GORDAN GIRIČEK jedan je od onih sportaša koje je lako mrziti ili ismijavati. On je tip koji odskače iz konvencionalnih predodžbi o tome što bi trebao biti kao sportaš, uzor, javna osoba... Ne, nikad nije ulazio u sukobe sa zakonom niti se majmunirao na parketu, ali, recimo, drznuo se svoju trogodišnju kćerkicu pretpostaviti svetinji reprezentacije, zbog čega se i pozivalo na linč.
Drznuo se glumiti glazbenika svirajući gitaru u nekakvom noćnom klubu. Drznuo se na plaži navući pareo, na užas dušobrižnika kojima je takav odjevni predmet preženstven. Drznuo se ispaliti da želi putovati u svemir. Drznuo se, toliko puta u životu, biti drukčiji. I ponosan je na to, a kada ga nazovu čudakom, smatra to komplimentom i citira Charlesa Bukowskog: "Smijali su mi se jer sam bio drugačiji, a ja sam se smijao njima jer su bili svi isti."
S 45 godina, više od desetljeća nakon završetka bogate košarkaške karijere, Giriček je bonvivan i svjetski putnik, kojem se polako vraća zanimanje za košarkom i ovog će ljeta raditi s U-16 reprezentacijom Hrvatske.
Teško ga je uloviti u Zagrebu, gdje živi s petogodišnjim američkim stafordom Atosom. Opušten, u ležaljci razvučenoj između dva stabla u dvorištu, više od dva sata pričao je o svojoj karijeri i vrlo prizemljenim, ali često nekonvencionalnim pogledima na život.
Detaljno je pričao o iskustvima iz šestogodišnjeg razdoblja u NBA ligi i prisjetio se okršaja s Michaelom Jordanom, koji mu je prije utakmice znao ime, ali i neugodnih iskustava, poput prvog trejda, dana kad ga je Shaquille O'Neal uhvatio u polugu i situacije kada mu je suigrač prišao pod tušem s nimalo ugodnim namjerama.
Reprezentaciji je otkazao kako bi mogao vrijeme provoditi s kćerkicom, koju je nakon razvoda smio viđati samo u terminu koji se preklapao s pripremama i Eurobasketom, a javnost mu je tada to jako zamjerila. Kaže da nimalo ne žali i da bi sve isto ponovio te da je odnos koji danas ima s djetetom najbolji dokaz da je dobro odlučio.
Mnogi ga nisu voljeli jer se nije uklapao u kalupe, ali to je jedan od rijetkih argumenata koje su mogli naći.
Teško Vas je uloviti u Zagrebu. Što radite, kamo putujete?
Živim život, svaštarim. Dok sam igrao, nisam mogao ganjati svoje interese, pa sam nakon karijere počeo na drugi način uživati u životu. Putujem dosta često, što u autu što na motoru, imam dosta obaveza oko administracije... Čovjek bi pomislio da ću imati puno slobodnog vremena nakon karijere, ali tako je bilo samo prve 2-3 godine. Sad sam se malo vratio u košarku, radim s nekretninama, bio sam u turizmu, svega ima, zanimljivo je.
Putovanja su samo turistički, osim što tu i tamo odradim nešto za Junior NBA, odeš na 2-3 dana negdje, uglavnom po Europi. To je koncept NBA-a preslikan na razinu osnovnih škola, koji se igra u podjeli na Istok i Zapad ili Sjever i Jug, ovisno o tome kako je podijeljen grad ili država.
Ja dođem recimo na finale, tamo sam par dana, pogledam finale, podijelim prstenje pobjednicima, malo s njima porazgovaram i odradim par klinika sa školarcima. To mi pričinjava zadovoljstvo, ostao sam vezan uz NBA, a sad sam počeo i raditi s hrvatskom U-16 reprezentacijom, u kojoj je izbornik Ivan Perinčić, i ovog ljeta Europsko prvenstvo u Makedoniji i Olimpijske igre mladih.
Bio sam prije Božića na HKS-ovu kampu u Vodicama, svidjelo mi se jer sam vidio da individualno mogu jako puno pokazati djeci s obzirom na ono što je bio moj forte, izlazak iz blokova, korištenje blokova, dobra obrana, dobar šut, polazak u dribling, igra jedan na jedan...
Što se tiče kolektivne taktike, tu mi fali nešto više iskustva kako djeci prenijeti koncizno i precizno ono što želiš reći a da ne ideš previše u širinu i budeš jasan. Kad do toga dođe, možda bih se odvažio za neku poziciju glavnog trenera, ali o tom potom. Lani se nisam uopće više vidio u košarci pa mi se nekako organski vratilo.
Kako su izgledali Vaši počeci?
Nisam se bavio drugim sportovima, odmah sam ubo košarku. Zapravo sam u osnovnoj školi s trojicom prijatelja došao s kopačkama u rukama u NK Ponikve. Njih trojica su ušli, ja nisam, ne znam zašto. Nekoliko dana kasnije u školu je došao Zvonimir Nushol, jedan od trenera u KK Jedinstvu, i pitao tko želi trenirati košarku. Ja sam se javio, otišao i ostao, držalo me prije svega dobro društvo.
Kroz neko vrijeme sam vidio napredak, da sam jedan od boljih, ali naravno da nisam razmišljao tada ni o Ciboni, a kamoli odlasku u NBA. Zapravo, s 15 godina me Srećko Medvedec zvao u Cibonu, ali sam rekao da ne idem. Hvala mu što se vratio godinu poslije, kada sam bio malo stariji, zreliji i kuražniji. Ali nisam imao nikakve planove, sve je počelo s dobrim društvom i zabavom, a kako sam napredovao tako su se stvari prirodno razvijale.
U Ciboni ste odrastali dok su glavni igrači bili nekoliko godina stariji Rimac i Mulaomerović...
Oni su tri godine stariji, mi smo imali treninge ujutro prije njih, a navečer poslije njih, pa sam ih uvijek gledao. Oni su bili najčešće nedodirljivi, ali gledajući ih, bio mi je san doći u to društvo. Čak sam i gledao neke greške, kako se netko postavlja prema ekipi, da ih ne bih i ja radio, kako bih se uspio nametnuti kao jedan od nositelja igre.
Tako je Slaven Rimac bio izuzetno dobar košarkaš i osoba, ali nije bio tako bezobrazan u igri kao neki drugi. A kad nisi dovoljno bezobrazan, ne možeš se previše istaknuti, drugi te poklapaju i on se nije znao izboriti. Tu sam učio na njegovoj greški i, uz to što sam drukčijeg karaktera, to mi je pomoglo da se znam postaviti kad dođem u novu ekipu, da se znam pokazati kao jedan od nositelja momčadi, da ti nitko ne prigovara ako šutneš ili pogriješiš, nego igra jednostavno teče dalje i znaš da će biti sve dobro.
