula izbacilo je Ivana Zamorana u šansu koju je Čileanac pretvorio u 1:0. Zamorano je bio u transu dok je lopta ulazila u mrežu, Bernabeu je eksplodirao jer je godinu dana čekao na osvetu za onu petardu godinu dana ranije.
Zapravo, svi su se veselili golu osim Laudrupa, koji je mirno, kamenog lica čestitao strijelcu i vratio se na svoju poziciju. Nije slavio, ali je protiv kluba u kojem je proveo pet godina i s kojim je osvojio sve odigrao jednu od najimpresivnijih individualnih partija u povijesti El Clasica. Legendarna je scena kad Pep Guardiola u očaju i bijesu nemoćno podiže ruke u zrak shvaćajući da bivšem suigraču i najboljem prijatelju ne može uzeti loptu bez prekršaja.
Zamorano je ubrzo zabio i drugi gol, a tek kad je pred kraj prvog poluvremena Čileanac kompletirao hat-trick na asistenciju Laudrupa, Danac je s lica odbacio stoičku masku i pokazao je emociju. Pokazao je da mu je stalo jer je i sebi i čitavom svijetu, posebno velikom Nizozemcu na klupi Barcelone, nešto dokazao.
To da bez njega Barca više nije Dream Team. U drugom poluvremenu za Real su još zabili Luis Enrique i Jose Amavisca. Na semaforu je stajalo 5:0. ''La Manita'' je vraćena, a pomoćni trener Barce Bruins, koji je toliko slavio godinu dana ranije, bio je isključen.
Nikad mu nisu zamjerili ni navijači Barce ni navijači Reala ''što je spavao s neprijateljem''
Real je na kraju osvojio naslov prvaka, prekinuo je dominaciju Barce i taj je poraz na neki način presudio Johanu Cruyffu. A Michael je na najvećoj nogometnoj pozornici na svijetu pokazao da je on taj koji čini razliku, da je on taj koji je bio katalizator pobjeda i naslova za obje momčadi i što je najvažnije, nikad, ali baš nikad navijači oba kluba nisu mu zamjerili što je ''spavao s neprijateljem''.
Nije bilo uvreda i zviždanja, naravno, ni svinjskih glava na travnjaku. Samo naklon i ogromno poštovanje prema genijalcu koji je za svaki od dva kluba davao čitavog sebe kako bi njih učinio sretnima i poklonio im uspomene koje će ostati vječne.
''Kada Michael igra, to je poput sna, neke čarobne iluzije. Tada nitko ne može igrati na njegovoj razini, niti približno. Da je rođen u siromašnom getu u Brazilu ili Argentini, gdje je lopta jedini način da izađe iz siromaštva, u svijetu nogometa bio bi poznat kao najveći genij ove igre ikada. Ali nije imao taj instinkt dječaka iz geta'', jednom je za Danca rekao Johan Cruyff.
Kao i uvijek, veliki Nizozemac je i tada bio u pravu. Rijetko se koji igrač talentom, elegancijom, znanjem i sposobnostima mogao mjeriti s Laudrupom, ali Dancu je nedostajalo taštine i egoizma, nikad nije volio biti u centru pažnje niti je sebe zamišljao na blještavim neonskim ekranima. Jednostavno, nikad nije bio gladan kao neki dečko iz favele.
Uživao je u igri i guštao je u tome što je 1994. na Campu Nouu omogućio naslovne stranice Romariju, a godinu dana kasnije Zamoranu. Da je želio, mogao je biti najveći, no nikad nije htio biti frontman, puno se bolje snalazio u ulozi melankoličnog basista bez čijeg ritma momčad ne može igrati onako kako najbolje zna.
Svaka epoha je imala igrače koji su je obilježili. Zvijezde koje su još za igračke karijere postale veće od same igre. Isto tako, uvijek će biti i igrača, koji su po svemu zaslužili biti dio rasprava kad se priča o najvećima ikad, ali iz ovih ili onih razloga, to se nije dogodilo.
Pepova izjava o Zlatnoj lopti najbolje govori o tome kakav je Laudrup bio igrač
Michael Laudrup je jedan od takvih. Tijekom igračke karijere bio je voljen, cijenjen, poštivan, ali ne dovoljno, ne onoliko koliko je zaslužio. Pomalo paradoksalno i nepravedno, ali Laudrup je danas među nogometnim fanovima i stručnjacima puno više slavljen nego onda kad je bio igrač. Istina, naknadna pamet često dobro dođe, ali nažalost, nagrade i priznanja se ne dobivaju retroaktivno.
