KADA je Hrvatska osvojila svjetsko srebro, cijela se nacija podigla na noge i veselila. Poslije toga reprezentacija je upala u krizu. Nestao je intenzitet u igri, nestala je čarolija, a počeo je grč. Krenuli su sukobi, kako s igrom tako i s identitetom. Sada je sve to, čini se, stvar prošlosti. Jer Hrvatska je potpuno deklasirala Slovačku s 4:0, a da bi stvar bila bolja - razlika je mogla biti samo veća.
Ista je to Slovačka koja je u prošlom kvalifikacijskom ciklusu, onom za Svjetsko prvenstvo, dva puta namučila Englesku te vrlo tijesno izgubila s 1:0. Kod kuće su primili gol u petoj minuti sudačke nadoknade. Jasan je to znak kako nije riječ o lošoj momčadi, a posebno nije riječ o ekipi koja bi olako službenu utakmicu izgubila s četiri pogotka razlike.
A opet, od samog je početka bio dojam kako je samo pitanje razlike pogodaka kojom će Hrvatska pobijediti ovaj susret. Stoga, s velikim zadovoljstvom možemo reći - konačno, jer to je Hrvatska kakvu još od Svjetskog prvenstva čekamo!
U osnovi, taktički gledajući, Dalićeva je Hrvatska ovako izdominirala susret iz tri razloga...
Agresivnost i pritisak na protivničkoj polovici
Intenzitet i ambicija. To su dvije postavke u igri koje smo konačno vidjeli od hrvatske reprezentacije, koje su posljednji put bile evidentne tijekom drugog poluvremenu na SP-u protiv Engleske te prvog protiv Francuske. Protiv Slovaka Hrvatska je to ostvarila kroz svih 90 minuta.
Hrvatski su igrači Slovake jednostavno nadjačali. Ključni podatak cijelog susreta je onaj o osvojenim duelima; a u njima je Hrvatska odnijela pobjedu 54:30. Činjenica da je Hrvatska dobila gotovo 65 posto duela u cijelom susretu svjedoči koliko je pritisak bio stalan i koliko su redom Petković, Rebić i Vlašić mučili zadnju liniju obrane protivnika. Taj pritisak nije popuštao gotovo 90 minuta i potpuno je uništio sve linije distribucije protivnika.
Kako statistika pokazuje, Hrvatska je dvoznamenkasti broj puta loptu osvajala u protivničkoj trećini i tako dobila priliku napadati protivnika na nepostavljenu obranu. Već nakon samog početka vidjelo se koliko je to mentalno poljuljalo protivničke braniče koji su počeli nizati jeftine pogreške. Najvažnije je da te pogreške nisu pale iz vedrog neba, nego su bile produkt iznimno jake i agresivne igre hrvatskih igrača u fazi pritiska na prvu distribuciju.
Pogotovo u prvom poluvremenu postojale su dionice od po pet do deset minuta u kojima Slovaci ni jednom kroz sve faze distribucije nisu došli na hrvatsku polovicu.
Sigurnost distribucije lopte
Kako smo najavili prije početka susreta, pozicija Nikole Vlašića trebala bi pomoći Luki Modriću. To se ispostavilo kao potpuna istina. Luka Modrić i Marcelo Brozović igrali su u istoj liniji te su pomagali Vidi i Lovrenu s iznošenjem lopte na protivničku polovicu. Ovaj se element pokazao vrlo važan jer su i Slovaci s vremena na vrijeme imali plan pritisnuti zadnju liniju Hrvatske.
Međutim, Luka Modrić, koji je s godinama postao poznat kao penicilin za protivnički pritisak, u ovoj je utakmici pokazao zašto je tome tako. Modrić i Brozović imali su najviše dodavanja u ovom susretu, 83 i 80, a držali su uspješnost na nevjerojatnih 94, odnosno 96 posto. Baš zbog njihove sigurnosti i smirenosti u fazi prve i druge distribucije lopte redom su Rebić, Perišić i Vlašić mogli kontinuirano dobivati posjed u opasnim zonama, čak i u situacijama kada lopta nije bila osvojena na protivničkoj polovici.
Posebno je tu važan bio Nikola Vlašić. Ne samo zbog činjenica da je postigao pogodak koji je u drugom poluvremenu značajno olakšao posao za Hrvatsku nego je i upisao najveći broj ključnih dodavanja, što jasno svjedoči koliko je suigrače kontinuirano gurao u dobre pozicije. Zbog odlične igre Modrića i Brozovića loptu je mogao primati u opasnim zonama, a onda je svojom igrom te akcije pretvarao u gol-prilike.
Bruno Petković
Što je Guliver bio Liliputancima, Bruno Petković je bio Slovacima. Jednom riječju, gorostas od kojeg se protivnici odbijaju i kojem ne mogu nikako oduzeti loptu ili dobiti bilo zračni duel, bilo onaj na tlu.
Čak 16 dobivenih duela te postignuti pogodak dovoljno su da bi se Petkovića proglasilo igračem susreta. Još je jednom potvrdio ono što već neko vrijeme vidimo u Dinamu; razvio se u igrača koji je gotovo pa savršena mantinela. Jedan od najboljih duel-igrača talijanske Serie A Milan Skriniar uglavnom nije imao šanse protiv Petkovića, kao ni bilo koji od njegovih suigrača.
Petković kao da je u isto vrijeme previsok i prejak, pregolem i premoćan. Na ovoj razini nogometa vrlo se rijetko može vidjeti da igrač čistom prisutnošću toliko izdominira nad protivničkom obranom. A opet, upravo je to napravio Bruno Petković!
Bez sumnje, igrač utakmice.
Što dalje?
Dalićeva Hrvatska dosad je odigrala doista dobrih utakmica, ali to su prije svega bile dionice. Drugo poluvrijeme protiv Argentine ili Engleske su vjerojatno utakmice kada su Dalićevi izabranici izgledali najbolje. Ali ovo je najboljih kompletnih 90 minuta čiste dominacije protiv prilično solidnog protivnika.
U tom smislu, jedino što se može reći - samo isto tako i dalje pa onda brige nema.