Nakon Rimčeva odlaska i svog uzleta, bili ste jedini Zagrepčanin u ekipi sačinjenoj od igrača iz Dalmacije, Hercegovine, Slavonije i stranaca. Je li Vam to što značilo, da ste jedan od rijetkih vrhunskih igrača iz Zagreba?
U tom trenutku nije, nisam o tome razmišljao, ali s odmakom mi znači što sam jedan od rijetkih zagrebačkih igrača koji su došli u NBA. Kad se sjetim vremena u Ciboni, sjećam se krvavog rada, suza i znoja, zaista je toga bilo, i suza, ozljeda, povrataka, ostaju ti u sjećanju trenuci koji su bili naporni, prekretnice, jer nakon svake takve oluje čovjek postane jači i shvati od čega je napravljen.
To su životni trenuci koji te čine boljim čovjekom, kad prođeš kroz oluju. Mirno more nikad mornara nije napravilo, tako ni čovjeka lagodan život. Od dobrih stvari pamtim veselje nakon osvojenih prvenstava, dobrih utakmica, važnih pobjeda...
U kakvom ste odnosu bili s Božom Miličevićem, dugogodišnjim čelnikom kluba?
Mislim da smo u boljim odnosima sada nego onda. On je iz Zadra, znali smo se tamo vidjeti, na utakmicama Cibone također i vrlo mi ga je drago vidjeti. Shvaćam ja da je to posao, služba je služba, a družba je družba pa je, dok sam bio klinac, radio stvari koje mi se možda nisu svidjele. Bile su u interesu kluba pa ih iz ove pozicije shvaćam, ali tada sam mislio da mi rade štetu.
Oni su se borili za klub, a ja za svoje, da odem ranije van, da dobijem što bolje uvjete i to je tako. Igrači su u svakom slučaju prema njemu osjećali respekt, on je bio alfa i omega kluba, donosio novac, isplaćivao plaće, ali uvijek bi bilo trzavica ako bi netko htio bolje uvjete, a on je naravno želio imati što bolji proizvod za što manje novca.
Tko Vam je od suigrača ostao u najdražem sjećanju iz te ere u Ciboni? Chucky Atkins tada je bio izuzetno popularan.
Chucky i na terenu i izvan njega, ali cijela je momčad bila dobra klapa, i Mršić, Alihodžić, Kišurin, Naglić, Gregov, da nekog ne zaboravim... Sve su to bili dobri dečki, nitko nije bio zlonamjeran i stvarno su mi ostali u jako dobrom sjećanju, ta generacija 97./98. To je možda bila i najbolja ekipa Cibone dok sam bio tamo, možda najveća šansa da napravimo iskorak. Dobili smo u Euroligi dvaput Partizan, koji je otišao na Final Four, a mi smo ispali od Efesa.
Već ste 1999. izabrani na NBA draftu, ali otišli ste tek tri godine kasnije. Kako to da ste prije odlaska proveli sezonu u CSKA?
Draftirao me Dallas i odmah me proslijedio San Antoniju, a kasnije je prava na mene on dao Memphisu, koji me želio dovesti. Ljudi iz Grizzliesa došli su na utakmicu CSKA gledati nekog drugog, a vidjeli su mene. Zapeo sam im za oko i godinu dana kasnije ponudili su mi ugovor.
Kada sam odlazio u CSKA, zapravo nisam imao puno opcija. To je jedna stvar koju zamjeram Miličeviću i svojim tadašnjim agentima koji su bili u talu i pokušali me na kvaran način zadržati u Ciboni. Rekli su mi da moram čekati donošenje pravila Bosman A i Bosman B, nakon čega ćemo imati jasniju sliku. Što sam duže čekao, prilika za angažman bila mi je lošija.
Dao sam agentima otkaz i prešao kod poznatog Marka Fletchera, do kojeg sam došao uz pomoć Mulaomerovića. On mi je našao angažman u CSKA nakon što sam igrao dobro na Eurobasketu 2001. i ostao mi je agent kroz cijelu karijeru. Odlazak u CSKA bio mi je pun pogodak jer sam prvi put bio stranac, igrač s očekivanjima koji mora davati rezultat u kontinuitetu. Tu sam se pokazao i psihički stabilnim i dovoljno kvalitetnim da mogu biti nositelj igre.
Imao sam fantastičan tretman i Moskva mi je ostala u predivnom sjećanju, a mislio sam da dolazim negdje iza željezne zavjese. Imao sam sve, uživao sam, ali najviše sam doživio fantastične ljude. Nudili su mi na kraju sezone tri godine ugovora, ali želio sam u NBA jer ako s 25 godina neću, prilika vjerojatno propada. A to je u tom trenutku bio san i dobro sam napravio, sve se posložilo kako treba.
Odmah na NBA debiju postigli ste 29 poena. Slažete li se s Lukom Dončićem da je tamo lakše zabijati nego u Europi?
Iako je tada još bio dopušten "hand checking", i meni je bilo lakše nego u Europi. Iz istog razloga kao i njemu, razlike u pravilima gdje obrambenim igračima nije dopušteno biti u reketu dulje od tri sekunde. Osim toga, teren je malo širi, linija za tri poena je pola metra udaljenija, pa je prostor između nje i koša veći. Puno je više prostora za manevar ako si talentiran i ako znaš.
U Europi se u obrani možeš skrivati jer ti leđa štite visoki igrači koji kampiraju u reketu. Zato neke od europskih legendi nisu prošle u NBA-u, jer ne igraju dobru obranu ili su nekakvi "combo-bekovi". Na primjer, Spanoulis, koji je FIBA-in "hall-of-famer" i veliki pobjednik, nije prošao jer je bio prespor za jedinicu, prenizak za dvojku, a nije bio izrazito bolji šuter od ostalih.
Kako ste se osjećali nakon takvog debija i kako su reagirali ljudi oko Vas?
Na početku je bila mala euforija, ali ja nikad nisam previše poletio, znao sam što je sport, svakodnevno dokazivanje, danas jesi, sutra nisi. Pokušavao sam svaku utakmicu igrati najbolje što mogu pa što bude. Iskreno, žao mi je što nisam dobio veće ovlasti i što me ekipa nije više pratila, pogotovo u Uti jer smo pobjeđivali kad sam ja dobro igrao.
U prvoj sezoni došao sam kad smo bili daleko od play-offa, a na kraju nam je izmaknuo za jednu utakmicu, i to smo izgubili dvije koje sam ja propustio jer sam zbog rođenja djeteta otputovao u Orlando, a inače smo ih mogli dobiti. Ali kasnije su došli novi igrači, visoko plaćeni, i trebalo je opravdavati njihov novac, pa meni nije bilo dozvoljavano da igram na način kao kad sam došao.
Moja je greška što se nisam htio mijenjati jer sam smatrao, ako su mi dali ugovor na četiri godine znajući kako igram, da će me i pustiti da tako igram. A ako me ne želite takvog, onda me trejdajte. Jer kad god sam znao da mogu, nikad nisam bio zadovoljan onim što su mi davali i uvijek sam tražio razmjenu. Novac mi nije bio bitan, samo da igram, i kad mi to nisu dopustili, tražio sam odlazak.