''Zlatna lopta? Kako mogu imati dobro mišljenje o vrijednosti te nagrade kad ju nikad nije dobio Michael Laudrup? Bio je najbolji igrač na svijetu, ne mogu vjerovati da nije nikad osvojio nagradu'', jednom je rekao Pep Guardiola, a Franz Beckenbauer je još slikovitije poentirao:
''Ono što je Pele bio u 60-ima, Cruyff u 70-ima, Maradona u 80-ima, to je bio Laudrup u 90-ima.''
Michael Laudrup je bio fenomenalan igrač, veznjak zlatnog kova i jedan od rijetkih igrača svog doba koji bi i danas, bez ikakvih problema mogao igrati na najvišoj razini. Zato što je bio nevjerojatno talentiran, natprosječno nogometno inteligentan i zbog toga što je kao možda nitko u povijesti tako dobro čitao igru. Unaprijed je predviđao događaje na terenu; dok se još nisu dogodili, njemu bi bili pred očima.
Nije bio ni najbrži ni najsnažniji, ali je bio najinteligentniji. Vidio je stvari koje nitko drugi nije vidio, a odluke je donosio dok je trčao. Superiorno je kontrolirao loptu, a krasila ga je nestvarna sposobnost promjene ritma kojom bi lomio rivale. Do zadnjeg trenutka bi čekao reakciju protivnika, a onda bi iz rukava izvukao potez koji bi ostavljao bez daha.
Njegova igra je bila lijepa i maštovita, ali nije bježao ni od pragmatičnih poteza. U svakom trenutku je vidio svakog svog suigrača i znao je kakav potez treba povući. Kad pričamo o nekim velikim igračima u bilo kojem momčadskom sportu, onda postoji ona frazetina ''da čine suigrače boljima nego što oni objektivno jesu''. Kad pričamo o Laudrupu, to je upravo tako.
''Dok sam igrao s Michaelom u Barceloni, zabio sam oko 100 golova. Više od pola mi ih je namjestio on'', rekao je Hristo Stoičkov, a primjer transformacije Ivana Zamorana u samo godinu dana najbolji je dokaz teze o važnosti Laudrupa za ekipu.
U sezoni 1993./1994., kad je Laudrup igrao u Barceloni, Real je završio tek četvrti, a njihov najbolji napadač Ivan Zamorano zabio je samo 11 golova. Iduće sezone, kad je Danac promijenio košulju, Real je bio prvak, a Zamorano je s 28 golova osvojio nagradu za najboljeg strijelca lige. Ne čudi što je legendarni Čileanac kasnije ovo rekao:
''Uvijek kažem da je Laudrup imao tri oka, a ne dva kao svi ostali. Kao napadač, morao sam biti napet i priseban cijelo vrijeme, jer ti je mogao napraviti šansu ni iz čega i morao si biti spreman za taj trenutak. Michael je bio mađioničar i jedan od najvećih igrača ikada.''
Bio je jedan od najvećih, ali i najpodcjenjenijih igrača
Laudrupu je nogomet bio u krvi i od njega nije mogao pobjeći. Otac Finn je 19 puta nastupio za reprezentaciju Danske, a ujak Ebbe Skovdahl bio je trener Brøndbyja, Aberdeena i Benfice. Majka mu je bila vrhunska rukometašica, tako i da je htio, mali Michael od sporta nije mogao pobjeći. Ali, nije bilo ni potrebe jer je od početka bilo jasno da se radi o nesvakidašnjem talentu.
Karijeru je počeo kao dječak u malom Vanloseu, juniorski staž odradio je u Brøndbyju, a zatim je prešao u KB Copenhagen. Već nakon prvih nastupa za seniorsku ekipu cijela Europa je mogla vidjeti kakva igračina im raste pred očima. Sa samo 18 godina je dobio poziv za reprezentaciju, a te iste 1982. je izabran za najboljeg igrača Danske.
Odmah je bilo jasno da je Danska premala za Michealov talent i samo se čekao trenutak kad će ga jedan od bogatih prosaca dovesti u svoju svlačionicu. Liverpool je bio najbliži i najkonkretniji. U tom su trenutku Redsi bili najbolja momčad na svijetu, višestruki prvaci Europe, koji se nisu imali namjeru zaustavljati, no Michael je ipak odabrao Juventus.