U prvoj sezoni igrali ste protiv Michaela Jordana, čuvali jedan drugoga. Kakav dojam je on ostavio?
To je već bio Deda Jordan, a ne Tata Jordan, ali svejedno je bio opasan jer kad netko takve kvalitete toliko šutira, kako god okreneš, zabit će 20 koševa. Nije više bio u "primeu", ali ta energija, karizma, aura koju ima oko sebe... On je jedini igrač uz kojeg sam se osjećao posebno, bio, ajmo reći, "starstruck".
Ostale sam respektirao, ali ih se nisam bojao. Nisam ni njega, ali sam ga doživio na drukčiji način. Izvantjelesni osjećaj. Znao je moje ime, na podbacivanju je rekao "Gordan, how are you". Znam da prolazi plan igre, zna koga će čuvati, ali hej, Michael mi je rekao ime. Ne mislim da me time htio omekšati, kao što je radio Barkleyju, nisam ja bio tip igrača od kojeg je očekivao takav otpor da bi mu to trebalo iako mislim da sam mu pružio dobar otpor.
Takvim ljudima treba neki pogon, ako treba i da naprave neki kaos da u njemu budu još bolji. Ne želim se uspoređivati, suludo bi bilo, ali nešto tako sam imao i ja. Recimo, volim si postaviti javne ciljeve, ali govoriti s pokrićem i ono što mogu opravdati.
Kad sam došao u Phoenix, rekao sam im da neće požaliti što su me uzeli, jer bio sam im druga opcija iza Brenta Barryja, koji je otišao u San Antonio. Tako je i bilo. Postavim si visoki cilj i onda ga pokušavam ispuniti jer znam da ću se, ako ne uspijem, osjećati jako loše. A kazavši ga javno, imam neku obavezu.
Za razliku od Jordana, protiv Kobea Bryanta ste igrali dok je bio u "primeu"...
Top igrač, ima svaki potez u rukavu, uvijek sam govorio da je talentiraniji od Jordana. Jordan je karizmatičniji i imao je bolje fizikalije, ali Kobe je imao bolji šut za tricu i bolju lijevu ruku. Jordan je, naravno, GOAT. Ako gledamo sve karakteristike koje sportaš mora imati i što je napravio za svjetsku popularizaciju sporta, njemu nitko ne može doći ni do gležnjeva. On je za mene GOAT, a Kobe odmah iza njega.
Kako se tu uklapa LeBron James i kakve ste dojmove stekli igrajući protiv njega ili drugih superzvijezda te ere, poput Allena Iversona?
S Iversonom sam imao duela i kroz koledž kao član mlade reprezentacije Hrvatske. Imao sam 16 godina kad smo igrali protiv njegovog sveučilišta Georgetown, 30 poena nam je zabio. U NBA-u, dok je bio u Philadelphiji, igrao je jedinicu pa se nismo čuvali, nego tek kasnije kad je bio u Denveru, ali to mu je bilo već pred kraj karijere. Bilo mi ga je OK čuvati, ništa previše naporno. Već je izgubio na brzini, uglavnom sam stajao malo dalje od njega i to je prolazilo.
LeBrona se više ni ne sjećam dobro, vidjelo se da je sila. Nisam mislio da će postati tako dobar, ali mislim da nije ni blizu Jordana i Kobea, čak bih rekao i da je Bird bio bolji. On je sila prirode, prototip igrača budućnosti s 205 cm i 130 kila, brz kao bek, ali ja bih rekao predvidljiv.
Nezahvalno je uspoređivati nekoga njegove visine i konstitucije s nekim nižim i vižljastijim. Naravno da on ne može biti tako mekan ili prodoran kao Jordan, ali je inteligencijom savršeno koristio ono što mu je majka priroda dala. Bio je zaista nadmoćan skoro 20 godina i za to mu skidam kapu.
Tko Vam je bio najzahtjevniji "matchup", u obrani i u napadu?
Rip Hamilton kad sam igrao obranu jer se puno kreće i koristi blokove, pa su me redovito nabijali po kvadricepsima, leđima, bubrezima i tu je bila najveća energetska potrošnja. A tko je mene čuvao? Ha, to me nitko još nije pitao, iskreno ne znam. Sigurno mi nije bilo teško kao nositeljima igre jer nisam bio fokus da me čuvaju najbolji obrambeni igrači. Možda Bruce Bowen iz San Antonija, ali gledajući kolektivnu obranu, najteže mi je bilo igrati protiv Detroita i San Antonija.
Osim susreta s Jordanom, koji Vas je trenutak u početku NBA karijere najviše impresionirao?
Moj mentalni sklop nije takav, ne može me impresionirati ništa osim nekih prirodnih ljepota. Po svojem shvaćanju, došao sam tamo kao gotov igrač s puno utakmica iza sebe i tako sam se postavio. Nisam se nikad vidio kao rookieja. Uvijek je lijepo vidjeti zakucavanje i kako ljudi skaču do neba, ali ne može me se tako lako impresionirati.
Običaj je da novi NBA igrači imaju u momčadi "rookie dužnosti", bez obzira na dob i prijašnje iskustvo. Zašto ste ih Vi odbijali?
Nisam ih odbijao, ali ne prihvaćam kad se netko počne iživljavati. Zamisli da netko iz NBA-a nakon pet godina dođe u Europu i onda ga svi traže da im nosi sendviče. Za ekipu sam radio sve, utovar i istovar prtljage u avionu, ostavljanje opreme svakom na vratima ujutro prije treninga, ali kad su me počeli iskorištavati individualnim zahtjevima, rekao sam da to neće ići.
Tu je nastao kratki spoj, zakačio sam se s nekolicinom njih, a samo jedan, Michael Dickerson, stao je u moju obranu i rekao mi da sam dobro postupio. Dužnosti za ekipu sam sve obavljao, ali da me netko šalje po parfem ili da mu nosim torbu u sobu, nema šanse.
Ma da me zamoli, odmah bih mu je odnio, nego je samo bezobrazno ostavi kraj tebe. Pitam ga je li zdrav, jel ga boli ruka. Ne? Onda si je nosi sam. Meni nikad ne bi palo na pamet nekog tako iskorištavati, suludo. Ne toleriram da netko vrši teror na meni.
Ali kao rookie uvijek sam bio kriv i snosio posljedice, ali uvijek sam znao da će moje odluke imati posljedice, kako kod otkazivanja reprezentaciji tako i u postavljanju prema NBA igračima. Ali ne mogu protiv svog morala ako mislim da nešto nije pravedno.
Draže mi je biti čistog obraza, imati respekt prema sebi, nego puštati da me netko gazi. Zbog toga sigurno nisam bio popularan među suigračima, ali nema veze, iz svojih odnosa izašao sam čist, bez potrebe da išta govorim o ikome iza leđa.
Zapravo, od četiri trejda u kojima ste bili, samo prvi niste tražili. Kako ste njega proživjeli?
Bilo mi je jako teško, plakao sam na kauču 10 minuta, a onda sam shvatio da me jedni ne žele, ali drugi žele i da će mi tamo biti bolje. Obrišeš suze, spakiraš se i sutra si već na treningu s novom ekipom. Meni su javili u osam navečer, minutu prije isteka roka za trejdove. Nazvao me generalni menadžer Dick Versace i rekao: "Bilo nam je drago što si bio dio ekipe, zahvaljujemo ti, trejdan si u Orlando." I ništa, praviš se jak, ali počnu emocije navirati, kako ću sad, sve sam si taman rasporedio, ali deset minuta poslije ideš dalje. To je život.
U takvim trenucima sjetim se mame Dražena Petrovića, već sam joj i rekao da mi je ona inspiracija kako prebroditi teške trenutke. Sjetim je se kakva je bila nakon Draženove smrti, bio sam na sprovodu i gledao je kako se raspadala. Mislio da neće izdržati to sve, da će umrijeti za njim od tuge, a kako je sve prebrodila i još i danas je super, pozitivna žena.
Samo se sjetim nje i shvatim da su moj problemi ništa, da će sve biti dobro. Tako sam prebrodio i trejd, došao sutradan u Orlando, upoznao se s novim suigračima i kao da u Memphisu nikad nisam ni bio.
Orlando je bio jača ekipa, puna velikih zvijezda...
Ekipa je bila super, Grant Hill je tome izuzetno pridonosio kao jako dobar čovjek, a ne samo vrhunski igrač. Darrell Armstrong je bio fantastičan igrač i suigrač, Jacque Vaughn je predivna osoba i u toj prvoj sezoni stvarno smo bili super klapa jer je bilo puno više pozitivaca nego negativaca.
Za drugu godinu se ne može to reći jer su došli neki novi, koji nisu bili baš timski igrači, kojima je bilo najvažnije da njima bude dobro i na terenu i izvan njega, prije svih Tracy McGrady, Juwan Howard i Tyronn Lue. Oni su bili okosnica igre, ali karakterno, ja ih nikad ne bih imao u ekipi, bez obzira na talent. McGrady je zabijao 30 po utakmici, ali nije bio vođa, nije se podređivao pobjeđivanju i to se u njegovoj karijeri i vidi jer nikad nije prošao prvi krug doigravanja. To je moj dojam.
U Orlandu ste igrali i sa Shawnom Kempom, jednim od najpopularnijih igrača '90-ih, nakon što je već bio u padu zbog kilograma i ovisnosti. Kakav je on tada bio?
Super lik, mene je oduševio. Ne znam kakav je bio u vrhuncu slave, možda je bio kurčevitiji, ali meni je bio legenda, jako smiješan i interesantan lik, prema meni je bio dobar i ja prema njemu. Samo pozitivna iskustva imam s njim.
U drugoj sezoni u Orlandu prvi ste put zatražili trejd. Kako je to izgledalo?
Igrali smo utakmicu u Dallasu i izgubili 20-30 razlike, igrali smo baš loše. McGrady je bio očajan, imao valjda 10 izgubljenih lopti i 30 posto šuta. Tražio je od mene loptu na "laktu", ali nije bio otvoren, pa sam mu mahnuo da se oslobodi, a on meni da što ja njemu imam mahati. Ja nisam ni šutnuo, nego sam dodao Howardu na postu.
Trener Rivers je pozvao time-out, a McGrady mi je rekao da će me prebiti ako mu opet ne dodam. Ja sam mu odgovorio da začepi i sjedne, ali naravno da su svi čuli samo mene. Na kraju su McGrady i Howard mene optuživali da sam kriv za poraz, a ja sam im rekao: "Svaka čast, dečki, šutirate po 25 lopti po utakmici, ja igram 35 minuta, ubijam se u obrani i šutnem pet lopti, a vi imate srca reći da sam ja kriv za poraz." Tu smo završili i rekao sam da želim trejd jer ne želim biti u atmosferi gdje me se optužuje bez razloga."
I trejdali su me u Utu, samo mi je žao što su to učinili prekasno. Jer u međuvremenu smo igrali s Utom i pobijedili, ja sam igrao dobro i zabio mislim 17 koševa. Dan poslije su me trejdali baš u Utu, a već sam rekao da sam s njom propustio doigravanje za jednu pobjedu. Ali tko zna, možda me Utah uzela baš zbog te utakmice jer su vidjeli da dobro igram.
Kakav je bio život u Uti?
Iskreno, meni je svuda bilo super. Uvijek sam pronašao način da budem zadovoljan. Najbolje je bilo kad su se potrefili i posao, i grad, i ljudi kao u Phoenixu. Prvih pola sezone u Uti bilo mi je predivno, suigrači su me tražili, čak je i trener Sloan stao na moju stranu kad je rekao Boozeru da mi dodaje loptu, pa sam ih na idućoj utakmici dobivao i kad nisam trebao.
Lijepo je kad trener stane iza tebe i kad imaš slobodu, nasuprot onoga sljedeće sezone, nakon što sam potpisao četverogodišnji ugovor, kad me je maltretirao jer nisam dodao lijevo, nego desno. Tad je teško igrati, ali čovjek nađe način da uživa. Imao sam dobre odnose u ekipi, imao sam hrvatski restoran, neke svoje poznate putove u Salt Lake Cityju, ljude s kojima sam se družio, čist grad, četiri godišnja doba.
Priroda je prekrasna, ali nažalost nisam nikad stigao na izlet u planine. Ali planiram još jedan put u Ameriku, proći pacifičkom cestom od Seattlea do San Diega, obići nacionalne parkove Yellowstone i Yosemite i definitivno bih u Uti otišao na skijanje u Park Cityju, što nisam smio kao igrač. Pa u pustinju Mojave, Veliko slano jezero, predivnih pejzaža ima tamo.
Jesu li Vas pokušali privući mormonskoj vjeri?
Nisu, meni valjda na čelu piše... Ja uzimam od svake vjere najbolje što mi paše, imam svoja razmišljanja i nisam povodljiv tip koji će se prikloniti nečemu i krenuti tim putem, ni u trenucima slabosti. Spas tražim u sebi, vlastitom motivacijom se bodrim i tražim izlaz iz nekih nedaća. Ali poštujem sve vjere.
Gdje je krenulo naopako u Jazzu?
Trebao sam imati bolju statističku karijeru, ali tri godine sam trunuo u Uti. Da sam došao u ekipu u kojoj sam imao ulogu, gdje sam mogao igrati slobodno, individualno bi mi karijera bila puno bolja, a onda i kolektivna jer, kažem iz iskustva, kad sam stigao i imao ovlasti, igrali smo dobro i pobjeđivali.