''Svi su mislili kako ću potpisati za Liverpool jer je to bio u tom trenutku jedan od tri najbolja kluba u Europi, ja sam se odlučio za Juventus'', pričao je Laudrup.
U Juventusu je dokazao klasu, a bio je vođa najbolje Danske ikad, bolje od one koja je osvojila Euro 1992.
Kako su u tom trenutku za Staru damu na njegovoj poziciji igrali iskusni velikani Michel Platini i Zbigniew Boniek, Michael je shvatio da se u Torinu neće naigrati i prihvatio je otići na posudbu u Lazio. Premda se rimski klub tad borio za ostanak, Michael je igrao odlično, i nakon dvije godine, kad je otišao Poljak Boniek, vratio se u momčad koja je sezonu ranije postala prvak Europe pobijedivši u finalu upravo Liverpool na tragičnom Heyselu.
S Platinijem je osvojio Interkontinentalni kup i naslov prvaka 1986. godine. U Torinu je ostao do 1989., kad je stigla ponuda Barcelone. U međuvremenu je Laudrup bio vođa najbolje danske generacije svih vremena, one koju su zbog stila igre engleski mediji prozvali ''Danski dinamit.''
Alan Simonsen, Morten Olsen, Frank Arnesen, Soren Lerby, Preben Elkjaer Larsen, Jesper Olsen, John Sivebaek, Jan Molby i njihov vođa Michael Laudrup u to su vrijeme igrali najbolji, najljepši i najubojitiji nogomet u Europi.
Ekipa Seppa Pionteka je sredinom 80-ih igrala neku vrstu nabrijanog Totalnog nogometa, koji je u igru implementirala Nizozemska sredinom sedamdesetih. Svi su igrači imali potpunu slobodu kretanja, pozicije na terenu i brojevi na leđima bili su uglavnom pro forma i protivničke momčadi nikad nisu znale koga moraju čuvati jer su se i bekovi i stoperi često nalazili pred protivničkim vratima i zabijali, dok su im napadači i vezni igrači čuvali leđa.
Bila je to briljantna generacija na svom vrhuncu, tako da nikome nije jasno kako nisu napravili nešto više od polufinala Eura 1984. i osmine finala Mundijala 1986. u Meksiku, gdje su se prošetali skupinom u kojoj su igrali Zapadna Njemačka, jaka Škotska i Urugvaj te ostvarili sve tri pobjede.
Posebno su gadno nastradali Južnoamerikanci koje je Danski dinamit razbucao 6:1. Michaelov gol u razbijanju Urugvaja kad je prošao kroz četvoricu igrača ostao je za anale.
Protiv Španjolske (koja je Dansku izbacila iz borbe za europsko zlato dvije godine ranije) bili su apsolutni favoriti, poveli su 1:0, a onda se dogodilo nešto neshvatljivo. Danska je prestala igrati, nestala je s terena, a Emilio Butragueno je počeo svoj šou. Furija je pobijedila 5:1, a napadač Reala je zabio čak četiri gola.
Laudrup se razočaran vratio u Torino, no ni tamo ga nije čekalo ništa dobroga. Platini je koncem iduće sezone otišao, a odlaskom slavnog Francuza klub iz Torina je počeo prolaziti period tranzicije i smjenu generacije. Pojavili su se klubovi koji su počeli diktirati pravila igre u ondašnjoj nogometnoj NBA kakva je Serie A tada bila.
Cruyff je u Barceloni gradio Dream Team, nedostajao mu je samo Michael
Maradona i Napoli, Milan s nizozemskom trojkom i Inter s njemačkom, nadjačali su Juventus koji je počeo padati, a upravo u tom trenutku iz Katalonije stigao je poziv koji se ne odbija. Onaj Johana Cruyffa.
U pet godina zajedničke suradnje Laudrup i Cruyff su osvojili četiri naslova prvaka Španjolske zaredom, Kup Kralja, dva španjolska i jedan europski superkup te prvu, povijesnu Ligu prvaka 1992. na Wembleyju protiv Sampdorije.