Mogao sam puno više dati ekipi kroz ono što najbolje radim, a to je da budem napadač, ali uvijek sam bio stopiran, i minutažom i ograničenjima u igri. I zato mi je žao k'o psu što me nisu trejdali ranije. Imao sam više puta razgovore s pokojnim Sloanom i oni su uvijek završavali time da je on trener i da će biti kako on kaže, kad bih ga doveo pred zid s argumentima.
A njegove primjedbe su bile da nisam fizički spreman, da ne igram obranu i da kratim akcije. Rekao sam mu: "Jerry, treniram k'o konj svaki dan preko ljeta i uvijek sam spreman. Ne priznajem ni da ne igram obranu jer me uvijek stavljaš na najbolje igrače da vadim kestenje iz vatre."
Uvijek sam igrao obranu jer je ona pitanje ponosa. Jedino sam mu dao za pravo da kratim akcije jer nastojim igrati nešablonsku košarku i kad vidim da moj igrač pametuje, pokušavam ga kažnjavati. Naravno da kad u šablonskoj košarci, kakvu smo igrali, jedan igrač napravi nešto nešablonski, a drugi ga ne prate, ispada da je on zajebo akciju, a zapravo je napravio košarkaški potez.
Rekao sam mu da znam da kratim i da ću se potruditi da to ne radim. Dvije utakmice mi da minutažu, treću opet sve po starom. I što ćeš onda. Ja sam tu izvukao deblji kraj, Jerry Sloan je ipak legenda, ali čim je došao malo jači igrač s kojim se svađao, Deron Williams, on je morao otići. Ja sam bio manje bitan igrač iz Europe iza kojeg nitko nije stao.
U Philadelphiji ste se kratko zadržali, što se tamo događalo?
Oni su me uzeli jer im je moj ugovor više odgovarao zbog salary capa, ali ja to nisam odmah znao, mislio sam da ću dobiti šansu. Onda sam razgovarao s pomoćnim trenerom Henryjem Bibbyjem, koji je živio u istoj zgradi, i govorio mu kako se trudim, treniram maksimalno, a ne dobivam priliku.
Objasnio mi je da su uzeli dosta igrača kojima istječe ugovor kako bi krenuli u "rebuilding" na kraju sezone, tada su doveli Eltona Branda. Odmah sam zvao agenta i pitao ga da me izvuče jer se ne mogu pokazati ako ne igram. Sva sreća, GM Philadelphije je imao sluha pa sam trejdan u Phoenix.
Je li Phoenix bio najjača ekipa za koju ste igrali?
Strašna ekipa, bili su tamo Steve Nash, Hill, Shaq, Marion, Stoudemire, Barbosa... S Nashom je bilo super igrati, jako dobra osoba, a još bolji igrač. Uvijek te nađe, gleda ekipu, sve oko sebe čini boljima, s takvima je lako igrati.
Shaq je OK, zabavan lik, ali ne mogu takve slušati svaki dan. Nekad trebam svoj mir i tišinu, a on je stalno jako glasan i to je teško izdržati. Imam dobro mišljenje zbog toga što je zabavan, ali ne tako dobro jer je i dalje bully, koliko god se trudio dokazivati da nije. Gledam ga i sada stalno u emisiji s Barkleyjem. On je tip koji će širiti zajebanciju na tuđi račun, ali ne voli primiti na svoj, sve jako osobno shvaća.
To mi je jako loša osobina kod čovjeka. A zna se kad je provokacija, a kad zezancija, kao što Barkley radi i jako mi je drag. A Shaq kad nema argumenta, povlači ta svoja četiri prstena, koji nisu mjerilo znanja i ne znače da si uvijek u pravu. Ali sve u svemu imam pozitivno mišljenje o njemu jer je smiješan i zabavljač.
U tolikoj mjeri da često prenapuhuje svoje priče zbog boljeg efekta, poput one koju je prvi ispričao Grant Hill, o tome kako Vam je Shaq pred utakmicu u svlačionici izveo polugu i bacio Vas u nesvijest. Što se zaista dogodilo?
Nisam ga ni vidio da mi prilazi s leđa. On ima 150 kila, kako da se izbaviš iz toga? Da je bilo licem u lice, ne može te baš tako. Dobro, istukao bi me da me htio udariti jer je jak k'o bik, ali mi ne bi mogao napraviti polugu. Ne bih se vraćao na to, ali da, prišao mi je s leđa izveo mi polugu i gušio me, ja sam tapkao da me pusti, on me držao malo dulje nego što je trebalo i zamantalo mi se, ali nisam ni pao na pod niti sam se onesvijestio. Nek ostane na tome. Ali majke mi, sad ću poslije intervjua poslati poruku Hillu na Instagramu, što je to uopće pričao pa me sad na svakom intervjuu pitaju o tome, haha.
Kakvih ste još bizarnih dogodovština imali u NBA ligi?
Osim onih situacija s torbom u rookie sezoni, dva bullyja, centra, pokušala su me ubaciti u kantu hladne vode. I u Uti je bila situacija s jednim od suigrača pod tuševima. Ima 12 tuševa, ja sam unutra sam, on dođe do mene i kaže mi da je to njegov tuš.
Ja sam instinktivno maknuo njegovu ruku, udario ga po podlaktici i rekao mu da to može biti njegov tuš kad ja završim. I onda se maknuo. Ne znam što mu je bilo, inače je bio skroz dobar dečko, tko zna što ga je prebacilo tog jutra. Nije nikad bilo tučnjave, ali nekoliko konfliktnih situacija je.
S kim ste ostali u dobrim odnosima?
Ma sve se to vremenom razvodni, s Okurom sam se čuo par puta tijekom pandemije, na Instagramu se pratim s njim, Kiriljenkom, Grantom Hillom, Jacqueom Vaughnom iz Orlanda i to je to.
Je li Vam odgovarao život u Americi?
Ma meni je tamo top, Amerika mi je drugi dom, tamo sam proveo šest godina, najviše osim u Hrvatskoj, i svaki put kad dođem, osjećam se kao doma. Ne vidim se da bih tamo živio jer u Hrvatskoj mi je sve, jezik, običaji, prijatelji, obitelj, kćerka, naša muzika i hrana...
Los Angeles mi je dobar jer je klima odlična, uz more je, ima direktne letove za Europu, ima puno Srba, Hrvata, Bosanaca, naših ljudi pa se lakše snaći... New York mi je prebrz i malo prehladan. Salt Lake City je isto lijep, mali grad, siguran, lako se snaći. Ali L.A. ti daje razne mogućnosti, i mir, i šušur, i zanimaciju, zabavne parkove, Las Vegas je blizu...
Sviđa li Vam se smjer u kojem NBA ide?
Smjer je vrhunski za njih jer nikad nije bio popularniji i nikad nije bilo više love. Meni kao igraču se ne sviđa jer je premekan i štiti se najbolje igrače. Što je i normalno jer ljudi plaćaju da vide koševe. Osobno bih volio da je čvršća košarka, da se opet dopusti "hand checking", recimo.
Zašto ste se nakon šest godina vratili u Europu i na što ste najviše ponosni iz vremena u NBA-u?
Phoenix je bio zadovoljan i htio me zadržati, ali imao je skupu momčad i plaćao je porez za luksuz, pa bih ih ja koštao dvostruko više nego što bih zaradio. A taman je došla recesija. Za mene bi morali plaćati kao Spursi za Ginobilija, a ja bih dobivao koliko sam imao i prije.
Nakon što smo ispali od San Antonija u play-offu, u seriji u kojoj sam čuvao Ginobilija, prišao mi je njihov generalni menadžer RC Buford i rekao mi: "Svaka čast, imaš respekt cijele naše svlačionice." Pitao me tko mi je agent i rekao mi da ćemo se čuti. Na kraju su mi ponudili mali ugovor pa sam otišao u Tursku. Ali tu sam bio ponosan, kad dobiješ respekt RC-a Buforda, koji je godinama proglašavan najboljim GM-om u ligi i sagradio je šampionsku momčad s Duncanom, Ginobilijem i Parkerom, to ima težinu.
U Memphis me doveo Jerry West, koji je tamo bio predsjednik, znači da je i on prepoznao nešto u meni. U krajnjoj liniji, nisu me trejdali iz Memphisa jer su me se željeli riješiti, nego su iz Orlanda doveli Mikea Millera za Drewa Goodena. Ugovori se nisu poklapali, a Orlandu je trebao bek jer su ostali bez Millera, pa sam ja ubačen da se izjednače plaće.
Buford, West i Steve Kerr, koji je bio GM Phoenixa kad me doveo. To su ljudi koji su me uzimali jer su prepoznali nešto. To mi je drago jer su mi svi ostali u sjećanju kao jako dobri ljudi i super stručnjaci o kojima itekako govore njihovi rezultati. Oni su stvorili generacijske momčadi, Buford Spurse, West Lakerse i sada Clipperse, a Kerr Golden State Warriorse. Evo, nikad dosad o tome razmišljao, ali sad mogu reći da mi je čast što su me takvi ljudi prepoznali.
Ali otišao sam u Fenerbahče jer je to financijski bila najbolja opcija. Bila je ta kriza, a turska ekonomija je bila jaka. Trener je bio Tanjević, mislio sam da je i to dobro za mene...
Je li Vam iz današnje perspektive žao što još koju godinu "primea" niste proveli u NBA-u?
I je i nije. Žao mi je zbog igračke situacije, NBA svijet i košarka su mi više odgovarali nego europski. S poslovne strane mi nije žao jer sam uhvatio maksimalni ugovor koji sam mogao dobiti. Na kraju, svi radimo zbog novca, a ako sam igdje išao zbog novca, to je bio taj zadnji veliki ugovor moje karijere.
Da sam u NBA-u mogao dobiti 20% manje, ostao bih, ali razlika je bila puno veća. Mislio sam da ću se moći vratiti, mislio sam u te dvije godine u Turskoj uzeti što više mogu, a onda se s 33 godine vratiti u NBA na minimalac, samo da budem dio tog svijeta. Ali dogodile su se ozljede.
Što se sve događalo u Fenerbahčeu?
Dvije godine u Turskoj bile su užasno psihički iscrpljujuće za mene. Kad sam došao, imali smo brutalnu ekipu za najveće domete, ali onda je došla ozljeda trbušnog zida koja je bila pogrešno dijagnosticirana i liječili su mi mali bruh. Četiri mjeseca sam pauzirao, a moja je greška što nisam tražio dodatno mišljenje. Vjerovao sam doktoru u turskoj bolnici jer je bio stručnjak kojem su mnogi izvana dolazili na dijagnostiku.
Ali ispostavilo se da nije bio mali bruh. Nakon četiri mjeseca počeo sam trenirati uz velike bolove, a Tanjević me upregnuo kao da sam cijelo vrijeme trenirao. A tijelo od 31 godine, kad ga nakon tolikog mirovanja samo bacite u profesionalni ritam... Dobro je da je samo puknuo list.
Ali opet su krivo dijagnosticirali, rekli da je istegnuće prvog stupnja, da sam za dva tjedna natrag. A ja nakon dva tjedna ne mogu još ni na nogu stati. Tu se preokrenulo, Tanjević mi nije vjerovao, štitio je sebe, a onda ti ne vjeruju ni suigrači, misle da si pička i da ne trpiš bol, a uzimaš velike pare.
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Na kraju sezone su bili individualni sastanci s igračima, a Tanjević mi je rekao da mi nitko ne vjeruje i da raskinem ugovor. Nisam se uopće htio svađati, bio sam uvrijeđen, a nije bilo šanse da opet negdje potpišem takav ugovor. Već sam imao dogovorene termine kod svojih doktora. I doktor u Zagrebu mi kaže da imam frakturu lista od 2.5 cm i pita kako to nisu vidjeli.
U Philadelphiji mi na pregledu nađu rupturu trbušnog zida, pošalju me odmah sutradan na operaciju, pa kad su me otvorili i vidjeli da je ruptura veća nego na snimci s magnetske, pitaju kako sam s tim mogao igrati. Sve rezultate pregleda sam poslao u klub, ali nitko nije htio stati na moju stranu, svi su štitili sebe i svog doktora. Jer da je netko glavnome u klubu rekao da je doktor dvaput pogriješio na dijagnostici najboljeg igrača od kojeg se očekuje rezultat, vjerojatno bi dobio otkaz.
Mjesec dana nakon šivanja poslije operacije već sam sprintao, ali kad sam se vratio u Fenerbahče, sve je bilo isto kao u prvoj sezoni. Užasna atmosfera prema meni, počevši od Tanjevića, koji me nije ni pozdravljao, do kraja sezone, kad su mi rekli da više nisam dio ekipe.
Te dvije godine su mi uzele puno volje za igranjem košarke. Još sam se mogao vratiti da sam bio zdrav, ali kad je došla ozljeda kuka, za koju mislim da su mi oni skrivili ili barem pospješili jer su mi ubrizgavali injekcije u preponsku kost, shvatio sam da je vrijeme da prestanem.
I onda, umjesto u NBA, natrag u Cibonu.
Nakon što sam dvije godine bio stalno ozlijeđen, naravno da više nije bilo vrhunskih opcija za mene. Bilo je ponuda, ali ne onakvih kakve sam priželjkivao. Nisam htio u neke srednjerazredne talijanske klubove, bio sam u Zagrebu s kćerkom, onda je Cibona zvala i rekao sam da može.
Ali nakon nekoliko tjedana osjetio sam bol u kuku i tražio da raskinemo ugovor jer više ne mogu. Pitali su me da izdržim do kraja ABA lige da izborimo ostanak, to smo i uspjeli i nakon toga sam išao na operaciju. Tada sam znao da je to kraj. Psiha mi je tražila kraj.