''Barcelona je uvijek igrala otvoreno. Ali mi smo uvijek igrali disciplinirano. Osmorica ili devetorica igrača imaju fiksne pozicije, a svega jedan ili dvojica mogu lutati. Očito je da s više slobode u igri dolazi i mnogo više odgovornosti. Često je najlakše imati fiksnu poziciju, jer čim primite loptu, znate gdje ćete je odigrati. Možete odigrati bolje ili lošije, ali ne možete odigrati pogrešno'', opisivao je igru Barcelone Laudrup.
U sezoni 1993./1994. počeli su prvi problemi na relaciji Cruyff – Laudrup. Kako je u to vrijeme bilo dopušteno koristiti samo tri stranca, a Barcelona je dovela iz PSV-a Romarija, slavni Nizozemac je često rotirao Brazilca, Koemana, Stoičkova i Laudrupa. Nekako je najviše po strani ostajao baš Danac.
''Michael je jedan od najboljih, ali i najtežih igrača s kojima sam u životu radio. Kad daje 80 do 90 posto, on je i dalje daleko najbolji, ali ja želim 100 posto, a on to rijetko daje'', na svoj način je Nizozemac objasnio krah odnosa s danskim genijalcem.
Kap koja je prelila čašu njegova strpljenja bilo je izostavljanje iz momčadi za finale Lige prvaka protiv Milana 1994. Talijani su pomeli favoriziranu Barcu 4:0, a Laudrup je te večeri odlučio da je vrijeme da promijeni sredinu. Odnos s Cruyffom je totalno zahladio, a Michael nije želio produljiti ugovor koji je istjecao na kraju sezone.
Kad je vagao svoj sljedeći potez, razmišljao je o Engleskoj, ali kako se već u Španjolskoj udomaćio i uživao je u tamošnjem stilu igre, odlučio je ostati i prihvatio je ponudu Reala. Čuvši da Laudrup odlazi i k tome da ide u Real, Pep Guardiola je bio toliko izbezumljen da je plačući molio Michaela da se predomisli.
Bilo je prekasno, a kako je igrati protiv Laudrupa, Guardiola i Cruyff su na svojoj koži osjetili 7. siječnja 1995. Danac je u Realu ostao samo dvije sezone, a koliki je trag ostavio na Bernabeuu najbolje su ocijenili čitatelji Marce, madridskog lista bliskog Realu. Godine 2013. izabrali su ga u najboljih 11 stranaca u povijesti Reala, dok ga je La Liga 1999. proglasila za najboljeg stranog igrača španjolskog prvenstva u posljednjih 25 godina.
Zbog svađe s izbornikom odbio igrati na Euru 1992.
Spomenuli smo kako Laudrupova Danska 80-ih na međunarodnom planu nije napravila ono što je po talentu i znanju mogla, ali Danci su predvođeni Michaelovim mlađim bratom Brianom šokirali svijet kad su kao zamjena u zadnji čas umjesto zbog međunarodnih sankcija izbačene Jugoslavije došli na Euro 1992. u Švedsku i uzeli naslov.
Michaela nije bilo u toj momčadi. Mediji su kasnije pisali kako Michael nije želio nastupiti u Švedskoj jer je smatrao da nije sportski nastupiti na turniru koji nije zaslužio na terenu. To nije bilo točno. Michael nije igrao jer je bio u sukobu s izbornikom Richardom Mollerom Nielsenom.
''Na to pitanje se često vraćam. Žalim li što nisam igrao na tom turniru? Naravno da mi je žao, volio bih da sam bio tamo kada su dizali pehar. Ja sam već imao dobar broj utakmica u dresu reprezentacije, nije više bilo velikih igrača i ja sam bio taj koji preuzima odgovornost. Nisam se slagao s trenerom kako bi reprezentacija trebala igrati. Mislim da bih i danas povukao isti potez'', kasnije je pričao Laudrup.
Poslije se vratio u nacionalnu momčad i s bratom je Dansku odveo do četvrtfinala SP-a 1998. Danska je čitav turnir odigrala sjajno, Michael je i pod stare dane pokazao da i dalje može biti vođa, no Ronaldov i Rivaldov Brazil je bio prejak.
Nakon Reala Michael je 1997. otišao u japanski Vissel Kobe, a nakon jedne sezone što je proveo u Aziji odlučio je prihvatiti poziv Ajaxa. No tu je postojao problem i tada se dogodio skandal koji mu je na koncu okončao igračku karijeru.