S reprezentacijom ste bili na pet velikih natjecanja, ali najviše se pamte Turska 2001. i Beograd 2005. Koje je ispadanje ostalo u bolnijem sjećanju?
Tu smo bili najbliže uspjehu, ali iskreno, zapravo danas uopće nisu bolna sjećanja. To je prošlost. Najviše me boljelo tada, oba su bila bolna ispadanja jer smo bili tako blizu, a tako daleko. Ja se ne izvlačim na suce, čak i ako tada jesam u nekom kolektivnom ludilu. Oni jesu odradili svoj dio posla, ali da smo mi bili ozbiljna ekipa, ne bismo im to dopustili.
Previše puta se to dogodilo da bi bilo slučajno. Pobjednik se ne stvara, nego rađa, i ne mogu svi biti pobjednici. Ja sam pobjednik u nekom svom svijetu, u smislu da sam napravio što sam planirao, došao sam na košarkaški vrh u NBA ligu, ali ne mogu se smatrati pobjednikom jer nisam puno toga osvojio.
Počevši od mlađih kategorija, gubio sam finale juniorskog prvenstva Hrvatske, gubio sam finale EP-a u Izraelu 1994. na suludu situaciju, gdje smo imali dobivenu utakmicu. Gubio sam dvaput na Eurobasketu kada smo imali dobivene utakmice.
Te stvari nisu slučajne i ne mogu tražiti krivca ni u kom drugom nego u sebi pošto sam bio nositelj. Očito nisam imao dovoljno pobjednički karakter da povučem ekipu da budemo pobjednici. Od toga ne bježim niti me sramota priznati, to je tako. Jednostavno, gledao sam svoju karijeru unatrag i vidio neke važne utakmice koje bih dobio da sam pobjednik.
Što se dogodilo u Turskoj?
Sudac je zaista dosudio ta dva prekršaja Turkcanu nepravedno, ali 20.000 ljudi u Abdi Ipekciju navija, nemoguće je da Turska ispadne. Turckan je u podbacivanju s Kovačićem gurnuo loptu prema košu i dosuđen je prekršaj na šutu. To je bilo malo sumnjivo, publika je učinila svoje, možda i naša nervoza jer nas je to isprovociralo, ali opet, to je naš problem.
Imali smo mi i 19 razlike pa su nam zabili neke lude trice, što je diglo publiku, ali sami smo si krivi što smo iz takve situacije došli u egal kada suci mogu odlučivati. Tučnjava u svlačionici? Ja to nisam vidio. Bio sam ljutit na Mršića i u žaru mu svašta rekao, ako ga je to povrijedilo, ja mu se ispričavam, samo sam htio pobjedu.
Posljednji Eurobasket bio Vam je 2005., sljedeći ste otkazali...
Ma ja sam već nakon Beograda znao da je to gotovo. Dijete mi se rodilo 2004., rastao sam se nešto prije i znao sam da mi je to zadnje prvenstvo s obzirom na situaciju u kojoj sam bio. Moja greška je bila što sam odugovlačio zbog sponzorstva reprezentacije. Oni su meni nudili sve da mi olakšaju, ali nije mi bilo na kraj pameti svaki dan s priprema u Crikvenici putovati u Zagreb vidjeti malu.
Rekao sam da želim biti s djetetom kad ga imam pravo vidjeti, znao sam da je jedini način da uspostavim odnos s njom da budem u Zagrebu i da je vidim što više mogu. Nisam požalio, znao sam kakve će biti reakcije, ali i da su bile gore, napravio bih isto jer znam što mi je prioritet, dijete će mi uvijek biti bitnije od bilo čega. Pa i od reprezentacije. Da to nisam napravio, tko zna u kakvim bih odnosima danas bio s njom, a sad smo u fantastičnim odnosima i to mi je najbolji pokazatelj da sam dobro odlučio.
Ljudi koji su imali komentare, vjerujem da ih je prošlo, a oni koje nije, neka samo pljuju. Uživam u tome, uvijek sam više volio da me ne vole nego da me vole, zato sam uvijek bolje igrao u gostima. Ne ulazim u razloge zbog kojih su drugi otkazivali, ali igrao sam i pod bolovima i pod ozljedama, ali zna se zbog kojih sam privatnih razloga ja otkazao.
Pitat ću te ljude samo ovo: Ako radite cijelu godinu i ne vidite obitelj, a onda imate tri, četiri tjedna godišnjeg za otići s njima na more, ali vas pozovu da kopate kanale, uvodite struju ili gradite zgrade za dobrobit zemlje, da budete društveno korisni umjesto da idete na more s obitelji, što bi većina učinila?
I drugi igrači su otkazivali te godine, ali Vi ste pobrali najviše kritika. Mislite li da je to zato što ste bili zvijezda koja je zanimala javnost i izvan košarke, što se vidjelo po poprilično javnom razvodu?
To je u očima promatrača. Ja sebe vidim kao što me moje dijete vidi, kojem sam tata, a ne netko tko je igrao košarku. Kod nas po meni nema zvijezda, samo poznatiji i manje poznatiji ljudi. To je definitivno jedan od razloga, ali sve su još više potencirali neki novinari zbog rodbinskih veza s drugim igračima, a posebno Bruno Kovačević, koji je dno dna.
Nema prava pozivati na javni linč nas četvorice koji smo otkazali, samo zato što je u javnom prostoru i zato što papir, na koji je to dva dana pisao pa pročitao, trpi sve. On može imati svoje mišljenje, ali ne može pozivati na linč i pozivati se na 1991. i rat, mlade ljude naših godina koji su gubili živote da bismo mi imali ovo što imamo, jer ja to jako respektiram i borac sam za prava branitelja. Ja sam svjestan što su oni meni omogućili, skidam im kapu i doživotno sam im zahvalan.
Pa kad takva osoba kaže to na javnoj televiziji, to je za svaku osudu i trebao je odmah dobiti otkaz. Katastrofa da je četvoricu mladih ljudi tako izložio da im se prijeti na ulicama, samo zato što ima medijski prostor. Za mene je mali mrav. Ma ne, mrav je radišan, neću reći nikakvu životinju. Za mene je ništa.
Mislite li da Vas ljudi smatraju čudakom?
Drugačijim čovjekom sigurno da. Ali kad meni netko kaže da je netko drugačiji, meni to nije negativno. Dobro, u razgovoru možda shvatiš da je zbilja kreten, ali inicijalno mi je to pozitivna stvar. Charles Bukowski je rekao: "Smijali su mi se jer sam bio drugačiji, a ja sam se smijao njima jer su bili svi isti." Ja ne volim kalupe, uvijek sam bio izvan kalupa, barem u načinu razmišljanja. Svi žive u kalupima i nitko nema hrabrosti ganjati ono što voli i želi.
Ljudi se prime nečega i samo ponavljaju, kao kad sam svirao gitaru. Frend me zamolio da odradimo neku humanitarnu gažu i ja sam, naravno, pristao. Kao da sam ja neki muzičar, nisam ja talentiran za muziku, ja to radim za svoj gušt, a domet mi je cesta radi nekog adrenalina. Ma kad kažu drugačiji, meni je to kompliment. Čudak? Kompliment.
Imam svoj đir, nikad nisam bio povodljiv da se družim s većinom kako bih bio prihvaćen. Ako mi nešto nije pasalo, ja sam otišao na svoju stranu. Obučem pareo jer mi je to gušt, ne da bih privlačio pažnju na sebe. Napravit ću nešto da se ugodno osjećam bez obzira na to što će drugi reći. Takav sam bio cijeli život i ostat ću takav do kraja života jer takav je čovjek slobodan.
Bitne su mi samo dvije stvari - da time nikoga ne vrijeđam i da poštujem zakone. Kome smeta to što ja obučem pareo? Ako te to veseli, komentiraj, brate. Sad zbog njega ja neću nositi pareo. Ma jebi se i komentiraj da sam žensko, da sam gay, da sam čudak. Znaš kako je, mišljenje je k'o šupak, svatko ga ima.
Što ste još radili zbog čega bi Vas ljudi mogli smatrati čudakom?
Pa ne znam... Evo, moj pas. Američki staford, karakterno jako dobar po prirodi, imao sam neke testove po kojima sam ga izabrao. Ali kad sam ga kupio, odmah se proširilo, "šta će taj Gira, on ne zna s pesima, taj će nekog ugristi". A ti koji su to pričali, njihovi su psi grizli druge ljude.
Moj pas ni mrava ne bi zgazio. Ljudi imaju viziju da ne znam što hoću u životu, da ne znam odgojiti psa... Ja danas sa svojim djetetom imam fantastičan odnos, pas je odgojen super, karijera je bila uspješna i imam život u kojem sam okružen ljudima koji mi odgovaraju.
Puno ste putovali... Smatrate li da je tako posvuda ili su samo kod nas ljudi takvi? Koji su Vas se ljudi najviše dojmili na svim tim putovanjima?
Smatram da je u zapadnoj civilizaciji prisutno to natjecanje, ljubomora, gledanje ispod oka, podmetanje nogu. Naše je podneblje malo specifično, te ljude možda razumijem jer nemaju uvjete za normalan život i muče se s bazičnim problemima, kako prehraniti djecu, što je užasno frustrirajuće. Mogu čak reći da ih i opravdavam jer moraš negdje izbaciti tu frustraciju.
Ali s druge strane, kad sam bio u Nepalu i nekim siromašnijim zemljama, ljudi mi djeluju puno zadovoljnije. Onda sam došao do zaključka da malo imaju, ali malo i trebaju. Kod nas ljudi malo imaju, a puno trebaju i to rađa frustraciju. Mogućnosti i želje nisu usklađeni. Posjeti zemljama poput Nepala stavljaju me u normalu jer se vraćam na tvorničke postavke i budem ponizniji.
Brzo se čovjek navikne na bolje. Znao sam se ljutiti jer mi nisu odgovarale nove tenisice, a kao klinac sam ih lijepio flasterom da se ne raspadnu. Ljudi tamo voze auto bez prednje šajbe, nemaju kanalizaciju, prokišnjava im krov, a oni su sretni i zadovoljni. To ti malo mijenja perspektivu, shvatiš koliko su tvoji problemi minorni.
Koje sljedeće putovanje planirate?
Jug Italije motorima s prijateljem. Split - Ancona pa po cijelom jugu, cijeloj Siciliji i onda preko Barija natrag za Dubrovnik. Proputovao sam sve kontinente osim Australije.
A onda još preostaje svemir?
Kad sam bio mali, htio sam raditi za National Geographic i mislio sam da je to idealno zanimanje, da bih mogao po dva dana čekati životinje šćućuren na jednom mjestu. Obožavam prirodu i životinje. Ne vjerujem u boga, ali vjerujem u Majku Prirodu.
Zemlja je prelijepa, ali na njoj su stalno neki ratovi, prepirke, i na vjerskoj, i na političkoj, i na rasnoj osnovi, nikad nema mira. A smatram da bi ljudi mogli biti svi kao jedan. Samo bih htio otići gore u svemir i prvi put vidjeti našu prelijepu kuglu kao jedinstvenu. Drugi je razlog to što me uvijek privlačilo nepoznato, antigravitacija, osjećaj da si izvan planeta.
Želju sam dobio nakon filma Space Cowboys kad su Clint Eastwood, Tommy Lee Jones i Donald Sutherland kao starci išli u svemir. Jonesov lik je imao rak, bio je smrtno bolestan i ostavili su ga na Mjesecu. U zadnjoj sceni svira Fly Me to the Moon, a on s Mjeseca gleda prema Zemlji. To mi je bio jeben prizor, htio bih ga doživjeti i to je neko moje ultimativno putovanje. Ali tek kad bude komercijalizirano, ne bih htio biti eksperimentalni letač.
Drži li Vas još boks?
Drži, kako ne, ne zbog nekog učenja tučnjave, nego zbog dobrog društva i jer se čovjek dobro osjeća. Preporučio bih svakome da nakon sportske karijere proba boks ili neki borilački sport jer je užasno iscrpljujuće, ostaješ u kondiciji i dobro je za zdravlje. Ne treba ni sparirati, ali samo udaranje vreća i fokusera je dovoljno da ispucaš energiju ako si loše raspoložen.
U školi sam bio vrlo dobar đak i teško su mi padale loše ocjene, ali bi me nakon treninga bolila briga za to. Dokazano je da lučenje hormona zadovoljstva nakon napornog treninga pomaže u rješavanju stresa. Čovjek je mirniji, opušteniji i zdraviji.
Imali ste vrlo sadržajan život, što još od njega želite u budućnosti?
Ima još puno putovanja koja bih želio proći, bojim se da je manje vremena nego mojih želja, ali probat ću stići. Primarno je obitelj, iskreno htio bih još djece. Sve drugo sam ostvario.
Kći ima 18 godina, zanimale su je psihologija i biologija pa sad naginje predškolskom odgoju. Ima još godinu dana da razmisli prije faksa, ja je podržavam u svemu, imam super odnos s njom i potpuno povjerenje u nju. Može raditi u vrtiću pa onda imati svoj vrtić, a ja joj mogu financijski pomoći, ali mora mi pokazati da ima plan i da ozbiljno razmišlja. U svakom slučaju ima moju podršku.
Volio bih imati još djece, ona su smisao života i obožavam ih. Uz ženu koja mi odgovara da mi rodi tu djecu i da uživamo u svemu onome što imam i što sam zaradio i stvorio kroz godine, definitivno mi je jedna od neostvarenih želja. Ali ako bude, bude, ako ne bude, bože moj. Jedno već imam.