Skandali s Čelikom iz Zenice i Swanseajem bacili su mrlju na do tada savršenu reputaciju nogometnog gospodina
U to vrijeme vrijedilo je pravilo u kojem nizozemski klub koji plati odštetu za igrača ne mora plaćati porez, pa je Michael po savjetu Bayrama Tutumlua, turskog prodavača auta kojeg je upoznao u Barceloni i koji mu je postao menadžer nakon što mu je istekao ugovor u japanskom Vissel Kobeu, potpisao bizaran ugovor s Čelikom iz Zenice.
Danac je službeno bio član Čelika manje od 48 sati, a onda je Ajax na račun kluba iz Zenice uplatio 1.95 milijuna dolara. Novac je kasnije proslijeđen igraču i njegovom agentu, Ajax je izbjegao plaćanje poreza, a sigurno je i u Čeliku netko nešto pazario.
Priča je ubrzo izašla u javnost, Michael je odigrao tu sezonu do kraja i osvojio je duplu krunu s Kopljanicima, no kako je skandal bio prilično velik, s 34 godine odlučio je reći dosta nogometu. Sigurno je mogao odigrati još koju sezonu u Ajaxu, nastupiti u Ligi prvaka, ali stres je bio prevelik. Više nije bilo smisla i odustao je.
U Nizozemskoj je 2001. počelo suđenje nakon što su vlasti pretresle urede Ajaxa i Laudrupovu kuću. Slavni nizozemski klub je optužen i na kraju proglašen krivim za utaju poreza i osuđen da državi vrati 2.96 milijuna eura, od čega se 1.52 milijuna odnosilo na Laudrupov transfer.
Michael svoj dio novca nikad nije vratio. Petnaest godina nakon početka istrage sud u Nizozemskoj je presudio da Danac ipak može zadržati svoj novac, no do tada, Laudrupova savršena reputacija je bila ukaljana.
U međuvremenu je Laudrup završio igračku, a počeo je trenersku karijeru. Debitirao je u Brøndbyju s kojim je osvojio četiri trofeja i dva puta bio izabran za najboljeg trenera Danske. Trenirao je još Getafe, Spartak, Mallorcu, a najveći rezultat je napravio sa Swanseajem, donijevši malom velškom klubu povijesni Liga kup 2013.
Swansea je tada igrao fantastičan nogomet, prilično sličan onom koji je igrala Danska 80-ih, ali Laudrup je nakon dvije godine dobio otkaz. U početku nikome nije bilo jasno zbog čega, a onda se ispostavilo da je morao otići jer se bavio nečasnim radnjama oko transfera u klubu.
Laudrup nije želio niti jednog igrača osim ako Bayram Tutumlu nije bio uključen u transfer. Istraga je dokazala kako je Tutumlu nekoliko puta uspio sklopiti poslove s agencijama igrača koji dolaze u Swansea kako bi on dobio dio menadžerske naknade.
Na primjer, sklopio je ugovor sa španjolskom agencijom Promoesport BCN, koja je zastupala igrače poput Aleixa Vidala, Erica Baillyja i Iaga Aspasa, a ona bi mu uplatila ogroman honorar svaki put kada bi jedan od igrača agencije prešao u Swansea. Dokazano je kako je Tutumlu imao osobni interes za najmanje sedam Swanseajevih transfera tijekom Laudrupova boravka u klubu.
Kada je Laudrup produžio ugovor sa Swanseajem, Tutumlu je čak nagovorio klub da potpiše ugovor koji bi mu dodijelio 7.5 posto svih prihoda od transfera, a Velšani su mu bili dužni plaćati 470 tisuća eura godišnje kako bi njegov klijent ostao. Dokazano je kako je Tutumlu zaradio 4.37 milijuna eura tijekom Laudrupovog boravka u Walesu.
Osramoćen, Danac je otišao u Katar. Kratko je vodio Lekhwiyju i Al Rayyan, ali to više nije bilo to. Izgubio je želju, volju, motiv i ljubav prema nogometu. Nije to više bio onaj Michael Laudrup, sretan i sramežljivo ushićen, koji je negdje oko ponoći 7. siječnja 1995. pomoćnom treneru Reala Angelu Cappi nakon El Clasica ozarena lica i dječačkog osmijeha rekao: "Pobijedio sam 10:0."